Pasarićevi podstanari

26.12.2017.

Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.

Ekipa na početnoj točci

Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Svladavanje prvog dijela Pionira

Medokozovi plaćenici

Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Vjetar savija grane drveća

Pogled prema našem cilju

Svake godine planinari okite jedan od borova na hrptu Ivanščice

Na vrhu je na mjestima koja nisu direktno pod udarom sunca još uvijek snježno

KLIK na fotografiju da bi vidjeli GIF

Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:



Gazda se vrlo vjerojatno ludo zabavlja

Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Radost spuštanja po Konju

Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
Veseli Slovenci i mobilna točiona

GPS trag puta

2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!


Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj

Klasični Pionir

01.11.2017.

O Pioniru znate već svi sve, a ukoliko netko ne zna - Pionir je najteža (službena) staza do vrha Ivanščice. To vrijedi za one koji nisu čuli za Tamni Dol i put "po struji" ili put između Mrzljaka i Konja koji negdje skriva Matekovu špilju. Da, naše znanje Ivanščice i njezinih puteva, iako ne savršeno, je veliko. Ne bi nikako drukčije moglo ni biti, moraš dobro poznavati svoju planinsku alma mater. Do hrpta Ivanščice (na dijelu spajanja Pionira - 900 mnv) treba jedno pedeset minuta (brže ako ste trailer ili ako povremeno trčite uzbrdo više nego mi), a onda ima još kojih 20 minuta do Pasarićevog doma.

Kaže Nikola: "Izgledaš kao da ideš na Mount Everest, a ne na Ivanščicu!" Obratite pozornost na Majinu kapu

A evo i Nikole - nosi sportske tajice kao pravi pokemon trener... pardon, (sportsk) planinar!

Krećemo žestoko kao profesionalci. Pionir je u početku naporan i težak pa onda malo otpusti. Uskoro opet zateže vaše nožne mišiće. No, uskoro se i vi naviknete na taj love-hate odnos. Po putu postoje dva dijela na kojima se pruža lijepi pogled prema vrhu Ivanščice i njenom repetitoru. Na tim, drvećem nezaštićenim, dijelovima zna dosta puhati, ali prilikom uspona osjećamo samo mali povjetarac.
Prvo mjesto za slikanje

Maja i pogled na okolicu - lijevo je Ravna gora

Po putu do vrha ne srećemo apsolutno nikoga. Oko Pasarićevog doma također nema nikoga od pripadnika ljudske vrste, ali ima pasa koji laju. Svaki ulazak u Pasarićev dom pun je ponosa makar sam uvijek znojan kao pokisli miš. Rekao bih da nije bitno kako izgledamo, ali stvarno dobro izgledamo pa neću to reći. Događa se nešto čudno pa tako u zadnje vrijeme sve više shvaćam da oprema ni nije toliko bitna - što je čudno budući da ne opremam više samo sebe nego i Maju. Često nekog iz naše skupine možete čuti kako će reći: "Ma ja bih mogao i gol doći do vrha... dajte mi češke planinarske sandale!". No, svi će priznati da je ljepše vidjeti planinare naoružane do zuba sa svim i svakakvim gadgetima (naglasak na onim potrebnim, naravno) nego nekog tko ide gore u cipelama za subotnji ples.

Suhi je zrak. Da, to je litra crnog kuhanog vina!

Maja pije čaj od mente. Nikola naručuje grah, a Maja i ja dijelimo sir s vrhnjem i lukom. To sve baš dobro sjeda, a kad smo popili litru, Nikola odlazi po još dvije šalice. Bijelog nema dovoljno za dvije šalice pa uzima samo jednu. Svi smo to bijelo malo gucnuli i većina zaključuje da je bolje od crnog. Ja sam manjina i nastavljam srkati crno. Pokušavam uhvatiti mobilnu mrežu da dam svom Pinsiru (pokemon kukac, jelenak) bobicu za nagradu što već sedamnaest dana čuva dvoranu na vrhu Ivanščice. Uz njega tamo stoji i jedan Snorlax. Hm, da. Možda se neki pitaju: o čemu sad ovaj priča? Je li konačno do kraja poludio? Možda. Uz hvatanje mreže, hvatam i jedan pogled s vidikovca:
Vrijeme i nije najbolje za daleke vidike

Spuštamo se silovitom brzinom i za četrdeset minuta smo već kod početne točke. Nikola staje kod starog Friščićevog mlina u Prigorcu i ja ostavljam Gengara u dvorani koja se tamo nalazi. Viđamo mnogo Prigorčana koji idu na i s groblja koje se nalazi kraj kapelice Sv. Duha na brdu Dubovec (to je ujedno i KT Ivanečke planinarske obilaznice).
"Fletno" spuštanje niz Pionir - srećemo jednog trailera prilikom spusta

Lijeva sisa je Dubovec

U Knegincu nas dočekuje prava gozba. Ostavit ću slikama da ostalo kažu, ali čisto da se podsjetimo: Nikola Sokol, moj prijatelj i suplaninar, je također i pivar u usponu. Njegov stout - policijsko pivo, je jedno od najboljih tamnih piva koje sam ja ikad okusio, a nisam ni jedini koji to kaže. Definitivno može uz bok stajati Medvedgradskim tekućim uratcima. Hranu je pripremila gospođa Mirjana (pogledajte prošli post da vidite da se osim kuhanjem, teta Mirjana bavi i planinarenjem), a na tanjuru nas je dočekala kuhana brokula, cvjetača, riža, svježi sir, salata od zelja s crnim uljem i moji prijatelji karnivori su još uz to jeli meso. Zaključak? Život je gozba!
Toči se iz krasnog kega koji se drži u posebnom frižideru

Zapravo smo popili zadnje dvije kupice... morat će se Nikola ponovno baciti na kuhanje

Prekrasno! A takvog je bilo i okusa :)

Nadam se da ste i vi uživali u prirodi i planinama na ovaj prekrasan jesenski dan! Budući da stvaramo pravu malu legiju fanova, sve videe koje o planinarenju snimam, možete naći na LINKU.

Za vikend namjeravamo u Samoborsko gorje, a rutu i kako nam je bilo ćete saznati već u sljedećem postu. Do čitanja!

Oznake: Ivančica, Pionir, Pasarićev dom

Trakošćan + Pionir

15.10.2017.

Kako je sada izvjesno da ću radni dio tjedna morati provoditi u zabetoniranoj metropoli, vikendi će morati poslužiti za maksimalno izlaganje prirodi i svježem zraku. Tako se ovog vikenda (subota) ukazala prilika da konačno Maju odvedem na Trakošćan i da prehoda cijeli krug oko jezera (jer nikad dosad nije). Da nedjelja ne bi ostala prazna i da ne bi ispalo da ovog vikenda nismo otišli u planine, odlučili smo se za jutarnji, brzinski i kondicijski uspon na Ivanščicu preko Pionira. Kako je sve to prošlo, pogledajte na fotografijama koje slijede!



Trakošćan se navodi kao jedno od tri mjesta na sjeveru Hrvatske koje svakako morate posjetiti. Ostala dva su Đurđevac (jedina hrvatska pustinja - imaju i prave pravcate deve) te Stubičke Toplice iz kojih, između ostalog što tamo možete raditi ili nekud se zaputiti, možete planinariti po Medvednici (Horvatove stube su topla preporuka - pogledajte stariji post na blogu pod nazivom Tour de Medvednica). Trakošćan je najljepši dvorac u Hrvatskoj, a našao se i na listi dvadeset najljepših na svijetu. Nije to mala stvar! Okružen je perivojem i jezerom kojim možete i zaploviti ako volite pedaline. Obično ljudi rade krug oko jezera te uživaju u prirodnim ljepotama koje ovo mjesto nudi. Informativne table su postavljene oko čitavog jezera, a na svakom koraku možete naći i planinarske oznake (Trakošćan je jedna od kontrolnih točaka Zagorskog planinarskog puta).
Poziv za ambiciozne i hrabre!

Terasa na vodi

Pedaliranje po jezeru

Tipična stazica uz jezero na kojoj su česti drveni mostići

Negdje blizu pola puta nalazi se ribarska kućica koja je preuređena u info točku na kojoj možete uzeti brošure o Trakošćanu, njegovoj flori i fauni, a ima ponešto i o prirodnoj te turističkoj ponudi obližnjeg kraja. Tako sam na polici ugledao i razglednicu koja prikazuje poludragi kamen karakterističan za područje Ivanščice, a koji nosi naziv Ahat. Oni koji me bolje poznaju, možda znaju Majinu i moju ljubavnu priču koja upliće i spomenuti kamen Ahat. O tome jednom drugom prilikom! Draga i simpatična mlada dama koja je radila na info točki spomenula mi je Gaveznicu, kameni vrh koji je geološki spomenik prirode. Još jedna destinacija koju treba obići. Ribarska kućica ima terasu s pogledom na jezero, a tamo postavljene stolice će Vam pomoći da malo odmorite noge od hodanja.


Nastavljamo krug oko jezera te uskoro nakon ribarske kućice dolazimo do jednog panja na kojem smo pronašli zanimljivu pločicu s porukom...

Izgleda da je poruka postavljena relativno nedavno. Razgovarali smo Maja i ja o tome što ta poruka točno znači, ali čini nam se da ovaj citat daje pomalo zloćudnu notu i otprilike objašnjava kako ta zaljubljenost ipak nije potrajala. Najbolnije su često ljubavi koje moraju proći, a mi to ne želimo. Ili one koje se nikad do kraja ne realiziraju što bi ovdje mogao biti slučaj. U svakom slučaju, originalni način izražavanja i nada za romantiku!

Na svakoj info tabli se nalazi i mapa jezera na kojoj možete vidjeti gdje se trenutno nalazite. Dobro smo se zabavili kod table o gljivama, a neke od gljiva nismo vidjeli samo na fotografijama.



Ukoliko ne žurite previše, oko samog jezera ćete proći za otprilike sat i pol. Vikendima, naravno, zna biti gužva, ali imajte na umu da je ovo ipak područje na kojem je najljepši hrvatski dvorac.
Stvarnost i odraz ribarske kućice

Okružen sam samim umjetnicama - Maja iza fotoaparata i priroda ispred

Po fotografskim pravilima, dvorac je na ovoj fotografiji "spaljen", ali stavio sam ovu sliku jer se u lijevom dijelu fotografije u pozadini može vidjeti još jedna destinacija (ovaj put stvarno planinarska) koju valja obići. To je, dakako, naša Ravna gora. Jedan od mogućih prijedloga za obilazak i rutu pronađite OVDJE.

S ovom slikom počinje promjena perspektive, datuma i mjesta događaja. Sada je već nedjelja ujutro i nalazimo se u podnožju Ivanščice, na parkiralištu ispod staza Konj i Pionir. Na slici možete vidjeti obris i početak zloćudnog puta "po struji". Ivana, Maja i ja (Igor spava nakon burne noći) danas se odlučujemo za Pionir.

Po putu nam se otvara dobar pogled prema našem cilju - vrhu Ivanščice. Tu i tamo moj pogled bježi udesno te se prisjećam ponora Tamnog dola i Bežđa.



Dočepali smo se hrpta Ivanščice te tu postaju stvari mnogo lakše. Ovdje negdje možete reći da ste prejahali dobrog starog Pionira.

Ivana i Maja idu neustrašivo naprijed. Iako je to najmanje bitno nama uživateljima u prirodi, tempo nam je bio dobar. Na vrhu smo bili za kojih sat i petnaest.

Pogled u daljinu

Kod Pasarića je veselo kao i obično, ali čini se da je "prva smjena" brojnija nego što smo mislili. "Druga smjena" je pojam koji planinarski pripravnik Nikola koristi kada se spuštamo i vidimo nekog da se penje. Ti koji se penju su "druga smjena", aludirajući time da smo mi prva. Tokom ljetnog vremena "prva smjena" su oni entuzijasti koji se bude prije prvih zraka sunca (indijski Brahmamuhurthi - doslovni prijevod na hrvatski jezik bio bi: Stvarateljevo razdoblje; vrijeme izuzetno pogodno za duhovnu praksu. Poslovica koja je porijeklom nama bliža, a govori o istoj ili sličnoj stvari je Aurora musis amica) te već oko 4:00 kreću da dotaknu Ivanščicu i nebo. Uz one regularne dvonožne, mnogo četveronožnih planinara danas se našlo kod Pasarića.

Ekipa je šarolika, a svi su ovdje kako bi uživali u prirodi. Posebno je popularno sunčanje na klupicama i pijuckanje piva.

Susret druge vrste

Ivana i Maja kod Pasarića

Nadamo se da ste i Vi uživali u ovom predivnom vikendu te ste napunili baterije za tjedan koji nam slijedi. Za kraj bih samo želio ostaviti crtežnu poruku za one koji kombiniraju dvije stvarnosti (znati će oni koji su!). Osim prirode i kretanja, imate još jedan razlog više da dođete na vrh Ivanščice...

Crtež je preuzet ovdje te pripada KidScribblesu od Deviantarta.


Oznake: trakoščan, Ivančica, planinarenje, Pionir, Pasarićev dom

Planinarski gemišt

23.08.2017.

Iako bi naslov mogao žedne zavarati, neću pisati o omiljenom piću svih Zagoraca, ali i njihovih prijatelja. Vjerojatno svi znalci to već znaju, ali sam naziv gemišt dolazi od njemačke riječi gemischt što znači miješano. Planirao sam pisati izvještaj o Francovoj sjenokoši, to jest, kako bi rekao Jelen: Han(j)žica koju smo namjeravali obići prošlu subotu. Pionir gore, odmor kod Pasarića pa za Hanjžice i sjenokošu, ali na kraju smo se samo spustili po Konju dolje. Imao sam stvarno krasne slike da potkrijepim riječi, ali dogodilo se to što se svakom putopiscu tu i tamo dogodi (opet mudre i utješne Jelenove riječi). Naime, izgubio sam fotoaparat i to na najgluplji mogući način. Doživio je tako taj fotoaparat, u društvu mojih McKinley Santa Cruz "planinska muha" naočala, vožnju u leru kroz Prigorec. Kad sam shvatio da mi fali oprema, prošlo je već dosta vremena, ali uputili smo se drugi put u Prigorec. Pronašli smo naočale jedno kilometar i pol dolje niz cestu nakon OPG-a i koza kojima je bilo jako zanimljivo naše pretraživanje flore uz cestu. Nažalost, fotoaparat je ili netko uzeo ili je završio u grmlju gdje ga nitko neće naći ili je u potoku uz cestu. Zbog toga nema nikakvih krasnih slika, a nije bilo ni zapisa.

Pogled prema Ivanščici, vidi se i Ravna gora - malo prije 19:00

Ipak, eto jedne od danas kad smo Nikola i ja odlučili odraditi jedno kondicijsko Čevo. Zaista, Čevo služi planinarima, ali i trkačima kao idealno mjesto za trening. Dovoljno nam je blizu, a ne oduzima previše vremena da bi se došlo do vrha. Postoji lakši i teži put, a oznake su dobro postavljene za one koji dolaze od smjera bistroa Brk. Teži put Vas vodi preko Malog Čeva do vrha, a kasnije i do Balkona. Lakši put je možda bolje započeti kod startne pozicije Cross lige Čevo (most preko Bednje u Završju Podbelskom). Nikola u zadnje vrijeme koketira s trailom pa vježba i trčanje na vrh Čeva. Teži put svakako nije za zezanciju, a to bi bolje mogla pokazati usporedna kardio analiza subotnjeg planinarenja preko Pionira na vrh Ivanščice i spust preko Konja te današnji kondicijski uspon na Čevo težim putem. Trebalo bi sad i objasniti zonski trening, ali ukratko ću samo reći da postoji pet srčanih zona koje su zadane otkucajima srca u minuti. Niski otkucaji - prva i druga zona. Umjereni trening i napor - treća zona. Visoki, ali prihvatljivi otkucaji u četvrtoj zoni i opasna, tzv. "samo atlete smiju u njoj biti duže vrijeme, a ni njima se ne preporuča" peta zona. Zone se računaju s obzirom na Vaše godine, a općenito ljudi u boljoj kondiciji imaju manje otkucaje srca u minuti. Jedan od načina provjere fizičke spremnosti je taj da se vidi koliko srčani ritam skoči gore* kad počne napor (ležite mirno pet minuta i onda se naglo dignete). Moja peta zona počinje nakon 179 otkucaja u minuti.

Dugo vremena smo mislili da je Pionir najteža staza do vrha Ivanščice i to je možda točno ukoliko su domena konvencionalne staze. Postoji Tamni dol (paralelno i blizu staze Konj) koji nosi titulu najtežeg puta. U svakom slučaju, ako je Mrzljak ugodan, a Konj pomalo neugodan, Pionir će biti dosta uporan u svojoj neugodnosti. No, po otkucajima srca, Pionir (+ cijeli povratak dolje po Konju) je mala beba za teži put na Čevo. Vrh od samo 562m, ali grize. Pogledajte grafove koji se nalaze ispod mape s GPS tragovima:

Moguće je da je Nikola nabijao tempo jer smo prilično brzo došli do vrha (oko 40 minuta), ali Pionir sa svojih jedva tri minute u petoj zoni i nije nešto prema težem Čevu sa skoro petnaest minuta

Iako planinarenje i hodanje povezujem isključivo s isključenjem iz civilizacije te odmorom od ljudske buke, pobornik sam tehnologije i raznih sprava za mjerenje i snalaženje u vremenu i prostoru. Teorijski sam proučio i obradio aplikaciju (augmented reality videoigru) Pokemon Go koja je prošlo ljeto postala vrlo popularna, našla se po svim portalima, novinama i slično, a onda nakon par mjeseci zamrla. No, čini se da obožavatelja i igrača još uvijek ima, a jedan od njih je i jedan moj dobar prijatelj kojem je u biti dosadno pa se bavi tim stvarima, ali ako nekoga to može pokrenuti da izađe iz kuće/stana i hoda - to je okej. Možda je pomalo tužno da motivacija mora dolaziti s te strane, ali pustimo to. Baš on je zaslužan za to da vidim što u praktičnom smislu nudi Pokemon Go. Nije mi u interesu igrati je u uobičajenom smislu te je tako namjeravam tu i tamo uključiti na pokojem vrhu ili osamljenom mjestu da vidim hoće li se što zanimljivo pojaviti. Ukoliko nekog zanima, na Balkonu, kod inoks križa, nalazi se poke stop (mjesto od interesa za igrače Pokemon Go-a na kojem možete dobiti poke lopte, jaja za inkubator, itd.) pod nazivom: Jesus on the Cross Čevo. Zanimljivo da se poke stop nalazi baš ovdje.
Nikola kod poznatog inoks križa na Balkonu

Ukoliko planinarenje nije Vaš đir ili više volite hodanje u gužvi uz glazbeni (koji je stvarno dobar ove godine što god neki rekli da nema velike pozornice i slično) i druge zabavne programe, u Varaždinu se još četiri dana održava naveliko poznati Špancirfest. Možete nabaviti stvarno svašta, a ovaj divovski perec je jedna od takvih stvari:
Majina glava za usporedbu i Lazarova manijakalna sretna faca


Uskoro će i godina dana otkako smo spasili našu Ivu (da, dobila je ime po Ivanščici) iz Prigorca. Transformacija je, kao i u svim slučajevima spašavanja nesretnih životinja, čudesna.
Budi se, ali uskoro opet ide spavati. Eat, sleep, play, repeat life style

A za vikend konačno nešto, rekli bi, novo i divlje te prekrasno. Slika neka govori tisuću riječi. Barem dok se ne vratim i ne napišem nešto i dodam još par tisuća riječi.


Oznake: Ivančica, Pionir, Čevo, Iva

Mokra Ivanščica ili zašto planinari ne pjevaju?

25.06.2016.

Neke stvari započnu suncem, a završe u sivilu i kiši. Iako nismo spremni za potpuni prelazak na novi, eksperimentalni način izražavanja i podastiranja izvještaja s planine, donosimo Vam kombinaciju proze i poezije. Kao bard level 10, donosim samo opjevanu i ukrašenu verziju stvarnosti. Za sve dodatne fantastične elemente ćemo se obratiti našem Bogdanu koji je poznat po povremenim bljeskovima krasne fikcije.



Polako, ali sigurno hodaj
Dugo već nisi i svaki mišić je bolan
Kroz snijeg već jesi
Oblak daleki, sad blizu se desi.

Mudraci kažu: “Nije to ništa!”
Ostati suh danas, sreća je čista
No i mudraci su pali
I neznalica svoje idole zapali.

Znojan, mokar, pun boli
Bog planine baš to voli
Voda s neba, pod nogama blato
Osmijeh na licu vrijedi zlato.


U slobodno vrijeme se bavim opisivanjem sadističkih božanstava koja nekad dolaze u obliku dobronamjerne majke, a nekad u obliku mučiteljice gladne krvi i znoja.
Većina je zove Ivanščica i mnogi za nju imaju samo riječi hvale. Uvjerljivosti radi, pjesnik mora imati duboku spoznaju o onome o čemu piše. Mogao bih reći da Ivanščicu poznam u njezinu dušu pa sam tako vidio i njezine ispade bijesa (mećava na vrhu piramide), ali i nježno milovanje po licu (glas u laganom vjetriću koji mi želi dobrodošlicu).
U slučaju da bi se krv stvarno pojavila, uzeli smo ovaj put s nama mladu doktoricu Kreč. Prinova je bio i Goran i izuzetno nam je drago da se na VAKUUM MET planinarskoj sceni pojavljuju neka nova lica, mlade nade planinarenja.


Nakon poduže pauze, krenuli smo opet planinarskim putem. Iz Varaždina smo krenuli u 7:00. Naime, bježali smo od kiše koja je najavljena kasnije tokom dana. Kaotična kako ona uvijek biva, vremenska prognoza nije bila do kraja točna te nas je kiša ulovila ranije nego što je predviđeno. Odabrana ruta za uspon: Pionir. Bogdan je izvadio svoju bijelu halju, doktorica Kreč je stavila vrećicu na glavu, a ja sam zaštitio mamuta. Svi ostali su nastavili koračati kao da nije ništa.

Iza crnog objektiva on se skriva
Svoju njušku svugdje riva
Fotografira ljude, zvončiće i tratinčice
Lovac na kilometre – neman Ivanščice.

Bogdan viče: “To je posveta s neba!
Ovaj uspon za nas je mala beba”
No, čuo sam već jednom te riječi
Džungla pred nama, put priječi

Hrabra skupina kroz blato se valja
Zrinka, doktorica i Maja
Nema milosti, mokri do kože
Daj sad jednu pivu, što se drugo može?


Pasarić je došao kao krasno utočište. Ljudi koji su bili već ondje nisu izgledali toliko mokri kao mi. Maja je zapazila da su svi pogledi na nama kad smo ušli. Naravno da jesu! Mi smo popularna, sebeprozvana, planinarska, entuzijastična ekipa o kojoj svi uvijek čitaju na našem webu. Znate one scene na westernima kad notorni pljačkaši uđu u salon? Ako to možete zamisliti onda znate kako smo mi u tom trenutku izgledali. Uskoro nam se priključuje ostatak ekipe te zaposjedamo jedan od stolova. Uskoro se ispostavlja da smo najglasniji u cijelom domu (“Jede se i pije, svi znaju tko su kraljevi birtije”). Roba se sporo suši. Kaminsku vatru, pazikuća uguši. Ništa. Mislim da poezija navire kroz retke proze pa se uskoro približavamo apsolutnoj kulminaciji ove zabavne i poučne prezentacije. Želio bih prije toga našim dragim čitateljima postaviti današnje nagradno pitanje. Nagrada je mogućnost priključenja jednom od naših budućih pothvata pa pozorno pazite i razmišljajte! Navedite naziv sela koje je popularno izletište varaždinskih studenata i onih koji se tako osjećaju! Hint: Hogwarts – Hogsmeade. Varaždin – ???


Svaki planinar u domu me gleda
Djevojke, ljubomorni momci i deda
Znam sve, putevi su to drevni
VAKUUM MET – Za Pasarićev dom spremni!

Sve je mokro, skidaj hlače
Topless u Pasariću, može i gaće
Crni mamut, marama vojna
Prokleta majica je jednoslojna

Što si bliže vrhuncu
Napetost je sve veća
Kiša pada, remen puca
Banjica je ljudska, mesna je štruca.

Kiša je na trenutke pojačavala, a na trenutke popuštala svoj stisak. Kad tad smo morali krenuti prema podnožju. Izabrana ruta je bio Mrzljak pa je onda GPS trag današnje rute jedan lijepi krug po Ivanščici. Sveukupno smo prošli osam kilometara. Do vrha nam je trebalo otprilike jedan sat. Do podnožja nam je trebalo sat i pol. To su ti neki tehnički podaci koji ne mogu NI PRIBLIŽNO opisati urnebes i količinu zabave koju smo danas priuštili sami sebi. Dotaknuli smo i neke ozbiljne teme koje se tiču današnjih veza, materijalizma vs. idealizma u odnosima te samih pojmova ljubavi i slobode – koji su, zapamtite, nerazdvojni! Ako Vas je sve ovo zaintrigiralo, želite biti dio planinarske avanture i proslaviti se kroz prozu i poeziju Vašeg dobrog barda – ovo je LINK za Vas!


Vozi me kroz Prigorec u leru
Grdi Bilbo kvari atmosferu
Nasmij publiku, dotakni je po nozi
Kad je ljuta, pomozite mi bozi

Doktorici je malo vruće, malo zima
Mjesec lipanj, čudna klima
Kisik polako udara u glavu
Riječi donose propast, ali i slavu

Tko je rekao da planinar nikad ne pjeva?
Viče, doziva medvjede čak i kad sijeva
Kad se po planinarskim putevima kreće
Nigdje stvarno nema takve sreće.

Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, VAKUUM MET

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se