Nachtfresser

Već dva dana pišem post inspiriran početkom komentara na post MA, koji je već nestao, a ja ga nisam ni komentirao. Danas bih ga završio, ali eto, pročitao sam jedan novi post, koji isto još nisam komentirao, a već me inspirirao na brzinsko reagiranje. Riječ je o jednoj od mojih omiljenih tema, pasivnom otporu, naravno ovdje mi se ne da filozofirati, nego ću samo skrenuti pozornost na djela dvaju umjetnica, koja su ipak, ne baš svakom vidljivom niti, povezana sa spomenutom temom.

Yoko Ono je još davne 1964. izvela perfomans “Cut piece”. Vulgarizirat ću stvari do kraja, poziva posjetitelje da uzmu škare i svatko si odreže kvadratić njene odjeće i nosi ga sa sobom, dok je potpuno ne razgolite.

Marina Abramović deset godina kasnije u Napulju radikalizira stvari s “performance rythme 0”, na stolu se nalazi ne znam točno više koliko predmeta, od napunjenog pištolja, noža, žileta, do manje opasnih predmeta poput teglice meda, šest sati dugo ona preuzima odgovornost za ponašanje posjetitelja, mogu raditi što god žele, ona će stoički to podnositi. Prva dva sata se publika ponašala relativno normalno, ako se tako može nazvati žvaljenje niskog tipa, koji se propinje na prste, da bi dosegao njeno lice, tipa koji je zarezao, da bi joj doslovno pio krv, u trećem satu publika se skroz razularila, jedan je čak uzeo revolver, uperio joj u glavu i krenuo s namjerom, staviti njoj, koja se nije opirala, prst na obarač, ali su to spriječili drugi iz publike, koji su hitro reagirali, ipak ta ekipa, koja se osjetila pozvanom kontrolirati situaciju, nije uspjela spriječiti ove, koji su cijelo vrijeme sjeckali odjeću u odnošenju umjetnice i razgolićavanju do kraja. Ja sam jednom u berlinskom muzeju moderne umjetnosti “Hamburger Bahnhof” vidio isječke iz originalne predstave, Marina je cijelo vrijeme ipak donekle kontrolirala situaciju, zanimljivo da su neprimjerena pipkanja išla uglavnom preko odjeće, mada u nekim momentima nije mogla skriti suze i prigušeni bijes. Sad sam žurno malo bacio oko na youtube, djeluje mi sve cenzurirano, takva vremena došla. Tu predstavu je izvela još par puta u najvećim svjetskim muzejima, ne znam jel kao u izvornoj verziji u trajanju od šest sati, svašta je izdržala, poput igranja nožem između nogu, ali eto, novovjeku cenzuru na netu ne.

Meni je zanimljiv bio sukob feministica onog vremena oko predstave Yoko Ono, feminizam je bio još u začetku, a kritičari su predstavu predstavili kao prvi feministički perfomans u povijesti, mada je Yoko osobno negirala svaku povezanost sa suvremenim feminističkim pokretom. Napadale su je zbog ženske pasivnosti dok je besramno razgolićuju, jedna je primijetila i uništavaju divnu unikatnu haljinu, druge su pak veličale njenu pasivnost kao najbolje razotkrivanje agresije, kojoj su žene na svakom koraku izložene, uz komentar, da u muzeje uglavnom dolaze muškarci kultiviraniji od prosjeka.

Isteklo je trideset minuta koje sam si dodijelio za post, slijede pripreme za rani odlazak u krevet, koji barem zadnju godinu, sad već uspješnije, prakticiram, te ranojutarnje ustajanje, možda i pregled blogova umjesto uobičajenih portala. Laku noć!