Ponovo me na forumu iziritirala rasprava o obrazovnoj reformi te veličanje njenog temeljnog postulata, od kojeg već kao i počinju neka odstupanja, naravno, po meni, u pogrešnom smjeru. Ideja je bila naizgled primamljiva, nastavnici imaju slobodu odabira metoda za svladavanje programa, mjerit će se rezultati, odnosno količina savladanosti kod svakog učenika i to po egzaktnoj metodi jednog Amerikanca, čije ideje u Europi polako napuštaju.
Sama ta civilizacija mjerljivosti, neovisno o školstvu, mene izuzetno iritira. Što je od bitnih životnih stvari mjerljivo, ljubav, osjećaji, ljepota, sreća, sad nabacujem kruške i jabuke u niz koji se može tako nastaviti, jer mi nije jasno što u kritici hvaljenog temeljnog principa nije jasno. Ana voli Marijana 70 posto od ukupne vrijednosti, Marijan Anu 55 posto, radi se na ujednačavanju ljubavi, ako Marijan ne bude svaki dan oblačio iste tenisice, što Anu jako iritira, dobit će par postotaka ljubavi.
Prije uvođenja državne mature imao sam česte rasprave sa sad već penzioniranim profom fizike, upozoravao sam na opasnosti koje ovakva matura nosi, npr. iz jezika nema usmenog razgovora, on je bio nekritično oduševljen. Kad je rezultat mojih učenika nominalno bio znatno bolji od njegovih, najprije mu nije bilo jasno, jer njegovi uče s razumijevanjem, a moji ponekad nešto naštrebaju, i to rijetko. Racionalno je tražio greške kod sebe i iduće godine je bilo još gore. Ja sam svoje upozoravao da u pisanju ne pretjeruju s iznošenjem svojih misli, paze na pisanje datuma, oslovljavanje, obavezno se zahvale ako se radi o pismu na prethodno dobivenom pismu, sve te šablone smo prešli i na kraju nikako ne završavati s nekim originalnim pozdravima, već bih im dao izbor najdužih, broji se svaka riječ, znači prilagodio sam se sustavu koji sam duboko prezirao, on koji ga voli, se stalno preispitivao.
Opet sam odlutao od misli vodilje za ovaj post, u stvari je izuzetno zanimljivo koliko su ljudi prilagodljivi i zahvalni za manipulacije autoriteta s trenutno više stepenice tih klimavih ljestvi.