Podsjetila me Marta svojim hrvojevanjem
Da je i Barbara zaslužila svoju pjesmu
Lažem, ona ju je već dobila
I to jako uspješnu, što bi J. rekao metrički ispravnu na njemačkom
Pjesnikinja s najviše bodova na tom portalu je pohvalila
S tim da je dodala da je više saznala o meni
Nego o junakinji tragične sudbine iz moje pjesme
Tad još nisam znao da stvari na netu mogu trajno nestati
Kao uostalom države, ljudi, ugašeni portali, Barbara...
Kad jednom nekom posvetiš pa izgubiš pjesmu
Ti je više ne možeš ponoviti, uništio si osnovno nadahnuće
Koje se ne može ponoviti kao ni Barbarin život
Počnimo od povoda posta, kakve veze imaju Pinokio i Barbara
Nikakve, Barbara je imala nos koji ne bi mogao osporiti
Ni estetski najnetalentiraniji fotograf poput onog Martinog
Ali Barbara je kao dijete bila debela, “debela, najela se pepela”
Svi su joj se rugali osim nas par gubitnika, koji nikom nismo bili zanimljivi
Odselili se, ona u Sarajevo, ja u Rijeku, ostavili, ona nikog ja curu u Varešu
Zanimljivo je to srednjebosansko mjesto u kojem se slušao svjetski rock
I koje je imalo valjda prvu web stranicu na balkanskim prostorima
Ali ovo je zapis o Barbari i neću dopustiti nova lutanja
Iako bi zanimljiva bila i štorija o drugoj jugoslavenskoj komuni nakon jarunske
Samo prvoj međunarodnoj, al Barbara nije bila dio nje
Dakle nakon završenog faksa prije služenja jebene JNA
Kao što veliki pisac veli “Prokleti da ste vojnici svi, od sad pa do vječnosti”
Dvaput mi se dogodio Vareš, prvi put konačno raskinuti tu nezrelu vezu,
Koju smo barem petnaest puta prekidali, pa zajebavali nove “ljubavi”
Drugi put sam išao konačno razdužiti željezarin stan, nezakonito zadržavan
I navečer sam sreo prijatelja, koji je upravo raskinuo s curom
Pa smo nakon par piva odšetali na igranku u radnički dom
Platio mi je ulaznicu jer on je već započeo s novom dragom
Vidio je da je ušla u društvu neke nepoznate zgodne cure
Nagovorio me da idem s njim, “pit ćeš kasnije, imaš cijelu večer”
Meni je bilo muka, jer ta njegova nova je voljela moje pjesme
Sve su voljele moje pjesme pa bi na kraju završile s drugima
Al ipak bili smo prijatelji i hajd da vidim tko je ta “nova”
Pozdravili smo se i kad je pružio ruku novoj da se upoznaju
Obje su prasnule u nezadrživi smijeh i nisu mogle stati
Ljepotica se kroz suze obratila meni, želim li je i ja upoznati
Čitateljima je već jasno, da je to bila nekad neugledna Barbara
Čitateljima je lako, al meni je trebalo bar pet puta ponoviti “da, to sam ja”
Pokušao sam se izvući, moram ići, sutra rano putujem
“Nismo društvo za tebe?” “Ma ne, divne ste obje” ”Pa i Barbara sutra putuje...”
Počelo je svirati “Bitangu i princezu”, shvaćaš poruku, pogledah Barbaru.
Ona me pogledala i rekla, sljedeća će valjda biti “Ima neka tajna veza”
Nismo dugo ostali unutra, bilo je zagušljivo, a samo ja sam pušio
I to jednu na drugu, kao da sam znao, kupio sam tri kutije
Vani smo šetali, oni su brzo izmakli korak naprijed
I Barbara se nije opirala mojoj ruci preko ramena
Jedino joj je smetalo ono moje, “ne mogu vjerovati...”
Rekla je: ”Čujem da si pjesnik, ti to možeš bolje. Ne boj se,
Nećeš morat biti moj dečko, zauzeta sam, mada bi sigurno bilo zanimljivo,
Biti pjesnikova muza.” Postalo je hladno vani, krili smo se kod zgrade općine,
Prijatelj je postajao sve nervozniji, vjetar je prolazio kroz laganu odjeću
Stiskale su se uz nas, Barbara je rekla da joj se baš ne ide kući,
I zabrinuto me pogledala, gdje ću ja noćiti. Pa tu preko,
Ključeve stana ostavljam ujutro kako je dogovoreno “ispod otirača”
Nisu mogli vjerovati, njih troje je počelo vrištati na zbunjenog mene
Kad su unutra vidjeli stari gramofon i ploče koje ću ostaviti
Prijatelj je konstatirao: “Znao sam da je lud, al toliko.”
Brzo su nas ostavili i išli u drugu sobu, ni nama nije bilo dosadno
Oko četiri smo morali ići, prvi autobus je bio u pet,
A i njih dvije su morale svojim obiteljima,
Barbara svom ocu, konstatirala uz smijeh da će ovaj poludjeti
Nismo si ništa obećavali, rekla je, možda jednom zalomimo, al ono pravo...
I je, nevjerojatno, i otac je bio u prvom busu, pozdravio sam, okrenuo je glavu
Kad sam zadnji put komunicirao s pokojnim Carom, tako smo ga zvali
Tema su nam bili pokojni drugari, koji se, kako je rekao, nisu znali čuvati
U jednom momentu je spomenuo Barbaru, kaže vidio nas je tu večer
Ti si je prepoznao, bio sam iznenađen, pa išli smo u isti razred,
Pa i ti si jebeno mlad, rekao sam, i ponovio kad je na fejsu veliki
Pisac autor monografije grada Vareša izvijestio o smrti najbližeg suradnika
Čudio se Car kako ja tako neugledan uvijek sa zgodnim curama, “pa pišem...”
Zanimalo ga, znam li što pobliže o Barbarinoj smrti, znao sam.
Sjedila je na klupi s dečkom i čekala zadnju evakuaciju Slovenaca i Židova
Iz opkoljenog Sarajeva, autobus je već stigao, granata je pala u blizini
Ko u filmu držali su se za ruku, nju je ubio geler, njemu ništa.
Car je konstatirao, jebote ja dan poslije evakuiran sa zbilja zadnjim busom
Ružno pače je izraslo u zbilja najzgodniju curu svoje generacije.
E moj Pinokio, sve razumijem.
Post je objavljen 03.02.2024. u 20:01 sati.