Večeras se u Omišu igra derbi kola 1. HMNL, a sastaju se Olmissum i Novo Vrijeme Apfel. Naši aktualni prvaci sjajno su ušli u nastavak sezone svladavši Crnicu u Makarskoj, a zahvaljujući neočekivanom „potopu“ Omišana od „fenjeraša“ Splita na Gripama, ponovo su preuzeli vodeću poziciju na ljestvici. Upravo zato ovaj derbi i za jedne i za druge ima posebnu težinu. Olmissum traži veliko iskupljenje na domaćem parketu, a Novo Vrijeme pobjedu kojom bi osiguralo prvo mjesto uoči doigravanja. Pritisak je svakako na zeleno –plavima, koji bi eventualnim novim porazom nastavili negativan rezultatski trend u nastavku prvenstva.

Današnja utakmica bit će treći po redu ovosezonski okršaj ovih suparnika, a u dosadašnja dva svaka ekipa je upisala po jednu pobjedu. Novo Vrijeme doživjelo je iznenađujući poraz u osmini finala kupa u Omišu u studenom prošle godine, no nekoliko tjedana kasnije u prvenstvenoj utakmici u Makarskoj revanširali su se Olmissumu pobjedom 2:0. Večeras nas očekuje težak dvoboj prepun napetosti, ulog je velik i onaj tko se na terenu ne preda nervozi, već uspije očuvati „hladnu glavu“ imat će veće šanse za pobjedu. Favorit za pobjedu bez ikakve dileme je Novo Vrijeme, imaju daleko najkvalitetniji igrački kadar u ligi, što se i vidi po odličnim rezultatima u ligi prvaka u posljednje dvije godine. U svojim redovima imamo slovenske reprezentativce Igora Osredkara i Mateja Fideršeka, brazilsko reprezentativca Lucasa Brita, njegovog sunarodnjaka Pulinha, potom hrvatske reprezentativce Filipa Baškovića, Duju Bajrušovića i Vedrana Kazazića, te još nekolicinu odličnih „malobalunjera“. Olmissum pak, u svojim redovima također ima nekoliko hrvatskih reprezentativaca poput Mateja Horvata, Stjepana Perišića, Žarka Luketina i Josipa Jurline, te još neke zanimljive igrače. Uz to, imaju i perspektivnog trenera Duju Maretića, koji je „zeleno – plave“ odlično posložio, te su već u premijernoj prvoligaškoj sezoni u samom vrhu ljestvice. Napravio je fantastičan spoj mladosti i iskustva, koji se pokazuje kao pun pogodak. No, bez obzira na to, Novo Vrijeme je favorit, i shvate li utakmicu maksimalno ozbiljno, pobjeda ne bi trebala biti upitna.

Nakon što se kompletira pretposljednje kolo, ono posljednje dat će dosta jasniju sliku našeg futsala. Saznat ćemo tko će preseliti u drugu ligu, a tko će ući u elitni rang. Uz to, saznat ćemo i ono najvažnije, tko će ponijeti pehar prvaka za ovu sezonu. Hoće li to po treći put uzastopce biti Novo Vrijeme, može li Olmissum nakon ulaska u finale kupa još jednom iznenaditi, ili možda netko treći? Ja se osobno nadam da će Novo Vrijeme još jednom potvrditi svoju dominaciju u Hrvatskoj, te ponovo razveseliti nas Makarane novom titulom. Znam, neće biti lako, ali vjerujem da ćemo i ovaj put uspjeti u tome. Iako u odnosu na konkurenciju imamo i jedan veliki hendikep, a to su prazne tribine( koje će po svemu sudeći i ostati takve do kraja sezone), a navijači su uvijek bili naš šesti igrač, vjerujem da nas to neće pokolebati već da ćemo dokazati da smo i dalje najbolji u Hrvatskoj, te u naš grad donijeti još jedan trofej prvaka Hrvatske, treći u nizu.

Danas se, u nekim momčadskim sportovima, igra regionalna liga, u kojoj sudjeluju pretežno države bivše Jugoslavije. Riječ je o šest sportova : košarci, vaterpolu, ragbiju, hokeju na ledu, rukometu te odbojci. U nekim se slučajevima to pokazuje kao pun pogodak, a u nekima kao potpuni promašaj. U ovom tekstu dat ću svoj komentar o regionalnim ligama, a osvrnut ću se na svaki sport pojedinačno. Također, navest ću i one sportove u kojima ova ideja( iz raznoraznih razloga) još uvijek nije zaživjela.

Vaterpolo – pošto je u ovom sportu uzak krug zemalja koje ga igraju na vrhunskoj razini, mislim da je ovo odlična stvar i jedina adekvatna opcija. U prvom izdanju lige 2008. natjecalo se ukupno 12 momčadi, a sudjelovali su klubovi iz Hrvatske, Crne Gore i Slovenije. Srpski predstavnici priključili su se natjecanju tek u sezoni 2014./2015. Jedno kratko vrijeme je sudjelovao i višestruki europski prvak, talijanski Pro Recco, ali su ubrzo odustali od ovog natjecanja. Danas se u Triglav regionalnoj vaterpolskoj ligi natječu klubovi iz Hrvatske, Crne Gore i Srbije, a posljednjih nekoliko godina dominira dubrovački Jug. Liga je izuzetno kvalitetna, te postoji nekoliko momčadi koje istina, odskaču od ostatka lige, ali njihovi međusobni dvoboji su zanimljivi i neizvjesni. Gledamo vrhunski vaterpolo, a najbolja potvrda toga je redoviti nastupi regionalnih ligaša u ligi prvaka i Eurokupu, gdje često postižu zapažene uspjehe. Ono što je najvažnije, konkurencija je jaka, i nitko ne može unaprijed reći da će osvojiti naslov prvaka. Moje mišljenje da je ovo dobra stvar, ali mislim da bi trebalo uključiti i dva mađarska predstavnika, pa da se još više podigne kvaliteta natjecanja. Mađarska je, uz Hrvatsku, jedina zemlja koja redovito ima svoje predstavnike u samoj završnici lige prvaka, a njihov ulazak u ligu dodatno bi pojačao konkurenciju i još malo podigao ionako visoku kvalitetu vaterpola u regiji. Uz ovo natjecanje, postoji i niži rang ovog natjecanja, koje je pokrenuto prije dvije sezone. U njoj se natječu klubovi iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Slovenije, a zbog izvanredne situacije koja je zahvatila svijet, odlučeno je da se sljedeće sezone proširi Triglav regionalna liga sa 10 na 12 klubova. To znači da će Hrvatska imati još jednog predstavnika, a to je šibenski Solaris. Također, postoji i ženska regionalna liga, u kojoj se natječu samo četiri kluba, dva hrvatska( Mladost Zagreb i Jadran Split), te dva srpska( Crvena Zvezda i Palilula). Znamo da na ovim prostorima ženski vaterpolo nije baš popularan, pa samim time ni ne čudi mali broj sudionika lige. Interesa za nju gotovo da i nema, i postavlja se pitanje ima li je uopće smisla igrati.

Hokej na ledu – riječ je os portu koji na ovim prostorima nije popularan, ali bez obzira na to, regionalna liga postoji već godinama. Radi se o EBEL ligi, u kojoj danas nastupaju austrijski, češki, mađarski i talijanski klubovi. Donedavno su tu nastupali i dva slovenska, te jedan hrvatski predstavnik, ali nažalost, odustali su. Upravo je naš klub, zagrebački Medveščak, ostavio zapažen dojam u ovom natjecanju, u kojem je dolazio čak i do polufinala doigravanja. Uz to, „medvjedi“ su kratko vrijeme igrali i najjaču europsku ligu, KHL, ali su se zbog financijskih razloga povukli, baš kao što je to bio u slučaj i u EBEL-u. Klub se nalazi u velikim financijskim problemima, i njegova budućnost je neizvjesna, ali nadam se da će uspjeti pronaći odgovarajuće rješenje i izvući se iz krize u koju su upali. Osobno mislim da je KHL bio prevelik „zalogaj“ za Medveščak, te da ih je upravo to povuklo na dno, i da će u budućnosti donositi odluke u skladu sa svojim( prije svega financijskim) mogućnostima. No, unatoč tome što danas u EBEL ligi nema hrvatskih predstavnika, liga je iznimno atraktivna i zanimljiva, sa pregršt sjajnih utakmica i odličnih hokejaša. Nadam se da će „medvjedi“ kada ponovo „stanu na noge“ opet biti dio ove lige, jer oni to zaslužuju, a već su dokazali da u njoj nipošto neće biti samo prolaznici. Što se pak tiče ostalih hrvatskih klubova, većina ih nema afiniteta igrati ovo natjecanje, a razlog je i tu financijske prirode. No, s obzirom da kod nas hokej nije naročito popularan, ovakav stav ne iznenađuje. Šteta, ali tko zna, ako ne u bliskoj, možda se u malo daljoj budućnosti to ipak promijeni.

Ragbi – još jedan sport koji ni u Hrvatskoj ni u regiji pobuđuje veliki interes. Ipak, posljednje tri sezone igra se regionalna liga olimpijske inačice ragbija, točnije ragbi 7 liga. U ligi sudjeluju klubovi iz Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Grčke i Austrije. Prije 13 godina, pokrenuta je regionalna liga u klasičnom ragbiju, a tek prije tri sezone prešlo na olimpijski oblik ragbija, u kojem svaka momčad ima 7 igrača na terenu. Najviše titula ima splitska Nada, koja je osim Hrvatske, „poharala“ i regiju. Liga je atraktivna i zanimljiva, te stalno pobuđuje interes potencijalnih novih sudionika. Pokretanje lige bila je odlična ideja, i nadam se da će se u bliskoj budućnosti priključiti još novih članova, pa da se konkurencija još više „zaoštri“, čime bi se znatno digla kvaliteta natjecanja.

Košarka – to je jedini sport u kojem se regionalna liga pokazuje kao promašaj. Ispočetka nije bilo tako, liga je bila zanimljiva i kvalitetna, sve do prije nekoliko godina. U njoj se natječu klubovi iz Hrvatske, Srbije, BIH, Slovenije i Crne Gore. Iskreno, mislim da je ta ABA liga potpuno nepotrebna. Jer, kakva je to liga u kojoj praktički postoji duopol dvaju klubova( Crvene Zvezde i Budućnosti)? U posljednje vrijeme stvorila se ogromna razlika između tih klubova i ostatka lige, i to nikako nije dobro. Crvena Zvezda i Budućnost posljednjih godina vode velike bitke za trofej, dok istovremeno većina ostalih klubova doslovce preživljava, jedva spajajući kraj s krajem, te razmišlja isključivo o otme kako da izbori ostanak. To se najbolje reflektira u nastupima ostalih abaligaša u europskim natjecanjima, u kojima dožive težak poraz čim je protivnik iole ozbiljniji, pa makar i za samo jednu nijansu. Jedino Crvena Zvezda bilježi sasvim solidne rezultate u Euroligi, dok Budućnost dobre nastupe ostvaruje isključivo u Eurocupu, a u Euroligi to izgleda dosta slabo. Liga se nalazi na mrtvoj točki, pa preostaju samo dvije opcije. Prva je ta da se promijeni sustav natjecanja, jer ćemo inače gledati „tapkanje u mjestu“ još godinama. Druga opcija je da da se liga ugasi i da svatko igra svoje nacionalno prvenstvo. Ukoliko se nešto drastično ne promijeni, košarci na Balkanu se piše crno. Mislim da je trenutno druga opcija puno bolja od prve, da se neko vrijeme pokuša napravit iskorak tako što će svatko igrati svoju nacionalnu ligu. Ovo nije trajna „pedala“ regionalnoj ligi, već jednostavno mislim da se treba nakratko stati, a ako se s vremenom stvore uvjeti za ponovni pokušaj formiranja lige( ali to će morati biti u drugačijim okolnostima, koje neće biti „voda na mlin“ pojedinaca, a možda bi se moglo razmisliti i o proširenju lige), zašto ne. Paralelno s ABA ligom, igra se i njen niži rang, ABA 2, koja je pokrenuta prije nekoliko godina. To je dosta zanimljiva liga, a što je još važnije, u njoj nema izričite dominacije nijednog kluba, što je čini kvalitetnom i konkurentnom. Druga ABA liga je idealna za razvoj kako manjih klubova, tako i mladih igrača, koji u ovom natjecanju imaju priliku do kraja pokazati svoj potencijal. Za razliku od ABA lige, njen niži rang je pun pogodak, i o njoj imam samo riječi hvale. Također, vrijedi istaknuti da liga nije fiksna( što je i logično), već svake sezone netko uđe( posljednjeplasirani iz ABA lige), a netko izađe( prvak dobije promociju u viši rang). Od hrvatskih predstavnika do sada je jedino Split igrao ovo natjecanje, a kao nagradu za dobre igre prošle sezone, sljedeće će nastupati u ABA ligi. No, i iduće sezone Hrvatska će imati jedan svoj klub u ovom natjecanju, a riječ je o Gorici. To je klub koji već godinama funkcionira na zdravim temeljima( što je nažalost, rijetkost u hrvatskom sportu), i ovo su itekako zaslužili. Uz dečke, i djevojke imaju svoju regionalnu ligu. U njoj nastupaju klubovi iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, BIH, Sjeverne Makedonije, Crne Gore te Bugarske. Jedini hrvatski predstavnik je KK Trešnjevka. U ligi se igra dobra košarka, ali nažalost ženska košarka nije baš popularna na ovim prostorima pa je upitno hoće li i koliko dugo klubovi imati volje igrati ovo natjecanje.

Rukomet – Prije devet godina osnovana je regionalna SEHA liga, a riječ je o izuzetno kvalitetnom natjecanju koje je i danas popularno. U njemu se natječu klubovi iz Hrvatske, Srbije, Mađarske, Bjelorusije, Sjeverne Makedonije, Slovačke, Kine, Rusije i Ukrajine. Njabolji dokaz kvalitete lige je to što najbolji regionalni klubovi učestalo dolaze do nockaut faze lige prvaka, a Vardar je čak dva puta u posljednje tri sezone postao europski prvak. Liga je fantastična, a što se tiče hrvatskih klubova, Nexe je profitirao puno više od Zagreba, jer se zahvaljujući nastupima u jakoj regionalnoj konkurenciji isprofilirao u ozbiljnu ekipu, koja ostvaruje zapažene uspjehe kako u ovoj ligi, tako i u EHF kupu. Liga je fantastična, i mislim da je jedan od boljih sportskih regionalnih projekata u posljednjih desetak godina.

Odbojka – i u ovom sportu klubovi s ovih prostora imaju priliku igrati regionalno natjecanje. Riječ je o MEVZA ligi, a u njoj se natječaju momčadi iz Hrvatske, Slovenije, BIH i Austrije. Od naših predstavnika tu su zagrebačka Mladost, te Mladost Kaštel Lukšić. I jednima i drugima ovo je veliko i dragocjeno iskustvo, koje bi moglo biti temelj za neki, pa makar i maleni, dobar europski rezultat. Sama ideja o osnivanju lige je fenomenalna, mislim da je to pravo osvježenje za ovaj sport, pogotovo gledano sa aspekta Hrvatske, koja ne kotira baš dobro u europskoj odbojci u muškoj konkurenciji. Također, postoji i ženska odbojkaška regionalna liga. U njoj nastupaju ekipe iz Hrvatske, BIH i Slovenije. I u ženskoj konkurenciji Hrvatska ima dva predstavnika, a zanimljivo, također je riječ o Mladosti i Kaštelima, baš kao i muškoj konkurenciji. Sve u svemu, dobro je da se naša odbojka uključila u oba projekta, da ovaj sport konačno „živne“ u našoj domovini.

Nakon što sam proanalizirala smisao, kvalitetu i konkurentnost regionalnih liga u sportovima u kojima se igra, sada ću se pozabaviti onim sportovima u kojima ova ideja još nije „zaživjela“, a bilo bi im od velike koristi.

Nogomet – mislim da bi regionalna liga sastavljena od klubova iz zemalja bivše Jugoslavije bila veliki korak naprijed za klubove s ovih prostora. Trenutno samo hrvatski i srpski klubovi uspijevaju pronaći put do skupina europske lige i lige prvaka, dok predstavnici ostalih zemalja redovito „padaju“ u drugom ili trećem pretkolu, a ponekad i u prvom. Od ostalih, tek je jednom Maribor uspio ući u skupinu LP, a većina ostalih o tome još uvijek može samo sanjati. Regionalna liga podigla bi sve na višu razinu , i klubovi s ovih prostora ne bi više bili samo prolaznici u EL i LP. Najveća barijera svemu ovome su navijačke netrpeljivosti kojih je nažalost na Balkanu podosta, pa se strahuje od eskalacije nemira. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti malo primiriti strasti, jer bi bila šteta da zbog nekolicine isfrustriranih maloumnika ne realizira ova fantastična ideja koja može preporoditi nogomet u regiji.

Futsal – još jedan sport kojemu bi regionalna liga donijela odlične stvari. Klubovi s Balkana postižu sve bolje rezultate u ligi prvaka, a da bi bilo još i bolje, pravi potez bila bi regionalna liga. Novo Vrijeme, Nacional, Ekonomac, Dobovec, Litija posljednjih godina postigli su sjajne rezultate u ovom natjecanju plasiravši se među 16 najboljih u Europi. Također, i klubovi iz BIH, Makedonije, Crne Gore i Kosova redoviti su sudionici grupne faze, a neki od njih odu i korak dalje. Zamislite sada kako bi bilo da se oformi regionalna liga, kakve bi sve rezultate mogli postići. Primjerice, kreira se liga sa 14 klubova, a svaka bi zemlja imala dvojicu predstavnika. Svako kolo nudilo bi pregršt sjajnih dvoboja, što bi privuklo i velik broj navijača na tribine. To bi bio savršen potez, kakav su klubovi i navijači odavno zaslužili.

Zadar je prošlog tjedna bio teniski „centar svita“. U „moru“ otkaza, jedan od rijetkih turnira koji se održao bio je Adria Tour na Višnjiku, kojeg je pokrenuo ni manje ni više nego Novak Đoković, najbolji svjetski tenisač. Bilo su to dani ugodnog druženja i sjajne zabave izvan terena, te odličnih mečeva na njima. Nažalost, turnir je naprasno otkazan deset minuta prije početka finala, a razlog je koronavirus. Točnije, riječ je o Bugarinu Grigoru Dimitrovu, koji se nakon prvog kola povukao s Adria Toura zbog zdravstvenih problema, a kasnije se pokazalo da je njegov test na Covid-19 pozitivan. Život zaista ne bira trenutak da nas iznenadi, da se jedan spektakl o kakvom je Hrvatska do prije nekoliko mjeseci mogla samo sanjati, prisilno okonča.

Nekoliko dana prije početka turnira, Novak Đoković stigao je u Zadar. Osim njega tu su bile još neke teniske zvijezde poput Marina Čilića, Borne Ćorića, Andreja Rubleva , Grigora Dimitrova i Alexandra Zvereva. No, nije tenis bio jedina zabava u Zadru. U danima koji su prethodili samom turniru igrala se košarka, a imali smo i kids day, koji je oduševio brojne mališane koji su pristigli iz svih krajeva Hrvatske, ali i inozemstva. Oni najmlađi jedva su dočekali vidjeti momke koje su do tada mogli vidjeti jedino na malim ekranima. Očekivano, najveći interes pobudio je „nole“. Također, igrala se i košarkaška utakmica u kojoj su snage udružili tenisači i košarkaši Zadra. Majstori reketa sjajno su se snašli i na parketu Višnjika, a posebno dobar bio je Zverev, a neki su govorili da ga „triba KK Zadar odma potpisat“. Nakon vesele uvertire, slijedio je najiščekivaniji dio – početak turnira. Igralo se na dva dobivena seta, ali umjesto uobičajenih šest, za osvajanje seta bila su potrebna tek četiri gema. Nekoliko dana prije početka Adria Toura, u Zadru se održao i pozivni turnir hrvatskog teniskog saveza, a finalisti su izborili nastup na Adria Touru. Ti sretnici bili su srpski tenisači Danilo Petrović i Peđa Krstin. Već nakon prvog dana turnira, Dimitrov se povukao, a prethodno ga je pobijedio naš Borna Ćorić. Razlog je bila povišena tjelesna temperatura, a on je odmah otišao u Monako, gdje i testiran na koronavirus. Umjesto njega, u turnir je kao lucky looser, upao naš Nino Serdarušić a ostavio je sjajan dojam. Pobijedio je Krstina, a imao je i priliku zaigrati s Novakom Đokovićem! To je bilo nešto o čemu je do prije par dana mogao samo sanjati, a unatoč porazu, i u tom je dvoboju imao što za reći. I kada su svi već bili spremni za veliko finale Đokovića i Rubleva, iz Monte Carla je stigla vijest koja je sve „bacila u očaj“, a natjecanje je automatski stopirano. Zaista velika, velika šteta. Događaj koji je organiziran s divnim ciljem, nažalost, ostao je nedovršen. Dimitrov se navodno zarazio već na turniru u Beogradu, koji je bio prva stanica Adria Toura. Odmah po (prisilnom) završetku turnira, skoro svi igrači i stručno osoblje testirani su iste večeri. Testirao se nije jedino Đoković, koji je to odlučio učiniti po povratku u Srbiju. Nažalost, bugarski tenisač nije bio jedini zaraženi. Pozitivni na virus su i Borna Ćorić, Novak Đoković i njegova supruga, te treneri Đokovića i Dimitrova. Ono što je u svemu tome dobro, je da su svi asimptomatski slučajevi, te se osjećaju dobro.

Ono što mi je nevjerojatno i sramotno, je to što neki naši mediji vode hajku protiv Đokovića, koji apsolutno nije ni najmanje kriv za sve ovo. Toliko je ovih dana napisano ružnih stvari o njemu, ali i o cijelom turniru, da je to prežalosno. Također, dolaze i prigovori o nepoštivanju socijalne distance na kids dayu. Ajde molim vas recite tko bi normalan zabranio „ditetu“ od npr. pet godina, da se slika ili zagrli nekog vrhunskog tenisača o čijem je dolasku u Zadar donedavno mogao samo maštati? To je potpuno normalno dječje ponašanje, pa i onih nešto starijih. Ako vam to još uvijek nije jasno, pođite od sebe. Šta bi vi napravili na njihovom mjestu, u njihovoj dobi? Ja bi prva reagirala isto kao i oni. Baš „dica“ razmišljaju o socijalnoj distanci, najvažnije je da su njihovi idoli tu i da ih mogu uživo vidjeti i družiti se s njima. Velika „bura“ se digla i zbog malo košarke između igrač KK Zadra i tenisača. Ok, košarka je kontaktni sport, ali koji to igrač Zadra ne bi htio upoznati Đokovića, Čilića, Zvereva i ostale tenisače? Još ako im se uz to pruža jedinstvena prilika zaigrati košarku protiv njih. Recite mi ne dva, nego samo jednog, i daleko poznatijeg košarkaša od igrača Zadra koji bi tako nešto odbio. Ne bi nitko, jer bi svima to bio događaj koji će pamtiti zauvijek. Zanimljivo kako svi samo kritiziraju, a nitko ne razmišlja da na bilo kojem mjestu na svijetu, baš u ovom trenutku, neki sasvim obični ljudi šetaju ulicama, a neki od njih su pozitivni na Covid-19 a da nisu toga ni svjesni. Poanta je da se to može dogoditi svugdje, bez bilo kakvog velikog događanja. Kada neki ljudi to shvate, tek će onda postat svjesni koliko su neutemeljenih kritika „sasuli“ po čovjeku koji je organizacijom ovog turnira napravio veliku promociju ne samo Hrvatskoj, već i cijeloj regiji. I to nije jedino što me smeta. Naime, velik broj kritika stiže od strane brojnih poznatih tenisača, koji sad „prosipaju pamet“, a kad se kretalo u organizaciju cijelog događaja svi su bili oduševljeni idejom. Ti ljudi nisu svjesni koliko su nepromišljene te njihove kritike i optužbe. Jer, iako je život nakratko bio „stao“ svugdje se polako stvari vraćaju u normalu, negdje, brže, negdje sporije, ovisno o epidemiološkoj situaciji u pojedinoj državi. Tako i treba biti, moramo nastaviti živjeti, jer svi smo svjesni da će virus još dugo cirkulirati među nama, ali ne trebamo živjeti „kao da hodamo po jajima“. Zato ne treba osuđivati nikoga, već treba dati podršku povratku sporta i ostalih društvenih događanja.

Iako je ovaj turnir trebao biti tek druga postaja regionalne turneje, Adria Tour u Banja Luci i Sarajevu je otkazan. Velika je šteta da je sve ovako završilo, ali svejedno će cijela ova ideja, kao i turniri u Beogradu i Zadru, svim istinskim ljubiteljima sporta ostat u lijepom sjećanju. Za kraj, sve što ću reći je veliko HVALA Novaku Đokoviću na tome što je doveo tenisku elitu u Hrvatsku, i nadam se da će se nešto slično ponoviti u boljim i zdravijim vremenima.

Još jedna sezona prve hrvatske nogometne lige bliži se kraju, a ja sam se odlučila malo pozabaviti ljetnim prijelaznim rokom. Hajduk se nalazi u grčevitoj borbi za poziciju koja vodi u ligu prvaka, ali igra je na proljeće dosta pala. Kakav god bio rasplet borbe za mjesto koje vodi u kvalifikacije najelitnijeg europskog klupskog natjecanja, Hajduku će svakako trebati „svježe krvi“ želi li sljedeće sezone „napasti“ naslov prvaka. U ovom tekstu izdvojit ću pet nogometaša koje bi osobno voljela vidjeti u Hajdukovoj svlačionici sljedeće sezone.

Slavko Blagojević – zadnji vezni Istre. Čvrsti i stabilan igrač, britak na lopti, a uz to i razornog udarca. Jedan od najboljih igrača momčadi sa Aldo Drosine, i zasigurno bi mogao Hajduku u borbi za Europu. Po stilu igre me uvelike podsjeća na Josipa Radoševića, i mislim da upravo igrač takvog kalibra treba Hajduku. U pohodu na skupinu EL ili LP( ovisi o plasmanu na kraju sezone) momčadi Igora Tudora dobro bi došao ratnički igrač poput Blagojevića.

Jiloan Hamad – standardni je prvotimac Gorice, a uz to je i iranski reprezentativac. Riječ je o odličnom veznjaku koji bi svojim iskustvom mogao pomoći da mladi igrači Hajduka lakše stasaju. Mislim da bi se dobro uklopio u vezni „bilih“, zajedno sa Caktašem i Nejašmićem. Zanimljiv je igrač, i bilo ga lijepo vidjeti na Poljudu sljedeće sezone.

Indrit Tuci – riječ je o sedamnaestogodišnjem napadaču Lokomotive. Iako je tek na početku svoje karijere, već je pokazao zavidne vještine baratanja loptom. Iako nije starter, riječ o iznimno talentiranom napadaču koji bi pojačao konkurenciju u napadu „majstora s mora“.

Kristijan Lovrić – ne znam postoji li uopće ijedan navijač Hajduka koji ovog nogometnog virtuoza ne bi htio vidjeti u dresu Hajduka. Dečko je jednom riječju – fenomenalan. Po meni je Lovrić uz Marića, Petkovića i Čolaka, jedan od najboljih napadača u našem prvenstvu u ovom trenutku. Hajduk ga je pokušao dovesti u zimskom prijelaznom roku, ali nije bio u mogućnosti platiti cifru koju je Gorica odredila. Nadam se da ovo ljeto „bili“ ponovo krenuti po Lovrića, te da će se ovaj put uspjeti dogovoriti s vodstvom Gorice oko ovog transfera.

Mihael Žaper – još jedan daroviti nogometaš, trenutno je igrač Osijeka. Igra u veznoj liniji, a također je i hrvatski U-21 reprezentativac. Sjajan igrač koji bi uvelike osnažio vezni red Hajduka. Problem bi mogla biti odšteta koju bi Osijek potraživao za njega, ali pošto je riječ o igraču koji još nije do kraja igrački sazrio, cijena ne bi smjela biti „astronomska“.

Nakon malo više od tri mjeseca, futsal se vratio na hrvatske parkete. Dojam je ipak, drugačiji nego prije, jer su tribine prazne, ali postoje naznake da će se uskoro i to promijeniti. Iako je u takvim okolnostima „gluvo“ igrati, najvažnije da se prvenstvo nastavilo, da se opet igra. Prekjučer su odigrana tri susreta: Novo Vrijeme Apfel – Crnica, Futsal Dinamo – Universitas, te Alumunus – Square. Sve tri pobjede upisali su domaćini, a derbi kola odigrao se u Makarskoj i pripao je Novom Vremenu.

Bio je to okršaj „susjeda“ na ljestvici( Novo Vrijeme Apfel drugoplasirani, a Crnica trećeplasirana), ali to se na parketu nije moglo primijetiti. Iako je Crnica doputovala u Makarsku bez nekoliko standardnih igrača( Šamija, Sebiskveradze, Subotić, Radić), to nipošto ne umanjuje i našu pobjedu, koja je i više nego zaslužena. Na prvi gol nije trebalon dugo čekati, već u drugoj minuti sjajno je pogodio Pulinho na asistenciju Lucasa. Proradila je „brazilska veza“, i mi smo poveli. Dvanaest minuta kasnije, na semaforu je već 2-0, a strijelac je Duje Bajrušović. Kapetan Slovenije i „makarska sedmica“ Igor Osredkar poslao je oštru loptu u kazneni prostor gostiju, a Duje ju je „zakucao“ u mrežu i povećao našu prednost. S tim rezultatom se otišlo na odmor. Početak nastavka bio je „buran“. Već u prvoj minuti drugog poluvremena vidjeli smo po jednu propuštenu priliku na obje strane, a „ludi prvi minut“ nastavka okončan je još jednim golom Novog Vremena. Lucas je još jednom učinio „dar –mar“ u gostujućoj obrani, te je krasno uposlio Kazazića, koji je svladao Savolainena, Finca na vratima Šibenčana. Devet minuta prije kraja, Igor Osredkar postavio je konačnih 4-0. Opet je Lucas odradio veliki dio posla, a iako je njegov udarac vratar Crnice obranio, na odbijanac je natrčao Osredkar i bez problema je pospremio u mrežu. Novo Vrijeme se ovom pobjedom (barem nakratko) vratilo na prvo mjesto na ljestvici, a hoće li tamo i ostati vidjet ćemo nakon večerašnjeg dvoboja Olmissuma i Splita na Gripama. Jednakim rezultatom kao u Makarskoj završila je utakmica između Futsal Dinama i Universitasa u Zagrebu. Splitski „studenti“ su tim porazom ostali u opasnoj zoni, dok je Futsal Dinamo preskočio Square na četvrtom mjestu ljestvice.

Osobno sam i više nego zadovoljna kako je Novo Vrijeme otvorilo nastavak prvenstva. Iako se zna da smo „na papiru“ najjači hrvatski klub, uvijek se treba iznova dokazivati i opravdati status favorita na parketu, a to nije nimalo lako. Naši momci pokazali su da su i ove godine najveći favoriti za naslov prvaka, koji bi nam bio treći uzastopni. Uz to, pokazali su da je „teniski“(6-3) poraz od Squarea u Gospinom polju bio samo loš dan, koji se svakome može dogoditi, pa tako i najboljima. Kada se kompletira ovo kolo, ostaju još dva u regularnom dijelu sezone. Upravo to sljedeće, „gaće para“. Naime, u Omišu se igra veliki derbi za prvo mjesto, Olmissum dočekuje Novo Vrijeme. Imamo sjajnu priliku revanširati se Omišanima za eliminaciju iz kupa prije sedam mjeseci. To neće biti nimalo jednostavan zadatak, Omišani u svojoj premijernoj sezoni igraju odličan futsal, ali ako odigramo na razini utakmica protiv Tjumena i Ayata jesenas, pobjeda ne bi trebala doći u pitanje. Olmissumu svaka čast na svemu što su dosad napravili, ali Novo Vrijeme je ipak kvalitetnije te se nadam da će ovaj put to i pokazati.

Danas sam za Vas pripremila kviz u kojem ćete imati priliku pokazati svoje znanje o proteklim europskim nogometnim prvenstvima. Uživajte i dobro se zabavite.

1. Tko je zajedno sa Savom Miloševićem dijelio prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca Eura u Belgiji i Nizozemskoj 2000.?
a) Zinedine Zidane
b) Patrick Kluivert
c) Emil Mpenza
2. Na Euru u Austriji i Švicarskoj 2008. godine, Hrvatska je u posljednjem kolu skupine pobijedila Poljsku 1-0. Tko je zabio gol koji je "vatrenima" donio tri boda?
a) Luka Modrić
b) Ivica Olić
c) Ivan Klasnić
3. Gdje se, davne 1960. održalo prvo europsko prvenstvo u nogometu?
a) u Italiji
b) u Španjolskoj
c) u Francuskoj
4. Njemačka je 1996. u Engleskoj postala kontinentalni prvak nakon što je u finalu nadjačala Češku 2-1. Tko je zabio gol vrijedan zlata za "elf"?
a) Mathias Sammer
b) Oliver Bierhoff
c) Jürgen Klinsmann
5. Kako se zvala maskota Eura u Francuskoj 1984. godine?
a) Beno
b) Peno
c) Reno
6. Tko je proglašen za najboljeg igrača Eura 2000.?
a) Thiery Henry
b) Zinedine Zidane
c) Marcel Desailly
7. Koja nogometna velesila nikada nije osvojila naslov europskog prvaka?
a) Italija
b) Španjolska
c) Engleska
8. Grčka je u lisabonskom finalu 2004. pobijedila domaćina 1-0. Tko je zabio gol vrijedan pehara?
a) Teodoros Zagorakis
b) Angelos Charisteas
c) Giorgos Karagounis
9. Gdje se odigrala utakmica drugog kola Eura 2012. između Hrvatske i Italije?
a) u Krakowu
b) u Poznanu
c) u Lavovu
10. Tko je uz Petera Smichela bio jedini Danac uvršten u idealnu momčad europskog prvenstva u Švedskoj 1992., kojeg je Danska i osvojila?
a) Michael Laudrup
b) Henrik Larssen
c) Brian Laudrup
11. Tko još, uz Španjolsku ima tri naslova prvaka Europe?
a) Italija
b) Francuska
c) Njemačka
12. Tko je osvojio zlatnu medalju na europskom prvenstvu 1988. u Zapadnoj Njemačkoj?
a) Zapadna Njemačka
b) Nizozemska
c) Italija
13. Portugal i Grrčka 2004. su, osim finala, odigrali i utakmicu otvaranja Eura. Koji je bio rezultat u toj utakmici?
a) 1-0 za Portugal
b) 2-1 za Portugal
c) 2-1 za Grčku
14. Koje je godine Njemačka osvojila svoj posljednji europski naslov?
a) 1988.
b) 1996.
c) 1972,
15. Koja je zemlja, uz Poljsku, bila jedan od domaćina Eura 2012.?
a) Ukrajina
b) Rusija
c) Bugarska
16. Od koga je Hrvatska poražena u četvrtfinalu Eura 1996. godine?
a) od Francuske
b) od Njemačke
c) od Engleske
17. Koliko je golova Hrvatska postigla na europskom prvenstvu u Portugalu 2004.?
a) pet
b) četiri
c) sedam
18. Iz koje je zemlje sudac koji je sudio finale između Danske i Njemačke 1992.?
a) iz Francuske
b) iz Švedske
c) iz Švicarske
19. Euro 2012. imao je dvije maskote. Jedna se zvala Slavko, a druga?
a) Strimko
b) Slavek
c) Klemo
20. Na posljednjem Euru, onom u prije četiri godine u Francuskoj, Hrvatska je u posljednjem kolu skupine svladala veliku Španjolsku. Rezultat je bio 2-1, a tko je zabio pobjedonosni zgoditak?
a) Nikola Kalinić
b) Ivan Perišić
c) Marko Pjaca

Europsko nogometno prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008., osim po odličnom nastupu Hrvatske, pamtit ćemo i još nekim zanimljivim scenarijima. Jedan od takvih svakako je i činjenica da se u polufinalu sasvim neočekivano našla – Rusija. Na prvenstvo su se plasirali zahvaljujući pobjedi Hrvatske protiv Engleske na Wembleyu, no unatoč tome pokazali da su tu i više zasluženo, te da itekako imaju što za reći. Jedan od najzaslužnijih za njihov sjajan nastup na Euru je Andrej Arshavin, mladić koji je bio pravi virtuoz s loptom.

Bili su smješteni u skupinu sa Španjolskom, Grčkom i Švedskom, pa im javnost nije davala prevelike izglede za prolaz. Španjolska je uvijek jak protivnik, Grčka je bila branitelj naslova, a Švedska je na pogon Ibrahimovića izuzetno neugodna. U prvom kolu skupine D sastali su se Rusija i Španjolska, te je „zbornaja“ potopljena sa 4-1. Junak utakmice bio je David Villa, koji je zabio hat-trick(na kraju je upravo on dobio zlatnu kopačku). Nakon te utakmice gotovo nitko nije vidio Ruse u četvrtfinalu. Drugi susret u skupini donio je okršaj sa Grcima. Računica je bila jednostavna, Rusima je igrala samo pobjeda, nije bilo prostora za kalkulacije. Tako je i bilo. Gol vrijedan tri boda zabio je Zirjanov. Posljednje kolo u skupini donijelo je dvoboj Rusije i Švedske. To je bio dvoboj za drugo mjesto, a pobjedu je odnijela Rusija, zahvaljujući svojim velikim napadačkim adutima Pavljučenku i Arshavinu. Oni su bili pokretači Rusije, Roman Pavljučenko je bio „pakleni“ strijelac, a Andrej Arshavin je uz golove oduševlajvao i kompletnim nastupom, bio je vođa ruske igre, sve se vrtjelo oko njega. U četvrtfinalu, čekali su ih Nizozemci, koji su odigrali vrhunski u skupini. Ostvarili su sve tri pobjede, razbivši i Francusku i Italiju sa tri gola razlike! No, Rusi nisu bili nimalo impresionirani time, njihov izbornik Gus Hiddink (Nizozemac) je smislio savršenu taktiku za zaustavlajnje „oranja“. Nizozemske zvijezde Robben, Van Presie, Kuyt i Huntelar, bili su praktički nevidljivi. Nakon devedeset minuta bilo je 1-1. U produžecima, na scenu je stupio Andrej Aršavin, koji je preuzeo konce igre u svoje noge. Prvo je, u 112. minuti, sjajno asistirao Torbinskom za 2-1, a potom se i sam upisao u listu strijelaca četiri minute kasnije. To je bila točka na i , te su Rusi izborili nastup u polufinalu. Iako su tu po drugi put poraženi od Španjolske, sveukupno su ostavili sjajan dojam ne europskom prvenstvu.

Za odličan nastup stigla je i nagrada. Naime, čak dvojica ruskih igrača uvrštena su idealnu momčad Eura, Andrej Arshavin i Roman Pavljučenko. To dovoljno govori o ruskoj igri na ovom natjecanju. Pavljučenko je pravi „killer“, a Arshavin je tada odigrao savršeno prvenstvo. Imao je sve: odlično je barato s loptom, driblao, kreirao, asistirao i zabijao. Po svemu, trebao je postati svjetska klasa, ali nažalost, u tome nikada nije uspio. Trebao je biti u rangu Messija, ali nažalost nije ni prvi ni posljednji veliki talent koji nije uspio izgraditi karijeru kakvu je trebao. No, bez obzira na sve što se kasnije događalo s njim, ostat će upamćeno da je on bio ruski „motor“ na putu do polufinalu, na kojem su igrali prekrasan nogomet.

Bilo je to prije 16 godina. Domaćin Eura bio je Portugal, a uz to i jedan od favorita za zlatnu medalju. Gostujući u HRT-ovoj emisiji uoči početka natjecanja, Tomislav Ivić prokomentirao je uzglede i mogućnosti svih sudionika prvenstva osim Grčke, koju nije ni spomenuo. Oni su bili možda i najveći autsajderi cijelog prvenstva, dobar dio stručnjaka je mislio da neće ni proći skupinu. Ono što se dogodilo nitko( osim možda pokojeg superoptimističnog grčkog navijača) ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti. Borbena Grčka na pogon najboljeg strijelca Charisteasa i kapetana Zagorakisa „pokorila“ je Europu.

Budući europski prvaci bili su smješteni u skupinu „smrti“ zajedno sa Portugalom, Španjolskom i Rusijom. Već na otvaranju prvenstva, Grčka je šokirala nogometni svijet. Bacili su favorizirane domaćine na koljena usred Porta, a bilo je 2- 1. U sastavu Portugalu tada su neke od legendi portugalskog, ali i svjetskog nogometa poput Luisa Figa, Deca, Ruia Coste, Paulete i Fernanda Couta. Uz njih, tu je bio i jedan mladić kojem su stručnjaci već tada predviđali veliku karijeru. Naravno, riječ je o Cristianu Ronaldu. Iako je tada bio anonimac, stjecao je iskustvo igrajući s portugalskim velikanima, kako bi se što bolje pripremio za ulogu lidera, koja mu je bila namijenjena jednom u budućnosti. Grci su nastavili s iznenađenjima i drugom kolu, kada su remizirali 1-1 sa velikom Španjolskom. Koliko je to bilo iznenađenje, dovoljno je nabrojati nekolicinu nogometaša koji su tada nosili dres „furije“. Iker Casillas na golu, jedni od najboljih svjetskih braniča Carles Puyol i Michel Salgado, čvrsti veznajk Ruben Baraja, i tada mlađahni Xavi, napadači Raul Gonzalez, Fernando Morientes i tada vrlo mladi ali perspektivni Fernando Torres. No, Grci nisu bili nimalo impresionirani svojim suparnicima, već su borbenom i discipliniranom igrom izborili veliki remi. Posljednje kolo u skupini donijelo im je okršaj s Rusijom, koja je jedina bila protivnik po mjeri Grčkoj. Najveća zvijezda „zbornaje“ bio je Dmitri Sychev, a tu je bio i mladi Kerzhakov, koji je tada još bio „zelen“, ali je kasnije postao odličan napadač. Ironično, upravo Rusi su jedini zaustavili Grke, bilo je 2-1 za njih. Bez obzira na taj poraz, Grčka je prošla u četvrtfinale, baš kao i Portugal. Oni koji su prije prvenstva jedini bili unaprijed otpisani, nastavili su natjecanje, a Španjolska, nogometna velesila, ekspresno se vratila kući.

Nokaut faza Grcima je donijela novi težak zadatak, igrali su protiv branitelja naslova Francuske. Još jedna utakmica u kojoj na papiru nisu imali šanse. S jedne strane Henry, Zidane, Makelele, Wiltord, a s druge Zagorakis, Charisteas, Nikopolidis, Karagounis. Tko bi normalan na kladionici odigrao na Grčku? Vjerojatno, nitko. Suprotno svim očekivanjima, i tu prepreku su savladali. Bunker sistem radio je čuda, disciplinirana obrana i polukontre odveli su Grčku u polufinale Eura! Pobjedu i plasman u polufinale donio im je Angelos Charisteas, strijelac pobjedonosnog zgoditka. U poluzavršnici čekala ih je Češka, predvođena sjajnim strijelcem Milanom Barošem, koji je kasnije i ponio naslov „zlatna kopačka“. Nakon 90 minuta borbe za finale rezultat je bio 0-0, pa su se igrali produžeci. Za erupciju oduševljenja na tribini s grčkim navijačima pobrinuo se Traianos Dellas, koji je u 105. minuti zabio za veliko finale Grčke! Finale je bila „repriza“ otvaranja europskog prvenstva u Portu. Ponovo su snage odmjerili „bunkeraši“ s Balkanskog, i umjetnici nogometa s Pirinejskog poluotoka. Antinogomet protiv ljepote i atrakcije. Domaćini su imali golem vjetar u leđa s tribina, ali tog dana ništa im nije moglo pomoći. Grčki ratnici dobili su i posljednju bitku u gradu na rijeci Tejo. Pobjedom 1-0 osvojili su prvi i jedini naslov prvaka Europe u nogometu. Čovjek odluke opet je bio nevjerojatni Angelos Charisteas. Kad je sudac odsvira kraj, na stadionu su zavladale dvije slike navale emocija. Bijelo-plavi dio tribina bio je u potpunom transu, a ostatkom stadiona zavladala je velika tuga. Na terenu, kapetan Grčke Zagorakis podigao je pehar pobjednika europskog prvenstva. Ono što je prije prvenstva izgledalo kao znanstvena fantastika, postalo je stvarno.

Čovjek koji je najzaslužniji za veliki grčki uspjeh je njihov izbornik, njemački stručnjak Otto Rehhagel. Dokazao je da je pravi majstor taktike, te što je još važnije, da zna prilagoditi sustav igre svojim igračima. Od momčadi „anonimusa“ stvorio je beskompromisne ratnike koji su spremni skupo „prodati“ svoju kožu za ostvarenje cilja. Pokazali su da se može i bez „umiranja“ u ljepoti, i to je ono što sve istinske zaljubljenike u nogomet najviše boli. Grčka titula kosi se sa svom ljepotom i čarolijom nogometne igre. Grci su pred svojim kaznenim prostorom parkirali autobus registracije HE 2004-NG ( no goal), i koliko je god to „ružno“ izgledalo na terenu, donijelo im je zlato. Antinogomet je pobjedio, i to je bila najveća pljuska ovom sportu. Nažalost, to nije bio jedini takav slučaj. Na Euru 2016., taj isti Portugal koji je na domaćem terenu izgubio finale od Grčke, je usred Pariza nadigrao Francusku 1-0. Ono što najviše boli je to da su do naslova došli gotovo identičnom igrom kao Grci prije 16 godina. Koliko je onda bilo kuknjave s njihove strane, da je sramota što je antinogomet pobijedio, a njihovu titulu 2016. možemo popratiti izrekom „rugala se sova sjenici“. Karma je čudo, ali je i istovremeno i ironična. Jedina razlika između Portugala 2016. i Grčke 2004. je ta što je Portugal prije četiri godine bio igrački znatno jači nego Grčka 2004. No, bez obzira na sve, Grci su se zlatnim slovima upisali u nogometnu povijest, i to nikad ništa neće promijeniti.

Da mi je netko prije godinu dana rekao da će mi naslov posta na blogu 12.06.2020. umjesto „Počinje Euro, sretno Vatreni“ biti „Geppetov drveni lutak koji je oduševio milijune gledatelja“, rekla bi mu da nije normalan. No, život je nepredvidiv, priredi nam neugodna iznenađenja kad se najmanje nadamo. Što je tu je, nećemo žaliti za prošlošću, nego se okrenuti budućnosti. S obzirom na to da je Euro odgođen za lipanj 2021., odlučila sam u razdoblju u kojem se trebalo održati prvenstvo, povremeno napisati jedan tekst o prijašnjim europskim smotrama, bilo da je riječ o situacijama na terenu ili izvan njega. Također, osvrnut ću se i na navijače, ali i maskote. Upravo za današnju priču, odabrala sam simpatičnog drvenog lutka, koji je stekao brojne simpatije.

Bilo je to na europskom prvenstvo 1980. u Italiji. To je bila prva europska smotra, na kojoj smo imali prilike vidjeti maskotu. Samim time, velika odgovornost je pala na leđa onih koji su je birali. Bilo je iznimno važno da navijači i maskota „kliknu“, da ona ne bude promašaj. Između nekoliko ponuđenih solucija, izbor je pao na Pinocchia, Geppettovog drvenog lutka iz bajke. Bio je baš kao i „originalni“, u potpunosti izrađen od drveta. Imao velike crne oči, unutar kojih se nalazila bijela strelica usmjerena na desnu stranu, te crnu kosu. Dugi, šiljasti drveni nos bio je bijele boje, a na njegovoj sredini su se još nalazile i crvena i zelena okomita pruga, a to je, ukomponirano sa bijelom bojom u sredini tvorilo talijansku zastavu. Uz to, na glavi je imao bijelu kapu u obliku brodića načinjenog od papira, a na njoj je pisalo Europa80. Odabir maskote pokazao se kao pun pogodak. Nogometni fanovi diljem kontinenta bili su oduševljeni samo njegovom pojavom. Njegov uspjeh bio je od izuzetne važnosti. Naime, kako je Pinochio bio premijerna maskota europskih prvenstava, sve je zanimalo hoće li to ostati samo eksperiment, ili će polučiti uspjeh i tako stvoriti dobar temelj za buduće maskote. Na sreću, dogodilo se ovo drugo.

Mislim da se gledateljima najviše svidjelo to što je prva maskota bila popularni i svima nam dragi lik iz dječje bajke. Radnja Pinokija je smještena u Italiji, što svemu daje dodatnu draž. Svi mi koliko god bili odrasli, volimo se prisjetiti trenutaka, ali i stvari koji su obilježili naše djetinjstvo. Velika većina je sigurno kretala na spavanju tek nakon čitanja bajki braće Grimm i Hansa Christiana Andersena. Među najpopularnijima su bili Snjeguljica, Ivica i Marica, Pepeljuga, te naravno, Pinokio. Možete zamisliti koliko je ljudima bilo toplo oko srca kada su u obliku maskote vidjeli jednog od svojih omiljenih književnih junaka. Svi smo imali neku omiljenu knjigu, igračku ili igru tijekom odrastanja, pa kada je nakon dugih godina pronađemo u prašnjavoj kutiji na ormaru ili pod krevetom, obuzmu nas posebne emocije, koje nas vraćaju u doba kad smo bili neizmjerno sretni, te bez ikakvih obaveza uživali u igranju i druženju sa prijateljima koje moglo potrajati i cijeli dan. Upravo zbog toga je ova maskota bila obožavana, jer su je na neki način promatrali „dječjim“ očima, a tih se uspomena uvijek rado sjećamo.

Nakon duge stanke zbog kritične epidemiološke situacije koja je zahvatila Hrvatsku, natjecanja u sklopu Sportskih igara mladih opet su se aktivirala krajem svibnja. U Bjelovaru se održao šahovski turnir, a ono što je posebno zanimljivo je to da je u Bjelovaru upaljen i Plamen Turneje radosti. Također, uz natjecateljski dio, održane su i edukacije poput one o važnosti recikliranja otpada, što treba posebno pohvaliti.

U Petrinji je održan malonogometni turnir Coca Cola kup. Riječ je o najpoznatijem europskom malonogometnom turniru, koji u Hrvatskoj okuplja više od 37000 natjecatelja. Turnir se održao na stadionu nogometnog kluba Mladost iz Petrinje, a natjecanja su se odvijala u dvije kategorije, 2005. i 2002. godište. Kod dječaka rođenih 2002. pobjedu je odnijela ekipa Kralj 100%, a kod onih tri godine starijih najbolji su bili igrači momčadi 10 Apostola. Pobjednici turnira plasirali su se na županijsko natjecanje.

U subotu, 30.05., u Čakovcu je održan Kinder turnir u košarci, koji je okupio velik broj zainteresiranih iz Čakovca i njegove okolice. Održani su turniri za dječake i djevojčice, s tim da su dječaci nastupili u dvije kategorije. Odlazak na završnicu Plazma Sportskih igara mladih u Split kod dječaka su izborile momčadi KK ČK i Floor Gang Ludbreg, dok su kod djevojčica to uspjele košarkašice ekipe Vindi VŽ.

Dan poslije košarkaškog turnira u Čakovcu, Plazma Sportske igre mladih nastavile su se u Slavonskom Brodu. Održana su natjecanja u trima sportovima: malom nogometu, košarci i tenisu. Prvi su na teren izašli sudionici turnira Hrvatska Pošta Cupa u tenisu, a plasman na veliku završnicu u Split izborili su: Lana i Ema Halajko, Ana Ostojić, Mirko i Dominik Škrinjar te Nikola Mikec. Kinder turnir u košarci održao se u čak tri kategorije, dvije u konkurenciji za dječake i jednoj u konkurenciji za djevojčice. Plasman u Split izborili su momčadi: Marsonija, Klasje, te Unagi. Na malonogomentom Cola Cola Cupu za djevojke, pobijedila je ekipa Viktorija.

U utorak, 02.06., natjecanje se preselilo u našu prijestolnicu. U osnovnoj školi Tituša Brezovačkog upaljen je plamen turneje radosti, a uz to se održao i šahovski turnir za dječake i djevojčice. U konkurenciji djevojčica koje pohađaju prvi i drugi razred osnovne škole slavila je Kiara Fabrični, dok je kod dječaka iste dobne skupine pobjedu odnio Marin Barić. Kada je riječ o djeci koja idu treći i četvrti razred osnovne škole, kod djevojčica je slavila Ema Duvnjak, a kod dječaka Matija Jerončić.

Poslije Zagreba, sportske aktivnosti preselile su se u srce Podravine, u Koprivnicu. I tu je upaljen plamen turneje radosti. Održala su se natjecanja u graničaru, atletici i tenisu. Najbolji u graničaru bile su ekipe Cekači i Oggy i Žohari, te su izborili plasman na završnicu. U atletskim utrkama na 60 metara kod djevojčica su najbrže bile Tia Požgaj i Dora Lovrinović, a kod dječaka Lino Plevnjak i Luka Nemeček. Osim sportskih, održana je i edukacija u suradnji sa Nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa Ministarstva unutarnjih poslova. Također, u Coca Cola Cup korneru održan je izbor za najboljeg sportaša Hrvatske.

Završnica Plazma Sportskih igara mladih održat će se u srpnju u Splitu. Osim u Hrvatskoj, igre se još održavaju i u nama susjednim zemljama Bosni i Hercegovini i Srbiji, a veliko međunarodno finale također će ugostiti grad podno Marjana. Ovaj hvale vrijedan projekt započeo je još 1996., te se od tada održava u kontinuitetu, a sada se može dičiti i činjenicom da ga ni virus koji je „paralizirao“ čitavu zemaljsku kuglu, nije uspio zaustaviti. U „moru“ odgoda i otkazivanja, Plazma Sportske igre mladih su srećom „preživjele“ i to je njihova velika pobjeda. Ova manifestacija „spaja“ na tisuće djece iz svih krajeva Hrvatske , i drago mi je da je ovaj jedinstveni projekt opstao i u ovim teškim vremenima, i to je najbolja potvrda njegovih ne samo sportskih, već i ljudskih vrijednosti.

Kada bi Vas nego pitao iz kojih gradova dolaze najbolji hrvatski klubovi, većina bi sigurno odgovorila da su to Split, Zagreb, Dubrovnik, Makarska. Osim njih, u posljednjih nekoliko godina, sve više se kao novo sportsko središte nameće i Velika Gorica. U ovom gradu nedaleko od Zagreba, u posljednje vrijeme došlo je do prave sportske ekspanzije. U vrlo kratkom roku njihovi počeli su igrati važne uloge u nogometnom, rukometnom, i košarkaškom prvenstvu Hrvatske.

Taj nagli rast velikogoričkog sporta osim što je pravo osvježenje za hrvatski sport, plod je višegodišnjeg kvalitetnog rada. Također, klupska politika im počiva na zdravim temeljima. Dovode se mladi i kavalitetni igrači, ali nitko od njih nema „astronomski“ ugovor. Ipak, u velikogoričkim prvoligašima radi se u zdravom okruženju, za razliku od većine ostalih naših klubova. Njih ne potresaju gotovo nikakvi skandali, a ako se nešto i događa, sve se rješava unutar kluba, nećete nikada u medijima naići na nešto takvo. Po tome su pravi primjer svima u Hrvatskoj. Najveće iznenađenje svakako su nogometaši Gorice. Prije dvije godine, ušli u su u prvu ligu, te su već u prvoj sezoni sve do malo prije kraja prvenstva bili u borbi za pozicije koje vode u Europu. Sastavili su odličnu momčad, i to bez velikih zvijezda. Oni su koji su prije prvoligaške premijere pročitali prvih 11 Gorice, vjerojatno nisu čuli za većinu igrača koji su tog dana istrčali na teren u dresu „vukova“. Protivno očekivanjima javnosti, odradili su sjajnu sezonu pobijedivši sve klubove osim Dinama. Sezonu su završili na sjajnom petom mjestu, pa su ponijeli epitet hit momčad HNL-a. Ekipa Gorice je miks domaćih i inozemnih mladih talenata, uz ponekog iskusnijeg igrača. Neki od najzančajnijih igrača koji su „branili“ i još uvijek“brane“ njihove boje u prvoj ligi su: Lukas Zwolinski, Muhamed Musa, Kristijan Lovrić i Jiloan Hamad. Poljski golgeter Zwolinski ostvario je najunosniji transfer u povijesti Gorice, kada je ove zime potpisao za Lechiu iz Gdanjska za 500 000 eura. Trenutno najbolji igrač Gorice, Kristijan Lovrić, mogao bi ovog ljeta srušiti taj rekord, igra sjajno, a zainteresirani čekaju u redu.

Uz nogometaše, i rukometaši Gorice proživljavaju pravu „renesansu“. U trenutku kada je sezona prekinuta, bili su vodeći na ljestvici sa jednakim bodovnim učinkkom kao i Dubrava, ali uz bolju gol razliku. Kako je cijela sezona poništena, tako su ostali bez prilike da pokušaju pomutiti račune Zagrebu i Nexeu u borbi za naslov prvaka. Uz igrače i trenera Andriju Nikolića, za ovaj uspjeh Gorice zaslužni su i sportski direktor Dragutin Kovačević, te predsjednik kluba Neven Karas. Gorica je na pravom putu, što najbolje pokazuju njeni rezultati u posljednje vrijeme. Bilo bi lijepo da u budućnosti ponovo dobiju priliku igrati EHF kupu, jer mislim da bi uz pokoje pojačanje u njemu itekako imali što za pokazati.

I košarkaši Gorice su u zadnjih nekoliko godina iznimno podigli razinu svoje igre. U sezoni 2017./2018., Gorica je u drugoj ligi ostvarila 22 pobjede iz isto toliko susreta, čime su potvrdili prvoligaški status od sezone 2018./2019. U trenutku tog, za njih velikog rezultata bio je Josip Sesar, koji i dan-danas uspješno vodi „vukove“. Prošle sezone, u kojoj je klub proslavio 50. rođendan, osvojili su šesto mjesto u hrvatskom prvenstvu, te su igrali polfinale kupa, izbacivši favorizirani Split u četvrtfinalu Final Eight turnira na Gripama. I ove sezone momčad Gorice postizala je dobre rezultate, dijelili su treće mjesto na ljestvici sa Splitom , te su ostvarili pobjede protiv Cibone i Zadra. Također, njihov igrač Lovro Mazalin uvršten je u najbolju petorku hrvatskog prvenstva ove sezone, što je najbolji pokazatelj njihove vrijednosti. Šlag na tortu dvije odlične sezone na prvoligaškoj sceni je činjenica da će sljedeće sezone uz hrvatsko prvenstvo, igrati i regionalnu ABA 2 ligu. To će im zasigurno biti novo iskustvo, i nadam se da će ostaviti odličan dojam i postići što bolji rezultat u tom natjecanju.

Gorica je najbolji pokazatelj da se u našem sportu može uspjeti i bez prevelikih ulaganja. Potreban je samo trud i rad, te naravno odlična organizacija rada u klubu na svim razinama. Pravi su primjer dobrog poslovanja, te bi se na njih trebali ugledati ostali naši klubovi. Nije sve u novcima, to se još jednom pokazalo točnim.

Sinoć je, nakon malo manje od tri mjeseca pauze, nastavljena hrvatska nogometna liga. Snage su na praznom Poljudu odmjerili Hajduk i Inter, a pobjeda je pripala splitskim „bilima“, bilo je 2-1. Strijelci za domaćine bili su Caktaš(11m) i Dimitrov, dok je za goste zabio Mamut.

Od samog početka Hajduk je preuzeo terensku inicijativu tražeći rani pogodak. Svoje udarce u nekoliko navrata okušali su Caktaš, Jairo i Dolček, ali njihovi pokušaji nisu bili dovoljno precizni. Kako to obično biva, onaj tko propusti nekoliko izglednih prilika , bude kažnjen. Inter je poveo golom Ivana Mamuta iz slobodnjaka sa nešto više od trideset metara. Taj gol ide na dušu Hajdukovom vrataru Josipu Posavcu, koji je jednostavno morao ukrotiti taj udarac, doslovce mu je lopta prošla kroz prste. Inače, Mamut je bivši igrač Hajduka, a pogodak nije htio proslaviti iz solidarnosti prema Hajduku. Do kraja prvog dijela rezultat je ostao nepromijenjen.

Nastavak je donio nastavak Hajdukovog pritiska. U 57. minuti Juranović je centrirao, Basel Jradi opalio iz prve, gostujući branič Nikola Soldo obranio je njegov udarac rukom, za što je dobio izravni crveni karton, a Hajduku je dosuđen jedanaesterac. Ipak, ponovljena snimka otkrila je da je lopta već bila izvan granica igrališta kada ju je Juranović zahvatio, ali to ni sudac ni VAR nisu vidjeli. Loptu je na bijelu točku namjestio Caktaš, ali Matković je njegov udarac obranio. Ipak, sudac je uočio da se golman kretao izvan gol-linije, te je ponovio izvođenje kaznenog udarca, što je bila ispravna odluka. Drugi put, Caktaš je precizan, pa je na semaforu pisalo 1-1. Iako je imao igrača više, Hajduk nije uspijevao ništa značajno napraviti, imao je tek jalovu terensku inicijativu. Sudačka nadoknada iznosila je devet minuta, a u 97. Kristijan Dimitrov glavom zabija i postavlja konačnih 2-1. I ovaj pogodak pratile su kontroverze, upitno je je li Ismaili netom prije pogotka napravio prekršaj u napadu. Zatražen je VAR , te je sudac rekao da je sve čisto. Ta je situacija dosta sumnjiva, pa prepuštam stručnjacima da utvrde što se točno dogodilo. Nakon drugog gola Hajduka, igralo se još nekoliko minuta, potom je sudac Zdenko Lovrić odsvirao kraj.

Kad se sve zbroji i oduzme, Hajduk je odigrao jednu jako lošu utakmicu, i morat će drastično popraviti svoju igru želi li dohvatiti drugo mjesto. Također, ovo je bila još jedna utakmica koju su pratile sudačke kontroverze. Zaista ne znam što se događa s našim sucima, ovo je već druga utakmica u nizu iza koje se vuku repovi. Hajduk u sljedećem kolu gostuje kod Istre u Puli, a Inter u Zaprešiću dočekuje Goricu.

Konačno! Nakon dugih 88 dana bez nogometa, danas se utakmicom Hajduka i Intera na Poljudu nastavlja hrvatsko prvenstvo. Svi istinski zaljubljenici u ovaj sport zasigurno jedva čekaju da se lopta ponovo zakotrlja travnjakom. Iako će tribine biti prazne , pa samim time neće biti ni adekvatne atmosfere, najvažnije je da se opet igra.

Što se tiče same utakmice, tu je Hajduk veliki favorit. Iako igrači neće čuti huk Torcide, neupitna je njihova kvaliteta u odnosu na Zaprešićane. Hajduk je u „mrtvoj trci“ za drugo mjesto( koje donosi kvalifikacije LP-a) s Lokomotivom i Rijekom , a tu je i Osijek koji također svima može pomrsiti račune. Inter se pak, s druge strane nalazi u grčevitoj borbi za ostanak , a najveći konkurenti su mu Varaždin i Istra. Upravo zato im je svaki bod zlata vrijedan, ali večeras su im šanse svedene na minimum. Hajduk je daleko kvalitetniji i sve osim pobjede „bilih“ bilo bi ogromno iznenađenje.

Sutra su na rasporedu dvije utakmice, i to Varaždin – Dinamo i Slaven Belupo – Gorica. U „baroknom gradu“ Dinamo je veliki favorit, a svakako će bit zanimljivo vidjeti kako će snaći Igor Jovićević , kojemu će to biti debi na klupi Zagrepčana. Što se tiče Varaždina, oni će dat sve od sebe da ponove izdanje iz ovoljetnog susreta istih momčadi na istom mjestu, kada je Varaždin iznenađujuće slavio sa 1-0. Odnijeti bodove iz Varaždina nikada nije bilo lako, ali bez obzira na to, sve osim pobjede Dinama bilo bi iznenađenje.

Okršaj Slaven Belupa i Gorice bi trebao ponuditi dosta dobrog nogometa i rezultatske neizvjesnosti. Koprivničani su na domaćem terenu uvijek „tvrd orah“, a Gorica preferira napadački nogomet uvijek težeći pobjedi. Također, zasigurno će se htjeti revanširati „farmaceutima“ za poraz u četvrtfinalu kupa u Gorici prije nekoliko mjeseci. Očekuje nas zanimljiv dvoboj, u kojem obje ekipe imaju ravnopravne izglede za uzeti puni plijen.

U nedjelju su na programu još dvije utakmice, Lokomotiva – Osijek i Istra – Rijeka. Dvoboj za Europu u Kranjčevićoj, koji je ujedno i derbi kola, gotovo je nemoguće prognozirati. Ono što je specifično je da momčadi ovaj susret dočekuju u dijametralno suprotnom raspoloženju. Lokomotiva je ulaskom u finale kupa dobila veliki podstreh za dalje, dok je Osijek uz puno „bure“ eliminiran iz kupa. Hoće li „ferata“ nastaviti u dobrom ritmu, ili će pak Osijek doći do iskupljenja za ispadanje u kupu, saznat ćemo uskoro.

Još jedan važan dvoboj igra se u nedjelju na pulskoj Aldo Drosini. Nogometaši Istre dočekuju favoriziranu Rijeku. Ova utakmica u nogometnim krugovima još se naziva i Derby della Učka, sve osim pobjede Riječana bilo bi iznenađenje. Rijeka trenutno drži drugu poziciju , koja vodi u kvalifikacije lige prvaka, te želi tamo i ostati, no to im neće biti nimalo lako. Istra je za sada , u sigurnoj zoni, ali ima samo dva boda više od pretposljednjeg Intera i posljednjeplasiranog Varaždina. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Rijeka nastaviti s pobjedama ili će igrači Ivana Preleca na domaćem terenu uspjeti otrgnuti bod(ove) dečkima s Kvarnera.

Sve u svemu, očekuje nas zanimljiv nastavak sezone, u kojem ćemo dobiti odgovore na nekoliko ključnih pitanja: tko će u kvalifikacije za ligu prvaka i europsku ligu, te tko će ispasti iz lige. Naslov prvak praktički je u Dinamovim rukama, i samo je pitanje vremena kada će ga i matematički potvrditi. Hajduk, Rijeka , Osijek i Lokomotiva vode veliku borbu za drugo mjesto, a uz to ostaje za vidjeti i može li se Gorica uključiti u borbu za mjesto koje vodi u pretkolo EL. Također, bit će zanimljivo pratiti borbu za ostanak, u kojoj se nalaze Istra, Varaždin i Inter. Razlika između navedenih klubova je samo dva boda i tu je sve moguće, pa čak i to da odluku o ostanku dobijemo tek u zadnjem kolu. Ono što je sigurno, to je da će Šibenik sljedeće sezone igrati prvu ligu, a tko će uz njega kompletirati elitni rang našeg nogometa saznat ćemo početkom kolovoza. O tome će odlučivati pobjednik između Orijenta( ukoliko dobiju licencu za 1. HNL), te pretposljednja momčad na prvoligaškoj ljestvici na kraju sezone. Očekuje nas zanimljiv nastavak sezone, a kako će se sve rasplesti saznat ćemo početkom kolovoza.

Dvojica velikana svjetskog boksa, Muhammad Ali i George Foreman , sučelili su 30.10.1974. u Kinshasi. Taj legendarni meč poznat je i pod nazivom The rumble in the jungle, što u prijevodu na hrvatski znači grmljavina u džungli. Za borbu na toj, posve neuobičajenoj, ali iznimno atraktivnoj lokaciji, zaslužan je tadašnji predsjednik Zaira( današnja Demokratska Republika Kongo) Mobuto Sese Seko, koji je boksačima osigurao po pet milijuna dolara. Dvoboj Alija i Foremana iščekivao se s velikim nestrpljenjem.

Naime, Muhammad Ali je zbog odbijanja odlaska u Vijetnamski rat suspendiran na tri godine, te me je oduzeta ranije osvojena titula. U svom prvom meču nakon povratka u ring, borio se protiv Joea Fraziera, te je poražen. Ipak Ali je 1974. uzvratio Frazieru, te je dobio priliku da se bori za naslov prvaka protiv Foremana, koji je tada bio u naletu. On je bio veliki favorit za pobjedu , jer je ostao neporažen u čak 40 mečeva, a u njih 37 je nokautirao protivnika u prve tri runde.

Veliki dvoboj u gradu na južnoj obali rijeke Kongo čekao se mjesecima. Boksači su cijelo ljeto proveli u Africi pripremajući se za meč. Tijekom tog razdoblja Ali je postao ljubimac navijača u Africi. Borba se trebala održati u rujnu, ali zbog Foremanove ozljede, prolongirana je za kraj listopada. Na stadionu u Kinshasi okupilo se 60 000 navijača, iako je borba započela u 4 ujutro po lokalnom vremenu. Publika je davala veliku podršku Aliju tijekom cijelog meča. Prijelomni trenutak meča dogodio se u osmoj rundi, kada je Ali je sa dva snažna udarca, prvo lijevom, potom i desnom rukom „složio“ Foremana na pod i osvojio naslov svjetskog prvaka u boksu. Iako su tada ova dvojica legendi bili veliki rivali, nakon te borbe postali su vrlo dobri prijatelji. Sam Foreman je za Alija izjavio da je za njega upravo on najveći boksač svih vremena. O ovom kultnom okršaju, 1996. je snimljen i film, „Kad smo bili kraljevi“, te je nagrađen Oscarom.

Ovaj dvoboj dvojice boksačkih giganata u srcu Afrike, jedan je od najvećih mečeva svih vremena, a mogli bi bez imalo pretjerivanja reći i jedan od najvećih sportskih događanja ikada.

Prije deset dana završeno je premijernog izdanje online svjetskog prvenstva u pikadu. U konkurenciji više od 1500 igrača iz 50 zemalja svijeta, naslov najboljeg pripao je Nizozemcu Dirku Van Duijvenbodeu. Polufinalni susreti ponudili su okršaje Chrisa Dobeya i Scotta Waitesa, te Gordona Mathersa i Dirka Van Duijvenbodea. Najveći favorit za svjetski tron bio je Chris Dobey, pobjednik turnira C.0.V.I.D. 2020. i jedan od deset najboljih pikado igrača na svijetu, ali iznenađujuće je zaustavljen na posljednjoj stepenici prije finala. Bolji od njega bio je njegov sunarodnjak Scott Waites. U ovom polufinalu našla su se čak tri Britanca i jedan Nizozemac, te se baš on „okitio“ naslovom svjetskog prvaka. Najprije je u polufinalu svladao Gordona Mathersa, da bi u finalu nadigrao Scotta Waitesa.

Ovaj mundijal pokazao je da je pikado sport koji vrvi iznenađenjima, te da je nemoguće prognozirati konačan rasplet. To najbolje pokazuje podatak da je Chris Dobey jedini pikadist koji je igrao najmanje polufinale i na ovom svjetskom prvenstvu i na turniru koji mu je prethodio. Iako je prvenstvo gotovo, tu nije kraj online pikado druženju. U ponedjeljak je započela C.O. V. I.D. Crew liga prvaka, a kao ni za prethodna dva natjecanja, ni ovaj put nije nedostajalo interesa.Ono po čemu je liga prvaka specifična, svakako je sustav natjecanja. Igrači su podijeljeni u devet regija, a osim muškog, postoji i ženski turnir. Kod djevojaka nema regionalnih skupina, dok su pikadisti raspoređeni na sljedeći način: Sjeverna Europa, Južna Europa, Njemačka, UK i Irska, Zapadna Europa, Istočna Europa, Afrika i Euroazija, Sjeverna i Južna Amerika, te Azija, Australija i Oceanija( ta dva kontinenta se natječu u istoj skupini). U regionalnoj skupini Sjeverna Europa nalaze se: Norveška, Švedska, Finska, Island, danska, Litva, Latvija i Estonija, dok su u skupini UK i Irska uz „zeleni otok“ još i Engleska, Wales, Škotska i Sjeverna Irska. Jedna od skupina obuhvaća samo natjecatelje iz Njemačke, dok se u skupini Južna Europa nalaze Francuska, Austrija, Švicarska, Italija, Andora, Malta, Grčka, Cipar, Španjolska Portugal, Monaco, Gibraltar, Lihtenštajn , Turska i San Marino. U skupini Zapadna Europa smješteni su igrači iz Luksemburga, Nizozemske i Belgije, dok se u skupini Istočna Europa nalaze igrači iz Hrvatske, BIH, Crne Gore, Srbije, Albanije, Moldavije, Rumunjske, Bugarske, Ukrajine, Rusije , Slovačke, Mađarske, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Gruzije, Češke, Kosova i Poljske. Što se tiče regionalnih skupina koje se ne odnose na europski kontinent, zastupljeni su sa stri skupine. Sjeverno američko – južnoamerička skupina obuhvaća pikadiste iz svih zemalja koje se nalaze na tim kontinentima. U afričko – euroazijskoj skupini smještene su sve zemlje „crnog kontinenta“, te nekolicina bliskoistočnih zemalja( Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati) i Kazahstan. U skupini koja obuhvaća Aziju , te Australiju i Oceaniju su: Kina, Tajland, Malezija, Indija, Indonezija, Filipini, Mongolija, dok su „azijski tigrovi“ polovično zastupljeni( Južna Koreja i Hong Kong), te Australija , Novi Zeland i zemlje Oceanije.

Liga prvaka tek se „zagrijava“ , ali to nipošto ne znači da nema uzbuđenja. Natjecanja u skupinama su započela, i bit će zanimljivo pratiti razvoj situacije. Nakon završetka grupnog dijela lige prvaka, slijedi nockaut faza, koja će u konačnici iznjedriti njenog prvog osvajača. Što reći, u tijeku je još jedan fenomenalan projekt, koji uz natjecateljski dio, nudi mogućnost stjecanja novih prijateljstava širom svijeta. Jedino što još mogu dodati je sretno svima i dobro se zabavite, a iako je konkurencija izuzetno jaka, nadam se da će i hrvatski pikadisti igrati važne uloge u ovom natjecanju.

U ljeto 2013. , u Hajduk je , na preporuku tadašnjeg stožernog igrača splitskog kluba Jeana Edvarda Kouassija , stigao talentirani afrički nogometaš Patrice Zoungrana. Doveo ga je bivši sportski direktor „bilih“ , Šveđanin Jens Anderson. Trener Hajduka tada je, baš kao što je to i danas slučaj, bio Igor Tudor. Zoungrana je nogometaš iz Burkine Faso, a u Hajduk je došao iz jednog od prvoligaša Burkine Faso. Iako smo priželjkivali da će poput svog prijatelja Kouassija pronaći svoje mjesto u prvoj momčadi „bilih“, to se nije dogodilo. Nije se uspio nametnuti na pripremama te je poslan na posudbu u stobrečki Primorac.

Stobreč je tada imao potpisan ugovor o suradnji s Hajdukom, te je splitski klub svoje mlade igrače slao na kaljenje u ovog drugoligaša. Tu se nije previše naigrao, pa uskoro odlazi u opuzenski Neretvanec, kojeg je tada trenirao bivši proslavljeni Hajdukov igrač Darko Dražić. U dresu Neretvanca osvojio je jesenski titulu u 3. HNL Jug, a zbog svoje jednostavnosti i skromnosti postao ljubimac navijača. Ovaj simpatični nogometaš stekao je nadimke „afrički Messi“ i „Messi iz Burkine Faso“, zbog svog umijeća baratanja loptom, te zbog svoje visine( 169 centimetara). Sam Zoungrana za sebe kaže da nije tip od noćnih izlazaka po diskotekama već da vrijeme voli provoditi u crkvi( potječe iz religiozne obitelji , a njegov brat je svećenik). Oduševljen je Dalmacijom, te nakon završetka igračke karijere ostati živjeti u Splitu. Ipak , ima i jednu zamjerku. Naime, neshvatljivo mu je koliko u našem podneblju ljudi „beštimaju“. Dalmacija i Afrika su dva potpuno suprotna temperamenta, nemoguće je uopće povući paralelu između te dvije kulture. Ne kaže se bez razloga da je južnjački mentalitet poseban, drugačiji. Tu se utakmice gledaju veoma uživljeno, što sa sobom često povlači burne reakcije, ovisno o kretanju rezultata. Većina tih psovki na utakmicama nije zlonamjerna, već je to način gledanja utakmice, ispušni ventil kad je rezultat kluba za kojeg navijamo loš. Nažalost, ima ih onih koje jesu zlonamjerne, i te najoštrije osuđujem. Nakon jesenskog naslova s „plavom makinjom“, Zoungrana, je zajedno sa trenerom Darkom Dražićem preselio u Solin. To mu je donijelo priliku da igra drugu hrvatsku ligu, što je bio jedan korak više u njegovoj karijeri. Momčad s Jadra nije imala je afinitet igranja prve lige, pa se nakon tri godine odlučio preseliti na sjever Hrvatske, u redove Rudeša. Prilagodba mu je bila teška, gore je život potpuno drugačiji. Ima velikih problema i za zagrebačkim govorom, još nije pohvatao sve te njihove riječi. Ekipa ga je sjajno prihvatila, iako kaže da ga zezaju da je postao pravi Dalmatinac. No, ni u Rudešu se nije previše zadržao. Početkom veljače priključio se Hrvatskom Dragovoljcu, i tek treba vidjeti kako će se tamo snaći.

Ovaj simpatični dečko pokazao se kao „egzotična“ prinova dalmatinskih niželigaša, u kojima je ostavio dubok trag te se udomaćio među lokalnim stanovništvom, stekavši brojne prijatelje. Uz to, silno mu se sviđa i hrvatska glazba, naročito Jole i Petar Grašo. Kaže da je presretan u Hrvatskoj, a ja se nadam da će učiniti ispuniti obećanje te da ćemo ga nakon završetka nogometne karijere viđati po Rivi i Dioklecijanovoj Palači.