online

nulla dies sine XVL lineae




30.09.2005., petak

Limberi dobili članstvo u klubu


Sinoć je vjernim poklonicima Limba vlasnica Selma Ferenčić podijelila iskaznice, koje je, kao i unutrašnjost kafića, dizajnirala Nikolina Ivezić, akademska slikarica.


Izgled iskaznice koje su dobili članovi Hrvatske crnačke stranke prava


Sve svoje važnije akcije i sastanke Hrvatska crnačka stranka prava održavala je u Limbu. Tamo su donesene i sve najvažnije odluke po budućnost hrvatske politike, i neodražani mnogi najavljeni prosvjedi i druge akcije.


Miljenko Jergović, veliki simpatizer HCSP-a zadovoljan je onim što je čuo od pročelnika za kulturu i nogomet Ureda predsjednika


- 15:57 - Komentari (4) Isprintaj #

Junaci Pakračke Poljane

List srpske zajednice u Hrvatskoj
Suprotno Marinku Čuliću, ne vjerujem da će presuda za Pakračku Poljanu na bilo koji način uspostaviti povjerenje u objektivnost i sposonost hrvatskog pravosuđa.

Novosti
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 301, 23. semptembar 2005. str. 5., 6. i 7.

Tema tjedna

Pakračka Poljana - logor bez ratnog zločina?

Slučaj «Pakračka Poljana» ponovno je osramotio hrvatsko pravosuđe. Unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama - deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca i pet za Igora Mikolu - obrazloženje presude da je na području Pakračke Poljane stvoren logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma, ali da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, u suprotnosti je sa zdravim razumom. Time je dijelom dato za pravo bivšem predsjedniku Vrhovnog suda Milanu Vukoviću koji je izjavio kako hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratni zločin jer su se branili


Miroslav Miralem Bajramović osuđen je zbog otmice


Nedavno okončano ponovljeno suđenje u slučaju «Pakračka Poljana», unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama - deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca, pet za Igora Mikolu i četiri, odnosno tri za Miroslava Bajramovića i Branka Šarića - iznova je pokazalo da se hrvatsko pravosuđe nije do kraja spremno suočiti s mračnim dijelom Domovinskog rata. Samo obrazloženje presude da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, te da je na prostoru Pakračke Poljane napravljen logor nalik nacističkima u Drugom svjetskom ratu, kontradikacija je u suprotnosti sa zdravim razumom. Naime, ako su Munib Suljić i Siniša Rimac osuđeni za ubojstvo Aleksandra Saše Antića u sklopu «logora u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma», a Igor Mikola im u tome pomogao, ako su Miro Bajramović i Branko Šarić osuđeni za nezakonitu otmicu zagrebačkog Srbina Miloša Ivoševića i dvojice radnika s gradilišta njegove kuće, Rade Pajića i Marka Grujića, ubijenih u tom istom logoru, po kojoj logici to nije ratni zločin?

Nekažnjeni organizatori logora

Ako je poznato da su iz sabirnog centra na Zagrebačkom velesajmu (Paviljon 22), iz vojnog pritvora Kerestinec, te iz mjesta u zapadnoj Slavoniji pod kontrolom hrvatskih vlasti lojalni Srbi, ratni zarobljenici i nepoćudni Hrvati odvođeni u logor u Pakračkoj Poljani, to je samo po sebi ratni zločin, jer nije postojalo nikakvo zakonsko uporište po kojem se to činilo. Ako su tamo ti nesretni ljudi još i ubijani, kao što je i dokazano u presudi, nema nikakve osnove po kojoj je sutkinja Rajka Tomerlin Almer mogla zaključiti da se radilo o zločinu u ratnim okolnostima.

Legendarna izjava bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića kako hrvatski vojnici nisu po definiciji mogli počiniti ratni zločin jer su se branili, izrečena je početkom devedesetih upravo kao komentar prvih ozbiljnijih napisa o ratnim zločinima u Pakračkoj Poljani. Dakle, Milan Vuković je pod obranom Hrvatske podrazumijevao otmice lojalnih Srba i nepoćudnih Hrvata, njihovo smještanje u «logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma» gdje ih se, istina, ubijalo na ponešto primitivniji način: ne u plinskim komorama, nego metkom u zatiljak. Na stanoviti se način sutkinja Rajka Tomerlin Almer slaže s mišljenjem Milana Vukovića. Bolje bi bilo da sutkinja uopće nije spomenula nacistički karakter logora u Pakračkoj Poljani, jer je onda barem oni apsolutno neupućeni, ali ipak inteligentniji, ne bi mogli priupitati sljedeće: pa dobro, tko je taj logor organizirao, tko je njime zapovijedao? Zašto njih niste kaznili?

Tuđman zgrožen nad Bajramovićevim tvrdnjama?

Kako to da Tomislav Merčep, zapovjednik pričuvne policijske jedinice kojoj je pripadala i petorica osuđenih «merčepovaca», nikada nije bio ni pritvoren zbog ovih zločina? Čak je Zvonimir Trusić, šef kafića «Stil» na Zagrebačkom velesajmu kao zapovjednog mjesta za sabirni centar u Paviljonu 22, početkom 1992. s nekolicinom «merčepovaca» bio pritvoren i pod istragom, ali sam Merčep nije. «Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti», odgovorio je 1997. Anto Nobilo, tadašnji zamjenik okružnog javnog tužioca na pitanje pokojnog Vrhovnika Franje Tuđmana za jednog razgovora u Uredu predsjednika. Tuđman i Nobilo su inače razgovarali o strategiji obrane Tihomira Blaškića, ali je do Tuđmana došla vijest o intervjuu Miroslava Bajramovića «Feral Tribuneu», pa je Nobilo ponudio ispričati što on zna o slučaju Pakračka Poljana, a Tuđman je pitao kakva je u svemu tome uloga Tomislava Merčepa. Prema stenogramu njihova razgovora, kojeg je prošle godine objavio «Nacional», a javno ga potvrdio i sam Nobilo, Tuđman se iskreno zgrozio nad Bajramovićevim tvrdnjama da je sam ubio 70-ak ljudi, a da je Merčepova jedinica, navodno zvana «Jesenje kiše», u Pakračkoj Poljani likvidirala 280 ljudi, pretežno Srba.


Nobilo:Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti


Konzultiravši se s Miroslavom Šeparovićem, tadašnjim ministrom pravosuđa Tuđman je naložio zamjeniku glavnog državnog odvjetnika Marijanu Hranjskom da se odmah uhite Bajramović i ostali koje je on spomenuo da su s njim sudjelovali u zločinima. Nobilo je tvrdio da taj intervju nije čitao, ali da je i on do sličnih nalaza došao 1992. kada je kao zamjenik okružnog tužitelja vodio prvu istragu. Prošle godine se Nobilo u intervjuu «Večernjem listu» pohvalio da je Tuđmanu kazao da je sve što je Bajramović ispričao u «Feralu» točno.

Bajramović lažni svjedok - provokator?

Zapravo, upravo taj intervju Miroslava Bajramovića jedno je od ključnih mjesta zataškavanja istine o Pakračkoj Poljani i poštenog procesuiranja svih strahota koje su se tamo dogodile. Miroslava Bajramovića prethodno su prozreli istražitelji Haaškog suda koji su 1997. istraživali nestanke i ubojstva vukovarskih Srba iz 1991. u vrijeme apsolutne vladavine Tomislava Merčepa u tom gradu. Beogradski profesor Vojin Dabić, koji je na toj istrazi surađivao s Grahamom Blewitom, tadašnjim zamjenikom glavne haaške tužiteljice Louise Arbour, ispričao je autoru ovih redaka da se Bajramović ponudio za svjedoka zločina «merčepovaca» u Vukovaru te naveo otprilike 20-ak imena Srba koje su, navodno on i njegovi sudrugovi, pobili i bacili u Dunav. «Ustanovili smo da je sva ta imena izmislio, a jedini točan podatak koji smo od Bajramovića dobili bilo je mjesto na obali Dunava gdje su bacani leševi», kazao je autoru ovih redaka Dabić, prisegnuvši da je Miroslav Bajramović dokazani lažni svjedok - provokator. Nije jasno zašto Anto Nobilo i dalje tvrdi da je Bajramovićev iskaz «Feralu» točan, niti zašto se oko Bajramovića koncem devedesetih angažirao Čičkov HHO.

Već na samom početku intervjua «Feralu» Bajramović iznosi dokazanu neistinu: «Naša je grupa dolje (u Gospiću, op. a.) likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospić je vrijedila naredba 'etnički očistiti': ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću». Iz ranijih nastupa Milana Levara, te preko različitih drugih svjedočanstava i dokumenata, objelodanjenih prije tzv. Bajramovićeve ispovijesti, bilo je poznato da je uloga «merčepovaca» u ratnim zločinima u Gospiću u odnosu na uloge Tihomira Oreškovića i Mirka Norca bila neznatna. Po svemu sudeći, Bajramovićev istup u «Feralu» trebao je poslužiti dijelu vlasti da pokaže da se hrvatska javnost i hrvatska vlast zgražaju nad ratnim zločinima što su ih počinile hrvatske postrojbe, te da će se promptno pristupiti procesuiranju nedjela o kojima je on svjedočio. Naravno, čim se našao u pritvoru Bajramović je zanijekao da je uopće dao intervju «Feralu», a time i sadržaj priznanja.

Nema leša - nema zločina

Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, koje je Bajramović označio kao organizatore zločina u Pakračkoj Poljani, nisu pritvoreni. A od pritvorenih kakve-takve korisne informacije u istrazi tužiteljstvu je dao Stipe Manđarelo, čovjek koji je prije rata bio pravoslavni Rom, a u ratu, promijenivši identitet, davao izjave kao da je veći ustaša od Ante Pavelića. Isti taj Manđarelo u pritvoru je naglo obolio i umro. A da bi stvar bila bizarnija, njegovo je tijelo kremirano, iako su rijetki slučajevi da se posmrtni ostaci katolika kremiraju. Ali, nakon kremiranja nema više obdukcije, odnosno provjere uzroka smrti, što je po mnogim promatračima najvjerojatniji razlog zbog čega je kremiran. Prema dosta pouzdanim podacima, tijelo Marine Nuić, članice nekadašnje stranke Marka Veselice HDS, koja se u Pakračkoj Poljani našla kako bi donijela humanitarnu pomoć, a pod optužbom da je špijunka nakon višestrukog silovanja bila ubijena, završilo je u krematoriju na Šalati, tako da za njenu smrt nitko nije bio ni osumnjičen. Nema leša - nema zločina.


Jedna u nizu od nesupješnih sudskih potraga za lešom Saše Antić


Iskaz koji je Manđarelo uspio dati dok nije naglo umro, a postoje ozbiljne indicije da bi nastavio otvoreno govoriti da ga smrt u tome nije spriječila, poslužio je tek kao dokaz da se dvojicu-trojicu «merčepovaca» na tom prvom suđenju za Pakračku Poljanu osudi samo za nezakonite otmice. Ostali, među kojima i Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, bez ikakve osude u lipnju 1999. pušteni su iz pritvora. Tužiteljstvo nije pribavilo nikakve druge dokaze, a sud je iskaze dvojice svjedoka, građana srpske nacionalnosti (Nikole Peleša i Branka Velagića), koji su još 1992. svjedočili da su bili prisiljeni kopati grob za Aleksandra Sašu Antića, ocijenio nedosljednima i kontradiktornima.

Zastrašivanje svjedoka na sudskom hodniku

Kada je Vrhovni sud 2001. ukinuo dio presude iz 1999. i naložio drugo suđenje za slučaj «Pakračka Poljana», došlo je do još veće lakrdije. Optuženi Suljić i Mikola su, braneći se sa slobode, na sudskom hodniku zastrašivali spomenutu dvojicu svjedoka, nakon čega su svjedoci pred sutkinjom pokazivali još veću amneziju i kontradiktornost nego na prvom suđenju. Pravosudna policija nije sprječavala to zastrašivanje svjedoka, niti je bilo kako reagirala kada su u pauzama suđenja Suljić i Mikola odlazili na WC, iz kog se čulo šmrkanje, a njih dvojica suženih zjenica i hektičnih reakcija nastavili pratiti raspravu.

Dakle, Suljić, Rimac i Mikola osuđeni su ovaj put na temelju još nedosljednijih, kontradiktornijih i amnestičnijih svjedočenja Peleša i Velagića. Čak je nevjerojatno da je jedan od tih svjedoka za vrijeme rasprave odjednom počeo govoriti kako mu je Munib Suljić rekao da će «sljedeći put raditi na kopanju veće, masovnije grobnice», a da taj iskaz ni tužilaštvo ni sud nisu uzeli u obzir i naložili dodatnu istragu.

Isto tako, posve je nevjerojatno da nijedna hrvatska istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani nije uzela u obzir spis Vojnog sudu u Zagrebu iz 1993. (broj spisa: III-Kir-32/93) u kome je jedan od okrivljenih za krađu na ratištu, Franjo Krčelić tvrdio da mu je odobrenje da si iz zauzetih kuća Srba može uzimati predmete koji mu trebaju za gazdinstvo (traktor, televizor i sl.) dao njegov prvopretpostavljeni Nikola Cvitanović. Tom spisu priložena je i potvrda MUP-a RH broj 511-01-231-1/92, s datum 4. 02. 1992. adresirana iz Pakračke Poljane, a kojom savjetnik ministra Tomislav Merčep potvrđuje da je Franjo Krčelić «angažiran u pričuvnom sastavu policije od 01. 10. 1991. do 31. 01. 1992. na pakračko-lipičkom bojištu». To se razdoblje poklapa s vremenom u kom su se događali zločini u Pakračkoj Poljani i to je dokaz da je Tomislav Merčep u to vrijeme bio zapovjednik spomenute jedinice.

Odgovornost SDP-a


Knjiga Zdravka Tomca o Franji Tuđmanu


Osim toga, nerazumljivo je zašto hrvatsko pravosuđe nije pribavilo izjave svjedoka iz sela oko Pakraca, Lipika, Daruvara i Kutine koji su dali izjave, dostupne Haaškom sudu, o odvođenju i ubojstvima svojih susjeda i rodbine (posebno je tragična priča o ubojstvima više mještana srpske nacionalnosti sela Kip). Nikola Ivkanec, šef policije u Pakracu 1993. pomagao je kod istrage o zločinima nad Srbima koju je provodila UN-ova komisija na čelu sa Cherifom Bassionijem, koja je bila začetak ICTY-a i koja je otkrila grobište sa 18 leševa. Nepoznato je jesu li hrvatski istražni organi ikada uzeli iskaz od Nikole Ivkanca kako bi se rasvijetlio zločin u Pakračkoj Poljani.

Dugo vremena rodbina ubijenih nije mogla dobiti potvrdu o smrti svojih najmilijih. Kada je pakrački sudac Vojin Mrzić izdao jednu takvu potvrdu supruzi Jove Žestića u kojoj je, među ostalim, ustvrdio da je «nestali Jovo Žestić umro u zatvoru Ribnjaci u Marinom selu 17. 11. 1991. u koje je sa još nekolicinom mještana sela Klisa odveden po pripadnicima ZNG-a...» isti je dobio otkaz na sudu.

Sjena Pakračke Poljane pada i na tadašnje vodstvo SDP-a koje je preko Zdravka Tomca sudjelovalo u radu Vlade nacionalnog jedinstva. Inače, Tomac je u toj Vladi između ostalog bio zadužen i za praćenje stanja u zapadnoj Slavoniji. Postoji i pisano svjedočanstvo da je član kutinskog čelništva SDP-a krenuo na prethodno dogovoren susret sa čelništvom stranke u Zagrebu kako bi obavijestio centralu o zločinima u svom kraju, pa su ga zločinci oteli i ubili, a da iz SDP-ove centrale nitko zbog toga nije ni prosvjedovao.


Nikola Ivkanec, pakrački šef policije koji je 1993. dobro surađivao s istražiteljima UN-a na otkrivanju zločina u Pakračkoj Poljani, a nijedna hrvatska istraga nije tražila njegovo svjedočenje


Broj ubijenih na više lokacija poznatih pod jednim imenom - Pakračka Poljana, kreće se od 18 koliko je na početku uspjela dokazati Bassionijeva komisija, do više stotina koliko tvrde neke organizacije iz Srbije koje su se bavile ovom problematikom. Točan broj će jednog dana sigurno biti poznat, a na hrvatskom pravosuđu ostaje sramota da je donijelo presudu samo za jednog ubijenog hrvatskog policajca, porijeklom Srbina, Aleksandra Sašu Antića, kojeg su njegovi suborci proglasili špijunom, te za otmicu, ali ne i ubojstvo, trojice Srba iz Zagreba: carinika Miloša Ivoševića i dvojice radnika s njegova gradilišta, Rade Pajića i Marka Grujića.

Piše: Željko Peratović

- 12:48 - Komentari (3) Isprintaj #

29.09.2005., četvrtak

Kako je Jasna Babić prala Hrvoja Petrača


Kroki za analizu sadržaja knjige Zagrebačka mafija novinarke Slobodne Dalmacije Jasne Babić.

Najvažnije: Hrvoje Petrač prikazan je kao žrtva:

a) tzv. hercegovačke mafije koja je se oslanjala na kriminalnu infrastrukturu pokojnog Gojka Šuška u ministarstvu obrane, policiji, pravosuđu i tajnim službama i medijima - živahnui nakon trećesiječanjskih izbora

a,a) šefovi te mafije pokojni su Vjeko i Marko Sliško
a,b) njihova potpora bili su: Božo Prka, Markica Rebić, Ante Baković, Ratko Čađo, Smiljan Reljić, Romano Bolković, Ninoslav Pavić, Željko Dolački, Radovan Ortynski, Dunja Pavliček Patak, Ivić Pasalić, Milenko Filipović, Mark Cigoj...

Od 320 stranica knjige na 89 Vjeko Sliško se spominje kao nesumnjivi mafijaš. Samo na 32 Hrvoja Petrača prikazuje se uglavnom kao "hrvatskog tajkuna, proglasenog nadšefom i nasljednikom Zlatka Bagarića pošto mu je Privredna banka ostala dužna 40 milijuna DEM".


Fotografija Hrvoja Petrača preuzeta iz knjige Zagrebačka mafija Jasne Babić


Neka od zanimljivijih mjesta na kojima se u knjizi spominje Hrvoja Petrača:

str. 16

Razvijajući istu tezu, novinar tjednika Globus (Mark Cigoj, op. ž.p.), jedan je od najvećih medijskih saveznika Sliškove i Žuljevićeve mafije, pisao je da je pucnjava u NBA (ubojstvo Veselina Marinova, formalno nosećeg lika knjige op. ž.p.) razrješnica sukoba oko kockarnice u hotelu Sheraton koju su otvorila dva poslovna partnera, Hrvoje Petrač i Turčin Ahmet Hamoglu. U obračunu oko podjele novca, Turčin je protjerao Petračevu zaštitarsku tvrtku i nadomjestio je Žuljevićevim redarima; kao Petračev čovjek, Marinov je cijeli dan, navodno jurcao za Žuljevićem i prijetio mu osvetom. Prema zaključcima Globusova teksta, Žuljević je ubojstvom doista spašavao goli život.


str. 142

... intenzivnije se vidjao s poznatim biznismenom Hrvojem Petračem... (Zlatko Bagarić, prvi pokojni šef hrvatske mafije, uvezene iz Njemačke nakon raspada Jugoslavije i frankfurtskog jugo-udbaško-kriminalnog miljea op.ž.p.)


str. 176

Hrvoje Petrač autorici knjige* ovako je opisao upoznavanje sa Zlatkom Bagarićem:
Jednog dana 1995. iz SAD-a nazvao ga je, po njegovom dojmu, prilično našmrkani Zlatko Kolman Marči. Kolman je bio njegov znanac, vlasnik butika "Mister X" koji je u pretvorbi kupio lanac i lanac riječke tekstilne industrije RIO, s kojim je Bagarić u to doba uspostavio odnos poslovnog partnerstva u kupoprodaji jeansa i američkih traperica. Više su puta zajedno putovali u inozemstvo, činilo se da se odlično razumiju i zabavljaju. Ukratko, Kolman je, pod utjecajem kokaina koji je cesto i obilno konzumirao, priprijetio Petraču da će ga Bagarić ubiti. Vrlo inatljiv i tašt, Petrač se potrudio da dobije Bagarićev mobitelski broj i zakazao mu njihov prvi sastanak. Bagarić je došao u pratnji Ivice Kušurina, tada još aktivnog djelatnika SZUP-a. "Znas, Bagaricu, meci mogu frcati i na drugu stranu", rekao mu je otprilike. Zaklevši se kako mu nikada nije namjeravao nauditi, Bagariću se, navodno, svidio takav istup. Nekoliko dana kasnije Kolman je temeljito pretucen, navodno iz "pedagoskih" razloga. Zauvijek je ostao uvjeren kako je batine dobio po Petračevoj narudžbi.


* Prema svjedočenju osobe koja je jedno vrijeme u legalnim poslovima surađivala s Hrvojem Petračem autoru 45 lines, autorica knjige "Zagrebačka mafija" bila je i prijateljski povezana s Petračevima. Znalo se događati da dok čeka Hrvoja Jasna Babić ugodno, uz kakav napitak, o sasvim svakodnevnim stvarima, pročavrlja i s Alicom Petrač, u vili u Bosanskoj ulici na Pantovčaku.
Prema istom izvoru, u istoj vili je Alica Petrač upoznala i odbjeglog Antu Gotovinu.

str. 229.

Osim realiziranih i nerealiziranih likvidacija, narkotrgovine, fiktivnih i stranih privatnih poduzeca, u mafijaške projekte Ortynski je uvrstio i izvanbračno dijete Hrvoja Petrača** te bolničko liječenje jednog od optuženika s tuđom karticom socijalnog osiguranja.


**Prema Dušanu Miljušu, u jednom izvještaju sa suđenja dečkima s Knežije u Večernjem listu, svjedokinja Mirjana Mikulić, s kojom Hrvoje Petrač ima izvanbračno dijete i za koje preko odvjetnika Marijana Pedišića isplaćuje alimentaciju u kashu (navodno je na ime alimentacije Petrač Mirjani Mikulić prepisao i jednu kuću. Kuća je, navodno, bez vlasničkih papira, pa Mirjana Mikulić, iako je vlasnica agencije za promet nekretninama Eurovila, istu ne može utržiti), na sud je bila pozvana govoriti o odnosima među optuženima. Kako je poznato iz tekstova Ivice Đikića u Feralu, ranijih godina, na sudskoj raspravi kojom je Mikulićka namjeravala dokazati Petračevo očinstvo, Babićkin tajkun se branio da je vlasnica Eurovile bila u ljubavnim odnosima i s nekim od dečkiju s Knežije. Čak ih je zvao za svjedoke. U sporu oko kuće Mirjanu Mikulić zastupa odvjetnik Milivoje Žugić.


Autorica Zagrebačka mafije u izdanju Nacionala danas piše u Slobodnoj Dalmaciji, jednoj od tvrtki u sustavu EPH-a kojem je suvlasnik Ninoslav Pavić, po citiranoj knjizi - omraženi medijski tajkun, ortak Ivića Pašalića iz afere Gruppo


to be continued

- 09:17 - Komentari (4) Isprintaj #

Ivana Šikić promovira svog bivšeg stožernog šefa Tomislava Karamarka



Bart Staes


Ivana Šikić, prva glasnogovornica, prvog Mesićevog predizbornog predsjedničkog stožera, promovirala je u sinoćnjem Dnevniku HTV-a zakonski prijedlog o preustroju tajnih službi koji potpisuje, prvi šef, prvog Mesićevog predizbornog predsjedničkog stožera, Tomislav Karamarko, trenutno ravnatelj POA-e.

Ivana Šikić je i 2000-e prva objavila vijest da, nakon teksta Domagoja Margetića u Imperijalu o anarhiji u HIS-u, zgradu na Kunišćaku preuzimaju policijski specijalci, što je značilo da Tomislav Karamarko kao tadašnji predstojnik UNS-a, na mjesto ravnatelja HIS-a, postavlja svog prijatelja Damira Lončarića, a policajci do gola pretresaju bivšeg ravnatelja Ozrena Žuneca.

Reče Šikićka da je Karamarkov prijedlog (u skladu s najboljim iskustvima Aleksandra Rankovića op. ž.p.) dio Akcijskog plana.

Dio Akcijskog plana bio je i da se HBK barem ogradi od onih koji u njenim redovima pomažu u skrivanju Anti Gotovini, pa od toga ništa.

Tako će i Carla Del Ponte vjerojatno ocijeniti napore Tomislava Karamarka u Akcijskom planu - kao jedno veliko ništa.

A neki europski parlamentarci, već dobro znaju kako Tomislav Karamarko provodi Akcijski plan u medijima:

De Kroatische onderzoeksjournalist Zeljko Peratovic wordt met de dood bedreigd omwille van zijn onthullende reportages. Daarom verloor de man vorige maand ook zijn baan bij de overheidskrant Vjesnik. Zijn vrouw en kind zijn intussen naar Zwitserland gevlucht. “Dit soort incidenten kan de EU-toetreding van Kroatië in de weg staan,” zeggen europarlementsleden Bart Staes (Groen!) en Said El Khadraoui (Sp.a).

Brussel
Van onze medewerker
Peter Dupont



Said El Khadraoui


- 08:06 - Komentari (0) Isprintaj #

28.09.2005., srijeda

Vinko Sindičić vs. Josip Perković


Prigodom prošogodišnjeg upoznavanju s Vinkom Sindičićem u kafiću Globus, u Aleji propalih komentatora, najpoznatiji UDB-in agent, na Zapadu prozvan Crveni James Bond kazao mi je da je čuo kako smo Josip Perković i ja izmislili međusobni sukob, te da sam Perkovićev suradnik.

Odgovorio sam mu da takve gluposti širi sam Perković i da je to sigurno od njega čuo, jer ako se za ikoga sa stopostotnom sigurnošću može eći da je Perkovićev suradnik onda je to Vinko Sindičić.

Na to se Crveni Bond nacerio u svom poznatom stilu i na svaki moj daljnji upit o njegovoj povezanosti s Perkovićem odgovarao je neodređeno vrteći glavom s istim osmijehom, bez riječi.

Da sam ja Perkovićev suradnik,te da sam u dogovoru s njim izmislio da mi je tri put pred svjedocima (među inim i Zdravkom Pejićem) prijetio pištoljem da ću bit mrtav ako nastavim negativno pisati o njemu, čuo sam 1999. od krugova bliskih Krunoslavu Mazalinu, šibenskom HSS-ovcu, za koalicjske vlasti pomoćniku ministrice obrane.

Kada je Mirko Galić u jesen 1999. postao glavni urednik Globusa iza sebe sam u tom tjedniku imao na desetke istraživačkih tekstova o državnom terorizmu, krimialu i ratnim zločinima kroz koje se provlačilo ime Josipa Perkovića.

Galića poznam još s početka devedesetih kada smo oba bili zaposleni u Vjesniku, a njemu tadašnja Uprava Vjesnika prijetila otkazom jer je surađivao sa Slobodnim tjednikom i Nedjeljnom Dalmacijom.

Nakon odlične suradnje s Đurđicom Klancir, prethodnom glavnom urednicom Globusa, mislio sam da će suradnja s Galićem, kojeg poznam iz okolnosti kad mu nije išlo glatko, biti bar na prethodnoj razini.

Dogodilo se obrnuto. Galić me stavio na led, a nakon niza mojih prosvjeda, ponudio mi da odem u Pariz na dva mjeseca o računu Globusa, pa nek istražim tko je ubio Brunu Bušića. Odmah mi je to bilo čudno, jer bi po logici istraživanja po Parizu, Galić već tada mogao znati više nego što bih ja saznao za dva mjeseca (sve i da znam francuski, i naravno da mi je engleski savršen), jer je baš Mirko Galić, samo par goduina nakon što je Bušić ubijen, poslan u Pariz za Vjesnikova dopisnika.

Nisam mu to rekao, ali sam napomenuo da se u Parizu oko Bušića nema što više istraživati, jer kako je par brojeva Globusa ranije u intervjuu Vladi Vurušiću kazao Boris Maruna: Bušićeve ubojice žive u Hrvatskoj.

Moj se glavi urednik gospodski naljutio i nastavio me držati na ledu. Onda su moji šibenski prijatelji, ratni suboci Krunoslava Mazalina nagovorili Krunu neka porazgovra sa svojim kumom Mirkom Galićem o mom satusu u Globusu .

I nakon ubrzog ručka kumova Mazalina i Galića stgla mi je poruka iz Šibenika da Mirko Galić vjeruje kako sam ja čovjek Josipa Perkovića s kojim sam izmislio sukob.

A u službenom očitovanju mojoj odvjetnici Orhideji Martinović zašto Globus više ne treba moje usluge napisao je da će se taj tjednik od sada baviti ozbiljnim novinarstvom.

Pustimo mi sad Galića, koji je morao proći stroge Udbine provjere kad je preuzimao dopisništvo u Parizu nakon Bušićevog ubojstva i vratimo se samo na Sindičića i Perkovića.

Dakle, prošlog je tjedna Vinko Sindičić na riječkom sudu gdje je tužio svoju bivši ljubavnicu Lovorku Marušić Vilenicu, prvi put priznao da ga je na zadatak u Škotsku poslao Josip Perković, a koji da se obvezao brinuti se o njegovo imovini i obitelji dok se ovaj ne vrati sa zadatka.

Sadašnje suđenje u Rijeci već u početku pokazuje da je više od obične imovinske parnice jer se čini da se iza njega kriju priče o vrlo zanimljivim detaljima iz ne tako davne prošlosti, tajne Udbe i koječega drugog. Zbog popucalih veza dio njih sada bi se mogao rasplesti u javnosti. O tom svjedoči činjenica da je za svjedoka na jučerašnjoj raspravi bio pozvan Josip Perković, nekadašnji prvi čovjek tajnih službi u bivšoj državi, koji je unatoč svojoj poziciji preživio promjenu vlasti i ostao na vrlo utjecajnim pozicijama i pri stvaranju hrvatske države, a tek je kasnije umirovljen. Za njega Sindičić tvrdi da je i danas iznimno moćna osoba.
Kaže da ga je pozvao jer se radi o imovini koju je on djelom povjerio Josipu Perkoviću, kada je 1988. odlazio u tajnu misiju u Veliku Britaniju, nakon čega je uhićen u Škotskoj i optužen da je osoba koja je pucala i pokušala likvidirati hrvatskog emigranta Nikolu Štedula (što on poriče), a za što je osuđen i izdržao je deset godina zatvora.

»Omega« od Staneta Dolanca?

Dio imovine za koju se sada sudi (prema Sindičićevim informacijama) Perković je nakon njegova uhićenja i osude u Škotskoj proslijedio na čuvanje Sindičićevoj tadašnjoj intimnoj prijateljici Lovorki Marušić Vilenica. Proizlazi da je na odlasku u Škotsku Sindičić u Zagrebu u službama s kojim je bio blizak ostavio sve osobne predmete koji su otkrivali njegov stvarni identitet, među kojima je bila i njegova famozna torbica, spominjana i u nekim drugim slučajevima. U Škotsku je, naime, putovao s lažnom putovnicom jednog Švicarca. Između ostalog sadržaja torbice spominju dva u javnosti poznata predmeta koji su povezivani s raznim pričama o »crvenom agentu 007«.
Jedan predmet je zlatni sat »omega«, a drugi pištolj marke "Smih&Wesson", cobra 45 kratke cijevi Oko Sindičića i njegovih tajnih misija više puta je spominjan sat koji mu je navodno poklonio Stane Dolanc za uspješne misije u inozemstvu. Je li to taj sat možda ćemo saznati na ovom suđenju. Njegov pištolj također je mnogo spominjan u javnosti.

Perković nepoznat na Pantovčaku

Osim ove imovine Sindičić tvrdi da se radi i o drugoj još mnogo većoj imovini, pa spominje ribarski brod, lokal u Rijeci i druge objekte za koje tvrdi da su mu otuđeni za vrijeme robijanja. Spominje i goleme novčane iznose i tvrdi da su u to upleteni utjecajni ljudi koji su se obvezali da će mu imovinu čuvati, a njegovim padom u zatvor su ga opljačkali.

Osim predmeta za koje Sindičić tvrdi da su nakon njegova »pada« u Škotskoj, preko Perkovića, iz vrha tajnih službi predane Lovorki Marušić Vilenica, on od nje traži i povrat automobila »ford sierra« koji je također ostao u Zagrebu. Traži da mu vrati i prikolicu-kafić koju je Sindičić posjedovao, a bila je locirana na plaži riječkog Bivija, gliser s motorom, zlatnu narukvicu, automobil »zastavu 750« i 500.000 kuna.
Rasprava jučer nije dugo trajala jer nije došao Josip Perković, za koga se poziv vratio s oznakom da nije poznat na adresi na Pantovčaku. Sindičić tvrdi da je to laž, kaže da sigurno zna da Perković na toj adresi živi i prima poštu, jer mu je neke stvari nedavno i sam slao...

Ico Mikuličić, Novi list, 22. rujna 2005.


Hrvatska Udba je uvijek nijekala da je poslala Sindičića u Škotsku, prebacujući krivnju na svoje kolege iz Beograda.

Božidar Spasić, duogodišnji visoki dužnosnik savezne Udbe, rekao mi je prošle jeseni da su njegovi ljudi bili Arkan, Giška, i ostali beogradski kileri, ali da je Vinko Sindičić uvijek bio i ostao čovjek Josipa Perkovića:

- Čoveče, da smo ga mi slali napravili bismo mu više pasoša, pa se bi se morao vraćati s istim, zbog čega su ga Britanci otkrili i uhapsili. Uostalom nama nije odgovarao atentat na Štedula na Britanskom tlu. Britanija je bila saveznik Jugoslavije i Margaret Thatcher je nama iz Beograda j..... m... nakon onog što je Sindičić učinio, a što mu je Perković kazao da uradi. Ja sam se u to vreme bavio mišlju da od HDP-ovaca koji su tada bili jako aktivni, eventualno pretučemo Milana Buškaina u Nemačkoj. Još Vam jednom ponavljam, Sindičić je Perkovićev čovek.


Vinko Sindičić nikada nije krio da je okrenut materijalnim interesima sigurno ga sada jako pogađa činjenica da su ga bivši ortaci materijalno ostavili na cjedilu, a da mu je prijatelj Branko Bijelić iz Opatije ubijen lanjske odine, a ubojica još nije pronađen.

Evo što je novoga objavljeno na njegovoj internet stranici:

DOGOVOR

Između gospodina Sindičića i onih koji su u Hrvatskoj sve do 1988. godine pa i poslije imali, a većim djelom imaju i dan danas političku moć, postignut je dogovor, kojim se gospodin Sindičić sa svoje strane obvezuje ispuniti, sukladno planu i dogovoru, državotvornu misiju u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ti isti koji su imali političku moć u Hrvatskoj kao što je gore navedeno, kao protuobvezu preuzeli su na sebe da će apsolutno zaštititi integritet:

1. cjelokupne obitelji gospodina Sindičića kako osobne tako i šire.
2. njegove cjelokupne imovine uključujući sva prava koja je on do tada uživao u Hrvatskoj.

LOJALNOST

Gospodin Sindičić, protivno prihvaćenom mišljenju propagiranim sa strane kraljevčinih otrovnih medija, uključujući i onih kvazi neovisnih ali ipak potpuno podanih kruni, uspješno i u potpunosti završio je državotvornu misiju prema planu i dogovoru. Usprkos enormne i podle izdaje izvršene sa strane njegovih partnera nad gospodinom Sindičićem, on je idealu stvari ostao odan i lojalan u potpunosti sve do dan danas, odlučan u nastojanju kako ispravljanja povjesnih činjenica, tako i u povrat sve svoje imovine uključujući i sva svoja legitimna prava.

ZAŠTO SADA

Njegovi partneri pogazili su ugovor!!! Istina mora ionako na vidjelo!!! Do uskorog viđenja u Prvom Izdanju!!!


Hoće li Josip Perković popustiti i vratiti Sindičićevu imovinu ili će Crveni James Bond otvoriti Perkovićevu kutiju do kraja?

- 16:09 - Komentari (0) Isprintaj #

Osječki sveučilišni profesor poziva na Sveti Rat


Profesor dr. Ante Lauc, sa osječkog sveučilišta priznao je za 45 lines da je on osoba koja pod nickom alauc piše na AMAC forumu:

----- Original Message -----
From: Zeljko Peratovic
To: alauc@public.srce.hr
Cc: lauc@oliver.efos.hr
Sent: Tuesday, September 27, 2005 11:40 AM
Subject: pitanje

Poštovani profesore,

pišete li Vi na AMAC forumu pod nickom alauc?

Srdačan pozdrav,

......

----- Original Message -----
From: lauc@efos.hr
To: Zeljko Peratovic
Sent: Tuesday, September 27, 2005 11:48 PM
Subject: Re: pitanje


Da!


Podsjetit ću što je taj bivši predavač samoupravnog socijalizma nedavno napisao na AMAC forumu:

U tim pripremama za ovaj sveti rat dosta sam puta bio u krizi i tekstovi koje ste Vi gosp Tomislave Kralj slali, su mi davali snage da ustrajem.
Kad sam 18.9. prije 7 dana upoznao zivotni put Srecka Cvitanovica moje je srce zaigralo, a nadam se da ce i kod svih koji vapiju za slobodom Lijepe nase. On je kroz rat ocuvao stotinjak suboraca, a sto cemo, kako, kada, gdje ciniti znat ce se uskoro.

Ja ga molim da to bude 27.9. za dva dana, ali mu prepustam da procjeni vrijeme i mjesto, a ja se duboko nadam da je nas 100-200 dovoljno moralno, intelektualno i socijalno jako da ce vodeci ljudi u vlasti morati poceti slusati nas ili ODSTUPATI S VLASTI.


A evo i njegove sličice sa službene stranice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku.

Prof.dr.sc. Ante Lauc / Full professor / E-mail:lauc@oliver.efos.hr / University of Josip Juraj Strossmayer in Osijek / Faculty of Economics in Osijek / Gajev trg 7, 31000 Osijek, Croatia / Phone:031/224-400, local 454, Fax: 031/211-604 / http://zakon.pravos.hr/~alauc Croatian version


a evo i još jednog antisemitskog istupa profesora dr. Ante Lauca, nekadašnjeg eksperta za radničko samoupravljanje:

alauc
clan foruma
Posts: 195
(9/24/05 12:35 am)
Reply Re: Gost Hrvati AMAC foruma: dr. Josip Jurcevic
--------------------------------------------------------------------------------
Dragi kolega,
Ja bih podrzao pitanja, koja su otvorili Dalma i Piskac glede LUSTRACIJE.
Zasto to nismo do sada izveli?
Kako to izvesti da bude što postenije,mudrije i kulturnije u duhu Novog Zavjeta, a ne kao nedavno preminuli Zidov?
Hvala!

- 02:29 - Komentari (14) Isprintaj #

Prešućivanje s predumišljajem



U, za sada jedinom hrvatskom mediju koji mi je ponudio suradnju, objavio sam slijedeći tekst:

Novosti

Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 300, 16. semptembar 2005., str. 14 i 15

Društvo

Pet godina od ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću

Prešućivanje s predumišljajem


Predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih više puta večerao u Levarovom gospićkom stanu, nedavno je Stjepanu Grandiću udijelio akt milosti. Premijer Sanader ne spominje se pak Levarova slučaja, jer valjda smatra da je sve rečeno činjenicom što je na početku njegova mandata Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete

Točno 28. kolovoza navršilo se pet godina od mučkog ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću 1991., Hrvata koji je kao motivaciju za uporno inzistiranje na istini i pravdi, što je na koncu platio glavom, počesto navodio nemirenje s činjenicom da su mu pobili sugrađane, gospićke Srbe koji su izrazili lojalnost novoj hrvatskoj vlasti, kako bi «stvorili nepremostivu mržnju među Hrvatima i Srbima u budućnosti». Levarov ratni suborac Zdenko Ropackaže da su se njih dvojica odlučila suprotstaviti zločinima te krvave jeseni 1991. kada je ubijen njihov prijatelj, gospićki Srbin Boro Mačak. «Levar i ja smo shvatili da su lojalni gospićki Srbi počeli nestajati, odnosno da ih likvidiraju. Zato smo Boru Mačka ubacili u ZNG nadajući se da ga nitko neće dirati kad ga vidi u hrvatskoj odori. Kada je i on ubijen s 'naše strane', kap nam je prelila čašu i poduzeli smo sve što smo mogli da zločini prestanu, a da se zločince kazni», kaže Ropac.

Prešućena godišnjica

Ubojstvo Milana Levara bila je poruka tadašnjoj vlasti na čelu sa Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom da se ne upuštaju u procesuiranje gospićkog ratnog zločina, kao što je sličnu poruku vlast u Srbiji dobila 2003. ubojstvom premijera Đinđića. Gotovo istovjetno zvučale su farsične izjave dvojice istaknutih nacionalista u Zagrebu i Beogradu koji su komentirali ova ubojstva. Tako je potpredsjednik Sabora u vrijeme Levarovog ubojstva Zdravko Tomac izjavio je da ubojstvo u Gospiću «pucanj u Hrvatsku», dok je vladika Amfilohije Radović na sprovodu Zorana Đinđića rekao da je pala «još jedna srpska žrtva».

Odmah nakon Levarova ubojstva u Gospiću tadašnji premijer Ivica Račan i predsjednik Stjepan Mesić postupili su hrabro: atentat na Levara nazvali su političkim i ohrabrili policiju i pravosuđe da procesuiraju zločin za kojeg su Levarove ubojice željele da ostane javna tajna i trajna mrlja na savjesti hrvatskog naroda. Nešto kasnije, poštena, i od Račana i Mesića hrabrija riječka sutkinja Ika Šarić osudila je organizatore zločina: Tihomira Oreškovića na 15 godina zatvora i Mirka Norca na 12. Trećeosuđenom Stjepanu Grandiću koji je dobio deset godina, predsjednik Mesić nedavno je udijelio akt milosti. Taj događaj, kritiziran od malog dijela javnosti, kao da je nagovijestio da će peta godišnjica ubojstva Milana Levara u hrvatskim medijima biti gotovo prešućena. Svijetli izuzeci bili su jedino «Novi list» i «Radio 101».

Predsjednikovo slabo pamćenje

A predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih, navraćajući u Liku ispred svoje tadašnje stranke HND-a, više puta i večerao u Levarovu gospićkom stanu, očito više ne misli da je ove činjenice potrebno javno spominjati. Poznat po čestom javnom uplitanju u razne probleme u društvu i državi, predsjednik Mesić propustio je zatražiti od MUP-a ažuriranje istrage o Levarovom ubojstvu kad je već glasnogovornik policije Igor Štefanec za «Radio 101» izjavio da ona još traje, te da su 2000. na mjestu zločina uzeti svi bitni tragovi. Zdenko Ropac, koji preko odvjetnika Luke Šuška vodi pravnu bitku s državom da ga se materijalno obešteti za gotovo 14-godišnji državni progon i sedmogodišnje izbivanje iz zemlje, napominje da predsjednik Mesić nije odgovorio ni na njegovu molbu da se raspita kod Državnog odvjetništva za njegov slučaj.
Premijer Ivo Sanader se ne spominje Levarova slučaja jer valjda smatra da je s njegove strane sve rečeno činjenicom da je na početku mandata njegove Vlade Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete. Vođa oporbe Ivica Račan je na poticaj novinara Drage Pilsela nakon silaska s vlasti malom Leonu Levaru poklonio računalo, pa se vjerojatno ni on ne osjeća obaveznim da podsjeti na žrtvu Milana Levara.


Ivo Goldstein


Povjesničar Ivo Goldstein u reportaži s gospićkog pogreba zapisao je da Milana Levara na posljednji počinak, među brojnima koji su to trebali, nisu došli ispratiti ni politički ni javni predstavnici Srba u Hrvatskoj, «jer i njima je Levar izravno pomagao». Branka Krajnović, Srpkinja iz Gospića kojoj su roditelje ubili «Norčevi ljudi», dok joj je muž Hrvat bio u odori HV-a na prvoj crti bojišnice, pri prisjećanju na Milana Levara znade reći:
«Zbog Milana se moja djeca danas ne srame reći od kuda su i tko su im roditelji».

Levar nije želio da se povijest ponovi

Levara su najčešće proglašavali izdajnikom i luđakom. Prokazivalo ga se da «radi za Srbe», a potpuno neinformiranim «braniteljima svetosti Domovinskog rata» ostavljalo se da vjeruju kako je i sam Milan bio Srbin. Činjenica je da je Levar za vrijeme bivše Jugoslavije slovio za hrvatskog nacionalistu. Zbog nacionalizma su ga izbacili iz mostarske vojne škole, a još dok je pohađao osnovnu u Gospiću odbio je pisati sastavak na temu «Pismo mom prijatelju u Vijetnam» tvrdeći da on nema prijatelja iz Vijetnama. Njegova pokojna majka Katica imala je grdnih nevolja kako bi ga spasila oštrijih sankcija zbog te osnovnoškolske izjave.

Nametnuto, ali i podosta rašireno mišljenje da se u Gospiću odvijao nastavak sukoba iz Drugog svjetskog rata kada su najprije ustaše upravo na tom području započele s istrebljenjem Srba, a OZNA nakon rata kaznila velik broj hrvatskih porodica čiji su rođaci bili u ustašama ili domobranima, slučaj Milana Levara ruši do temelja. Dio njegove porodice za Drugog svjetskog rata bio je u ustaškoj vojsci. No, on nije smatrao da treba nastaviti tamo gdje je stao njegov predak. Isticao je kako ne želi da se povijest ponovi i da Hrvate i sljedećih 50 godina optužuju da su genocidni. Vjenceslav Bill, svjedok osječkih ratnih zločina i Mario Barišić, svjedok zločina u vojnim pritvorima Kuline i Lora, poput Levara pretke imaju na ustaškoj strani, a u Domovinskom ratu nisu mogli podnijeti ubijanje ljudi samo zato što su Srbi. Otac Tihomira Oreškovića u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, a nakon rata radio je u OZNA-i zajedno s Antom Karićem, koji je na osnovu tog komunističko-partizanskog prijateljstva 1991. osobno zaposlio Tihomira Oreškovića kao svog tajnika Kriznog štaba u Gospiću.

Tuđmanov režim lustrirao Srbe

Na slučaju Gospić najbolje se dokazuje teza profesora Svetozara Livade da je Tuđmanov režim lustrirao Srbe, a ne komuniste. Glavni operativac zločina nad Srbima u Gospiću pripadao je komunističkoj obitelji. Njegov brat Ivica u Gospiću je bio časnik SIS-a podređen izravno Josipu Perkoviću, jednom od zadnjih šefova hrvatske UDBA-e. Kako je svjedočio Milan Levar, pod Oreškovićevom strahovladom i neki Srbi su preko noći mijenjali imena i da bi se dokazali kao Hrvati postajali ubojice pripadnika naroda iz kog su potekli.

U jednom od intervjua Levar je naveo da se i župan ličko-senjski Ante Frković ranije zvao Drago, što mu se valjda nije činilo dovoljno hrvatskim imenom, pa ga je promijenio. I lokalni Hrvati, bivši milicajci, udbaši ili vojna lica, morali su ubojstvima Srba dokazati da su se «popravili».


Odvjetnik Stjepana Grandića Milenko Škrlec kazao je na Vrhovnom sudu da je Levar imao motiv za ubojstvo šefa metereološke stanice u Gospiću, Srbina


Da je Levar mogao čuti da su branitelji Tihomira Oreškovića i Mirka Norca na raspravi povodom žalbe Vrhovnom sudu na prvostupanjsku presudu kao olakotni motiv iznijeli činjenicu da njihovi branjenici nisu iz Gospića, pa prema tome «nisu imali motiva da sudjeluju u lokalnom razračunavanju povezanom s prošlošću» (riječi Željka Olujića, branitelja Tihomira Oreškovića), smijao bi se od uha do uha. Naime, upravo je Levar u većini svojih intervjua iz devedesetih naglašavao da je «zločin u Gospić uvezen sa strane da bi se unio nepremostivi razdor među gospićke građane Hrvate i Srbe» i da je «Tihomir Orešković kao američki i britanski agent u Gospić stigao iz SAD-a», a da je «Sinjanina Norca u hotelu 'Velebno' zapovjednikom gospićke brigade imenovao HDP-ovac iz SIS-a Antonio Lekić» i da ga je cijelo vrijeme štitio «Hercegovac Gojko Šušak iz Kanade i Zagreba».

Nije tražio novac za svjedočenje

Za Milana Levara do sada nije iznesen nijedan dokaz da je i sam sudjelovao u zločinu, pa iz pokajničkih poriva svjedočio protiv drugih. To može potvrditi i beogradski profesor Vojin Dabić, čiji se Srpski informacioni centar iz Beograda sve do preuzimanja slučaja od strane ICTY-a bavio i ratnim zločinima u Gospiću. Isto vrijedi i za ostale javne svjedoke, bivše hrvatske dragovoljce: Vjenceslava Billa, Maria Barišića, Zdenka Ropca, Tomislava Oreškovića (Gospić) i Darka Milkovića (Kuline, Lora, Miljevci).

Ali, takvu je optužbu «pljunuo» na mrtvog Levara za vrijeme suđenja u Rijeci i ponovio je u žalbenoj raspravi na Vrhovnom sudu branitelj Stjepana Grandića Milenko Škrlec. «Levar je imao motiva počiniti ratni zločin jer je njegova supruga preuzela radno mjesto šefice Metereološke postaje u Gospiću nakon što je raniji šef Srbin ubijen», rekli su Orešković i Škrlec. Bio je to još jedan udarac za Levarovu porodicu. Udovica Vesna morala je hitno poslati demanti medijima koji su prenijeli tu optužbu. Zašto joj HHO ili koja druga nevladina organizacija nikada nije izašla u susret u obrani i zaštiti ljudskog dostojanstva, građanske hrabrosti i egzistencije, nije ni do danas poznato. Izjavila je da su nju i sina redovito pozivali na HHO-ovu proslavu godišnjice Dana ljudskih prava, jer je Leon 2000. dobio njihovu nagradu «Aleksandra Zec», ali da im nikada nisu poslali ni novac za put iz Gospića, iako su se redovito i Žarko Puhovski i predsjednik Stjepan Mesić s Levarovima na tim feštama slikavali.

Iza ubijenog Levara nije ostalo bogatstvo u «Judinim škudama» kako su govorili zagriženi tuđmanovci. On nije tražio novac za svoja svjedočenja, kako su to 2000. lagali bivši predsjednik HHO-a i vjenčani kum Tihomira Oreškovića Ivan Zvonimir Čičak u «Nacionalu», novinar i aktualni haaški optuženik Ivica Marijačić u «Slobodnoj Dalmaciji» i lažni psihijatar, zapravo urinolog Zoran Božić u «Hrvatskom slovu».


S desna na lijevo: Haški optuženici Ivica Marijačić i Josip Jović, povjesničar Josip Jurčević i bivši SIS-ovac i odvjetnik Ante Gotovine Marin Ivanović


Odnos Levara i HHO-a

U jednoj od javnih rasprava o odnosu Levara i HHO-a Žarko Puhovski je odgovorio Dragi Pilselu da u arhivi HHO-a posjeduju materijale o pomoći koju je HHO pružao Levaru i Levarovima. Vesna Levar se ne sjeća da je njen pokojni muž dobio bilo kakvu pomoć od HHO-a. Dr. Žarko Puhovski i bivši direktor HHO-a Tin Gazivoda nikada nisu odgovorili na jedan mail u kojem ih se traži da za potrebe pisanja knjige o Milanu Levaru dostave podatke o bilo kakvoj pomoći zasad posljednjoj gospićkoj poratnoj žrtvi. Vesnu Levar nedavno je iznenadila i izjava dr. Puhovskog da je HHO od države tražio zaštitu za Milana.


Tin Gazivoda i Davor Gjenero na tribini u Kutini


Njoj je poznato samo da je Slavko Goldstein koncem devedesetih pokojnom Levaru obećao pomoći privatnim vezama da ga se zaštiti. Goldstein je nakon atentata izjavio da je zaštitu za Levara zamolio od Markice Rebića, bivšeg Tuđmanovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je to i sam potvrdio dodavši: «Učinio sam to iako je Levar iznosio laži protiv RH. Znao sam da bi njegovo ubojstvo nanijelo još više štete Hrvatskoj u svijetu».

Istina je i da postoji iskaz Ivice Rožića Roke dat 1999. policiji u kojem opisuje na koje je sve načine pripremao atentate na Milana Levara i Zdenka Ropca, dodajući da će to napraviti «čim dobije zeleno svjetlo». To svjetlo mu je netko dao koncem kolovoza 2000. i Milan Levar je zauvijek zašutio. Njegova se obitelj borila za preživljavanje (novac za pogreb prikupili su Ivo i Slavko Goldstein) sve dok uz pomoć Dobroslava Parage, koji ih je uputio da mogu tužiti državu za naknadu štete te da im ističe rok, na koncu nisu dobili spomenutih 400 tisuća kuna odštete.
«Zašto Srbi nemaju svog Milana Levara?», upitao je ovih dana jedan sudionik internet foruma na temu petogodišnjice atentata. Upitao je to svoje sunarodnjake Hrvate, smatrajući kako u pitanjima nepokajničkih svjedočenja o ratnim zločinima ne bi trebalo odskakati od Srba, zaboravljajući da građani Hrvatske Levara imaju upravo zato kako se povijest ne bi ponovila.

Piše: Željko Peratović

- 02:02 - Komentari (1) Isprintaj #

26.09.2005., ponedjeljak

ŽIVI LI UDBA U NAŠEM NOVINSTVU? (2. put)


IZ POLEMIČKOGA KUTA

ŽIVI LI UDBA U NAŠEM NOVINSTVU?

SVI BOŽIĆEVI LJUDI


Da su mediji jedno od najmoćnijih pomagala u vođenju politike, jako su dobro znale čak i primitivne religije, a rušenju određenih režima upravo su oni postupno utirali putove. Kad danas razmišljamo o hrvatskom medijskom prostoru, moramo se zadržati baš na tim dvjema činjenicama. Ne može se reći da baš ništa nije na¬pravljeno, a također je činjenica da nemamo kvalitetnih hrvatskih novina. Ni dnevnika, a ni tjednika. Što se pak tiče tjednika, njihovo šaroliko kvalitativno i političko značenje kreće se u rasponu od jugoslavensko-komunističkih preko raznih nezavisnih, konfederalnih do tjednika "kojeg uređuju novinari". Manjak kakvoće nadomješten je listovima sumnjive vrijednosti.

Posljednjih je dana, čini se, i šire čitateljstvo, pa i mnogi profesionalni novinari, shvatilo, pače se i pobunilo zbog postojanja, načina pisanja, i uređivačke politike svojih kolega u tzv. Slobodnom tjedniku. Dapače, raskrinkavanje je počelo, premda nije rečeno ono
najbitnije. "Slobodni tjednik" su na početku 1990. u Splitu pokrenuli Marinko Božić i Ivan Ostoja.

Večeri kod Drageca

Marinko Božić, gospodin koji se predstavlja kao čovjek koji živi na visokoj nozi, čitajući po novinama njegove prikaze oželučanoj tankoćutnosti, valjda zbog izgrađene osjetljivosti njegovih unutarnjih organa, podnosi samo dimijeni losos i tortice od oraha. Inače, u Zagrebu večeri provodi kod Drageca Vukušića u restoranu "Topusko«, u društvu sa svojim dobrim prijateljima iz Hrvatske televizije. Po svome zvanju poznat je kao dugogodišnji dopisnik beogradskih "Večernjih novosti« iz Splita, pače i urednik za "Hrvatsku i Sloveniju« u prvom jugoslavenskom tabloidu "AS-u". U novinarskim krugovima poznat je kao osvjedočen unitarist, čovjek kojemu se, kažu, nije uputno zamjeriti, jer iza njega stoje dva
moćna lobija - policijski i homoseksualni*.

Njegov suradnik Ivan Ostoja, do pokretanja ST-a, bio je posve anoniman. Treći čovjek ST-a, Branko Šerić, zvani Panta, takoder je poznati splitski osobenjak, tobožnji »slikar naivac«. Toj »momčadi« treba pridružiti novinarsko perce što se krije ispod Tomislava Tardelija. Pod ovim imenom nalazimo Romana Bolkovića, dečeca s Omladinske televizije. ST je pokrenut registracijom privatnog poduzeća »ST komunikacije- s.p.o.« u Okružnom privrednom sudu u Splitu. Poduzeće je osnovano ugovorom izmedu Marinka Božića i Ivana Ostoje s početnim minimalnim »kapitalom« od po 50 milijuna starih dinara (siječanj 1990. godine). Početni kapital za rad »ST komunikacije s.p.o.«
namicao se od »donacija« privatnih obrtnika, među kojima je posebno istaknut veliki biznismen i privatni obrtnik Josip Župa. U »pilot broju« (tzv. nulti broj koji je u siječnju 1990. tiskan kao prilog-umetak splitskog lista »Iskra« broj 80/81) ST je proglasio predsjednika SIV-a Antu Markovića »čovjekom godine«, a Josipa Župu »donatorom godine«.

Otac ST-a

Medutim, glavni početni kapital lista, Marinko Božić je dobio od Marka Roglića, direktora INA-Toursa (200 milijardi starih dinara). Marko Roglić, bivši direktol' "Union Dalmacije« iz Splita, bio je šezdesetih godina šef Udbe za Dalmaciju. Tako je
INA-Tours, odnosno Marko Roglić postao, prema Božićevim riječima, "otac ST-a". Na promociji ST-a u Međunarodnom press-centru u Beogradu Marinko Božić je prikazivao INA-Tours »dioničarom« ST-a. U posljednje vrijeme, kao npr. u intervjuu »Kult ličnosti«, na Z3 Hrvatske televizije, Marinko Božić "objašnjava" da je to bila »pozajmica koju ST pošteno vraća«. Uz Marka Roglića, koji je dao početni kapital, glavni organizator i pomagač Marinka Božića u pokretanju ST-a bio je dr. Tomislav Đorđević, bivši potpredsjednik Sabora SR Hrvatske. Prvi broj ST-a već je bio u tiskari kad je "u zadnji čas", prije izlaska lista, dr. Tomislav Đordević, koristeći svoj položaj potpredsjednika Sabora SRH, ishodio Rješenje Republičkoga komiteta za informiranje SRH br. 23-90/2 o neplaćanju poreza na promet za izdavanje ST -a i prije nego što je stupio na snagu zakon po kojemu i privatne osobe (tvrtke) mogu izdavati svoje novine. Prije izlaska tzv. nultog broja (prilog "Iskre") u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji". Marinko Božić je objavio kako će ST biti VUS i da će u njemu surađivati poznata novinarska imena kao što su Neda Krmpotić i Mario Profaca. Neda Krmpotić je umrla prije 16 godina. Njezina obitelj (Srećko Freundlich) odustala je od prvotnog poriva da javno prosvjeduje zbog takvog spominjanja ugledne novinarke, držeći da je bolje neimati posla s Marinkom Božićem i tom bratijom. Slično je postupio i Mario Profaca. (Profaca je kasnije započeo stalnu suradnju s ST-om, objavljujući intervjue sa ministrom policije Josipom Boljkovcem i njegovim tadašnjim zamjenikom Slavkom Degoricijom, što se poklapa s vremenom kada je hrvatska policija, odnosno njena tadašnja Služba državne sigurnosti (UDBA) preuzela ST od jugoslavenske UDBE i KOS-a op. ž.p.)

Dvanaestorica veličanstvenih

U nultom broju ST-a objavljena su imena Izdavačkog savjeta lista:

1. Marko Roglić (predsjednik - direktor INA-Toursa Zagreb).
2. Mario Plenković (zamjenik predsjednika - direktor FPN u Zagrebu).
3. Tomislav Đorđević - potpredsjednik Sabora SRH,
4. Velimir Srića - predsjednik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku,
5. Tonči Pocrnja - predsjednik Izvršnog odbora Saveza zadrugara male privrede i ugovornih organizacija udruženog rada SRH.
6. Veljko Bulajić - filmski redatelj,
7. Ćiro Blažević - nogometni trener,
8. Jure Franičević-Pločar - književnik,
9. Džavid Husić - novinar,
10. Goran Milić - urednik RTV Beograd (sada glavni urednik YUTEL-a),
11. dr. Ante Županović - predsjednik ZO Dalmacija,
12. Marinko Božić - glavni i odgovorni urednik ST-a. .

Neki od mnogih koje je Marinko Božić častio

Zovu Božićeve moći i novca nisu mogli odoljeti ni Milovan Baletić, šef Ureda za informiranje Vlade i Sabora, Zadravko Tomac, potpredsjednik SDP-a i Vlade Nacionalnog jedinstva kao ni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Ante Gavranović


U prvom broju ST-a imena članova Izdavačkog savjeta (iz nultoga broja) objavljena su bez njihovih funkcija, a pojavila su se i nova imena: Mihovil Gunjača, Silvije Degen, Predrag Naletilić i Ivan Ostoja. Osim novinara sličnih Marinku Božiću, u prvim brojevima ST-a javljali su se svojim člancima Ivo Družijanić, Pero Stanivuković, Živko Milić i slični, koji su sebe našli u listu takve »političke fizionomije« i takvog žanra, a poslije im se pridružio Pero Zlatar, koji je kao "gost urednik« i uredio neke brojeve ST-a. Usput rečeno, ovih dana isti taj Pero Zlatar, s Davorom Šošićem, Urošem Šoškićem i Ines Šaškor, pokreće novi list "Zapad« novcima Gorana Štroka.
Zanimljivo je i to da se takvi listovi rađaju u okrilju "Vjesnikove« kuće. Od samog početka jedan od najbližih suradnika i savjetodavaca uz glavnog Marka Roglića, Marinku Božiću,
bio je Ivan Zvonimir Čičak. Njega je u jednom svom tekstu pohvalio čak i Ivo Družijanić. Već u prvom broju ST-a objavljen je žestoki napadaj na predsjednika HDZ-a, dr. Franju Tuđmana, pod naslovom "Tko je i što je Franjo Tuđman: (Ne)djelo izašlo na vidjelo«. Autor tog psovačkog napada na dr. Tuđmana novinar je Željko Luburović (poslije poznat po zloglasnom intervjuu s Ivom Omrčaninom), u istom je broju objavio i intervju s dr. Tomislavom Đordevićem, za kojega je Marinko Božić »obećavao« da će poslije izbora biti »predsjednik Sabora«. Ivan Ostoja uspio se nekim sumnjivim vezama probiti čak do sjedišta HDZ-a na Becićevim stubama, da bi odmah u idućem broju (broj 9-10, 25. travnja 1990. godine) objavio gnjusni pamflet "Lider i zrakoprazni prostor«.

Sinhrozinirana propaganda

Rafiniranim podmetanjima fašistoidnosti i nacizma te glumeći takvu svoju uređivačku fizionomiju koja se jasno očituje u izvučenim naslovima, primjerice »Hrvatska über alles« ili izričajima kao što su "Blitz krieg" za osvajanje vlasti od HDZ-a, pa i izborom izmišljenih pseudonima za pojedine autore svojih tekstova, npr. Adolf Reis, uredništvo ST -a želi i u tome donekle uspijeva stvoriti u javnosti dojam o tome da je "na istoj valnoj dužini s Vrhovništvom Republike Hrvatske", čime vrlo spretno servira dovoljno »štofa« srbijanskom tisku za napade na Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana, i novu hrvatsku demokratsku vlast.

Najizričitiji primjer takve sinkronizirane antihrvatske propagande je odlazak Marinka Božića i Ivana Zvonimira Čička na Široki Brijeg gdje su promovirali tobožnju »hrvatsku domoljubnu brigadu dobrovoljaca«. Beogradski tisak od samih početaka napada hrvatsko redarstvo kao "ustaše i kriminalce", a nagovijestioje da će nove redarstvene odore imati "crne košulje". Trebale su im samo fotografije. Marinko Božić i Ivan Zvonimir Čičak i za to su se pobrinuli. Na Širokom Brijegu postrojili su 25 neukih "dobrovoljaca" u crnim košuljama i proglasili ih "prvim hrvatskim domoljubnim odredom", a u ST-u broj 24. od 5. rujna 1990. objavili su i velike fotografije tih »crnokošuljaša«. Već sutradan o tom je u »Politici« objavljen veliki članak pod naslovom »Novi crnokošuljaši u stroju«. Bio je to »Politikin« izvještaj s tog događaja u verziji Marinka Božića i Ivana Zvonimira Čička, što je najbolji primjer uigranosti i sinkroniziranog međusobnog dopunjavanja ST-a i beogradskoga tiska u antihrvatskoj propagandi. Drugi primjer je glasina koju je (kako je »priznao« u jednom broju ST-a) lansirao Marinko Božić, da dobrovoljce, specijalce u Ministarstvu unutarnjih poslova vježba, »zloglasni« Miro Barešić (prema Nikoli Majstroviću, Barešić je u Hrvatsku stigao tek u srpnju 1991. i nakon 17 dana provedenih u ilegali koju su mu smjestili Gojko Šušak i Josip Perković, ubijen je s leđa kao jedini iz svoje skupine koja je navodno išla u neku diverziju na Benkovac, op. ž.p.) da bi zatim s tim istim Barešićem, Marinko Božić objavio veliki (telefonski) intervju u ST-u. Veza s Mirom Barešićem, čovjek koji je Marinku Božiću dao Barešićev broj telefona (Asunicion, Paragvaj) bio je Ivo Tomić, športski komentator Hrvatskog radija, jedan od najbližih Božićevih suradnika koji koji objavljuje "kolumne" u ST-u, a pojedine tekstove objavljuje i pod pseudonimom Marko Tomić.

Moguće zloupotrebe

To bi bila najšturija kronologija: ST-a, njegovih novinara i suradnika: »političkoga profila« i načina pisanja tog tjednika koji se ovih dana namjerava probiti i u inozemstvo, u hrvatsku dijasporu. Premda štura, kronologija je dovoljna da čitatelji zaključe; kakva je uloga i zadaća ST-a prema mladoj hrvatskoj demokraciji koja se očituje u prvom redu u slobodi tiska. Da je u Hrvatskoj bio na snazi novi najavljeni "Zakon o tisku" koji, kako čitamo, predviđa hitan sudski postupak za klevete i uvrede u tisku te jednu četvrtinu tiraže kao minimalnu naknadu štete, ST-a odavna ne bi bilo. Štošta bi se moglo napisati o pojavama i ljudima u hrvatskom informativnom prostoru, što je doista zabrinjavajuće za mladu demokratsku vlast. Što reći o reklami kojom Hrvatska televizija upravo propagira Marinka Božića i ST. Za razliku od svih drugih sličnih reklama u ovoj se Božić pojavljuje osobno likom i glasom što, "kažu znalci",
najsugestivnije djeluje na gledateljstvo i potencijalno čitateljstvo. Je li ta reklama plod Božićeva svakovečernjeg druženja u restoranu »Topusko« s televizijskim moćnicima
ili još neka dublja veza, teško je reći, ali Hrvatska televizija trebala bi se zapitati koga to, kako i zašto propagira. Ona ipak nije komercijalna TV; dapače, živi od pretplate. A zbog svega napisanog, vjerujem da mnogi gledatelji ne bi htjeli odvajati svoje novce za svrhe ST -a i njegovih nalogodavaca.

Na kraju, trebalo bi u ime svih onih koji cijene i poštuju novu demokratsku vlast i sve što smo postigli u ovih godinu dana upozoriti na prijeku potrebu da se izbjegavaju bilo kakvi
intervjui ili fotografiranja predstavnika vrhovništva, Vlade i pojedinih ministarstava u ST-u, jer bi se kao i do sada mogla na najvulgamiji način zloupotrijebiti protiv najviših predstavnika Republike Hrvatske, a samim time i protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda. O tome se, nažalost, do sada nije vodilo računa, a to u nekim sada već poznatim slučajevima - kao da i nije bilo slučajno.

Mate Kovačević, Večernji list, Petak, 03. 05. 1991.


Zapanjujuće je koliko se informacije i teze Mate Kovačevića iz 1991. u Večernjaku, (koji danas u Fokusu objavljuje desničarske pamflete), o uticaju UDBE i KOSA na stvaranje i djelovanje Slobodnog tjednika, poklapaju s onim što je Gojko Marinković (legendarni novinar Danasa iz osamdesetih, danas urednik cehovskog glasila Novinar), izrekao u proljetošnjoj Latinici: ST je osnovala UDBA, osobno poznam čovjeka koji im je dao novac (vjerojatno Marka Roglića), da bi kompromitirala novu hrvatsku vlast kao ustašku. Problem je samo u tome što se nekima iz te vlasti to ustašovanje svidjelo, pa su ga prihvatili.

* 45 lines se ispričava homoseksualcima zbog prenošenja homofobnog stava Mate Kovačevića

- 16:37 - Komentari (3) Isprintaj #

AMAC-ovci kreću u Sveti Rat protiv hrvatske vlasti predvođeni Srećkom Cvitanovićem i udrugom Nikola Šubić Zrinski


alauc
clan foruma
Posts: 196
(9/25/05 2:03 am)

Re: Bez heroja ne bi bilo Hrvatske - vjecna im hvala i slava

I mene muči što se sustavno ne bavimo otkrivanjem najboljih u obrani i sto se na njima ne napajaju buduci heroji.

Evo o jednom, koga sam upoznao prije 7 dana, kad smo se okupili kod Domagoja Margetica. "Slucajno" sam sjeo pored starijeg od mene (uvijek me takvi privlace, jer su akumulacija Bozjih iskustava, zive knjige iz kojih se najbolje uci) a ime mu je Srecko Cvitanovic...

Ja sam ocajan 1991 podno Biokova, dok su se drugi kupali i uzivali u moru, trazio takve kao on, a on je 5 km dalje na Bracu stvarao mrezu i pokrivao kompletno juzno bojiste...

Ukratko 18.9. na sastanku, koji smo počeli u podne, rekao mi je da je krenuo u rat. Malo iza toga i ja sam usao u njegovu udrugu Nikola Subic Zrinski i isto odlucio. Kako cemo taj rat voditi on zna za sebe, ja za sebe, a duboko se nadam da cemo uz Bozju pomoc ove jeseni prodrmati sve izdajice i da ce sve vise nasih ljudi shvatiti tko su, sto su te da je bilo dosta tiranije nad nama od Bljeska i Oluje i da ce munje i gromovi sa neba hrvatskih mucenika i iz srca i umova nas zivih eliminirati sve sto ugrozava stvaranje SVETE HRVATSKE.

U tim pripremama za ovaj sveti rat dosta sam puta bio u krizi i tekstovi koje ste Vi gosp Tomislave Kralj slali, su mi davali snage da ustrajem.
Kad sam 18.9. prije 7 dana upoznao zivotni put Srecka Cvitanovica moje je srce zaigralo, a nadam se da ce i kod svih koji vapiju za slobodom Lijepe nase. On je kroz rat ocuvao stotinjak suboraca, a sto cemo, kako, kada, gdje ciniti znat ce se uskoro.

Ja ga molim da to bude 27.9. za dva dana, ali mu prepustam da procjeni vrijeme i mjesto, a ja se duboko nadam da je nas 100-200 dovoljno moralno, intelektualno i socijalno jako da ce vodeci ljudi u vlasti morati poceti slusati nas ili ODSTUPATI S VLASTI.

Nesto sam pisao pred izbore u tom duhu 15.5. na ovom forumu, a nisam znao da postoji covjek kao sto je Srecko.

Kakva je njegova strategija i njegovih suradnika nije na meni sada pisati, a za mene je dovoljno jasna, da sam se pridruzio.


Jesu li ovi ljudi normalni i dirigira li netko njihovom ludošću, kao što sam u više navrata pokazao da je njihov medijski simbol [B]Domagoj Margetić provokator?[/B]

Tko su ti likovi?

Nick alauc vjerojatno pripada prof.dr. Anti Laucu koji je prema Domagoju Margetiću bio na promociji njegove knjige "STIPE MESIC DOSJE IZDAJE"

Tomislav Kralj alias Crocop sebe predstavlja kao dipl. ekonom. i političkog analitičara iz Frankfurta na Majni koji voli pisati haskom sudu, Carli del Ponte i hrvatskoj vladi

Srećko Cvitanović je Predsjednik Glavnog odbora Zdruga hrvatske obrane N.Š.Zrinski i Predsjedavajući Stožera za potporu obrani haških okrivljenika.

Ako alauc kaže da je Cvitanović 1991. na Braču organizirao stotinjak dragovoljaca, je li to isti čovjek koji je bio predsjednik Upravnog odbora Lučice Sumatrin od od 10. lipnja 1993. do 19. prosinca 1996., kada je ta firma intenzivno propadala prema nalazu Državne revizije iz kolovoza 2004-e?

A prema portalu www.gay.hr

Usprkos otmici i zastrašivanjima glavnog urednika Novoga hrvatskog slova Domagoja Margetića, ovaj će tjednik nastaviti objavljivati transkripte o svjedočenju aktualnog predsjednika Stipe Mesića u Haagu. To je poručio predsjednik Glavnog odbora Zdruga hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinjski" Srećko Cvitanović na jučerašnjoj konferenciji za novinare, održanoj u društvu s predsjednikom Zajednice udruga hrvatskih veterana i dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske, generalom Ivom Jelićem. Predsjednik Cvitanović je iznio kronologiju događanja o otmici Margetića upozorivši da je hajka na njega krenula u trenutku kad je Haaški sud naredio zabranu objavljivanja tajnih Mesićevih svjedočenja iz Haaga, što je Margetić odbio.


Hoće li Sveti Rat AMAC-ovaca započeti samospaljivanjem nekog od članova udruge Nikola Šubić Zrinski, ili će se oni upustiti u neku stvarnu terorističku akciju, o čijem će načinu i početku odlučiti Srećko Cvitanović, kao što najavljuje alauc?

Ili je to sve skupa igra naših tajnih službi prema kojima treba odvući pozornost spram njihove neučinkovitosti u traženju Ante Gotovine?

Najvjerojatnije, kao puno puta do sada, mediji će biti zasuti anonimnim prijetnjama neke anonimne terorističke akupine ili famoznog generala Hoppa, pa će Tomislav Karamarko, ravnatelj POA-e na redovitom ručku-brifingu s odabranim novinarima kao visoki obavještajni anonimni izvor kazati kako je po srijedi ozbiljna prijetnja, ali da je stvar pod kontrolom.

- 04:09 - Komentari (1) Isprintaj #

Vjerujete li da se može slomiti penis?



Večernjakova fotografija slomljene penilne proteze


Koliko ja, pouzdano, znam ljudski penis se ne može slomiti. Može ga se zgnječiti, otkinuti, zasječi, ali ne i slomiti jer je riječ o mišiću u kom, ako je u prirodnu stanju, nema lomljivog materijala kosti, plastike ili hrskavice. Međutim Večernjakovi urednici svojim čitateljima nude sasvim oprečnu istinu. Ispod rentgenske snimke penisa sa slomljenom penilnom protezom, objavljuju tekst o čovjeku koji je "slomio" penis u erekciji, a da nigdje ne piše da je imao ugrađenu penilnu protezu.

Slomio penis gledajući suprugu

BUKUREŠT - Početak braka jednoga rumunjskog para obilježio je nesvakidašnji nesretni slučaj. Suprug, zaljubljen u svoju mladu ženu, slomio je penis gledajući je sa strašću.
Mladoženja, 52-godišnji George Popa, iz Galatija, u dvorištu je prenosio vreće žita kad je zastao da pogleda svoju 25-godišnju suprugu Loredanu koja je vješala rublje.

Prizor ga je toliko uzbudio da je ispustio vreću koja je nezgodno pala i slomila mu penis u erekciji. Liječnici kažu da se više neće moći koristiti penisom, barem ne u seksualne svrhe.

Večernji list, Zanimljivosti, 22.09.2005 18:27


Ova vijest kao da cilja na konzervativno katoličku, seksulno neprosvijećenu publiku, koja još živi u uvjerenju da se masturbacijom može dobiti rak.

- 03:27 - Komentari (3) Isprintaj #

23.09.2005., petak

Dolazi nam Sveti Franjo



Gradištanski župnik Alojzije Asić obnavlja crkvu Svetog Franje Asiškog


Bliži se 04 listopada, dan kada Gradište slavi Svetog Franju Asiškog zaštitnika župne crkve. Gradište će svoj kirbaj dočekati još obnovljenije crkve jer je župnik Alojzije Asić angažirao Ćirila Ćavara, vlasnika građevinsko-limarksg obrta iz Ivankova na obnovi pokrova lukovice tornja.

S prijašnjim, domaćim obrtnicima koji su obnavljali crkvu nije bio zadovoljan, pa se događalo da im nije želio platiti obavljene radove, a navodno je jednom kazao ako vjeruje u Boga, onda će mu Bog platiti.

Kako će se okončati aktualni radovi još će se vidjeti, a na prvi pogled upada u oči da nije poznato tko je projektant i tko nadzire obnovu.

Prema krugovima bliskim Mari Stojanović, ženi koja se brine o crkvenim šlingerajima, Alojzije Asić zahladio je odnose sa svima za koje je dočuo ili posumnjao da su u bliskim odnosima - bilo rodbinskim, bilo prijateljskim s autorom 45 lines. Čim netko od takvih osudi pisanje protiv župnika na 45 lines ili na www.gradiste.com, ponovo će zadobiti Asićevu milost.

Mara Stojanović Pavićeva osobno se brine i o obavještajno-sigurnosnoj zaštiti našega župnika. Neki dan, vraćajući se s Velike mise pokazala je jednoj svojoj drugi na webmastera www.peratovic.net i kazala da je to brat autora 45 lines.

Iskreni vjernici koji se ne boje župnika Alojzija Asića i njegove Mare Mata Hari s neskrivnim simpatijama prilaze na ulici i čestitaju autoru 45 lines, objašnjavajući da sve teže podnose torturu svog, navodnog dušebrižnika, te da ih ovi reci nadahnjuju u nadi da će biti bolje.

Počela je školska godina i nekako su utihnule priče o pedofilskom skandalu koji je potresao Gradište u lipnju. Ravnatelj osnovne škole Andrija Rosotrunović odahnuo je što mu se novinari više ne motaju po selu, a i Bosut ispod njegovog šljivika više se ne pjeni, pa je moguće, ukoliko niste novinar, na tom mjestu pecati.

Predsjednik ribičkog društva Linjak umirovljeni vojni policajac Tudo obavio je sve pripreme za predstojeće ribičko natjecanje koje će se uskoro održati na Bosutu sa strane njive Zvonka Čolakovca.

Krenula je sezona štuke, pa je sve više blinkeraša koji i po ružnom vremenu žele okušati sreću. Tako je u utorak Mata Nožar bio izuzetno uspješan u blinkerisanju, baš nasuprot Tudinog stana.

Iz Dijamanta je ozbačen internet corner i postavljen bilijar. Tu je i MP3 jukebox. Skupina nešto krupnijih cura koja u srijedu navećer nije našla prijevoz do "Strelišta" gdje se održavala momačka većer pod ceradom, sat i pol je vrtila omiljene pjesme Violete Viki Miljković i Saše Matića. Najmanje deset puta zavrtio se Vikin hit Mahi, mahi.


Viki Miljković, omiljena je u Gradištu


Vinko Borić, redoviti gost Dijamanta i skupina njegovih prijatelja za šankom nije se bunila protiv ove glazbene napasti, pogledavajući cure koje su uživale, cičale, pa se u jednom trenu i pohrvale uz Vikine i Sašine pesme.

Spojem katoličke poslušnosti o pobožnosti s prekodrinskim urnebesom u Gradište je stigla jesen.


Detalj s prošloljetnog blatometa na kom je sudjelovalo i 16 cura blatometašica


- 08:00 - Komentari (0) Isprintaj #

22.09.2005., četvrtak

Gordan Malić i Josip Perković protiv Ivana Grbavca Cobre i Drage Frančiškovića


Za vlasnika zaštitarske firme u kojoj je radio Damir Rovišan Ivana Grbavca Cobru, Gordan Malić u Globusu piše da je pripadao obavještajnom podzemlju koje je još Račanova Vlada prokazala kao dezinformatore u slučaju Ante Gotovine.


Ivan Grbavac Cobra


Pozivajući se na POA-u, a njegujući bliske odnose s Račanovim potpredsjednikom Goranom Granićem, nekolicinu bivših obavještajaca, Dragu Frančiškovića kao šefa, javno je prokazao 2003. upravo Gordan Malić.

Kada je Franji Tureku karijera propala, a Gorana Granića birači skinuli s vlasti, koristeći se istim Turekovim podacima Gordan Malić je sebe prikazao kao žrtvu POA-e i Franje Tureka, a ovaj put je i "skupinu" Drage Frančiškovića prikazao kao nepravedno optužene.

Malić sada Ivana Grbavca Cobru blati zbog Cobrinog neskrivenog prijateljstva s Dragom Frančiškovićem i javne činjenice da su njih dvojica u više navrata svjedočili o Josipu Perkoviću, kao Šuškovoj desnoj ruci koja je upravljala paralelnom kriminalnom linijom u MORH-u početkom devedesetih. O tome su Frančišković i Grbavac govorili i Vesni Kljajić u Malnarovoj emisiji dok se vrtila na OTV-u.

Ranije je na tu temu s Grbavcem i Frančiškovićem razgovarao Ivica Đikić za Feral.

"Generali koji su sjedili u Glavnome stožeru nisu dobivali nikakve informacije o tome što se stvarno događa na terenu, a ako su ih i dobivali te su informacije bile temeljito pročišćene. SIS i Vojna policija bavili su se istraživanjem zločina i kriminala, ali rezultati tih istraga dostavljani su isključivo ministru obrane i načelniku SIS-a, koji su onda svojim utjecajem zaustavljali procesuiranje", izjavio je za "Feral" Ivan Grbavac-Cobra, koji je potkraj 1991. utemeljio prvu vojnopolicijsku jedinicu Hrvatske vojske da bi ubrzo potom, Šuškovim ukazom, bio smijenjen.


Među novinarima Josip Perković nema povjerljivijeg prijatelja od Malića, pa je i meni savjetovao, da kada se budemo nalazili na razgovoru vezano za ubojstvo Stjepana Djurekovića, neka s nama bude i Gordan.
Kad govori o Perkoviću, Malić uvijek familijarno kaže Josip.

Nije mi jasno kako Malić, za kojeg je pouzdano utvrđeno da je kontaktirao strane obavještajce, te im proslijeđivao informacije do kojih je došao, umjesto da ih je objavljivao u medijima (novinar može kontaktirati bilo koga da bi skupio i provjerio dovoljan broj informacija, ali s ciljem njihova objavljivanja, a ne proslijeđivanja bilo stranim bilo domaćim špijunima, jer onda se ne bavi novinarstvom već špijunskom suradnjom) ima obraza nastavljati mediijski linč protiv neprijatelja svog mentora Josipa Perkovića, kojeg je nedavno prikazao kao suradnika britanskog MI6 na hvatanju Gotovine.

Kao, u redu je da Gordan Malić i Josip Perković surađuju s Britancima oko Gotovine, ali treba sotonizirati umirovljene sigurnosne časnike Dragutina Frančiškovića i Ivana Grbavca Cobru jer javno govore o kriminalu i ratnim zločinima u MORH-u i prozivaju Perkovića.

Ako se već Vijeće za medije nije htjelo staviti u zaštitu Dragutina Frančiškovića kad je Malić objavio prvi tekst na ovu temu, sadašnji slučaj mogao bi preuzeti Denis Kuljiš, jer on navodno vodi neku novu novinarsku udrugu.

- 13:00 - Komentari (7) Isprintaj #

Je li Ante Gotovina pod skutima franjevaca na Krapnju?


Sada se i Jasna Babić u Slobodnoj Dalmaciji bacila na kritiku KC-e zbog skrivanja Gotovine, a donedavna je pišući u Večernjaku prokazivala domaće izdajnike medju obavještajnim podzemljem koji su smatrali da Gotovina svoju priču treba ispričati u Haagu, a da ga domaće tajne službe, policija, pa ni Crkva ne smiju pomagati u bijegu.

Čudi me da je Babićka okrenula ploću kad je o Gotovini i njegovim zaštitnicima riječ, jer je do sada bila vjerna toj ekipi. Njen veliki miljenik medju Gotovinim logističarima Nikola Krišto dolazio je u ured Čede Prodanovića nudeći da Čermakov odvjetnik i prijatelj Predsjednika Mesićaposreduje kod Haaškog suda oko uvjeta koje Gotovina nudi da bi razgovarao s Haaškim istražiteljima. Nikola Krišto je s Antom Gotovinom posjećivao i velečasnog Zlatka Suca u Betaniji, nakon čega je stigmatik i karizmatik zaključio da je odbjegli general dobar i velik čovjek i da se ne treba predati ICTY-u.

Koliko se sjećam jedino je Mladen Pleše, današnji glavni urednik Slobodne Dalmacije, i aktualni šef Jasne Babić, još 2002. dok su zajedno radili u Nacionalu, kritizirao Gotovinin bijeg, a u kontekstu pomagaća, spominjao dijelove Katoličke crkve. Taj Plešeov tekst iz 2002. potvrdio je indicije koje sam i ja dobivao, što s terena na kom se Gotovina kretao, što od raznih stranih novinara koji su pak, dobivali potvrde svojih vlada.

Dragi čitatelji 45 lines, ako vas sjećanje ne vara, Predsjednik Mesić se 2002. obratio Papi Ivanu Pavlu 2. s molbom da Vrhovni poglavar KC-e smiri ovdašnje biskupe desničare koji su podupirali Gotovinu.

A onda je Ante Gotovina preko Hrvoja Petrača i Ive Pukanića, uz asistenciju Željka Bagića i Franje Tureka, ponudio Predsjedniku Mesiću deal koji ovaj nije mogao odbiti.

Kako Carla del Ponte ne pada na šarm Kristijana Horvata, a kamoli na namigivanja nešto starijeg šarmera Stjepana Mesića, naš se Predsjednik uvalio u drek do brade, pa sad vadeći se iz tog smrada, malo-malo izvali neku nebulozu kako bi se ogradio od Gotovine i Petrača.

Policajci Ranka Ostojića iz PU Šibensko-kninske još su 2002. nadzirali otočić Visovac jer su postojale informacije da tamošnji franjevci čuvaju Gotovinu, odnosno omogućuju mu da se pod njihovim habitom, nezaustavljan od policije kreće po Hrvatskoj i BiH. Visovac je pod ingerencijom splitske franjevačke provincije.
Medjutim, franjevački samostan na otočiću Krapnju nasuprot Brodarice, pod ingerencijom je zadarske provincije Svetog Jeronima i ne čudi da se upravo zadarski franjevci osjećaju najprozvanijima zadnjim intervjuom Carle del Ponte.

S Krapnja, Anti Gotovini nije bilo tesko dojedriti do Kaprija, gdje je ljetovao 2003. kako se pisalo. Zbog curenja te informacije u javnost Franjo Turek tadašnji ravnatelj POA-e smijenio je koncem 2003. šefa svoje šibenske špijunske ispostave Davora Matešića.

Svi ovi napisi o skloništima na Hvaru, Visu i ili opet kod fra Petra Krasića u Masnoj Luci, samo su plod kuhinje sadašnjeg ravnatelja POA-e Tomislava Karamarka kako bi se dalekozor za Gotovinu skrenuo na drugu stranu - tamo gdje ga nema.

Kao i s hlačama pronađenim u Italiji i brojni drugi primjeri o kojima sam na 45 lines iscrpno pisao, jer Karamarko nije dopustio da o tome pišem u Vjesniku.

- 12:38 - Komentari (0) Isprintaj #

16.09.2005., petak

Kako je slučaj Pakračka poljana doživio fijasko podmetanjem lažnog svjedoka Miroslava Bajramovića



Miroslav (Miralem) Bajramović prilikom izricanja presude na Županijskom sudu u Zagrebu 2005


Svi se sjećate intervjua Miroslava Bajramovića, samozvanog Merčepovog zamjenika koji se u Feralu od 01. rujna 1997. pohvalio da je osobno ubio preko 70 ljudi, a da ih je na Pakračkoj poljani ubijeno 280.

Taj je intervju poslužio da se započne s pravosudnom farsom suđenja za zločine na Pakračkoj poljani. Umjesto za ubojstvo 70 ljudi Miroslav Bajramović je jučer nepravoćno osuđen na 4 godine zatvora za odvođenje trojice Srba na Pakračku Poljanu koji su kasnije pronađeni u mrtvačnici na zagrebačkoj Šalati.

Intervjuu Miroslava Bajramovića koji je inicirao prvi proces za Pakračku poljanu 1997. bio je iniciran u kuhinji hrvatskih obavještajnih službi. Čim je došao u zatvor Bajramović je tvrdio da intervjuu nije ni dao, niti je istina što u Feralu piše.
Haški istražitelji provodili su istrage vezano za gospićke, pakračke i vukovarske zločine i jednim ekspresnim namještenim suđenjem, trebalo je te istrage omesti, kako bi se tobože pokazalo da u RH funkcionira pravna država.

Pouzdano znam da je Bajramović dao intervju Feralu, a prethodno ga je nudio meni. No, tadašnji me glavni urednik Globusa Davor Butković upozorio da je riječ o nepouzdanoj osobi i vjerojatnoj namještaljci.

Butković je bio u pravu.

Prošle godine mi je beogradski profesor Vojin Dabić, čija je organizacija Srpski informacioni centar istraživala zločine u Pakračkoj poljani i Vukovaru, kazao da se Miroslav Bajramović prije intervjua Feralu nudio toj organizaciji, ali i haškim istražiteljima za svjedoka zločina u Vukovaru.

- Nama je rekao da je ubio 20 Srba u Vukovaru. Ali za sva imena koje nam je nabrojao ustanovili smo da je riječ o izmišljenim osobama. Jedini vrijedan podatak koji smo od njega dobili bilo je mjesto na Dunavu gdje su bacani leševi vukovarskih Srba. Haški istražitelji odbili su ga kao podmetnog, lažnog svjedoka, rekao mi je Dabić.

Zbog čega je onda odvjetnik Anto Nobilo u razgovoru s dr. Franjom Tuđmanom u Uredu Predsjednika 1997. nakon izlaska ovog intervjua bodrio pokojnog Tuđmana da se procesuiraju navodi iz tog intervjua?

Anto Nobilo se u razgovoru s Jasnom Babić u Večernjaku prošle godine još i sam hvalio da je s Tuđmanom razgovarao o Miri Bajramoviću i da je njegov intervju istinit.

Evo kako je tekao taj razgovor prema transkriptu što ga je objavio Nacional prošle godine:

PREDSJEDNIK:
Danas su me upoznali, to mi se prosto kosa digla, kako se zove taj koji je dao izjavu, da je sam ubio 80 ljudi u Pakračkoj poljani.

ANTO NOBILO: Da, Pakračka poljana, to sam preletio, nisam još to pročitao.

PREDSJEDNIK: Jesi li zvao?

GORDAN RADIN: Jesam, zvao sam.

PREDSJEDNIK: Naši organi ga trebaju odmah zvati i uhititi.

GORDAN RADIN: Bajramović, razgovarao sam sa Šeparovićem, on je razgovarao sa zamjenikom Hranjskog jer je on odgovoran, i dali su hitni nalog za uhićenje.

ANTO NOBILO: Recite, Pakračka poljana, ja sam bio tužilac i vodio taj predmet. Ja sam imao u pritvoru 16 Merčepovih ljudi. Kada sam išao na odmor pa onda odvjetnike i na kraju je to bilo pušteno. To bi trebalo procesuirati.

PREDSJEDNIK: Da li je Merčep na njihovom spisku?

ANTO NOBILO: Bila je krivična prijava protiv njega ali mi ga nismo...

PREDSJEDNIK: U Haagu?

ANTO NOBILO:Ne, na tužilaštvu kada sam ja bio 92. godine. Međutim, nije bilo dokaza za njega. On je bio u to vrijeme u bolnici, ranjen kada se je dešavalo to u Pakracu. Mi ga nismo dali uhapsiti jer nije bilo dokaza. Ali ti njegovi...

GORDAN RADIN: Ovaj strahote priča.

PREDSJEDNIK: Da, ovaj priča strahote.

GORDAN RADIN: Spominje imena.

PREDSJEDNIK: Gledajte, to što smo mi doživjeli od Srba, imamo 13 tisuća mrtvih, imamo 20 tisuća invalida...

ANTO NOBILO: Tada nije bio politički momenat, ali sada ima snage da se to procesuira, meni se barem čini da sada ima snage.

PREDSJEDNIK: Slušajte, ima snage, ali gledajmo sada politički opet. Znači ta masa hrvatskih ljudi koja je stradala itd., sada Srbe jednim dijelom smo i ostavili zbog općih stvari itd., a sada, da samo naše sudimo to nije u redu, ali ne možemo isto dopustiti ni ovakve slučajeve. To je ono.

DR IVIĆ PAŠALIĆ: Ali, on to govori u "Feralu", to je provokator.

GORDAN RADIN: On kaže ovako, ja sam ubio 86 ljudi, za 72 znadem ime...

PREDSJEDNIK: Koliko je ubio?

GORDAN RADIN: Ovako kaže, ubio sam 86, a za 72 znadem ime točno. Svi su umirali sretni jer sam im dao kobajagi propusnicu da mogu proći naše straže. Jedino što tražim da me Predsjednik primi i da mi se omogući da radim u Hrvatskoj.

ANTO NOBILO: Ja nisam detaljno čitao, ali znam taj predmet pa bi možda mogao prosuditi, ali to nisam čitao.

PREDSJEDNIK: Meni su to jutros o tome obavijestili, ja sam rekao Odvjetništvu da ga treba odmah uhapsiti.

ANTO NOBILO: Jer Odvjetništvo kada dođe do njega glas mora poduzeti mjere.


Šeparović iz ovog razgovora je Miroslav Šeparović, tadašnji ministar pravosuđa, a nešto kasnije ravnatelj HIS-a. U vrijeme objavljivanja Bajramovićevog intervjua šef HIS-a je bio Miroslav Tuđman, a njegov glavni savjetnik Josip Perković, Perković je veliki Nobilov prijatelj i suradnik još iz socijlizma.

Prema pisanju Jasne Babić u knjizi "Urota Blaškić" upravo je Josip Perković preko svog utjecaja na Gojka Šuška ishodio da Nobilo 1996. preuzme Blaškićevu obranu od Zvonimira Hodaka.

U HIS-u, se Perković više oslanjao na Đurđu Šušak, nego na samog Miroslava Tuđmana. Kad je Miroslav Šeparović preuzeo HIS Perković mu je postao desna ruka.

Opet prema Jasni Babić, ali iz knjige Zagrebačka mafija, Perković je u HIS-u vodio operaciju Barakuda i držao na čvrstoj vezi agenta provokatora Veselina Marinova.

Ako je transkript iz Ureda Predsjednika točan, a nema razloga za drugačiju tvrdnju jer ga je potvrdio Anto Nobilo, čini se da dr. Franjo Tuđman i njegov, kasnije u javnosti najomraženiji savjetnik dr. Ivić Pašalić u početku nisu imali pojma da je Miroslav Bajramović u "Feralu" istupio kako bi zaštitio "hrvatske nacionalne interese".

- 19:01 - Komentari (1) Isprintaj #

15.09.2005., četvrtak

Druga presuda Munibu Suljiću


Osoba koja je postala sinonim za neprocesuirane ratne zločine u Hrvatskoj Munib Suljić danas je odlukom Županijskog suda u Zagrebu osuđen na 10 godina zatvora zbog ubojstva "nepoznate osobe".

Zbog ubojstva nepoznatog muškarca zvanog Saša za kojeg je do jučerašnje izmjene optužnice bilo navedeno da se zove Aleksandar Antić, osuđeni su Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac. Najdužu kaznu od 10 godina zbog toga je dobio Suljić koji je navodno i prvi zapucao. Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagač u ubojstvu osuđen na pet godina zatvora.

Index.hr/hina


Munib Suljić poznat i iz slučaja ubojstva obitelji Zec, te niza napada na novinare tokom devedesetih, i pritvaranja zbog reketarenja, do sada je samo jednom kazneno odgovarao.

Zbog napada na autora 45 lines Općinski sud u Zagrebu kaznio ga je s pet mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno.

Suljić osuđen uvjetno na godinu dana zatvora

Suljić, inače okrivljenik u »slučaju Pakračka poljana«, drsko je prijetio novinaru »Vjesnika« Željku Peratoviću još 14. rujna 1999. godine

ZAGREB, 14. studenoga - Nepravomoćnom presudom vijeća Općinskog suda, kojim je predsjedala Lidija Vidjak, na pet mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno, u srijedu je osuđen Munib Suljić zbog prijetnji novinaru Željku Peratoviću.

Suljić, inače okrivljenik u »slučaju Pakračka poljana« prijetio je novinaru »Vjesnika« još 14. rujna 1999. godine u Mandalićevoj ulici u Zagrebu. Tada je bivši pripadnik Merčepove jedinice, kako se kaže u tužbi, odgurnuo Peratovića, te mu zaprijetio riječima »pička ti materina, najebat ćeš, najebat ćete svi novinari«.

Suljić se tijekom postupka branio da se u vrijeme prijetnje uopće nije nalazio u [I]Mandalićevoj[/I] ulici, već da je bio u Privrednoj banci. No, njegov je alibi pobijen na posljednjoj raspravi, kada je svoj iskaz dao Berislav Štimac, djelatnik zaštitarske kuće AKD koji je 14. rujna 1999. godine vodio evidenciju ulaska i izlaska iz banke na Trgu hrvatskih velikana.

Štimac je posvjedočio da je Suljić tog dana bio u Privrednoj banci. Ali, ključna je stvar bila evidencija izlaska, po kojoj je vidljivo da se Suljić mogao nalaziti u vrijeme prijetnje u Mandalićevoj ulici.

Sutkinja Lidija Vidjak također je dosudila Suljiću plaćanje sudskih troškova u iznosu od tisuću kuna.

Mladen Bokulić, Vjesnik, Petak, 15. studenog 2002.


Presuda_Munib_Suljic

Presuda sutkinje Lidije Vidjak


Bojim se da je presuda Suljiću i ekipi za Pakračku poljanu nategnuta obzirom na dokazni materijal koji policija i Državno odvjetništvo u dostatnoj mjeri nisu bili u stanju skupiti od 1992. do danas, te da će Sanaderova Vlada i ovaj slučaj prikazati kao dio Akcijskog plana, te sposobnosti hrvatskog pravosuđa da procesuira ratne zločine.

- 17:08 - Komentari (0) Isprintaj #

Johan Tilder protiv Mirka Norca (case Medak Pocket)



Iz izjave Johana Tildera istražiteljima tzv Vojske RSK u kninskom zatvoru u travnju 1994


ICTY je u istražnom postupku prije prepuštanja slučaja Ademi - Norac (Medački džep) na procesuiranje hrvatskom pravosuđu u dobroj mjeri koristio iskaz pokojnog Johana Tildera, nizozemskog plaćenika u Norčevoj 9. gardijskoj brigadi kojeg su zarobili kninski Srbi. Nakon davanja iskaza kninskim istražiteljima Tilder je u čudnim okolnostima ubijen, a njegovo tijelo isporučeno hrvatskoj vlasti.

Iako je Tilder u Hrvatskoj službeno proglašen junakom kojeg su Srbi mučili i lažirali njegov iskaz, bivši načelnik SIS-a u MORH-u Miro Međimurac u časopisu Miroslava Tuđmana NSF Journal za Tildera kaže da je kao strani plaćenik u HV-u sigurno bio i strani špijun.

- 16:49 - Komentari (1) Isprintaj #

Nakon pljuvanja kapnula krvarina


Anka_Levar_Vecernji_list


U međuvremenu smo razgovarali s Ankom Levar, bivšom suprugom Milana Levara, čovjeka koji tvrdi da je deset puta u Haagu svjedočio o zločinima u Gospiću na početku Domovinskog rata, i koji za njih najviše okrivljuje Mirka Norca i Tihomira Oreškovića.

Gospođa Levar posebne je ogorčena što njezin bivši suprug u svojim javnim istupima spominje njihovu djecu.

- Milan Levar nema nikakveg moralnog prava uopće izgovoriti imena moje djece - ogorčena nam je jučer rekla gaspođa Levar.

Anka Levar se od Milana razvela jaš prije petnaestak godina i
to nakon pet godina braka koje bi, tvrdi, da je to moguće, najradije izbrisala iz svog sjećanja. Na razgovor s novinarima, iako nevoljko, pristala je tek nakon što je objavljena vijest o njegovu nedolasku na jedno suđenje u Zagreb, za koje se Levar ispričao navodnim strahom za život svoga sina. S obzirom na to da mu je jedan sin poginuo 1991. godine, Levar je to povezao sa svojim haaškim svjedočenjem. (Levar nikada nije tvrdio da su mu prvog sina ubili zbog njega, a Ivica Rožić Roka je prema vlastitoj izjavi policiji 1999. planirao kako da otme Leona Levara i natjera njegovog oca da mu dođe pred nišan op. ž.p.)

U Levarove priče ovdje ionako nitko ne vjeruje

- Moje je dijete poginulo nesretnim slučajem - veli gospođa Levar dadajući još jedanput da njezin bivši muž nema nikakvog prava da ga
spominje jer ga nije ni paznavao, kao ni dvije kćeri koje je Anka, naken razvoda s Levarem, sama odgojila mučeći se kao samohrana majka.

- Najgore je bilo za rata, kada sam s djecom većinu vremena prevodila u skloništu i kada su i mene i moju djecu branili hrvatski vajnici koje on danas ovako blati. Kako ga nije sram? - pita se.

Naglašava da je on, na žalost, samo zapisan kao otac njene djece.

- Nikada nisam željela utjecati na mišljenje svojih kćeri o ocu, ali su me one same već više puta molile da premijenimo prezime - tvrdi gospođa Levar.

O bivšem mužu ne može govoriti drukčije, kaže, nego s gađenjem.

- O njegovim istupima u javnosti ne bih željela mnogo govoriti, ali svakome tko malo bolje razmisli jasno je da on fizički nije mogao biti na tolika mjesta, a ako je doista istina da je vidio nekakva ubojstva, onda je u njima i sam sudjelovao. Ovdje u ono što on priča nitko ionako ne vjeruje, a ja mislim da sve to radi zbog materijalne koristi - sumnja gospođa Levar.

Pitali smo je i za komentar tvrdnji mnogih dosadašnjih aktera gospićkih zbivanja koji su ustvrdili da je Milan Levar psihički bolestan čovjek.

- On sasvim sigurno nije lud. Natprosječno je inteligentan i vješto manipulira ljudima, ali je lijena osoba koja u pet godina koliko smo bili u braku nije radila ni pune dvije. A u posljednjih desetak godina mislim da nije radio više od nekoliko mjeseci koje je proveo zaposlen u hotelu Jadran, čiji je direktor bio Zdenko Bando - nastavlja Anka Levar.

Sumnja da je Levar vješto izmanipulirao Bandu i Ropca navevši ih čak i na to da pobjegnu iz Hrvatske u inozemstvo zbog navodnih prijetnji.

- Zašto onda on, koji je kolovođa čitave priče, nije pobjegao van? Ma, njegove tvrdnje da se boji za svoj život, kako ga netko želi ubiti, obična su glupost. Ne vjerujem da bi itko uopće želio potrošiti metak na njega. Čudi me kako to da se tek sada, nakon devet godina, sjetio svoga pokojnog sina. A kćeri i dalje ne spominje. Možda njih čuva za neku drugu priču - ogorčeno je rekla.

Dodala je da nikada, unatoč sudskim presudama, za svoju djecu nije dao ni kune.

- Danas mi je zbog toga drago, sretna sam da nema više nikakve veze s nama - zaključila je Anka Levar.

Robert Valdec i Tanja Božić, Večernji list, 17. travnja 2000.


Gornje pljuvotine po Milanu Levaru izrekla je njegova prva supruga Anka Levar četiri mjeseca pred atentat. Pljuvotine ili zbljuvotine jer ona se pri rastavi braka odrekla bilo kakvih potraživanja prema Levaru, a njemu je zabranila bilo kakvo viđanje s djecom. Maloljetnog sina koji je poginuo nesretnim slučajem igrajući se pištoljem sahranila je pod svojim djevojačkim prezimenom Uzelac. Kako kaže Zdenko Ropac, pokojnom Milanu nije ni dopustila da dođe na sinovljev pogreb.
Dala se uplesti u sotoniziranje Milana Levara koji su organizirali nalogodavci atentata u dvorištu njegove majke 28. kolovoza 2000-e.

Nekoliko mjeseci nakon što su Milanova druga supruga Vesna i sin Leon s Državnim odvjetništvom sklopili nagodbu i bilo im isplaćeno 400.000 kuna odštete za smrt supruga i oca, Anka Levar je u Globusu reklamirala kćeri koje je Levar imao s njom, objašnjavajući zašto i one imaju pravo na naknadu za pretrprpljene duševne boli zbog smrti voljenog oca. I također od države potraživala iste novce.

Na stranu pravna osnova. Dragi čitatelji 45 lines, prosudite sami kakav obraz ima Anka Levar dok se ljigavo umiljava javnosti, njušeći krvarinu za prethodno popljuvanog supruga.


Kad je Milan ubijen, zbog straha za vlastiti život nismo se usudile otići ni na sprovod. Na pokopu je bilo tek desetak ljudi - Anka Levar (naprijed desno)



"Nismo planirale podnijeti zahtjev za odštetu. Nismo ni znale da djevojke na to imaju pravo. No, otkako su je dobili njegova supruga Vesna i sin Leon, ljudi su me počeli zaustavljati na cesti i ispitivati koliko smo novca mi dobili za Milanovu smrt. Ovo je provincija, ljudi svašta misle i pričaju. Naposljetku su moje kćeri odlučile podnijeti zahtjev za naknadu. Pa ipak im je Milan bio otac. I one su proživjele duševnu bol", objašnjava prva supruga Milana Levara, koja s kćerima i majkom živi u skromnoj kući svojih roditelja u predgrađu Gospića.

Poslijeratnih godina, priča, i ona i djevojke su se šutnjom štitile od napada ljudi koji su Milana Levara smatrali izdajicom. "Trudile smo se da nas ne dovode u vezu s Milanom, no njegova odluka da svjedoči pred Haškim sudom prati nas već godinama. Pribojavale smo se i za vlastiti život. Bila su takva vremena da je i nas mogao progutati mrak. Bezbroj puta su mi se ljudi obraćali riječima: Onaj tvoj opet je nešto pisao", kaže Anka Levar te nastavlja: "Godinama sam bila bez posla. Pa tko bi jednu Levaricu htio u svojoj kući. Ljudi su nas se klonili."

Daleko od javnosti

U kući Levarovih rijetko se priča o ocu. Sve zajedničke fotografije ostale su kod njegove majke. "Ako na Dnevniku vidimo prilog o pokojnom Milanu, pravimo se kao da nismo ni čule. Cure su jako osjetljive i povučene. Nikada nisu željele govoriti o njegovoj smrti, pa sam smatrala da je najbolje pustiti ih na miru. Navikle smo šutjeti."

Suzana i Katarina ipak se sjećaju 28. kolovoza 2000. godine, dana kada je ubijen njihov otac. O njegovoj smrti obavijestila ih je majka. "Sjećam se da sam poslijepodne malo odspavala. Kad sam se probudila, izašla sam u šetnju. Na raskršću sam srela poznanicu koja mi je rekla da je Milan poginuo u eksploziji plina. Tek nakon nekoliko sati shvatili smo što se dogodilo, da ga je u dvorištu ubila bomba", priča prva Levarova supruga. "Cijelo sam vrijeme znala da mu prijete, no nisam ni mislila da će ga ubiti. Taman se sve bilo stišalo kad se dogodilo ubojstvo. Morali su mu osigurati zaštitu."

O razlozima zbog kojih je ubijen njezin bivši suprug Anka Levar nije željela govoriti. Iako tvrdi da Gospićani više nisu opterećeni ratom, lako je zaključiti da se i dalje boji za vlastitu si sigurnost djece. "Nismo se usudile otići ni na sprovod. Na pokopu je bilo tek desetak ljudi", posvjedočila je Suzanina i Katarinina majka koja se još nada da će ubojice njezina muža biti kažnjene: "Svaki zločin treba biti sankcioniran. Neoprostivo je čovjeku oduzeti život."

Novac za novi život

Premda su dugo godina, dok su trajale prijetnje, pokušavale pobjeći od činjenice da im je otac Milan Levar, djevojke, kaže njihova baka, u mnogočemu podsjećaju na oca. "Bio je natprosječno inteligentan i vrlo pismen. Katarina je bistra na njega, a Suzana je naslijedila slikarski dar", kaže baka. Katarina je s četrnaest godina željela upisati vojnu avijatičarsku školu iako tada nije ni znala da joj je otac pohađao istu školu.

Levarove kćeri najradije bi napustile Gospić. U gradu za koji ih vežu rijetka lijepa sjećanja nikada nisu stekle puno prijatelja. Kad im je ubijen otac, Katarina je imala 17, a starija Suzana tek je bila navršila 19 godina. Iako su punoljetne, obje još žive s majkom u Gospiću gdje pohađaju Višu učiteljsku školu.

S novcem od odštete započele bi novi život. Katarinina je želja upisati psihologiju u Zadru, a Suzana bi se u Zagrebu pokušala afirmirati kao slikarica. U Gospiću će, kažu, teško dobiti posao.

Globus, 2004.


Od beobrazno-bezobzirne drskosti Anke Levar više me je zgrozila odluka Državnog odvjetništva da njenim kćerima isplati odštetu ekspresnije nego li su je dobili Vesna i Leon Levar, koji su i prije i nakon smrti Milana Levara nosili i nose, njegov križ hrabro i dostojanstveno.

- 02:42 - Komentari (5) Isprintaj #

14.09.2005., srijeda

Kako je Jasna Babić kompromitirala krunskog svjedoka u slučaju Lora


Barisic_Pasalic_Lora

Izviješće Maria Barišića Tvrtku Pašaliću o mučenju ratnih zarobljenika u Vojno istražnom centru Lora


S gornjim dokumentom iz 1992. bio je upoznat i pokojni Predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, njegov pomoćnik Josip Perković, načelnik Vojne policije Mate Laušić, sadašnji Predsjednik Stjepan Mesić, bivši premijer Ivica Račan, bivša predsjednica Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešić, bivši predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, bivši ministar obrane Jozo Radoš i njegovi ljudi u MORH-u Ante Damjanović, Mladen Ružman i Davor Bišćan, šef USKOK-a Željko Žganjer, Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, predsjednik HHO-a Žarko Puhovski i bivša novinarka Nacionala i Večernjeg lista, sada Slobodne Dalmacije Jasna Babić.

Osim što je Željko Žganjer kao županijski državni odvjetnik u Šibeniku za znatno bezazlenije djelo oticanje na ubojstvo podignuo kaznenu prijavu protiv Tvrtka Pašalića, te nakon ubojstva Milana Levara dao policijsku zaštitu Mariu Barišiću, nitko od spomenutih ničim nije doprinio da se zločin u Lori rasvijetli do kraja, a Mario Barišić kao savjesni hrvatski vojni policajac koji je na vrijeme upozoravao na zločine dobije adekvatnu zaštitu i status u društvu.

Navode Maria Barišića iz ovog dokumenta nedavno je u Novom listu potkrijepio njegov ratni i poratni sudrug Darko Milković koji zbog maćehinskog odnosa hrvatskih vlasti i dijela medija prema svjedocima ratnih zločina trenutno traži politički azil u Norveškoj. Evo dijela Milkovićeve izjave koja se odnosi na Barišićev izvještaj:

Tada sam gotovo svaki dan počeo viđati Franu Goretu kako se sastaje s Pašalićem (Tvrtkom op. ž.p.). Kada ne bi bilo Pašalića, vodio je Ivicu Livaju, pomoćnika za IPD službu. Često je dolazio i kod Tanje Dujić (supruga šefa VIC-a Lora Tomislava Dujića koji je trenutno u bijegu) i s njom odlazio izvan vojarne. Barišić mi je kazao da ima još neke stvari napraviti oko pritvora i da se jedva čeka vratiti u Šibenik, jer je u Lori kaos: zarobljenici nemaju gdje spavati, svakodnevno ih se maltretira, a otkrio je i neregistrirani blok »C« koji mu je pokazao Pašalić pojasnivši da je to »zatvor za neregistrirane, gdje ih dolaze posjetiti specijalni gosti«.


Nisam više mogao gledati mučenja

Je li Mario Barišić spominjao zločine?

Barišić mi je kazao da mu je bila muka kada je ušao. Osjetio je smrad i vidio krv. Zarobljenici su ležali na podu. Poneki su imali tek po jednu deku. Svi su bili unakaženi, krvavi, neki bez očiju, neki bez jezika, neki nisu mogli ustati. Spomenuo je i pravoslavnog svećenika iz Kupresa. Kada je ušao zarobljenici su mu govorili: »Ubij nas! Ne možemo ovo trpjeti!« Ostao je šokiran, ne znajući što tu rade. Tada je došao Ivica Livaja, koji se smijao.

Zoran Krželj, Novi list, Ponedjeljak, 12.9.2005.


Jasna Babić se koncem 1998. preko tadašnjeg SDP-ovog čovjeka za neslžbene odnose s novinarima Davorka Vidovića upoznala s materijalima o ratnim zločinima u Kulinama, Lori... (molim kolegu blogera da ovo demantira ako drži da je netočno).

Darko Milković, u to vrijeme član SDP-a u Kaštelima priupitao je Ivu Pukanića hoće li Nacional objaviti dokumente koje posjeduje Nacional o spomenutim ratnim zločinima. Pukanić je obećavao da hoće, ali to se mjesecima nije događalo.

Kada sam početkom 1999-e započeo s mračnom serijom novih pojedinosti o ratnom zločinu u Gospiću i na moju adresu u Globusu u žutoj omotnici anonimmno dospjeli su materijali Maria Barišića. Odmah sam ga išao potražiti i on mi je potvrdio da su autentični. Milković mi je kazao da ih ima Jasna Babić ali da ih nije htjela publicirati, najvjerojatnije jer se kao nositelji zločina "spominju njeni prijatelji Tvrtko Pašalić i ostali".

Čim sam u Globusu objavio prvi tekst o tzv šibenskoj aferi Jasna Babić je u Nacionalu objavila protutekst u kom je ocijenila upitnim mentalno zdravlje Maria Barišića, te istodobno iznijela dvije kontradiktorne teze: objavljivanje tih dokumenata je odavanje vojne tajne i ti dokumenti su falsifikat.

I u svakoj drugoj prilici i na svaki drugi način Jasna Babić je nastavila diskreditirati svjedoke zločina u Kulinama, Lori, pa je tako prošle godine u Večernjem listu pišući o Željku Žganjeru koji je podignuo optužnicu protiv Hrvoja Petrača objavila i slijedeće retke koje donosim u faksimilu:

Tekst Jasne Babić u kom se brani Tvrtka Pašalića, a napada Maria Barišića i Željka Žganjera


Pokušaj ubojstva je kazneno djelo kao i samo ubojstvo i u gornjem tekstu Jasne Babić vidi se njena metoda relativizacije zločina: (atentat kojeg nije bilo).

Tog atentata nije bilo jer je Mario Barišić primivši od Tvrtka Pašalića oružje za ubojstvo Nikole Vukušića (načelnik policije u Šibeniku 1991.) otišao do planirane žrtve i pokazao mu čime ga je trebao ubiti i tko mu je to naredio. Zato se to ubojstvo nije dogodilo.

Mene ne čudi Jasna Babić, ali sam se začudio kad sam od Žarka Puhovskog, predsjednika HHO-a čuo slijedeću primjedbu na račun Maria Barišića:

- I tog čovjeka bi se moglo kazneno goniti jer je uzeo pištolj, rekao mi je Puhovski.

Umjesto da preko svojih veza utječe da Mario Barišić bude ohrabren za svjedočenja o ratnim zločinima, Puhovski je u njemu gledao čovjeka s mrljom, kojeg je eventualno trebalo nagovoriti da da intervju njegovom bratu Nenadu za film Lora - svjedočanstva, što je Mario Barišić na koncu odbio.

- 15:24 - Komentari (0) Isprintaj #

13.09.2005., utorak

Darko Milković i Mario Barišić pisali su još 2000-e Mesiću, Radošu, Lučinu, Tomčiću i Adlešićki o zločinima u Lori


Barisic_Milkovic

Pismo uz popratnu dokumentaciju vrhu države 2000-e bivših vojnih policajaca Darka Milkovića i Maria Barišića


Pred početak suđenja za Loru u Novom listu i na HR-u u intervjuu Petru Štefaniću oglasio se bivši vojni policajac Darko Milkoviću koji u Norveškoj čeka dobivanje političkog azila jer kao svjedok ratnih zločinaa počinjenih od HV-a, a koji je i devedesetih, a i početkom ovoga stoljeća izvještavao hrvatsku vlast o tim događajima, nije dobio odgovarajuću zaštitu i zbog ugrožene fizičke i materijalne egzistencije morao je iseliti.

Istodobno, obrana optuženih za Loru zatražila je od suda u Splitu da provjeri autentičnost vojnih izviješća Maria Barišića koje je Državno odvjetništvo priložilo kao dokazni materijal optužbe.

45 lines objavljuje faksimil pisma koje su Darko Milković i Mario Barišić s popratnih nekoliko kilograma ratne dokumentacije 2000-e uputili državnom vrhu: Vrhovniku Oružanih snaga Stjepanu Mesiću, tadašnjem ministru obrane Jozi Radošu, predsjedniku Sabora Zlatku Tomčiću, ministru unutarnjih poslova Šimi Lučinu i predsjednici saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđi Adlešić.

Iz te je dokumntacije ne samo vidljivo da su spomenuti vojni policajci još početkom devedesetih obaviještavali svoje nadređene (Izvještaj Darka Milkovića), pa i samog Predsjednika dr. Franju Tuđ­mana o zločinima i kriminalu u MORH-u, već da su i čelnici nove vlasti 2000-e s istim, još prije nego je tadašnji županijski državni dovjetnik u Splitu Mladen Bajić podignuo optužnice za Loru, bili upoznati.

Uz to, spomenuti vojni policajci zajedno s umirovljenim časnikom SIS-a iz Šibenika Stipom Jukićem­ bili su 2000-e primljeni od strane Mladena Ružmana, pomoćnika ministra obrane za sigurnost, načelnika SIS-a Davora Bišćana i savjetnika za sigurnost ministra obrane Ante Damjanovića, kojeg je Jasna Babić kao kuma Tihomira Blaškića proslavila u svojoj knjizi "Urota Blaškić".


I Franjo Tuđ­man i Stjepan Mesić oglušili su se o prijave Maria Barišića


Zanimljivo je da su Milković i Barišić u to vrijeme bili članovi SDP-a, ali su na sastanak u MORH-u primljeni preko HSLS-ovskih veza, jer je Jozo Radoš tadašnji ministar bio potpredsjednik te stranke. Sastanak je organizirao Ante Damjanović koji je svojedbono bio podređen načelniku SIS-a Stipi Rojnicu, u vrijeme kada je pomoćnik ministra za sigurnost bio kum Dražena Budiše dr. Goran Dodig.

Dugogodišnji borci za istinu Milković, Jukići Barišić iz MORH-a su ispraćali obećanjem da se ozbiljuno pristupiti njihovim spoznajama, a kako je vrijeme prolazilo i nitko niti je pristupao, niti postupao, zamolili su me da s Antom Damjanović­ provjerim gdje je stvar zapela.

Na kavi s Antom Damjanovićem u kavani hotela Palace saznao sam da bi Radošev savjetnik za sigurnost više volio da se bavim slučajem njegova kuma Tihomira Blaškić, i hodočašća­ za Blaškića od Haaga do Nove Bile koje je on organizirao, nego što se zanimao za slučaj prijava vojnih policajaca i SIS-ovca za ratne zločince i kriminal.


Ante Damjanović (s bradom) u društvu svog kuma Tihomira Blaškića nakon povratka iz Haaga s izdržavanja devetogodišnje kazne zatvora za ratne zločine u srednjoj Bosni


Neprestano se čudio što to sve treba Mariu Barišiću i koji su njegovi motivi, te koju je školu Barišić završio.

Između ostalog podsjetio sam Damjanović da u MORH-u i Glavnom stožeru ima generala koji su kupili diplome u Banjaluci ili na Prometnom fakultetu u Zagrebu, te da formalno obrazovanje nije jamac ničije vojne stručnosti, profesionalnosti, inteligencija, a pogotovu ne poštenja.

Darko Milković je juče Petru Štefaniću u intervjuu za Hrvatski radio govorio i o svojim sastancima s tadašnjim splitskim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem­ koji mu nije zajamčio sigurnost ako se pojavi kao svjedok u procesu Lora, a nagovarao ga je na svjedočenje.


Beate Slydal, čelnica norveškog Amnestyia i Darko Milković u Oslu


Milković je dodao da mu je u Norveškoj hrvatska diplomatska predstavnica, bivša predsjednica Hrvatskog novinarskog društva Jagoda Vukušić pravila velike probleme pri dobivanju statusa azilanta jer je svojedobno nakon izbijanja tzv šibenske afere u javnosti stala na stranu novinarke Silvane Menđućiš prozvane da je svjesno sudjelovala u režiranju lažnog topničkog napada na Šibenik.
Jagoda Vukušić je tada braneći Silvanu Menđušić kazala kako su svjedoci koji terete njenu miljenicu, upitni.

- 20:56 - Komentari (0) Isprintaj #

Odvjetničko-bračni par Pedišić vlasnici Petračeve firme


Petračevo ime nije se, pak, moglo pronaći u vlasničkom listu tvrtke Maestral, no prema zapisniku sa Glavne skupštine društva od 28. srpnja 2003. godine, vlasnik je bio Petračev odvjetnik Marijan Pedišić sa 2500 dionica te njegova supruga Nela Pedišić sa 833 dionice. Ostali vlasnici su bili turski poduzetnici Aydin Homoglu i Enis Sulun, te tvrtka Euro Import AG. Firisa je kao jednog od Petračevih suradnika nadzirala POA u sklopu obavještajne akcije »Dekada«, a prije nekoliko mjeseci je protiv njega podnesena kaznena prijava zbog utaje poreza u casinu. Nedugo nakon prijave, početkom srpnja, tvrtki Maestral je oduzeta koncesija za casino Vega.

Marin Dešković, Vjesnik, subota, 20. kolovoza 2005.


Temeljiti Marin Dešković još prije uhićenja Hrvoja Petrača, a prigodom sumnjive smrti Davorina Firisa otkrio je formalne čin jenice zbog kojih se Petrač danas smije tvrdeći da Maestral nije njegova firma (prešućujući Firisovu smrt), te najavljujući da će strani vlasnici tužiti hrvatsku državu jer im je nanijela štetu sumnjama da se preko Maestrala, odnosno kasina Vega financirao Ante Gotovina.

Dakle, Ivo Sanader za sada ne raspolaže nikakvim dokazima da je Hrvoje Petrač povezan s Antom Gotovinom, i ne vidim razloga zbog kojih bi se on išao nagoditi s Državnim odvjetništvom. Firis više ne može svjedočiti, čak ni da je bio spreman reći istražiteljima da je stvarni vlasnik Maestrala i dalje Petrač i da o tome postoji tajni ortački ugovor, te eventualno otkriti druge pojedinosti o navodnom Petračevom financiranju Gotovinina bijega. Uz to, Hrvoje (u Nacionalu) i njegova supruga Alica (u Hrvatskom listu) izrazili lojalnost odbjeglom generalu.

Sve je to predstava za Carlu Del Ponte i EU, a Hrvoje se ne treba nikoga bojati obzirom da je puno uložio u medije, policiju, pravosuđe, sudstvo, tajne službe i ostale, više dijelove vlasti.

- 10:50 - Komentari (0) Isprintaj #

12.09.2005., ponedjeljak

Franjo Turek umače Ivu Sanadera


Tako je, kao radna hipoteza, postavljen i naslov: ’Obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije RH’, što ne znači da bi takav naslov i ostao nakon godinu dana provođenja akcije." Cilj multimedijske prezentacije, tvrdi Turek, bio je da državni vrh informira o radu POA-e, te da se, zbog složenosti operacije, dobije "politička privola što je i postignuto jer je upravo na zahtjev predsjednika Vlade (tijekom prezentacije) za Ranka Ostojića upućen prijedlog Vrhovnom sudu za mjere tajnog prikupljanja podataka, nakon čega je Vrhovni sud izdao nalog (ovo je razvidno iz dokumenata POA-e)".

Franjo Turek u Predstavci Odboru za unutarnju politiku i nacinalnu sigurnost prema Vuku Đuričiću, Slobodna Dalmacija 12. rujna 2005.


Sad je potpuno razvidno zašto je moj Prijedlog nagodbe s državom vezano za kršenje ljudskih prava vezano za Prezentaciju POA-e državno odvjetništvo odbacilo i zašto sam dobio otkaz.

Premijer Ivo Sanader ne želi odgovarati za ono što je odobrio Tureku i ono što je blagoslovio Tomislavu Karamarku.

Zato ćemo odvjetnik Luka Šušak i ja i ovu Turekovu Predstavku staviti u tužbu protiv RH te pozvati, osim Tureka za svjedoka i Ivu Sanadera.

- 21:01 - Komentari (0) Isprintaj #

11.09.2005., nedjelja

Iz kultnog Limba nestala vrijedna slika



Tračak uobičajene gužve u kultnom okupljalištu hrvatske kulturne scene na zagrebačkom Trnju


Izvještavajući nas u Globusu o prilikama u EU i njenom glavnom gradu Bruxellesu Ines Sabalić često skrene s teme. Jednom nam je iz Bruxellesa javila da imamo odličnog profesionalca na čelu tajnih službi (Tomislava Karamarka). Drugi put je opisala svoje gađenje posjetom kultnom zagrebačkom okupljalištu na Trnju, Limbu.

Primijetila je da se do Limba dolazi preko blatnjavog Trnja. Zgrozila ju je zadimljenost prostora i vrsta glazbe koja se tamo pušta.

U njeno doba kultna okupljališta nalazila su se u centru: potez Kavkaz - Blato - Opatovina - Lapidarij.

U Bruxellesu se kulturnjaci ne muvaju po perifernim birtijama kakva je po Sabalićki Limb.

Vlasnicu, Selmu Ferenčić, naljutile su takve primjedbe, ali nije javno reagirala.

Nije ni trebala, jer nakon teksta Ines Sabalić u Limb nisu prestali dolaziti: Miljenko Jergović, Filip Šovagović, Gordan Nuhanović, Simo Mraović, Nebojša Taraba, Igor Lasić, Andrea Feldman, Ivica Zec, Dražen Kokotović, Maja Sever, Robert Perišić, Branka Papić, Lawrence Kiiru, Dalibor Matanić, Joško Lokas, Igor Mirković, Miljenko Car, Drago Glamuzina, Tomislav Čuveljak, Nenad Rizvanović, sestra Nanut, Bane Milenković, Luka Lasić, Aco Medaković, Darko Rundek...

Baš nekako u vrijeme napada na Rundeka u Beogradu, Selma je farbala zidove iza šanka i poskidala fotografije koje su svjedočile o pamtljivim trenucima najdražih joj Limbera.

Kad se zid osušio i Selma vratila slike - falila je jedna. Na njoj su dvojica utemeljitelja Hrvatska crnačke stranke prava* slikana ispred beogradskog kafića Republika, u Siminoj 4, a iznad njih na ploči ćirilicom piše: Ulica srpskih rokera.

Sva u zanosu jer si je i kosu pofarbala u plavo, Selma sinoć nije bila spreman odgovoriti je li nestalu sliku uokvirila i stavila na nahtkasl ili ju je bacila u smeće da eventualno ne podsjeti Rundeka na ružno iskustvo.


Legendarni fotoreporter Nacionala Tomislav Čuveljak u uobičjenoj pozi u Limbu


*HCSP je utemeljena u dvorištu Limba 05. rujna 2003.

- 12:16 - Komentari (1) Isprintaj #

10.09.2005., subota

Provala godine: POA više ne upotrebljava novinare


Sve je ipak dovoljno da se u POA-i, odnedavno umivenoj i pometenoj, ipak ne zanemari potreba da se pojačaju sigurnosne provjere, preporuči "podebljavanje" zaštite za ključne ljude i skupe glave. Razmjena informacija i "začepljeni" policijski izvori učinili su to da POA (zapljena oružja u Zagrebu, uhićenje Ice Matekovića i uhićenje Hrvoja Petrača na trajektu u Grčkoj) napokon počne obavljati svoj posao. Pakiranja, prisluškivanja i uporaba novinara te "pouzdanih izvora" kao medija za plasiranje intriga i namještaljki posao je kojim se agencija, nedvojbeno, više ne bavi.

Tanja Božić, Večernji list, 09.09.2005


Za napisat ovako nešto stvarno treba imati petlju, odnosno meni nepoznate argumente, ili biti blizak Tomislavu Karamarku, šefu POA-e.

Na osnovu čega je Tanja Božić između ostalog zaključila da se POA više ne bavi uporabom novinara kada u prošlom Globusu Gordan Malić piše da je Tomislav Karamarko još kao šef prvog Mesićevog predizbornog stožera spriječio da Hrvoje Petrač finacira našeg dragog Predsjednika s 500.000 DM, a Ivica Đikić je u Feralu ponovio isto to, samo je cifru povisio na milijun DM?

Samo na osnovu ovog primjera, zdrav razum bi zaključio da POA i dalje upotebljava novinare kako bi umila obraz Predsjednika Mesića i barem medijski pomela smeće s Pantovčaka.

- 05:29 - Komentari (4) Isprintaj #

08.09.2005., četvrtak

Zašto Petrač prešućuje Firisa?


Hrvoje Petrač u ekskluzivnom obraćanju javnosti i premijeru Ivi Sanaderu preko Nacionala od utorka ni jednom riječju nije spomenuo svog bivšeg menadžera Davorina Firisa, koji je Petak, 19 kolovoza o.g. poginuo na motociklu pod sumnjivim okolnostima.

Kako doznajemo nesretni Firis je upravljajući motociklom Kawasaki iz pravca Opatije prema Rijeci dolaskom na križanje sa sporednom cesticom što vodi prema bivšoj diskoteci Palladium, ugledao vozilo što se uključuje na prometnicu počeo kočiti a motocikl ga je zbacio u zrak te je nakon nekoliko metara udario u tlo i na mjestu poginuo. Motocikl se nastavio nekontrolirano kretati cestom sve dok nije udario u Mazdu 323 koja je jednim dijelom bila na prometnici te se istog trenutka zapalio.

e-rijeka



Mjesto pogibije Davorina Firisa


Firis je za vrijeme otmice Zagorčeva sina s Novicom Petračem bio angažiran na skupljanju novca, što je i sam posvjedočio na procesu koji je vodio sudac Ivan Turudić.

Do nedavno je USKOK provodio istražne radnje protiv njega jer se sumnjalo da je utajio znatnu količinu novca iz kasina Vega, ne plativši porez. Prema neslužbenim navodima iz istrage tim se novce financira odbjegli Ante Gotovina, a tvrdilo se da je kasino u vlasništvu Hrvoja Petrača. Bio je to do sada jedini poznati trag o financijskoj poovezanosti Petrača i Gotovine.

Iako u MUP-u tvrde da se na prijavi protiv Firisa, koji je kazneno prijavljen zbog utaje 600.000 kuna poreza, radilo i prije, znakovito je to da je ona podnesena samo dva dana prije dolaska haaške tužiteljice. Da bi sve to ipak moglo imati veze s akcijskim planom, svjedoči i podatak da je policija obradu nad Firisom počela na zahtjev USKOK-a, koji istražuje financijsko poslovanje Hrvoja Petrača. Ime Vinka Žuljevića Klice također Firisa povezuje s akcijskim planom. Firis je, naime, direktor kasina Vega postao nakon Petračeva sukoba s bivšim partnerom Turčinom Ahmedom Hamogluom.

Ivana Jakelić, Večernji list, 03. 06. 2005.


Prešućujući da je Firis uopće postojao Hrvoje Petrač se cinički okomljuje na vlast tvrdnjom da kasino Vega nije njegov te da će država imati problema sa stranim vlasnicima.

Lako je moguće da je Hrvoje Petrač dok je boravio u bijegu kasino preprodao svojim poslovnim partnerima iz Izraela ili Turske, da bi zameo trag oko navodnog finaciranja Gotovine.

Isto je tako vjerojatno da je Davorin Firis znao i za tu okolnost.

Zanimljivo je da se Mateković u vrijeme Firisove pogibije nalazio u Istri, a da se Petrač saznavši da ga kasnije uhićeni Mateković ne tereti za otmicu Zagorčevog sina, navodno uputio u Hrvatsku.

Zašto o Firisu šuti Hrvoje Petrač, sasvim je razumljivo, ali zašto ga ne spominju ni novinari oslonjeni na istražne organe, pomalo je zabrinjavajuće.

- 11:16 - Komentari (0) Isprintaj #

07.09.2005., srijeda

Može li ministar Dragan Primorac riješiti ubojstvo Milana Levara


Sudeći prema izjavi rezervnog MUP-ovog megafona Igora Štefanca, Levarova udovica Vesna je potpuno u pravu kada kaže da ubojica njezinog muža nikada neće biti priveden pravdi. Dakle, Štefanec veli da istraga još uvijek traje obzirom da ni protiv jedne osobe nije podnesena kaznena prijava. Policija i dalje prikuplja dokaze na temelju kojih bi bilo moguće podignuti kvalitetnu kaznenu prijavu koja ne bi bila odbačena od Državnog odvjetništva.

Postavlja se pitanje koji se to kvalitetni dokazi mogu pronaći nakon pet godina, a koji nisu izdvojeni s mjesta zločina odmah nakon ubojstva. Štefanec veli da su oni najbitniji dokazi prikupljeni odmah nakon počinjenja kaznenog djela. Štefanec podsjeća da su nedavno u Koprivnici riješili jedno ubojstvo...

Radio 101


Šteta je što je Tihomir Ladišić u sinoćnjoj emisiji HTV-ovoj Fokus zaboravio pitati prisutnog Henryia Leea kako bi on riješio slučaj ubojstva Milana Levara.

Ministar Dragan Primorac se hvalio kako je Hrvatska voljna stati na kraj terorizmu i kriminalu i da smo forenzički sposobni riješiti i najgore slučajeve.

Pa zašto ga Tihomir Ladišić nije priupitao je li se moglo uzeti dovoljno tragova s mjesta ubojstva Milana Levara.

Možda Ladišić ne smatra da je razrješenje Levarova ubojstva bitno za sigurnost i demokraciju u Hrvatskoj, kao što misle s Radija 101.

U svakom slučaju Stojedinica nam je osigurala izjavu Igora Štefanca koji je rekao da su svi bitni tragovi izuzeti s mjesta zločina, pa barem znamo koga možemo ponovo pitati kako to da se na osnovu tih izuzetih tragova do sada nije došlo do ubojice.

Štefančeva izjava sugerira da su pronađeni tragovi koji pripadaju ubojici. Obzirom da je jedna osoba iz Gospića bila sumnjičena za Levarovo ubojstvo, te da je bila u pritvoru zbog optužbi za neke druge likvidacije, ili policija nije uspoređivala DNA s mjesta Levarovog ubojstva s DNA te osobe, ili jest, ali se te DNA ne podudaraju.

Ili je ubojica zbrisao u neku prekomorsku zemlju, pa je njegovom DNA teško ući u trag. Ali onda bi policija trebala konzultirati druge informacije koje bi mogle dovesti do ubojice, pa zatražiti njegovo uhićenje vani i provjeru DNA.

Sve bi to bilo lako utvrditi kad bi Vlada ministra Dragana Primorca doista mislila stati na kraj kriminalu i terorizmu.

- 12:02 - Komentari (1) Isprintaj #

06.09.2005., utorak

Gotovina na Petračevoj polici




Današnji Nacional obiluje porukama Hrvoja Petrača aktualnoj vlasti. Osim u Petračevom pismu koje je po tzv. stilu asfaltiranog predgrađa nalik tekstovima Ive Pukanića, poruke se nalaze i na drugim stranicama: kolumni Srećka Jurdane, komentaru (?) Ive Pukanića, tekstu Berislava Jelinića o grofu Eltzu i Plesu, tekstu Eduarda Šoštarića Sanader darovao hrvatsko nebo Beču...

Ni Hrvoje Petrač ni Ivo Pukanić ne spominju Tomislava Karamarka, Mladena Bajića, Stjepana Mesića, Damira Lončarića iako je Hrvoje Petrač do nedavno iz grčkog pritvora galamio da su papire protiv njega u Grčku iz Hrvatske osobno donijeli Tomislav Karamarko, šef POA-e i Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, a da Predsjednik Mesić često mijenja strane.

Izlgleda da je navodni posjet Smiljana Reljića, Alici Petrač prije puta u Grčku, o čemu sam izvijesti neki dan, urodio plodom.

Trenutno je na meti Ivo Sanader, ostali o kojima ovisi Petračeva sudbina, za sada se više ne diraju.

Jedna od bitnih zanimljivosti iz Petračeva pisma tiče se Branimira Glavaša, na čiju se stranu uhićeni osuđenik za otmicu stavlja, abolirajući Glavaš od odgovornosti za ratne zločine.

Onaj bivši SIS-ovac, o kom sam pisao da je pripadnik Gotovinina logističkog kruga, bio je u pravu. Gotovinini logističari ne daju na Branimira Glavaša, i ne žele trampu Glavaš za Gotovinu, a neće ih privući ni varijanta Petrač za Gotovinu.

Lako je Ivi Pukaniću pisati da je Ljubo Ćesić Rojs poklonio Milanu Bandiću lažno vino Ante Gotovina, kad Hrvoje Petrač, kao što je vidljivo iz današnjeg Nacionala na stranici 20. (fotografija Stjepana Jurička, Hrvoja i Alice Petrač), na stalaži u svojoj klijeti drži nekoliko pravih boca Gotovine.

Zanimljivo je, kako se Hrvoje iz Grčke, preko Ancone namjeravao iskrcati u Zadru. Gdje će suza neg' na oko.

Sada će najzanimljivije biti kako će na sve ovo javno odreagirati Gotovinina zadarska ekipa (Bore Gotovina, Ante Žoni Maksan, Željko Dilber...) u Hrvatskom listu u četvrtak.

- 14:20 - Komentari (1) Isprintaj #

Petrač se brani Karamarkovim dokumentom



Alica Petrač, Ljubo Pavasović Visković, Marijan Pedišić i Zorana Bajt (foto Večernji list)


Obrana će pak, kako nam je najavio Petračev odvjetnik Ljubo Pavasović Visković, koji je zajedno s Petračevom suprugom Alicom i sinom Nikolom u nedjelju kasno navečer doputovao u Igoumenitsu, u svojem očitovanju o zahtjevu za izručenje priložiti i navodni dokument POA-e u kojem se govori o akcijama koje bi obavještajne službe trebale poduzeti protiv Petrača, za kojega tvrde da je glavni financijer bijega Ante Gotovine.

U navodnom dokumentu u kojemu se POA očituje o prijedlozima britanskog MI6, između ostaloga se spominju i pritisci svim sredstvima kojima bi trebalo ishoditi osuđujuću presuda protiv Petrača, a obrana smatra da će on poslužiti kao dokaz da je progon Petrača u Hrvatskoj politički motiviran.

Pozivanje obarane na navodni dokument u slučaju zahtjeva za ekstradicijom Petrača zapravo je očekivan potez, jer ga je nagovijestila već i tužba koju je Petrač putem svojih odvjetnika prije tri mjeseca uputio saborskom odboru za ljudska prava te žalba koju je odvjetnik Pavasović podnio na osuđujuću presudu Novici Petraču u slučaju otmice, jer je u oba slučaja priložen taj dokument.

Marin Dešković, Vjesnik, Utorak, 6. rujna 2005.


Nije bilo teško pogoditi čime će se Petrač braniti da je politički progonjen. Službenim dokumentom POA-e koji su objavili Nacional i Hrvatski list, a za koji su Gordan Malić i Ivica Đikić pisali da je procurio iz MUP-a. Zbog tog dokumenta formalno je smijenjen Dragutin Cestar pomoćnik ministra policije, a Tomislav Karamarko pozvao je sad već bivšeg miniustra policije Marijana Mlinarića da zajednički idu na poligraf, htijući odbaciti sumnje da osobno on je britanski non paper dao Nacionalu, te za to optužiti policiju.

Petračeva obrana dokument tretira autentičnim obzirom da je oko njegova curenja u javnost provođena istraga. Naravno, Dragutin Cestar nije kažnjeno gonjen, jer po svoj prilici i za ovaj slučaj nije odgovoran, iako ima puta na glavi zbog drugih stvari.

Kako sam više puta napisao na 45 lines najvjerojatnije je da je dokument iscurio ili iz ureda Tomislava Karamarka ili iz ureda premijera Ive Sanadera.

Dakle, gesta kojom su Sanader i Karamarko htjeli odobrovoljiti prije svega Antu Gotovinu, sada će Hrvoju Petraču poslužiti da se brani od njih dvojice i k tome da ih napada.

Dio krugova bliskih Gotovini i Petraču još me u vrijeme afere Puljiz uvjeravao da u POA-i postoje podaci kako su Ivo Sanader i HDZ finacirali Gotovinino skrivanje.

To je ono o čemu sada govori Hrvoje Petrač.

Carla Del Ponte mogla je podignuti optužnicu protiv Franje Tureka zbog ometanja haških istraga. Špijunirao je njene istražitelje, a usput optužio najmanje pet novinara da rade za ICTY na štetu interesa RH.

Bila bi to teža optužnica od one koju su zaradili Margetić, Marijačić, Šešelj i Rebić.

Franjo Turek u Haagu predstavljao bi veliki problem za Predsjednika Mesića koji je preko svog savjetnika i tajnika Željka Bagića, te vlasnika Nacionala Ive Pukanića znao za sve Turekove poteze spram Gotovine i Petrača, odnosno Haaga.

Navodni dokumenti POA-e o Sanaderovu financiranju Gotovine, bez obzira što je u to vrijeme bio u oporbi, teško bi kompromitirali aktualnog premijera u Haagu, ali i u Bruxellesu, bez obzira koliko za njega lobirali predstavnici onih zemalja koji u Hrvatskoj imaju izravne ekonomske interese (Austrija, Luxemburg...).

Koliko će Gotovinin i Petračev krug ići daleko u napadu na Sanadera, vidjet ćemo u današnjem Nacionalu, a u četvrtak u Hrvatskom listu.

- 01:33 - Komentari (0) Isprintaj #

04.09.2005., nedjelja

Srdito pismo Reportera bez granica Austrije Vjesniku

Slobodan Šnajder je u kolumni Znanje je nemoć napisao:

U srditom dopisu udruge »Reporteri bez granica Austrije« podsjećaju direktora »Vjesnika« da je Peratović, upravo za svoje investigacije, nagrađen visokim međunarodnim priznanjima, između ostaloga, i rečene udruge ( on je ponio Press Freedom Award 2003.)


Pa evo i tog pisma (uz link na original Erzürnten Schreiben von ROG ):

Reporteri bez granica Austrije



Franjo Maletić


Predsjednik Uprave „Vjesnika“ d.d.
Franjo Maletić
Redakcija Vjesnik
HR – 10000 Zagreb
Beč, 17. kolovoza 2005.


Poštovani gospodine Maletiću,

kao što smo doznali, naš kolega i dobitnik međunarodne novinarske nagrade gospodin Željko Peratović dobio je otkaz iz redakcije „Vjesnika“. Peratović je postao poznat i izvan granica Hrvatske, posebice u Austriji, jer je hrabro pisao o ratnim zločinima. Njegovo neumorno izvještavanje o događajima u Gospiću donijelo mu je međunarodnu novinarsku nagradu organizacije „Reporteri bez granica“ 2003. u Beču.

Već smo tada znali za stalne prijetnje i napade kojima je gospodin Peratović bio izložen od strane ekstremista. U međuvremenu ništa se nije promijenilo. Gospodin Peratović je prema vlastitim riječima bio primoran iz sigurnosnih razloga svoju suprugu i malu kćer vratiti u Švicarsku.

Molimo Vas da nam navedete razloge otkaza gospodinu Peratoviću. Nadamo se da Vi nemate veze sa pritiscima protiv njegovog neustrašivog izvještavanja i da ćete mu pružiti primjerenu zaštitu i pomoć kao izraz profesionalne solidarnosti.

Kolegijalni pozdravi,


Dr. Rubina Möhring
Predsjednica Reportera bez granice Austrije

A-1050 Wien, Margaretenstraße 70
E-Mail: info@rog.at

Prilog: Laudatio povodom dodjele Press Freedom Award 2003

- 21:30 - Komentari (3) Isprintaj #

Je li nas CIA gurnula u rat s Al - Qa'idom?


Evan Kohlmann se predstavlja kao savjetnik američkog ministarstva pravosuđa i FBI-a po pitanjima terorizma i analitičar koji se fokusirao na djelovanje Al - Qa'ide u Europi.

U zadnjem Globusu otkrio je najstrože čuvanu tajnu Obavještajne agencije, ranije HIS-a, da su bosanski Hrvati nakon otmice islamističkog radikalnog vođe Abu Talala, što je odradio SZUP, danas POA, ubili dvojicu najznačajnih islamističkih boraca u BiH Anwara Shaabana i Abu Harith Al Libyija.

Kohlmann je još dodao:

Rezultat je toga da je Hrvatska postala vrlo važna meta terorističkih napada, koju su već jednom svojom akcijom upozorili iz Gamma Al Islamyije. (poznati napad autobombom ispred riječke policije op. ž.p.).


Podatak o ubojstvu Shaabana i Al Libyija do sada je bio poznat samo rijetkima. Miroslavu Tuđmanu, u to vrije šefu HIS-a i CIA-i s kojom je u to doba surađivao. Istina, ova se informacija, kasnije proširila i nekim kapilarama obavještajnog podzemlja.

No do Evana Kohlmanna, nitko ju nije iznio u javnost, čak ni bosansko-hercegovački mediji.

Prema tome, nije teško zaključiti da je u ovom slučaju, svjesno ili ne, Evan Kohlmann poslužio kao glasnogovornik CIA-e upozoravajući Hrvatsku da bi se odlučnije trebala uključiti u američku borbu protiv terorizma, ako ne želi da joj se nebranjenoj osveti Al Qa'ida.

U tom svjetlu moguće je gledati i na neslužbene informacije koje su ovih dana objavili neki novinari bliski Tomislavu Karamarku šefu POA-e, a i Veselku Grubišiću, šefu OA-e, da su hrvatskim sigurnosnim službama u istjerivanju Hrvoja Petrača iz Izraela pomogli američki kolege koji su izvršili pritisak na Mosad, koji je imao svoje razloge zašto pružiti Petraču zaštitu.

Neki novinari bliski spomenutoj dvojici špijunskih šefova čak domeću da je CIA odradila i Petračevo praćenje po Turskoj i Grčkoj te utjecala na Grke da ga uhite.

U tu se teoriju sasvim lijepo uklapa izjava Predsjednika Stjepana Mesića da je u Petračevom uhićenju bila presudna suradnja domaćih i stranih sigurnosnih službi.

Bez obzira kako se stvari budu razvijale s Petračevim povratkom u Hrvatsku i ponovnim suđenjem, te eventualnim privođenjem odbjeglog Ante Gotovine Haagu, sasvim je izvjesno da će Tomislav Karamarko svoj budući položaj šefa svih hrvatskih špijuna graditi na suradnji s CIA-om, te će nadležne političare u Hrvatskoj uvjeravati kako je nužno sigurnosne službe ojačati ovlastima kakve imaju i američke, jer eto prijeti nam najveće terorističko zlo na svijetu Al - Qa'ida. A njenih ljudi kako kaže Evan Kohlman u susjednoj BiH ima još nekoliko stotina, možda tisuću.

Osobno sam uvijek bio skloniji suradnji hrvatskih sigurnosnih službi s europskim kolegama, jer su nas svi dosadašnji dealovi s Amerikancima preskupo stajali.

- 19:43 - Komentari (3) Isprintaj #

02.09.2005., petak

Jesu li poslovno povezani Žužić, Petrač i Mesić?


Čim je Hrvoje Petrač zaprijetio premijeru Ivi Sanaderu odmah su se u MUP-u sjetili da se više nikome ne smije prijetiti, pa kako je rekao ministar Ivica Kirin ni novinarima.

Zamolio bih ovim putem, a i drugim ću, ministra Kirina da provjeri što je s mojom Kaznenom prijavom protiv stanovitog nicka Ante_Gotovine iz Solothurna u Švicarskoj koji mi je pred mjesec i pol prijetio da ću završiti k'o Milan Levar, te drugim prijenjama s kojima sam upoznao i Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.

Ni moj odvjetnik Luka Šušak, ni ja još nismo dobili odgovor iz MUP-a kako traje istraga povodom naše kaznene prijave.

Ili bi bilo najbolje da postanem Predsjednik ili premijer, pa mi više nitko neće smjeti prijetiti. Kako nemam takve ambicije, čini se da ću ja, a i svi drugi novinari i obični građani kojima se prijeti, ostati nezaštićeni od države.

A premijer Sanader je na istu temu rekao danas u Pakracu:

U Hrvatskoj više nitko nikome neće prijetiti. Ni običnom građaninu, ni javnim radnicima, ni novinarima, pa ni državnim dužnosnicima
.

Eto, ovim putem i Sanadera hvatam za riječ, pa nek provjeri što je s mojim prijavama za prijetnje. U jednoj sam se baš požalio na prijetnje iz krugova bliskih Petraču i Gotovini.

Čudno je kako su premijer Sanader, Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, ministar policije Kirin i direktor Vladinog Vjesnika Franjo Maletić zanemarili da sve moje prijave prijetnji, a sada se premijer ovako zaklinje da toga više neće biti.

Pitam se istražuje li MUP sumnjive okolnosti smrti Petračevog direktora Davorina Firisa kojeg se smtralo ključnom finacisjkom poveznicom Petrača i Gotovine.

Zanima me jesu li točni navodi da je istraga o smrti dobila nove dimenzije otkad je Petrač pritvoren i hoće li Marko Nikolić osuđen kao organizator Vjeke Sliška biti isporučen iz Kolumbije i svjedočiti kao pokajnik protiv Petrača.

Bojim se da je to sve preoptimistično, osobito ako je točno da je Smiljan Reljić bio u posredničkoj misiji ispred vlasti kod Alice Petrač koja je otišla posjetiti muža u grčki pritvor.

Ne želim nagađati čime se Hrvoje Petrač sve može zaprijeti premijeru Sanaderu. Nemam još čvrstih indicija.

Za razliku od Večernjeg lista:

Prijateljske i kumovske veze s Petračem obojicu su stajale karijere. Kako je s vremenom u medijima sve češće naglašavano da je upravo Bagić Petrača doveo u Mesićev stožer 2000., te kako se sve glasnije počelo pričati da je i Petrač jedan od financijera ne samo bijega generala Gotovine nego i Mesićeve predsjedničke kampanje, Mesiću nije bilo druge nego riješiti se Bagića. Bolje nije prošao ni Petračev kum Damir Lončarić, godinama na udaru javnosti. Smatra se da je upravo on Petraču dao mig za bijeg iz zemlje. Njegovo ime u središtu javnosti našlo se i u travnju ove godine kad je Franjo Katavić uhićen i osumnjičen da je izradio lažne putovnice za generala Gotovinu i Petrača.
koji se tek sada sjetio ovoga, a o čemu ja pišem unatrag najmanje tri godine, saznao sam i nešto novo.

Naime, izvori bliski Predsjednikovu bivšem savjetniku za nacionalnu sigurnost Željku Bagiću, kažu da je Predsjednik Mesić u kontakt s Hrvojem Petračem najprije došao preko Željka Žužića, svog dugogodišnjeg financijskog podržavatelja.

Vlasnik Solidum Žužića i od nedavno i velikogoričkog komunalnog poduzeća Velkom koncem devedesetih preko određenih političko-policijskih struktura u Sisku stupio je u određene poslovne odnose s Hrvojem Petračem.

Kako je Žužić još ranije pomagao političkoj karijeri Stipe Mesića, došlo je do nekih prebijanja u poslovima s Petračem, pa se Hrvoje preko njega uključio u financijski lobi koji je podržavao Mesićevu prvu izbornu utrku za Predsjednika RH.

Ako se to pokaže istinitim, Željko Bagić, barem neće biti optuživan da je organizirao Petračevo finaciranje Mesića 1999. Moguće je da se on u taj posao uključio kasnije.

Ivica Đikić, bigraf Stjepana Mesića tvrdi da se Bagić Mesiću približio preko Predsjednikove obitelji. Nagađa se da je Bagić bio u izvrsnim odnosima s Mesićevom kćeri Dunjom.

Obzirom da se Mesićevog zeta Renata Obranovića u zadnje vrijeme često povezuje s Žužićevim tvrtkama, moguće je da je on prije Bagića, mogao biti upoznat s navodnim finacijskim sudjelovanje Hrvoja Petrača u finaciranje prve Mesićeve izborne kampanje.


Renato Obranović, nevjenčani suprug Predsjednikove kćeri Saše, poslovni je partner financijera Željka Žužića


Ivo Pukanić je stavio Željka Žužića na 19 mjesto liste 40 najbogatijih Hrvata:

19.(novi ulaz) Željko Žužić (30 milijuna eura) – vlasnik drvne industrije Solidum, Finel (Petrinja) i Šavrić. Nedavno je kupio koncesiju za iskorištavanje šljunka na šljunčari Čiče kod velike gorice a od Hrvatske poštanske banke kupio je nedavno i veliko sajmište u Velikoj Gorici za 5 milijuna kuna. Žužić je svoju poslovnu karijeru počeo kao vozač kamiona. Izuzetno spretan trgovac, počeo je raditi i u poljoprivredi i u drvoprerađivačkoj industriji. Danas je jedan od najvećih proizvođača parketa u Europi. Preko 90 posto proizvodnje izvozi u Italiju, Španjolsku i Portugal. Poput Todorića i Filipovića i Željko Žužić je kupio helikopter za 450 000 eura kao bi mogao lakše obavljati poslove. Žužić živi i radi u Velikoj Gorici.



Predsjednik Mesić na otvorenju jednog od Žužićevih poslovnih prostora


Globus je o vezi Žužić-Mesić 2004. još objavio:

Kad je u svibnju ove godine Žužić otvarao svoj trgovački centar Solidum u Jankomiru, na domjenak, koji ga je stajao 580 tisuća kuna, došao je i predsjednik Stipe Mesić. Prije nekoliko godina Mesić je prisustvovao i otvorenju velikog Žužićeva proizvodnog pogona u Petrinji. Prvi pogon Žužić je kupio davne 1992. u Velikoj Gorici, dok je sjedište njegova poduzeća Solidum Žužić uvijek bilo u Petrovoj ulici u centru Zagreba.


Prema financijerskim krugovima Željko Žužić ispočetka nije mogao razvijati posao bez dobrih odnosa s donedavnim sisačkim županom Đurom Brodarcem i dugogodišnjim šefom policije u Sisku Vladimirom Milankovićem.

Navodno se i Hrvoje Petrač preko spomenute dvojice uključio u posao s Žužićem, pa tako došao i do Mesića.

Poznato je da je donedavni sisački župan Đuro Brodarac svojedobno dobio potporu Predsjednika Mesića za posao s ruskim Mečeljom.

Vrlo je vjerojatno, upozoravaju neimenovani finacijski krugovi, da je Željko Žužić posredovao kod Predsjednika Mesića da Đuro Brodarac dobije potporu iz Ureda Predsjednika.

P.S. Odgovor slojmunu na postu ispod: Počni pisati nešto na svom blogu, umjesto što si ga samo otvorio da ti je lakše komentirati na mom.
P.S.S. slojmune, ništa ne kažeš na moju analizu Petrača u Akcijskom planu i ostvarenu procjenu da se to neće dojmiti Carle del Ponte?

- 15:27 - Komentari (5) Isprintaj #

Vlast u pregovorima s Hrvojem Petračem?



Alica Petrač, rođena Hucika (u sredini) na proslavi Nacionalovog 500. broja koju je uveličao i Predsjednik Stjepan Mesić


Stjepan Hucika, mladić koji je s Hrvojem Petračem uhićen u Grčkoj, nećak je tajkunove supruge Alice. Točnije, sin njenog brata.

Tomislav Karamarko koji na čelu POA-e rukovodi Petračevim uhićenjem, vjerojatno je procijenio da je Alica Petrač u ovom trenutku ključna osoba preko koje Hrvoje prenosi poruke u Hrvatsku, pa je sinoć u posredničku misiju, u vilu Petračevih u Bosanskoj ulici u Zagrebu, poslao svog tajnog izaslanika Smiljana Reljića.

Pregovarač je bivši šef SZUP-a, blizak Josipu Manoliću i Ivanu Jarnjaku. Osobito neomiljen u Feral Tribuneu. Između ostalog potpisao preko sto rješenja za prisluškivanje novinara. Karamarko mu nije htio dati otkaz na mjestu savjetnika u UNS-u, 2000/2001.

Za sada, nema naznaka o čemu su razgovarali Alica Petrač i Smiljan Reljić.


Veliki prijatelji iz MUP-a: Ivan Jarnjak, Smiljan Reljić i Slavko Degoricija - u Saboru 1995.


- 10:42 - Komentari (5) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (43)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (35)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (47)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se