Nachtfresser

Podsjetila me Marta svojim hrvojevanjem

Da je i Barbara zaslužila svoju pjesmu

Lažem, ona ju je već dobila

I to jako uspješnu, što bi J. rekao metrički ispravnu na njemačkom

Pjesnikinja s najviše bodova na tom portalu je pohvalila

S tim da je dodala da je više saznala o meni

Nego o junakinji tragične sudbine iz moje pjesme

Tad još nisam znao da stvari na netu mogu trajno nestati

Kao uostalom države, ljudi, ugašeni portali, Barbara...

Kad jednom nekom posvetiš pa izgubiš pjesmu

Ti je više ne možeš ponoviti, uništio si osnovno nadahnuće

Koje se ne može ponoviti kao ni Barbarin život

Počnimo od povoda posta, kakve veze imaju Pinokio i Barbara

Nikakve, Barbara je imala nos koji ne bi mogao osporiti

Ni estetski najnetalentiraniji fotograf poput onog Martinog

Ali Barbara je kao dijete bila debela, “debela, najela se pepela”

Svi su joj se rugali osim nas par gubitnika, koji nikom nismo bili zanimljivi

Odselili se, ona u Sarajevo, ja u Rijeku, ostavili, ona nikog ja curu u Varešu

Zanimljivo je to srednjebosansko mjesto u kojem se slušao svjetski rock

I koje je imalo valjda prvu web stranicu na balkanskim prostorima

Ali ovo je zapis o Barbari i neću dopustiti nova lutanja

Iako bi zanimljiva bila i štorija o drugoj jugoslavenskoj komuni nakon jarunske

Samo prvoj međunarodnoj, al Barbara nije bila dio nje

Dakle nakon završenog faksa prije služenja jebene JNA

Kao što veliki pisac veli “Prokleti da ste vojnici svi, od sad pa do vječnosti”

Dvaput mi se dogodio Vareš, prvi put konačno raskinuti tu nezrelu vezu,

Koju smo barem petnaest puta prekidali, pa zajebavali nove “ljubavi”

Drugi put sam išao konačno razdužiti željezarin stan, nezakonito zadržavan

I navečer sam sreo prijatelja, koji je upravo raskinuo s curom

Pa smo nakon par piva odšetali na igranku u radnički dom

Platio mi je ulaznicu jer on je već započeo s novom dragom

Vidio je da je ušla u društvu neke nepoznate zgodne cure

Nagovorio me da idem s njim, “pit ćeš kasnije, imaš cijelu večer”

Meni je bilo muka, jer ta njegova nova je voljela moje pjesme

Sve su voljele moje pjesme pa bi na kraju završile s drugima

Al ipak bili smo prijatelji i hajd da vidim tko je ta “nova”

Pozdravili smo se i kad je pružio ruku novoj da se upoznaju

Obje su prasnule u nezadrživi smijeh i nisu mogle stati

Ljepotica se kroz suze obratila meni, želim li je i ja upoznati

Čitateljima je već jasno, da je to bila nekad neugledna Barbara

Čitateljima je lako, al meni je trebalo bar pet puta ponoviti “da, to sam ja”

Pokušao sam se izvući, moram ići, sutra rano putujem

“Nismo društvo za tebe?” “Ma ne, divne ste obje” ”Pa i Barbara sutra putuje...”

Počelo je svirati “Bitangu i princezu”, shvaćaš poruku, pogledah Barbaru.

Ona me pogledala i rekla, sljedeća će valjda biti “Ima neka tajna veza”

Nismo dugo ostali unutra, bilo je zagušljivo, a samo ja sam pušio

I to jednu na drugu, kao da sam znao, kupio sam tri kutije

Vani smo šetali, oni su brzo izmakli korak naprijed

I Barbara se nije opirala mojoj ruci preko ramena

Jedino joj je smetalo ono moje, “ne mogu vjerovati...”

Rekla je: ”Čujem da si pjesnik, ti to možeš bolje. Ne boj se,

Nećeš morat biti moj dečko, zauzeta sam, mada bi sigurno bilo zanimljivo,

Biti pjesnikova muza.” Postalo je hladno vani, krili smo se kod zgrade općine,

Prijatelj je postajao sve nervozniji, vjetar je prolazio kroz laganu odjeću

Stiskale su se uz nas, Barbara je rekla da joj se baš ne ide kući,

I zabrinuto me pogledala, gdje ću ja noćiti. Pa tu preko,

Ključeve stana ostavljam ujutro kako je dogovoreno “ispod otirača”

Nisu mogli vjerovati, njih troje je počelo vrištati na zbunjenog mene

Kad su unutra vidjeli stari gramofon i ploče koje ću ostaviti

Prijatelj je konstatirao: “Znao sam da je lud, al toliko.”

Brzo su nas ostavili i išli u drugu sobu, ni nama nije bilo dosadno

Oko četiri smo morali ići, prvi autobus je bio u pet,

A i njih dvije su morale svojim obiteljima,

Barbara svom ocu, konstatirala uz smijeh da će ovaj poludjeti

Nismo si ništa obećavali, rekla je, možda jednom zalomimo, al ono pravo...

I je, nevjerojatno, i otac je bio u prvom busu, pozdravio sam, okrenuo je glavu

Kad sam zadnji put komunicirao s pokojnim Carom, tako smo ga zvali

Tema su nam bili pokojni drugari, koji se, kako je rekao, nisu znali čuvati

U jednom momentu je spomenuo Barbaru, kaže vidio nas je tu večer

Ti si je prepoznao, bio sam iznenađen, pa išli smo u isti razred,

Pa i ti si jebeno mlad, rekao sam, i ponovio kad je na fejsu veliki

Pisac autor monografije grada Vareša izvijestio o smrti najbližeg suradnika

Čudio se Car kako ja tako neugledan uvijek sa zgodnim curama, “pa pišem...”

Zanimalo ga, znam li što pobliže o Barbarinoj smrti, znao sam.

Sjedila je na klupi s dečkom i čekala zadnju evakuaciju Slovenaca i Židova

Iz opkoljenog Sarajeva, autobus je već stigao, granata je pala u blizini

Ko u filmu držali su se za ruku, nju je ubio geler, njemu ništa.

Car je konstatirao, jebote ja dan poslije evakuiran sa zbilja zadnjim busom



Ružno pače je izraslo u zbilja najzgodniju curu svoje generacije.

E moj Pinokio, sve razumijem.