Nachtfresser

Velika prednost života u gradovima je što prijatelje možeš nabrojati na prste jedne ruke. U provinciji gdje svatko svakog zna ljudi se lako priviknu na zakon stada i ako im se naredi, da ne bi izdali svoje “uvjerenje” ili ideologiju postaju zvijeri, pokazuje se krhkost prijateljstva kao najsvetije kategorije. S rodbinom je još gore, posebno u slobodnim kapitalističkim društvima, gdje su oni koji više posjeduju “slobodniji” od onih drugih, pa često sva svetinja obitelji i povezanosti krvlju odumire u prizemnoj borbi za imovinu. Jedan japanski umjetnik je rekao da ne bi više mogao zamisliti svoj život u gradu ispod milijun stanovnika i ja razumijem što je želio reći, on živi u New Yorku. Tamo nisam bio niti to više želim, ali se uvijek sjetim Rima ili nešto manje Barcelone, problem smrada grada, odnosno nemogućnosti građenja adekvatnog sustava kanalizacije za toliko stanovnika. Ja sam kao mlad to povezivao s religijom, pa sam prljave vecee povezivao s jakom religioznošću Grka, Talijana, Malezijaca, međutim ja dok razgovaram slušam sugovornike, prihvatio sam gore navedeno obrazloženje svoje kolegice s posla kao realnije.

Opcija je i odvojiti se i živjeti u kući s okućnicom u idiličnoj prirodi. Međutim od HEP-a i sličnih uslužnih službi pobjeći ne možeš, tako da moj poznanik koji je pobjegao robinzonski živjeti u Gorski kotar i stavlja predivne fotografije na fejs, obično Božiće, Nove godine i slične praznike čeka u mraku, a dežurne službe su nedostupne, pa ljudi smo, zar ne.

Svakom bi naravno najvažnija trebala biti svoja bliža obitelj, koju sustav na sve moguće načine pokušava razgraditi, to je slobodnom društvu “u krvi”, ako se i to razruši možeš početi razmišljati o onom Camusovom: “Samoubojstvo je jedino ozbiljno filozofsko pitanje”, evo i nedavno nas je jedna osjetljiva duša tako napustila, naravno to kao uzrok smrti nikad nije navedeno u čituljama, iako se sve češće događa, tabu s razlogom.