Nachtfresser

Prije koji sat u lokalnoj škurinjskoj birtiji je za susjednim stolom sjedila jedna od značajnijih hrvatskih žena. Mislim ona mene ne poznaje niti ja znam kako se zove, znam samo iz kojeg je područja djelovanja, a sjećam se i mišljenja jednog njemačkog stručnjaka o njoj. Boja me glasa trgnula iz rasprave koju sam vodio s Jinom o tome kako nije lijepo ignorirati vodu, koju mu je s ljubavlju donijela teta Tonka, glavna i odgovorna osoba već spomenute birtije.

Bilo je to prije dosta godina u birtiji ili bolje rečeno klubu, jednog velikog velegrada. Sad već čuvenom umjetniku, kojem sam tad predstavljen,a koji je radio nešto posvećeno mojim omiljenim teroristima, iznio sam tezu, da je ubojstvom ovih u stammheimskog zatvoru ubijena i svaka nada za bolji život budućih generacija, barem par desetljeća, mada ih ja, kao nitijednu organizaciju, osim filoanarhističkih, nisam mogao podržavati.
Za susjednim stolom je dominirala sarkastična žena koja je strani jezik govorila s balkanskim naglaskom, Umjetnik je samo kratko konstatirao, da ne može biti bolje kad se i on uspio prodati i odmahnuo ženi koja ga je oslovila. Svom studentu, mom frendu, je iznio kompliment o ženi koju eto danas vidjeh, te napustio prostoriju, ljudi na glasu se nigdje ne zadržavaju.

Znam da osobu nitko neće prepoznati, nije to šefica države, zato se usuđujem objaviti ovu brzinsku fotku. Zanimljiv je fotić, opet ništa nije vidio, a i bolje da je tako.

p.s.
Evo jučer mi na pamet pao Paulaner, i bi Pivo za promjenu.

E ovo već godinama nisam doživio, morao sam mijenjati dnevni plan, kojeg obično skiciram dan prije, radi mamurluka. Ne može se rješavati administracija tako, a društvo je oblikovano po potrebama administracije.
Srećom il nesrećom imam još obveza pa sam neke riješio. Sutra ću valjda obaviti onaj rudarski posao.
Sinoć sam obavio i masu gluposti na netu, chatovi i to, sad mi nije jasno dal moram sve špajherovano brisati da ne bih došao u opasnost biti uhićen, sjećam se tih prijedloga zakona ilinčića i markičke al nisam dalje pratio što je prihvaćeno i koliko smo ko država retrogradni.

Probudih se maloprije, pas mora jest, odradio, pogledam na blog, nema novog posta,ne sjećam se jesam li što fotkao danas, pade mi na pamet, jebote, postoje ljudi koji svojim izborom žive kao samci.

Evo nešto računam: Prag, Barcelona, Amsterdam po dva puta, te Berlin, Krakov i Korčula po jednom, to bi bio popis maturalaca u mojoj karijeri u funkciji pratioca i odgovorne osobe. Najproblematičnije je bilo na Korčuli, na kraju i tamo dobro završilo, najbolje svakako drugi put u Barceloni brodom iz Genove s lijepom Calellom umjesto groznog noćomornog LLoret de Mara, al budale srljaju tamo. Berlin je najbolje isplaniran, al su maturanti mekdonaldsovci bili nezreli za koncepciju raznolike hrane po međunarodnim kantinama.
Sljedeći tjedan su maturalci, drugarica putuje noćas sa svojima za Amsterdam, pustila demokratski izbor učenicima, moj razred u ponedjeljak ujutro putuje za Prag, ovaj put bez razrednika. Iako smatram Prag jednom od najlošijih i najneugodnijih lokacija za maturalac, pravi razlog zašto umjesto mene ide mlada kolegica je taj što nikamo ne putujem bez Jina, ne pada mi više na pamet prilagođavati se glupim pravilima. Iako ja ni s ovim razredom ne bih imao nikakvih problema, ta putovanja mi nikad nisu predstavljala neko zadovoljstvo.
Na zadnjem maturalcu 2012. s Krakovom kao glavnim odredištem najupečatljivije je bilo u Auschwitzu, post imate izdvojen sa strane s 26 komentara, o drugome nisam pisao niti objavljivao fotke, evo sad par, onda je to bilo nezamislivo. Šest noći s malo spavanja, a onda moraš komunicirati i s mjesnim vodičima, kao ja na slici s tetom iz Krakova. Ne zavidim nikom tko sutra i prekosutra putuje.
Sad imamo i taj terorizam, evo javili su da je otkazan koncert u Nizozemskoj zbog terorističke prijetnje, no i bez toga to su putovanja visokog rizika. Najbolja mi je strategija zadnjih godina, u europskim metropolama zakupljuju se kafići ili diskači samo za razrede iz iste škole i tamo teroriziraju nastavničku pratnju s praštanjem narodnjaka i Tomsona. Toga ima i na Jadranu koliko hoćeš i uživo, a zabavljati i družiti se na taj način su mogli i u školi uz projekcije onog što su trebali vidjeti na napornom putu, naravno morali bi biti dobro izolirani, da javnost slučajno ne bi saznala, na koji način se oni zabavljaju.

Imam mladog poznanika u žestokim govnima, danas sam zahvaljujući njemu shvatio jednu Žižekovu misao koja me muči već par tjedana, naime tip mu je u nečemu nalik na šibicu, nakon što je stao autom, predao vjerojatno neko opojno sredstvo, tako se i u naše vrijeme radilo i rekao, jbga, nisam čuo te poruke, došao bih prije, onda su nešto mrmljali da bi ovaj iz auta zaključio, ma ne sekiraj se, platit ćeš kad ti bude bolje. Žižek je u stvari pisao o grčkom dugu koji se naravno ne može vratiti, i svi to znaju, i nitko ne zna kolika je realna cifra, i napisao je otprilike da oni dug vraćaju jedino kako je moguće, svojim vremenom, drugi gospodare njihovim vremenom osmišljavanja nemogućeg izlaska iz sustavne stupice u koju su, ne samo oni, upali.
To s vremenom mi je sad savršeno jasno, objašnjava mi još jedan privatan problem, al ne pada mi na pamet pokušavati na blogu ikome išta objašnjavati. Imam masu fotki, danas je u igri bilo par koncepcija za dnevni post, na instagramu sam objavio jednu današnju baš dobru,veselu, al uz ovo što sam napisao ne ide mi ništa, možda ova jedna od više krčkih, za zgražavanje vjeroučno lobotom(ni)iranih.

Danas vjerojatno krećemo, kod nas nikad ništa nije sigurno, nazad u Hrvatsku, u tkz. realni život. Predpripreme su napravljene, velika većina stvari spakirana, benzin napunjen, kupljeno 12 peciva i mineralna za put, usisavanje planirano za 9.30, da se poslije stignem i tuširati prije nego što supatnici ustanu. Iako se sustav trudi uništiti ljude, primjetio sam i kod izbora okvira očala, da mi se potiho, da šefica ne čuje, sugeriraju bolji, kvalitetniji, a onda sam skužio, i jeftiniji. Po dućanima se vidi nervoza, kao da svak svakog nadzire, nisu dovoljne uobičajene kamere. Ove godine sam se odrekao druženja s mladim političarkama s kojima sam nekad imao piratsku avanturu, sad su u stranci die Linke, uspjele su, jedna je već u berlinskom predsjedništvu, druga parlamentu, nema više one mladalačke radikalnosti koja je meni zanimljiva. Obje imaju 32 godine, parlamentarka mi je pričala kako je malo iritirao muški egzibicionizam po gradskoj željeznici i parkovima, međutim otkako je postala poznata, doživljava uglavnom vrijeđanja u javnom prijevozu, spolovila su joj manje smetala. Kažem da se baš ona žestoko borila protiv video nadzora, no ispostavlja se ono što sam pretpostavljao, kamere nitko ne zarezuje, one nisu tu radi nemorala, nego traženja ciljanih osoba.
Još uvijek je dakle u Berlinu život drukčiji, vjerujem da je bio drukčiji nego u ostatku Njemačke u Hitlerovo vrijeme, a znam da je bio u podijeljenoj Njemačkoj. Metropola se ne da kontrolirati. Nažalost osjeti se i doslovno njuši i naličje, dok cure obojanih kosa mirno jedu u Vapianu, par koraka dalje previjaju se po pločniku prljavi narkići.

Evo iduće godine i desetljeće kako nam za oči brine ekipa iz optike Neumann, prošle godine mi se dogodila nezgoda da mi je pukao okvir i Berlin nije mogao čekati, no ipak sam išao kod sad već skoro prijatelja napraviti nazovi rezervne očale. Prošle godine su nabavili još precizniju makinu za pregled, optičarka je primjetila mrtve kutove kod jednog riječkog stakla i malo korigirala dioptriju, kaže da mi riječke mogu biti za dulji boravak na kompu, za čitanje i ostalo je preporučila svoje.
Evo sad već primjetim razliku između dvije "gole" fotke snimljene jučer , noćas je zahladilo i toga više biti neće, za sutra, kad se spremamo na put, prognozirali su još jače zahlađenje i pogoršanje vremena. Otpao ponovni susret s ženom s kojom prijateljstvo traje više od četiri desetljeća, počelo s dopisivanjem preko tadašnjeg časopisa "Pop", nešto slično "Bravu" i nikad nije prekidano. Imala je operaciju, koja nije baš uspjela i završila je u invalidskoj mirovini, na jedno uho jedva čuje i smetaju je ulični šumovi tako da smo to odgodili.
Inače vidim da me neki već smatraju nezadovoljnim i starački čangrizavim, pogrešno, proživio sam i preživio privatno sasvim zanimljiv život, s društvenim okolnostima sam uvijek bio nezadovoljan, pokušao sam ih mijenjati sasvim bezuspješno, to što pišem o gluposti oko sebe, ne znači da me živcira kao nekad. Rado bih pomogao barem nekome, da shvati mehanizam indoktrinacije koji ga uspješno pravi budalom, iako sam shvatio da su i šesnaestogodišnjaci već uglavnom formirane osobe, tko je došao na svijet samo zato jer su mu se otac i mater jednu večer zarakijali i poseksali, teško mu se može pomoći, odnosno rudarski je to posao.

Zanimljive su te priče o berlinskim kolodvorima i koji je glavni. Za vrijeme podjele države socijalistička Njemačka je dobila povijesno poznatiji dio, kao glavni kolodvor se nametnuo Alexanderplatz, na Zapadu je pak proglašen glavnim Lehrter kolodvor, mada je veći i međunarodno znatno frekventniji bio kolodvor Zoo, kojem nakon knjige o mladoj narkomanki nitko nije više mogao preuzeti titulu najpopularnijeg. Političari su pak smatrali da Berlin, sad kao prestonica ujedinjene Njemačke zaslužuje reprezentativniji glavni kolodvor i on je izgrađen- Berlin Hauptbahnhof. Gradnju sam pratio iz prve ruke, i čitajući, kolodvor u nastajanju je bio izložen žestokom kritičkom oku struke i javnosti, a i gledajući, dugo se nije naslućivalo što će na kraju ispasti, lako za makete, meni ni sad kolodvor ne sliči previše svojoj maketi. Međutim kad je završen, suprotno svom kritičarski nastrojenom društvu, ja sam bio oduševljen. Prozirnost i čvrstina koji ispunjavaju, rođen mi je novi miljenik među kolodvorima.

Jučer smo autom išli na izlet u shopping raj malo iza Spandaua- designer outlet Berlin. To je u stvari umjetni gradić u kičastom ala dvorcu, nešto poput Las Vegasa, gdje se roba poznatih dizajnera prodaje po proizvođačkoj cijeni ili niže. Ono što se meni jako svidilo su klupice svuda posred potrošačkih šetališta te dosta vecea, čistih i besplatnih. Cijene su isto zbilja pristupačne, prevladavaju stvarni 50-70 postotni popusti. Jedino je nastradao onaj koji na cjelodnevnom izletu nije mislio na hranu i piće, hrana je jako skupa, pizze od 10 eura, kobasice 3,80 s nogu, al se i kod tih štandova imalo što viditi.
Razočarala me i prepotencija moje nekad omiljene marke levisa, za razliku od ostalih oni popuste nude samo po principu, kupi dvoje-dobiješ nešto jeftinije, a ni cijene im nisu baš outlet tako da su ispali iz igre, a baš sam imao namjeru kupiti klasične traperice. Na kraju mi je od jeansa ostalo u izboru nešto na što nikad nisam pomišljao Calvin Klein ili desigual, pobijedio je desigual jer je bio luđi i otkačeniji iako su u Kleinu znatno ljubaznije trgovkinje i trgovci, a i popust 70 posto. Iskeširao sam 30 eura, a sad, razmotrit će se, jesu li te traperice za školu ili samo za slobodno vrijeme po principu kad starci prolupaju. U svakom slučaju super su, al živimo ipak u Hrvatskoj.
Moja ekipa je zbilja iznenađena, bojali su se da ću se dosađivati, no ja zbilja volim i umjetne svjetove, pogotovo ovakve s puno klupica i ugodnom muzikom sa svih strana, prostore gdje moj pas može svuda samnom, a i dosta njih ne kupuje samo, nego (se) želi i pokazati. Pića sam, hvala na brizi Mek, ovaj put imao dovoljno u torbici i vrećici sa sobom.

Po prvi put sam se jučer uputio u dnevni izlazak samo s Jinom. Koliko je sparno bilo možda vam predoči druga slika sa stanice gradske željeznice.