Završit ću svoju cjeloživotnu karijeru bez ijednog priznanja i to je dobro tako, ni ja nikad nisam naročito poštovao nitijedan od dva sustava, u kojima sam živio, ako uopće postoji ikakva suštinska razlika između njih, s tim da mi u ovom novijem svako malo prijeti egzistencijalna nesigurnost. Bio sam i ostao anarhist i dok sam djelovao pri osnivanju i djelovanju Piratske stranke, mada je nažalost u njoj postojala jasna hijerarhija, iako ne i u statutu, te osnivanju alternativnog školskog sindikata. Od škola poslije svih vrludanja i nužnih prilagodbi sustavu i dalje najboljom smatram Neillov izvorni Summerhill.
Ipak kasnije sam shvatio da sam već na početku karijere dobio značajno priznanje, koje mi je onako mlađahnom djelovalo čak razočarajuće. Postojao je predmet TIPSS (teorija i praksa samoupravnog socijalizma) užasnog plana i programa, a predavali su ga paradoksalno uglavnom sociolozi i filozofi, najveća oporba svakom sustavu. Tad sam shvatio jednom zauvijek i toga se pridržavao do kraja, nastavni plan i program je poput gume za žvakanje, možeš ga rastezati i skupljati koliko želiš. Poslije sam razumio i da svi početnici poput mene misle da su nezamjenljivi, te da ih neki razredi ili grupe naprosto obožavaju.
Unutar TIPSS-a je profesorica napravila na uzorku od 200 učenika, od toga 25 ih je učilo moj jezik i ja sam im predavao, anketu o tome kojoj subkulturi pripadaju ili koja im je najbliža, zanimljivo daleko najviše ih se deklariralo kao “normalan”, iako je anketa bila anonimna, a to su učenici sami dodali. Bile su tu osim šminkera i kategorije rock, punk, metal, hippie, sve kategorije koje sam smatrao sebi bliskima na razne načine. Profesorica je lukavo izmanipulirala da učenici mogu istovremeno navesti profesora, koji najviše potiče njihovo sazrijevanje, ne sjećam se točne formulacije. Odlučila je rezultate zadržati za svoje interno istraživanje, samo nam je prenijela neke rezultate koje su i nas iznenadili. Za mene kao tada “duhovnog pratitelja”, tako smo razumjeli, izjasnilo se samo pet učenica i sve su svoj životni nazor opisale kao dark/gothic. Najbolje od svega je bilo što ja tada nisam imao pojma što je to, starija kolegica mi naravno nije pomogla mišljenjem da su to rubne cure sklone suicidu, sotonistice i često narkomanke. Pet ih se i ukupno tako deklariralo od tih 200, jedna mlađa kolegica mi je napomenula da bi se one trebale napadnije šminkati, no ja tad takve detalje nisam primjećivao i dalje nisam ni znao niti se interesirao o kojim se učenicama radi, a nitijedna se do kraja školske godine nije samoubila ý Tad se kupovao njemački “Bravo” i učenici su znali donositi na satove njemačkog, ne bi li nešto aktualno preveli i diskutirali, često smo se samo zabavljali s dr. Sommerom i njegovim savjetima oko ljubavnih i problema sa sazrijevanjem općenito. Onda je u jednom broju bila reportaža o europskom Grufties susretu u Dresdenu. Nisam imao pojma kako prevesti, pa sam samo uz osmijeh komentirao, ovi me podsjećaju na naše darkere, na što me jedna od omiljenih učenica ozbiljno prekinula, točno, ali ovo su više gotičari, tek tad sam primijetio da malo čudno naglašava obrve, u razredu su je zezali, “vidi kako naša darkerica zna”. Ja sam to ozbiljno prekinuo uz konstataciju da je to meni osobno zanimljivo. Znatno poslije sam naletio na netu na istraživanje da je to kao podvrsta punka i da su gothic osobe u prosjeku najinteligentnije od osoba svih subkultura i da su im u glazbi omiljeni glazbenici the cure i joy division, dva benda koja do tad nisam slušao. I opet kasnije sam kod dvije naše bivše blogerice, jedne jako dobre, pročitao na fejs profilima da slušaju the cure...
|