Nešto oko podne i pol, naravno kasneći kao uvijek, uputili smo se na sastanak u metropolu. Glede hrane isto tako ništa nije išlo po planu. Uzdali smo se u Marche, na, što bi Slovenci rekli počivalištima, jučer sam to naučio, no izbor hrane je bio očajan. Onda se drugarica sjetila piterije, koja nam je u Zagrebu na putu ka odredištu, nismo više imali vremena čekati na neko jelo, začudo odmah smo je pronašli i naravno, nedjeljom ne radi. Srećom uz nju je bila neka pekara, ja sam uzeo pizzu za devet kuna.
Odlučili smo prošetati do kafića Teatar gdje je bio sastanak, zanimljivo al je Zagreb brz, Zvonimir Milčec je već dobio svoj park. U kafiću nas je već čekao Srećko, suosnivač transnacionalnog pokreta Diem 25. On inače vodi izuzetno uspješan filozofski teatar, jučer mu je gost bio kultni filmaš Adam Curtis, praktično u Hrvatskoj boravi samo kad ima te nastupe u HNK. Opet su karte bile rasprodane, naravno imao je za nas, ali smo drugarica i ja nažalost morali natrag, moja škola nije spojila praznike. U sekundu točno po planu smo završili sastanak, iako nitko nije gledao na sat. Zanimljiva ekipa, a i kafić nije za baciti, imaju i bijeli čaj.
Vratili smo se starom cestom, koja je, primjećujem, sve prometnija.

Burek kod braće standardno dobar, al samo na tom jednom mjestu, po sad već mnogobrojnim filijalama fušare. Budući da je to skromno za ručak, častimo se sladoledom uz pogled, na Korzu. Tužno na autobusnom stajalištu, Alpina nakon toliko godina zatvorena. Komentirao sam nedavno da im obuća predugo traje, nije u duhu vremena, obuci i baci. U busu sam točno znao naspram koga će žena sjesti.
Za par minuta putujemo na sastanak u prijestolnicu, vrijeme pakleno toplo. Pas mi je čudan, a očito i ja njemu.

U sklopu dogovora za sutrašnji zagrebački susret s osnivačem pokreta, naša leaderica je doletila iz Londona gdje momentalno radi, kao i svi mladi pošteni Hrvati u ljubavi maćehe domovine, te smo se uputili na visinske pripreme na moj, čudom neukradeni komad gorskokotarske zemlje. Izgleda da sam puno propustio ne prativši povijesni susret američkog i francuskog predsjednika, meni su zanimljive bile i impresije gošće iz Vijetnama i Kambođe gdje je također već stigla boraviti, te optimizam vezan uz kineski napredak, volim propitivati svaku vrstu optimizma. Naravno na kraju uvijek dođe do lakših tema s kojima sam na ti, ono kakav je Hedegger bio gad, npr. u vezi s Hannah Arendt.

Prelijep je dan, da bih ovdje na blogu mozgao. Nevjerojatno, al sam se jutros pješačeći u grad uspio smrznuti. Pokazivač kilometraže na satu je uspio dobro raditi prva dva tjedna, čudno za dar od Bayera, no možda je i ljudski faktor, čitaj ja, nešto zeznuo. Malo modne fotografije i povratak, sad lagano pravac valjda Gorski Kotar, ako se negdje usput ne predomislimo.

Pročitao sam ovdje zanimljivo razmišljanje, ako te nitko ne sluša,treba zašutjeti. Nije mi jasno zašto bi nekog tko piše zanimalo, posebno u situacijama kad sam sebi, doduše javno, nešto razjašnjava, zašto bi ga zanimalo je li zanimljiv. Piše se, kao i, kako sam čuo, pleše, uopće vježba, uglavnom radi sebe, ako kojim čudom požnješ uspjeh možeš ga posvojiti, u suštini nebitno.
Naravno može se stvarati i za ideju općeg dobra, ali tu isto moraš zadržati odmak, previše zagrijani izgore, koje god kreme koristili.

Danas sindikalni članovi po školama glasuju o prihvaćanju ili otpisivanju parafiranog kolektivnog ugovora. Ništa se kao nije izgubilo u odnosu na stari, dobilo 50 kuna po danu maturalca za pratioce kao naknada za odgovornost, te pravo na dnevnicu za provedenih osam sati s učenicima izvan škole u sklopu školskih aktivnosti. Ne sumnjam da će barem kod većinskog sindikata ugovor proći, uostalom ako ne prođe, preostaju samo štrajkovi i slično, a znamo kako preparirana javnost mrzi sve koji se bore za svoja prava. Kod nas može biti uspješno samo nešto na što vlada i narod ne mogu uticati, naprimjer vrijeme, lijepo kao danas, ili obiteljski ručak, te život u dane kad se ne radi. Euro je bio u pravu, u Bavarskoj prolaze katastrofalni zakoni jedan za drugim, to je mnogo važnije za budućnost Europe, Bavarska može postati zarazna, svidjeti se europskoj ropskoj većini.
U Americi kao u stara dobra vremena svako malo se nekoj crnkinji ili crncu pokaže što javnost misli o njima, naravno ako se usude spomenuti neka svoja prava. Pogledajte samo ta naizgled nezainteresirana policijska lica, kao iz nacističkih dokumentaraca.

U Rijeci se sve više osjećam kao u češkom Pragu, gdje god izađem zadnje vrijeme, pokušavaju me i ponekad uspiju prevariti s računom. Možda je to bilo i prije, ali nisam baš obraćao pozornost, imalo se, financije nisu bile baš jedna od većih briga, a izlazi se da bi se opustilo, zar ne. U stvari počelo je još ovaj vikend s napuštanjem poznate pizzerije u Kraljevici, zbog bahatosti i prepotencije konobara, nekad su bili drukčiji, udarila im posjećenost u glavu. U belgijskom restoranu, iako sam drukčije tražio, dobio sam maxi kobasice, to sam primjetio na računu, deset kuna skuplje, a fritaja sa šparogama uzeta na preporuku konobara je još skuplja. Al dobro,otmjeno se propada. Samo da mi se osuše fenomentalne traperice trofrtaljke kupljene za pet kuna još u Virovitici i ja zadovoljan.



Inače ako niste primjetili na društvenim mrežama je iz anonimnosti izronila izvjesna Ivana Hunjak, ne bih obratio pozornost al sam je pomiješao s onom Ivanom Husar koja se preobratila na kršćanstvo prije nekog vremena, znaju djevojke kako doći u prvi plan, s tim da Hunjak veli da se radi o socijalnom eksperimentu i opisuje sve nemoralne ponude koje je dobila od onih koji miješaju realnost i virtualu, no eto, ima jako puno i onih sumnjičavih, koji postavljaju najzabavnije pitanje :"Jesi li to ti?" Ja za sebe često više ne znam odgovoriti jesam li to ja.

U subotu smo stigli skoknuti i do Krka u stančić koji se već polako al sigurno raspada, kao i stara gradska jezgra pod okupacijom pridošlica. Mislio sam da će biti materijala i za fotkanje, kao što znate, za razliku od većine vas, preferiram živu pred mrtvom prirodom, vjerovao sam da će se barem Nijemci tradicionalno kupati, no ni Nijemci nisu više što su nekad bili.
Sjetio sam se 1989. i svoje druge i zadnje istočnonjemačke stipendije. Dobio sam baš Leipzig, gdje su ponedjeljkom bile najžešče demonstracije protiv socijalističkog režima, brižni domaćini su nas upozoravali na koja mjesta je ponedjeljkom opasno ići, ja sam pažljivo bilježio, i naravno, išao tamo i družio se s demonstrantima svjestan da se događa povijest. Glavna parola je bila "Wir sind das Volk" (mi smo narod ili mi smo taj narod, socijalistički režim se pozivao da vlada u ime naroda.) To das je određeni član, vrlo bitna stvar u filistarski preciznom jeziku kao što je to njemački. Režim je pao, zagovornici dovođenja vojske na ulicu pobjegli, predvodnici demonstracija marginalizirani i ljudi za sva vremena, kao i kod nas, kao svugdje, preuzeli vlast u ponovo osvojenoj istočnoj Njemačkoj. To se moglo predvidjeti mijenjanjem glavne parole u trenu kad je režim već bio znatno oslabljen u "Wir sind ein Volk", s tim da to ein nije predstavljalo neodređen član (neki narod) nego mnogo promišljenije, o čemu većina demonstranata kao ni većina strane javnosti baš nije ni razmišljala, broj (Mi smo jedan narod). Tako je Nijemcima prešutno dopušteno, što će poslije i drugi narodi, kod kojih to nije bio slučaj, tražiti za sebe, promjena granice, u stvari ovdje je samo jedna država progutana, i život u jednoj državi. Mala promjena gramatičke paradigme i eto, ostalo je povijest, ratovi i razjedninjenja.

Junaci današnjeg dana za blogerski svijet su svakako blogerica Wind i bloger Miško koji su u paru, međusobno se bodreći, po nezvaničnim izvorima, pretrčali riječki polumaraton, njoj prvi u karijeri. Kažem izvori su rekla kazala jer nemam vremena otići provjeriti na fejs. Na fotografiji dolje sjedim u društvu sa sad penzioniranim zadnjim prihvatljivim ravnateljem nekad časne gimnazije, na kojoj sam pod njegovim upravljanjem radio, zabrinuti smo, on je završio svoj polumaraton, po njegovom izračunu je trebalo i dvoje naših junaka stići na cilj, ali Mišku je neuobičajeno isključen mobitel, a meni je broj od Windice opet nestao. No po nekim izvorima, viđeni su na ručku za trkače, što bi valjda trebalo značiti da je sve dobro prošlo.
Dan je bio prekrasan, vi nažalost nećete vidjeti zasad moje najbolje današnje fotke, jer su poslane na jedan od rijetkih nenamještenih natječaja, moja fotka je prošle godine bila primjećena u galeriji na izložbi, pa sam se i ove godine potrudio.
Bilo je zanimljivog druženja danas, svašta sam saznao, al nebitno za šire pučanstvo. Kao što se vidi uspio sam snimiti crnca koji je daleko odmakao ostalog, snimio sam i tipa koji ga je bespoštedno suludo i bez šanse jurio, što netko reće, bolje da ga pusti, crknut će i on sam, a pobijediti ne može. Među uspješnijim ženama na polumaratonu je i jedna djevojka s dizajna mog bloga, ona je kakva je uletila u cilj mogla i maraton trčati, al nisam je fotografirao jer ne spada u obožavateljice mog naćina rada.
Žurim završiti, pas čeka šetnju.

Lijepo je vrijeme, zub me zeza, drugarica sinoć bila na maturalnoj zabavi, skinuo zavoj, rana dobro zarasta, idemo nekamo. Volim ozbiljnu mladež.

Ponovo me na forumu iziritirala rasprava o obrazovnoj reformi te veličanje njenog temeljnog postulata, od kojeg već kao i počinju neka odstupanja, naravno, po meni, u pogrešnom smjeru. Ideja je bila naizgled primamljiva, nastavnici imaju slobodu odabira metoda za svladavanje programa, mjerit će se rezultati, odnosno količina savladanosti kod svakog učenika i to po egzaktnoj metodi jednog Amerikanca, čije ideje u Europi polako napuštaju.
Sama ta civilizacija mjerljivosti, neovisno o školstvu, mene izuzetno iritira. Što je od bitnih životnih stvari mjerljivo, ljubav, osjećaji, ljepota, sreća, sad nabacujem kruške i jabuke u niz koji se može tako nastaviti, jer mi nije jasno što u kritici hvaljenog temeljnog principa nije jasno. Ana voli Marijana 70 posto od ukupne vrijednosti, Marijan Anu 55 posto, radi se na ujednačavanju ljubavi, ako Marijan ne bude svaki dan oblačio iste tenisice, što Anu jako iritira, dobit će par postotaka ljubavi.
Prije uvođenja državne mature imao sam česte rasprave sa sad već penzioniranim profom fizike, upozoravao sam na opasnosti koje ovakva matura nosi, npr. iz jezika nema usmenog razgovora, on je bio nekritično oduševljen. Kad je rezultat mojih učenika nominalno bio znatno bolji od njegovih, najprije mu nije bilo jasno, jer njegovi uče s razumijevanjem, a moji ponekad nešto naštrebaju, i to rijetko. Racionalno je tražio greške kod sebe i iduće godine je bilo još gore. Ja sam svoje upozoravao da u pisanju ne pretjeruju s iznošenjem svojih misli, paze na pisanje datuma, oslovljavanje, obavezno se zahvale ako se radi o pismu na prethodno dobivenom pismu, sve te šablone smo prešli i na kraju nikako ne završavati s nekim originalnim pozdravima, već bih im dao izbor najdužih, broji se svaka riječ, znači prilagodio sam se sustavu koji sam duboko prezirao, on koji ga voli, se stalno preispitivao.
Opet sam odlutao od misli vodilje za ovaj post, u stvari je izuzetno zanimljivo koliko su ljudi prilagodljivi i zahvalni za manipulacije autoriteta s trenutno više stepenice tih klimavih ljestvi.

Na bolovanju sam već drugi dan, svejedno šetam psa, više no obično gledam u nebo i čitam i političke bedastoće na blogu. Kod nas takozvani demokrati kad kritiziraju komunjare rade to izuzetno glupo, kritizirajući kao komunjarske liberalne vrijednosti takozvanih zapadnih demokracija, usput kao demokratske vrijednosti navodeći tradicionalne vrijednosti najzadrtijih ruralnih krajeva. Baš sam jučer usput pročitao da je homoseksualizam bio zakonski zabranjen u Jugoslaviji do 1977., a još se dulje tretirao kao bolest, to su i današnji zahtjevi nekih "pedera", znači jugoslavensko socijalistički. Ženska prava koja isto napadaju kao socijalistička su rezultat duge borbe liberalkinja i uglavnom nemarksističkih feministica, komunisti nisu baš smatrali problem žena kao problem izdvojen od klasne borbe, a osmi mart se dogodio znatno prije socijalističke revolucije. Problem seksualnih sloboda je bio identičan i u kapitalističkim i socijalističkim zemljama, s tim da je jugoslavenski "Start" jedno vrijeme bio i zanimljiviji od "Playboya", a FKK, ili kultura golog slobodnog tijela je od socijalističkih država bila razvijena i prevladavala u DDR-u i jugoslavenskim izdvojenim kampovima poput časne Koversade, dok je na Zapadu uvijek bilo ni ovog i onog, pišem čisto radih mlađih koji danas uglavnom imaju serviranu propagandu.

Blog sam otvorio 2004. filozofirajući uglavnom o lijepom i umjetnosti, imao sam par izuzetnih komentatora, normalno neprimjećenih poput mene, sasvim fresh.



2005. nastavljam u istom stilu sad već i secirajući banalnu svakodnevicu i poneke favorizirane blogove, iz današnje perspektive sam pogriješio samo s jednom lezbijkom iz riječke gimnazije, to je bio hrabar blog, al eto, tad je iritirala stalno na naslovnici s bezveznjacima.



Te godine sam se dosta zabavljao s dizajnom naučivši mijenjati boje na originalnim blog predlošcima, sad imam osjećaj da sam svo blogovanje bio na predlošcima najbolje dizajnerice ikad moje Kristine, sad cijenjene SF ilustratorice u europskim razmjenama, ali nije bilo baš tako.



Ova kombinacija boja mi je bila naročito draga, tad je već blog bio jako posjećen.



Onda sam se počeo zabavljati sablažnjavajući javnost, naročito se pjenila jedna cool blogerica koja nije mogla shvatiti da ja zbilja nikad nijednu fotku nisam napravio na ograđenoj nudističkoj plaži, a bio je tu i moj prvi stalker, psiho slučaj, inače bloger naveliko reklamiran na naslovnici, ovo je bila kao najprovokatnija takva fotka, možda sam trebao zakloniti lice iako se radi o strankinji iz daleke zemlje koja je izašla iz FKK rezervata, što meni osobno nije smetalo i bila mi je simpa..



Dolazimo i do posta zbog kojeg sam imao najviše problema, razgovore na više instanci iako su te dvije fotke koje sad vidite odmah drugi dan izbrisane i nećete ih više naći na blogu, najbolje što nitko tko je bio na licu mjesta nije znao tko bi mogla biti ta navodno gola cura u sauni, koja jasno nije bila ni gola, jer je to u tom centru u Ljubljani strogo zabranjeno, za drugu i još jednu fotografiju sam priznao grešku zbog objavljivanja, iako je to bilo na zahtjev lica sa slike, da je mogu sebi skinuti, danas su ovo dvoje bračni par.



I za ovu noviju fotku sam dobio dosta primjedbi, ne zato što je zbilja zabranjeno fotkati u dućanu, nego zbog junakinje fotke koju ionako nitko ne može prepoznati, zanimljivo je da se ljudi smiju odjevati kako žele, što nemam ništa protiv, ali se ne bi to smjelo po javnim mjestima dokumentirati.

U Bavarskoj se sprema zakon o uvođenju registra psihički bolesnih osoba i mjerama represivnog postupanja policije, u slučaju potrebe, prema njima. Između ostalog se dopušta i "die Kontrolle der intimen Körperöffnungen"/odnosno "kontrola intimnih tjelesnih otvora". U Njemačkoj postoji takozvana javnost i cijela Njemačka se digla na noge i moguće je da zakon, barem ne u ovom obliku, ne prođe, iako ga predlaže član tamo vladajuće stranke CSU. Inače kreativnosti u izmišljanju novih represivnih zakona krajnje desnice svakako doprinosi njen europski idol mađarski premijer, koji je nedavno tamo bio gost na jednom susretu europske krajnje desnice, na kojem su i Srbi imali predstavnika, Hrvati, na moje razočarenje ne, iako sam uvjeren da su na tom području među najopasnijima.
Kod nas je sve prisutnije i mobingiranje na radnim mjestima, što je u stvari i prilično logično, daš ljudima mogućnost zlouporabe moći i onda očekuješ da će možda prevladati dobro u njihovoj prirodi. No o tome i nije baš previše zdravo javno pisati, pa se vraćam na modne teme, čim malo zatopli, a kiša će izgleda ovdje preovladavati još samo danas, Riječanke zablistaju u punoj raskoši, u svaskom slučaju natprosječno modno osviještene, kod muškaraca još uvijek preovladava praktičnost i dosadni poslovni dresscode.

Nakon ručka jučer brzinski odlazak s društvom koje se ne voli fotkati u Gorski Kotar na eventualni piknik, s vremenom kako bude, svi servisi su dali različite prognoze, a i bilo je svakako. Ponekad pomislim da je i zanimljivije ovako nego da konačno "utemeljimo" tu drvenu kućicu. Sad već spominju oni što gledaju televiziju koliko je kuća prošlo nevrijeme jednostavno odnijelo.
Prvo smo išli na izvor napuniti još kanistara vodom, iako je stan dobro zakrčen svim i svačim, još ima prostora. Za kišu smo još prošle godine probali privremeno rješenje s ceradom, no to baš i ne funkcionira ponajbolje. Ipak oko pet popodne smo dočekali razvedravanje i piknik je mogao početi. Svi iz mog društva imaju svoje izvore nabave domaće dimljene hrane, pa su slijedile i neizbježne usporedbe. Kažu da psi ne bi smjeli dimljeno ni slano, al ajde ti to mom psu objasni, za svoj parizer često baš i nije raspoložen, za ovo se uvijek bori, iako je jučer npr. obilno ručao svoju omiljenu piletinu.
Baterije su donekle napunjene, popodne se pišu pismeni pa ne moram više ništa pripremati...

Jučer i danas sam trebao igrati šah. Moji u ekipi znaju da ne volim igrati, uopće nisam motiviran, te zahvaljujući i tome ne postižem neke rezultate, al eto, na prvoj ploči sam još uvijek, igram uglavnom protiv majstora, pa im uglavnom pomažem, jer uz to što igraju s guštom, imaju i nešto lakšeg protivnika, jer sam ja gromobran. U stvari danas sam uozbiljio da ja baš ni u čemu nisam previše motiviran, niti išta pretjerano volim. Sve je otišlo u smjerovima koji su mi neprivlačni i nezanimljivi, čak sam i lošiji razrednik nego prije, doduše vjerojatno još uvijek najbolji.
Sinoć mi je ukočilo protivnika, igrača znatno jačeg od mene, najjačeg Ličanina, pa je predao bez igre. Jutros me dočekao kapetan, da imamo dva igrača viška, pa ako mi se zbilja ne da igrati, mogu pauzirati. Rekao sam, jbga, kad sam već ustao i došao i igrat ću. Puljani su došli bez sedam najboljih igrača, tako da sam mladca morao pitati za ime, što inače ovdje izaziva sablazan. Usput sam se kapetanu odjavio za popodne, idem radije u Gorski Kotar kad već imas zagrijanih za igru. Na kraju sam s crnim figurama remizirao nakon preduge igre, nešto bolji s konjem protiv lovca u završnici, no nemam ja to strpljenja za realizirati, a poslije vidim, i kompjutor kaže da je to u granicama remija, inače poslije sam išao pogledati tko je taj bezvezni dečkić, uspostavilo se da i on ima za 60 veći nacionalni rejting od mene.
Jučer sam na instagramu dobio primjedbu da imam previše ženskih guzica, išao sam sinoć prebrojati, više od dvije trećine cura je snimano sprijeda, danas mi je gošća kasno popodne u Gorskom Kotaru, što samo moj blog prati, rekla isto, na blogu ne mislim prebrojavati, ovo je 4806. post, ja nemam taj dojam, znam da su mi zadnje vrijeme najzanimljivije te poderotine na hlačama, koje su sve veće i drskije, i to je dobro

Petak trinaesti ću ovaj put itekako zapamtiti. Najprije je tip prije mene platio 60 kuna šišanje kod frizerske, pogledao sam na cjenik, zbilja neke visoke brojke.Ispalo je da je morala dići cijene, al za nas "pretplatnike" zasad ostaje isto, tako moje brijanje glave stoji dvadeset kuna, glupo sam reagirao, pa dobro, imate i kod nas nekog prostora...
Onda smo išli u Gorski Kotar puniti kanistre vodom, tamo u šumi potop, ne može se zavrnuti slavina, ajd mi smo uspjeli napuniti. Šuma inače dobro prorijeđena, što će kapitalizmu zrak.
Sljedeće iznenađenje je zbilja neprijatno, Metro jako digao cijene piću, još uvijek su nijansu povoljniji od drugih, al se više ni tamo ne isplati, sve što volim polako postaje luksuz. Sa strepnjom očekujem približavanje turističke sezone.
Sve je dobro dok smo mi dobro, Jin je jučer uživao kopajući po šumi, jutros u sekundi moje dekoncentracije pojeo nešto iza grma, nisam mu uspio izvaditi iz usta. Izgleda da će ovaj put biti dobro.

Orwell je bio beskompromisan polemičar, upravo sam završio s knjigom njegovih polemika. Znao je biti bezobrazan, vrijeđati, omalovažavati, biti kontradiktoran posebno u stavovima o anarhizmu i socijalizmu, ima nešto zanimljivo kod mene, što su strasnije polemike to su mi i dosadnije, te vrijednost spoznaja iz knjiga crpim s neuobičajenih mjesta. Ovdje je opaska urednika, da je s većinom onih s kojima je Orwell polemizirao, poslije postajao osobni prijatelj.
Mislim da su to za našu sredinu daleko prošla nemoguća vremena. Svjedočim da su polemike koje sam vodio brzo prelazile na osobni nivo i ugrožavale mi realno radni status i egzistenciju. Ne vjerujem da je s drugima drukčije, ne postoji tradicija kulturnog suprotstavljanja. Sukobi se i sustavno potiču, neprestano se smišljaju načini kako izmjeriti na radnim mjestima tko je sposobniji, tko niškoristi. Vidim da dolaze mlade školovane generacije, koje nemaju pojma o humanosti i toleranciji, isključivo ih zanimaju bodovi, koji sa sobom nose par stotina kuna.
Najbolje je što oni i zbilja vjeruju da su kvalitetni.

Jučer cjelodnevna teška sparina, danas pak non stop pljušti, zaista imamo zanimljivu klimu. Jučerašnju situaciju je donekle spasila modna nadahnutost Rječanki, danas se nema što fotkati. Cijelo jutro sam izgubio na nadmudrivanje s t-comom, baš kad se malo normalizirala situacija s elektroprivredom, teško mi je vjerovati da se samo meni događaju nevjerojatne gluposti, koje mi besmisleno uzimaju previše vremena. I Jin je sav jadan, utjehe nema ni u šetnji. Danas radim kasno popodne, točnije već sam redigirao jednoj učenici predstavljanje na njemačkom jeziku za državno prvenstvo iz struke na chatu, to je novina, predstavljanje na stranom jeziku prije početka natjecanja. Nasmijala me jednostavnost rečenica, ono u mom stilu kad nešto službeno treba obraditi. Zbunila me jedna riječ, očito izguglana, za koju nisam nikad čuo, zabavno, translator kaže da je pčelarstvo, popravljam svejedno na staro dobro "Bienenzucht".
Kiši li, kiši, pada li, pada...Skoro zaboravih, jučer nakon pet sati rada ćevapi, nisam nakon dugog vremena mogao odoliti nikšičkom pivu, dobar i miris i okus.

Evo danas sam, usprkos prepunjenom danu, vidi se po vremenu kad pišem post, stigao i do izložbe u muzeju suvremene, otvorene do 18.4.Valjda je povod bio što sam jučer čuo kolegicu, inače i doktoricu znanosti, kako Zagreb cvate, ima i izuzetne izložbe, Rijeka ništa, ako nešto, čista apstrakcija, koja nikog ne zanima. Nisam reagirao, mada sam od drugarice, koja je bila na otvaranju izložbe, čuo nešto sasvim drukčije, u stilu, da je ta izložba u Grazu, organizirali bi se turistički izleti, a ovdje loša posjećenost. O Pendeu nisam znao ništa, drugarica ga upoznala na otvaranju, saznala između ostalog da je sin onog Buce iz legendarnog dua "Buco i Srđan", mladi nek guglaju, valjda ima nešto, no o Danielu Richteru sam ipak nešto znao, pa me zbilja zanimalo, kak je to on odjednom postao otuđeno apstraktni umjetnik.
Na izložbi sam kao ljubitelj erotike i poklonik smislene pornografije došao na svoje, jbga, što ljudi ne znaju gledati, u školi ih se uče samo definicije, ne osjećam kao svoj problem, ovo neviđenje slika prisutno čak i u novinskim kritikama, je dokaz uspjelog zatupljenja i školovanije nacije. Trebam li npr. crtati gdje je i na kojoj slici npr. muški spolni organ :P
p.s.
Richter je jedan od najskupljih njemačkih umjetnika i njegova djela ovdje su samo zarad prijateljstva s Pendeom, al ajde vti to objasni kulturnoj javnosti.

Ponovo smo u kolotečini, juri se, planira,otkazuje, dogovara. Koliko god se trudio ne uspjevam održati željeni usporeni ritam. Ti neki razgovori i druženja s na blogu toliko omrznutim "progresivkama" me drže u uvjerenju da nije baš sve otišlo k vragu. Mislio sam da ću uspjeti čistom snagom strgati znak zabrane za pse kod travnjaka muzeja suvremene umjetnosti, direktor je čim je postavljen pismeno tražio da se ukloni, no eto, neke stvari su i u Hrvatskoj solidno napravljene.

Jučer nakon maglovitog i hladnog jutra pravi preokret s vremenom, podne je bilo sunčano i toplo, maltene ljetno. Mi smo izabrali nakon ručka vožnju natrag, doduše, ipak smo, budući da smo se nas dvojica prejeli, odlučili za najprije jednu šetnju. Tu smo pogriješili jer se Jin opraštajući se s psećim igralištem, odlučio po vrućini, na jednom balkonu su cura i dečko bili u kupaćoj opravi, odlučio se za trku za loptom. Ja sam pak popio jednu za probavu.
Na povratku smo se preznojavali i ubrzo ponovo podsjetili na krhkost zemaljskih bića. Jin je izgledao loše, a ni ja nisam, ako je vjerovati zrcalu, sličio samom sebi. Pauza je uslijedila dosta prije planirane, u hladovini nečije nedovršene kuće. Potpuni oporavak je slijedio tek na drugoj pauzi, kad se sunce već počelo pomalo povlačiti. U Rijeku smo stigli po mraku.Neka obavijest o prispijeću pošiljke, kao i računi su nas dočekali u sandučiću. Ovo prvo je vjerojatno opet neko sudsko rješenje, što bi drugo.
Sad na posao, uz par dodatnih obveza, ne znam što bih prije. Zašto bi oni što ne znaju živjetri, dopustili onima drugima uživanje u životu.

I tako se jedno jutro probudiš, a vani nepregledna magla. Ok, ovaj put na izlasku iz zgrade nije bila toliko nesavladiva.
Jučer je sve bilo jasno i radile su se logične kombinacije i spremala logistika za današnji povratni put. Jutros Jin i ja bauljamo kroz maglu i nikog ne razaznajemo, tek u bliskoj blizini razaznavanje i sukob s Medom, većim, al ne i spretnijim psom.
Jučer su bezbrižni šetači sebi dopuštali gluposti tipa :"Vidi kako lijepi psi, svi su isti!", mada se jedan naglo odvojio od bliskog društva i pojurio k meni, nikad nikom on ne može biti jednak. Jutros se prisjećam stihova pjesnika H.H. kojeg sam još kao student prevodio:
"Pun prijatelja mi bio svijet,
dok još vidljiv biše
sad kad je magla pala
nijedan nije vidljiv više."
Naravno, osim Jina koji me svako malo gricne za nogavicu i podsjeti na svoju nazočnost. Do dolaska neke zlokobnije magle...

Jučer smo u jutarnjoj šetnji naletili na dimnjačare, naravno da sam se ulovio za gumb. U dućanu s rabljenom robom je bila akcija sve po pet kuna, naletio sam na izvrsne traperice, demodirane s puno džepova, al patenti svi ispravni, džepovi čitavi. Drukčije sam zamišljao dimnjačarsku sreću, al za početak može i ovako.
Imao sam ovdje puno čudnih neugoda s vlasnicima pasa u špici nakon posla, sve neke provincijske fore, al sam odmah racionalizirao, vjerojatno bi mi se slično događalo i u Rijeci da zalutam u neki tuđi kvart, osim Kozale, tamo su i psi i ljudi dosad uvijek bili široke kulture. Hrvatska, država kvartovskih siledžija.
Osim sekund hend dućana u centru, u Virovitici je zanimljiv i Tobacco, naravno tih dućana je puna i Rijeka, kao i Zagreb, al ovdje tip koji vodi daje zbilja dućanu pečat. Zanimljiv izbor nargili i pljoski, uvijek ga obnavlja, za Silvestrovo sam pazario, sad samo uživam u pogledu.
I druga knjiga koju sam ponio za čitanje iz riječke knjižnice "Građanski neposluh" dosadna, ovaj put zbilja nisam imao sreće. Po zidovima sam na par mjesta vidio čudne grafite simbole, nisam siguran, jel to neka ružičasta subkulturna parodija ili se radi samo o neukim nacistima, koji se množe kamo god da otputuješ.

Virovitica je puna pasa, ali kako izgleda i nezaposlenih. Naime kako je komp tijekom dana uglavnom zauzet, a čitati i komunicirati ne umijem čitav dan, relativno često izlazimo u šetnju Jin i ja. Jednu mladu i jednu stariju damu s kujicama smo jučer sreli tri puta u tri doba dana. Knjiga koju sam sa sobom ponio na put "Brechtova ljubavnica", inače ovjenčana Gouncourtovom nagradom, je usprkos tome i očito temeljitoj pripremi autora, te zahvalnoj temi, strašno dosadna. To doprinosi, uz prisjećanja na nekadašnji istočni Berlin iz vremena moje stipendije, dodatno sjetnoj atmosferi, kao i dvorac u centru, oslobođen bremena gustog parka oko sebe. Lijepo je u svakom slučaju imati konačno nešto vremena i za sebe. Znam da je pruga bila renovirana, čini mi se da vlakovi češće prolaze kroz mjesto, sunce se pojavilo i život se barem prividno budi, iako vreve nema.
Amette, autor knjige, je čak i izborom Brechtovog citata pogodio, ali uzalud, prepovršan je za finaliziranje.
"Gradovi

Ispod njih odvodi
U njima ništa, a iznad njih dim.
Mi smo u njima živili. Ni u čemu nismo uživali.
Brzo smo iz njih otišli. A oni polako nestaju.

Bertolt Brecht

Odosmo jučer predvečer na put. Nije nam se žurilo pa smo putovali starom cestom, kako bismo izbjegli cestovni harač. Inače bio je konačno i vodoinstalater, kako izgleda odlično obavio posao i s kupljenim materijalom naplatio četverostruko manje od prvog ponuđača kojeg smo potjerali nakon što smo mu dali 30 kuna za dolazak.
Vožnja je bila avantura kakve prije baš nismo doživljavali. U jednom trenutku su na cestu dojurile četiri srne, srećom i dobrim drugaričinim refleksima nismo ni jednu udarili.Ljude s križem nismo sreli jer smo ipak nakon Karlovca skrenuli na autocestu, nismo htjeli zalutati u Sloveniju.
Iza ponoći smo stigli na odredište, obavili prvu šetnju s Jinom, jutros drugu, na igralištu za pse uporno bira težu kategoriju. Inače tržište u unutrašnjosti glede kulture funkcionira, grad izljepljen plakatima, kao što rekoh, elita ovdje dobro zna za što se borila i izborila.

Završio čitanje prepiske između Hannah Arendt i Martina Heideggera. Opisao bih tu prepisku kao klasični ljubić, no eto, i dan poslije sam pod dojmom, čak sam, vrativši knjigu, uzeo za čitati poznato, ali od moje strane nečitano djelo gospođe Arendt "Izvori totalitarizma".
Nevjerojatna mi je ta odanost svojim ljubavima i prijateljima velike misliteljice. Arendt je rođenjem bila Židovka, živila je u Njemačkoj, no nije sebe željela definirati ni kao Židovku, pogotovo ne Njemicu, rekla je za sebe da je jednostavno djevojka iz tuđine. Heideggera su smatrali zadnjim velikim filozofom klasičnog tipa.
Na fakultetu je došlo do ljubavi između profesora i njegove najpažljivije studentice, iako je profesor bio sretno udani moralist. Veličinu i dubinu ljubavi, te koliko daleko je išla, otkrila je tek naknadno objavljena prepiska, a s ljubavnicima su se poigrala i povijesna događanja. Naime Heidegger je prigrlio nacizam te postao pod nacistima rektor, Hannah je kao Židovka morala u emigraciju.
Heidegger se u jednom pismu najdražoj Hannah brani da mu se antisemitizam podmeće, te navodi primjere židova kojima je pomogao. Nedavno objavljeni dokumenti, za koje nije ni Hannah znala, dokazuju da to baš i nije bilo tako. Objektivni čitatelj i muškarac poput mene, otkriva već u prvih pismima profesora svojoj studentici neiskrenost ili barem dvostruku kalkuliranu igru, koja se ipak u nekim kasnijim pismima otkriva kao mješavina ljubavi i strasti, kad Hannah postaje najdraža, inače zanimljive su i mijene oslovljavanja, međutim cijelo vrijeme ostajem na strani Hannah, koja se istina cijelo vrijeme igra, i sigurno joj godi kad joj jedan tako cijenjeni profesor piše poeziju.
Najviše sam razmišljao o izuzetnom govoru, koji je sad već svjetski priznata Hannah Arendt održala svom nekadašnjem profesoru povodom osamdesetog rođendana. Govor je oda nakon rata prilično izoliranom misliocu, čak i kad spominje Heideggerove političke promašaje, navodi Hannah da su nekim slučajem veliki filozofi redom bili impresionirani tiranima, izuzela je Kanta, kojim se stoga i najviše bavila, ali eto, Heidegger je bio najbolji predavač. Hannah je i na strani svog prijatelja Jaspersa, kojeg svi zbog karaktera i bezobzirnih obračuna s neistomišljenicima osuđuju, Jaspers je takav kakav je, čudi se onima, koji se ljute na njega, iako ga poznaju.
Zanimljivo, jako zanimljivo, a ja sam se danas istražujući dostupnu literaturu nemalo iznenadio, saznavši da mi je i jedan od najdržih dramatičara, čijih termita se uvijek sjećam, Günter Eich, bio dobar dio života gorljiv nacist, koji je nakon rata pobjegao u Portugal.

Nakon ručka jučer smo iskoristili lijep sunčan dan za odlazak na Krk, treba i tamo rješavati stvari oko obiteljske zaostavštine, ako već imamo divlji kapitalizam, ne treba dopustiti da mi se baš sve pokrade, iako to i jest suština sustava. Krk je pun turista što veseli sve koliko čujem, osim turističke radnike na prvoj liniji fronte, konobare, šankere i ine, oni vele, njima potpuno svejedno koliki će promet biti, nije ni u džep ni iz džepa, može samo iz džepa kod nas, ak se netko kao potuži. Naletio sam i na dvoje kupača, muških pa nisam vadio fotić, desetak ih se i sunčalo u kupaćima, sve sami muški, cure su ležale na suncu u dugim hlačama. Dan je završio u ugodnom čavrljanju i pijuckanju, te mezetluku s radikalnim ljevičarima, nisam znao odgovoriti na pitanje zašto je kod nas energija iz vjetroelektrana najskuplja, ne kužim se ja baš u slobodno tržište, al uvijek odgovorim, da ne ispadnem glup, klasičnim protupitanjem, zašto je avionska karta Berlin-Frankfurt uglavnom skuplja od one Berlin-New York.
Mislio sam sa svoje zemlje na Krku ponijeti par kamenja za zemljište u Gorskom Kotaru, ali sam zaboravio torbu. I da, meni bez veze to jaje na trgu, za koje sam saznao preko internet portala, al neka ga, izgleda baš prilagođeno trenutnim oduševljenim gostima, ufotkao sam ga tek toliko za slučaj, ako moji čitatelji nisu vidjeli to čudo, koje sve oduševljava.

Godinama sam na proslavama rođendana pratio tko se na sljedećem neće pojaviti, tada nisam fotkao, svaku godinu bismo izgubili nekoga, uglavnom zauvijek. Tradicionalne fešte poput Božića i Uskrsa smo njegovali dok su roditelji bili živi. Onda smo uskoro mi postali najstariji i sve je, našom voljom, zamrlo, postala su to uobičajena rutinska druženja s prijateljima.
Onda je i Dolores postala nažalost najstarija u svojoj užoj obitelji i ona je oživila tradiciju u najboljem i gastro najjačem stilu. Kuharsko umijeće je, već prema praznicima, razvila do vrhunca, već ste na ovom blogu mogli pratiti npr., čini mi se da ima nešto u arhivi sa strane, renesansu starih zaboravljenih božićnih jela. Jučer pak ja nisam uspio sve probati, jednostavno uz najbolju volju, više nisam mogao. Ipak držali smo se herojski, u istom društvu smo, ponekad malo proširenom, već više godina, jedino je gospodin Jin nakratko kapitulirao. Od tema se jučer nametnula, sustav koji onemogućava vraćanje ukradenog i opća korupcija, no neću sad kvariti post s detaljima. Od pića je otkriće ovaj put bilo jedno grčko nacionalno, koje sam i ja, iskusni pilac, jučer prvi put probao, osvježavajuće je bilo, prije toga su se pila probrana vina nakon domaćeg aperitiva, jedino sam ja kvario s radenskom i jegerom. O hrani fotke valjda dovoljno govore, nisam na kraju sve ni snimio, bile su dvije vrste torti, čak mi je svjetlija bolje prijala.

Lijepo je što imamo odličnu propagandu da je riječka voda najbolja u Hrvatskoj, sreća je da su nas baš sve hrvatske vlasti naučile otkako smo slobodna država da smo budale ako vjerujemo privatnim, a bogami i državnim medijima, te osvijestile da imamo čula vida i okusa. Tako mi ipak, čim malo odmrzne, idemo puniti kanistre u Gorski Kotar. Usprkos dosta toplijih dana, priroda nam nije dopustila spuštanje autom do izvora u šumi. Snijeg se u ovim surovim krajevima izuzetno sporo topi, te sam otpješačio i napunili smo šest kanistera, samo za prvu nuždu. Inače poratnih godina su isti prije navedeni stručnjaci upozoravali da ta šumska voda i nije baš mikrobiološki ispravna, nemojte nas vi pravovjerni imitirati.
Išli smo obići i jedini neukradeni dio mog naslijeđa, i to samo zato što je Elektra eto srećom postavila drsko stup nasred privatnog zemljišta, pa se stari, dok je još bio svjestan što radi, sudio oko toga i nije to darovao lešinarskoj bandi. Prošli put kad smo dolazili sve je bilo nepristupačno i prekriveno snijegom, pa nismo bili sigurni što je bilo s onim jeftinim Lidlovim šatorom, koji smo ostavili. Ha, čekao nas je na mjestu očerupan od žestoke borbe s grubom gorskokotarskom zimom. Sat pokazuje da sam ponovo propješačio više od 10 kilometara, to će se ovih praznika nažalost teško ponoviti.