Znamo da je američki nogomet jedan od najpopularnijih sportova na svijetu, a osim Sjeverne Amerike, u novije vrijeme sve se više aktivno igra i u Europi. Iako je u SAD-u nacionalni sport, dosadilo mu je „uvik“ isto okruženje i odlučio je malo otići u „vižite“ ostatku svijeta, a kao zanimljiva destinacija učinila mu se Europa. Obilazeći „stari kontinent“, odlučio je „skrenuti“ prema jugoistočnoj Europi, a posebno mu je pozornost privukla jedna država koja je na zemljopisnoj karti malena, ali je zato sportska velesila, sa pregršt uspješnih sportaša i vatrenim navijačima. Riječ je naravno, o našoj Hrvatskoj, te je 2005. osnovan prvi hrvatski klub u američkom nogometu, Zagreb Thunders, a najzaslužniji za to je Talijan Valerio Zannotti.

Tri godine poslije, u Splitu su osnovani Split Sea Wolvesi, kao drugi ovakav klub u Hrvatskoj. Godinu dana kasnije, svog predstavnika u sovom sportu dobila je i Slavonija, osnovan je Osijek Cannons. U Zagreb su još postojali i Zagreb Ridersi Zagreb Patriotsi, ali 2010. došlo je do „fuzije ovih dvaju klubova, te se zovu Zagreb Patriotsi. Upravo ti klubovi su sudjelovali u prvom izdanju HFL-a, našeg nacionalnog prvenstva. Liga se sastoji od 4 kluba: Split Sea Wolves, Zagreb Patriots, Osijek Cannons te Bjelovar Greenhorns. Finalna utakmica hrvatskog prvenstva zove se crobowl, a dosad su titule osvajala tri kluba, Split Sea Wolvesi, Zagreb Patriotsi i Osijek Cannonsi. Svi ovi klubovi kompletnu opremu nabavljaju isključivo iz inozemstva. Također, nijedan od ovih klubova nema adekvatne uvjete za trening, već se snalaze kako znaju i umiju. Razlog tome je što u Hrvatskoj ovaj sport još uvijek nije „prepoznat“, već se misli da ovaj sport nema perspektivnu budućnost u Hrvatskoj. Za naslov prvaka velike bitke vode Zagreb Patriotsi i Split Sea Wolvesi, dok su jednu titulu uspjeli osvojiti Osijek Cannonsi 2015. godine. Protivnici u finalu bili su im Zagreb Patriotsi, a igralo se u Vukovaru. Na tribinama je bilo oko 150 znatiželjnika koji su htjeli uživo vidjeti kako izgleda ovaj atraktivni ali zahtjevni sport na hrvatskim terenima. Iako su Splićani i Zagrepčani godinama nizali titule, nakratko se u tu kategoriju uspio ubaciti i Osijek, baš kao što je to bio slučaj sa Zagrebom i Rijekom koji su jedini uspjeli prekinuti dominaciju Hajduka i Dinama u HNL-u.

Uz hrvatsku football ligu, postoji i hrvatska flag football liga ( HFFL). To je liga beskontakntnog američkog nogometa, u njoj je zabranjeno blokiranje i obaranje, a igrači umjesto opreme nose remenje oko pasa. Utakmica se sastoji od dva poluvremena , a svako traje 20 minuta( za razliku od klasičnog američkog nogometa u kojem se igraju četiri četvrtine po 15 minuta). Ovaj oblik američkog nogometa je iznimno dobar za razvoj mladih igrača. Iako su u početku za igranje lige flag footballa bila zainteresirana samo četiri kluba u Hrvatskoj, uskoro je broj interesanata narastao na osam. Neki od sudionika HFFL su: Dubrovnik Sharks, Cibale Centurions, Bjelovar Greenhorns, Zaprešić Saints, Velika Gorica Buffaloes, Ogulin Knights. U premijernom izdanju prvenstva 2009., naslovom prvaka „okitili“ su se igrači Bjelovar Greenhornsa. Iako se trenutno natječe osam klubova, broj zainteresiranih za igranje HFFL i dalje raste.

Također formirana je i hrvatska nacionalna selekcija u američkom nogometu. Sastavljena je pretežno od igrača koji nastupaju u hrvatskoj ligi, što je pokazatelj da se u našoj zemlji dobro radi, te da su udareni dobri temelji za budućnost. Hrvatska je 2016. nastupila na Balkan Bowlu u Beogradu, te je zauzela treće mjesto. Ovaj turnir se trebao održati u Sisku od 13.03. do 15.03. ove godine, ali je zbog koronavirusa otkazan.
Iako za ovaj sport postoji interes koji je još uvijek u uzlaznoj putanji, tu je i veliki problem s kojim se suočavaju brojni sportski klubovi u Hrvatskoj, a naravno riječ je o financijama. Većina klubova nema gotovo nikakvu potporu gradova, a u takvim uvjetima zaista nije lako ni trenirati ni igrati. Ovaj sport uspješno opstaje samo zahvaljujući vodstvu klubova i pojedinim entuzijastima koji se trude da ovaj sport podignu na zadovoljavajuću razinu. Ukoliko naši klubovi ne dobiju „financijsku injekciju“ od strane sponzora ili lokalnih vlasti, budućnost ovog sporta u Hrvatskoj naći će se na tankom ledu, i jedino je pitanje hoće li potonuti poput Titanica, ili će se led otopiti i „zasjati sunce“, doći bolji dani, što bi otvorilo prostor za daljnje napredovanje hrvatskih klubova.

Na drugim olimpijskim igrama suvremenog doba, koje su održane u Parizu 1900., na popisu sportova u kojima su se održavala natjecanja bio je i polo. To je momčadski sport u kojem dvije ekipe od četiri igrača, a utakmice se odvijaju na velikoj travnatoj površini koja može imati dimenzije i do 300x150. Cilj igre je jašući konja pomoću dugih palica ubaciti lopticu u protivnička vrata. Igra se u nekoliko perioda od po 7 minuta, a ti periodi se nazivaju chukka. Ovisno o nivou i vrsti natjecanja, može se igrati na 4,6, ili pak 8 chukkova. Polo se još naziva i „sport kraljeva“ , jer ga igrati mogu samo oni najbogatiji. Naime, zna se dogoditi da igrač tijekom igre promijeni čak četiri konja, a takvu investiciju sebi mogu priuštiti samo oni s najvećom platežnom moći. Osim ovog, klasičnog pola, postoje i još neke varijante ovog sporta. Imamo i arena polo( koji se igra u dvorani), potom polo na pijesku , te polo na snijegu. Ono što je zajedničkom tim oblicima pola je da u tim slučajevima igraju po tri igrača u svakoj ekipi.

Polo se u olimpijskom programu zadržao 36 godina, a posljednje izdanje mu je bilo na olimpijadi u Berlinu 1936. godine. Nakon toga ovaj zanimljivi i atraktivni sport nikada više se nije našao u programu najvećeg sportskog događaja na svijetu , a zasad nema naznaka da bi se to u bliskoj budućnosti moglo promijeniti. Glavni razlog tome je činjenica da polo ima status profesionalnog sporta u samo 15 zemalja svijeta, dok se u još 62 zemlje igra amaterski ili pak rekreativno. Polo je stekao veliku popularnost u samo četiri zemlje: Engleskoj, SAD-u, Pakistanu i Argentini. Upravo potonji su peterostruki svjetski prvaci u ovom sportu. Uz njih, tri svjetske titule imaju i njihovi susjedi Brazilci, dva Čileanci, a jedan Amerikanci. Prvo svjetsko prvenstvo organizirano je dosta kasno, tek 1987. godine. Domaćin je bio Buenos Aires, a prvi svjetski prvak postala je Argentina. Na popis osvajača medalja na mundijalima upisalo se ukupno osam zemalja, a uz već ranije spomenute južnoameričke zemlje, te SAD i Englesku, tu su još i Italija, Australija i Meksiko. Zanimljivo, Pakistan nema nijednu osvojenu medalju, a jedna je od četiri zemlje u kojima je polo najpopularniji. Latinoameričke zemlje pravi su vladari ovog sporta, dok se zemlje iz ostatka svijeta tek ponekad „okite“ medaljom. Kada je riječ o polu u Hrvatskoj, i tu postoji jedna zanimljiva priča. Naime, početkom dvadesetog stoljeća polo se počeo igrati na Brijunima. Tradicija igranja ovog sporta obnovljen je 2004. godine, kada je poznata talijanska modna kuća Brioni organizirali polo turnir. Sudjelovali su najbolji svjetski igrači pola, što je u naš nacionalni park privuklo brojne poznate osobe. Održala su se tri izdanja turnira, posljednje njegovo izdanje bilo je 2006. godine. Organizatori su odustali jer domaćini nisu htjeli ništa poduzeti po pitanju uređenja kako hotela , tako i samog otoka.

Deset godina kasnije, polo je opet stigao u Hrvatsku, ali ovaj put ne na Brijune već u Rovinj. U svibnju 2016. održano je prvo izdanje ovog četverodnevnog turnira, čiji su organizatori Adris grupa i Maistre. Turnir se održao u areni plaže Porton Biondi, a na 5o- ak argentinskih konja snage su odmjerili igrači iz Argentine, Njemačke, Italije, Švicarske i Hrvatske. Ovaj turnir podržala je i poznata argentinska robna marka La martine, koja je ujedno i veliki promotor pola u svijetu. Cilj ovog turnira bio je osnivanje Mediteranske lige , u suradnji sa poznatim polo klubovima, talijanskim Viareggiom i švicarskom Asconom, te sa već postojećim turnirima na Ibizi, Mallorci, te u Kairu. Ovaj višednevni spektakl na rovinjskim plažama iz godine u godine posjećivalo je sve više i više ljudi, ali nažalost, baš kao ni brijunska, ni ova rovinjska manifestacija nije uspjela opstati. Polo iziskuje velika financijska ulaganja, a to je ipak bio prevelik „uteg“ za organizatore. Izgleda da će i ideja o Mediteranskoj ligi samo na tome i ostati, što je prava šteta. Što se pak tiče pola na olimpijskim igrama, to će se , zbog nadolazeće ekonomske krize koja će vrlo vjerojatno uzdrmati čitav svijet , teško uskoro dogoditi. Ipak, jednom kad sve ovo prođe i vratimo se u normalu, nadam se da bi se možda i to moglo promijeniti, pa da šira publika dobije priliku bolje upoznati ovaj prekrasni sport.

Hrvatska je oduvijek bila dio košarke elite, te je svijetu dala neke od velikana košarke poput Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Krešimira Ćosića i Dina Rađe. Još u vremenu Jugoslavije, hrvatski igrači su igrali velike uloge u sastavu bivše države na velikim natjecanjima. U istom ritmu nastavilo se i nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske, ali to nažalost nije bilo dugog vijeka. Nakon olimpijskog srebra iz Barcelone 1992. godine i bronce sa europskog prvenstva u Grčkoj 1995. godine, Hrvatska do danas nije stala na postolje. Kako je to moguće i što je razlog tome podrobnije ću analizirati u ovom tekstu.

Hrvatska danas ima čak sedmoricu igrača u NBA ligi, što je za tako malu državu ogroman uspjeh. U najjačoj ligi svijeta nastupaju kako najbolji hrvatski košarkaši, tako i oni čije vrijeme tek dolazi. Oni su : Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Mario Hezonja, Luka Šamanić, Ivica Zubac, Ante Toni Žižić i Dragan Bender. Unatoč tome, medalja na velikim natjecanjima još uvijek je na čekanju. I to nije najgore od svega. Naime, Hrvatska se uopće nije plasirala na svjetsko prvenstvo u Kini prošle godine. Za Hrvatsku , zemlju koja ima igrače u kući slavnih i čija dva kluba zajedno imaju pet europskih klupskih titula, neodlazak na kineski mundobasket bio je ogroman udarac. Razloga za to, nažalost, ima napretek. Jedan od najbitnijih svakako je to što je Hrvatska bez svojih NBA košarkaša znatno slabije, a upravo tadašnji izbornik Dražen Anzulović nije mogao računati u većem dijelu kvalifikacija. Naime, tada je sezona „preko bare“ još uvijek bila u punom jeku, pa Bogdanović i društvo nisu bili u mogućnosti pomoći Hrvatskoj. Igrački roster tako se sastojao pretežno od igrača iz Eurolige i hrvatskog prvenstva. Iako nekompletni, ipak smo od tih mladića očekivali puno više od onoga što smo dobili. Pretrpjeli smo neke uistinu nevjerojatne poraze, a najbolniji je bio onaj u gostima kod Nizozemske. I to ne sa jedan, ne sa dva, nego sa čak sedam koševa razlike! Iako smo se „na mišiće“ uspjeli dovući do drugog kruga kvalifikacija, ni tamo nismo odigrali ništa bolje. Zapravo, odigrali smo dobro samo jednu utakmicu, ali i nju smo izgubili. Riječ je o utakmici protiv Litve u Osijeku. Litva je bila „desetkovana“, a nama su se priključili NBA-evci. Nažalost , unatoč dobroj igri, pali smo u neizvjesnoj završnici. Upravo taj poraz nas je gurnuo miljama daleko od svjetskog prvenstva, a u nastavku je bilo samo još gore. Ove kvalifikacije pamtit ćemo po porazima od Nizozemske, Mađarske i Poljske, ali i po krcatoj dvorani u Osijeku koji su protiv Litve stvorili sjajnu atmosferu na tribinama. Baš kao i na Davis Cupu , još jednom su pokazali da su uvijek tu za Hrvatsku i da zaslužuju još ovakvih utakmica u budućnosti. Uz Split, Zadar , Šibenik i Sinj, još jedino Osijek zna napravit atmosferu koja je dostojna košarkaške velesila kakva je Hrvatska godinama i bila.

Drugi razlog neuspjeha je loš rad s mladim igračima. Iako je Hrvatska prepuna talenata, često se „izgube“ u prijelazu iz juniora u seniore. Treneri koji rade s njima nisu dovoljno stručni da ih usmjere na pravi put, a kao posljedica toga je prerani odlazak tih momaka u jače europske klubove, gdje samo rijetki od njih uspiju. Najbolji primjer toga je darovita generacija koja je 2015. u Grčkoj na svjetskom U-19 prvenstvu osvojila srebrnu medalju. Tada smo tijesno poraženi od SAD-a, a način na koji smo izgubili spada pod rubriku „vjerovali ili ne“. Iako smo gubili većim dijelom utakmice, Amerikanci nikako nisu uspijevali ostvariti značajniju prednost kojom bi „prelomili“ utakmicu. Dvije sekunde prije kraja utakmice, Amerikanci su vodili jedan razlike, a Hrvatska je imala napad. Borbeni Luka Božić izborio je dva slobodna bacanja. Iako je prvo promašio, srećom uspio se pribrati i pogoditi drugo za produžetak. U produžecima smo nažalost, psihički i fizički potonuli , pa smo se nakon svega morali zadovoljiti titulom viceprvaka, što nije bilo nimalo jednostavno. Neki od tih igrača uspjeli su se probiti do NBA lige( Žižić, Bender, Zubac), a neki se još uvijek „traže“. Nik Slavica je u tom finalu odigrao utakmicu života, te je uvršten u idealnu momčad prvenstva, ali danas nažalost, „luta“ od jednog do drugog hrvatskog prvoligaša nigdje se ne zadržavajući predugo. Nigdje se nije uspio nametnuti , tek bi ponekad „bljesnuo“ i podsjetio na „srebrno“ ljeto 2015. Luka Božić, veliki tragičar tog finala, također nikako ne uspijeva uhvatiti pravi ritam. Trenutno igra za podgoričku Budućnost i jedan je od boljih igrača, ali s obzirom na svoj potencijal, već je mogao i morao igrati u puno jačem klubu. U sličnoj situaciji je i Marko Arapović, koji se još uvijek traži. Naime, imao je velikih problema s učestalim ozljedama, te nikako ne uspijeva uhvatiti ritam. Gotovo ista situacija je i s Rokom Prkačinom, jednim od najboljih igrača Hrvatske U-16, koja je prije dvije godine u Srbiji osvojila europsko zlato. Tada je bio igrač Real Madrida, ali se ubrzo odlučio na povratak u domovinu i transfer u Cibonu. To se sve više pokazuje kao velika pogreška, jer Roko ne igra ni približno koliko bi trebao. Cibona je daleko od slavnih dana, više nema ni izbliza toliko jaku momčad da igrač Rokove kvalitete tu ne bi imao mjesta. Nažalost, mislim da je i Prkačin sve bliže scenariju kakav smo gledali dok je Zubac igrao za „vukove“. Nadam se da će se ova situacija uskoro riješiti i da će Roko pronaći svoj put i pokazati koliko zapravo vrijedi.

Kao da sve ovo nije dovoljno, u Hrvatskoj je jako loša infrastruktura. Neke dvorane su u lošem stanju, neke nemaju ni adekvatne uvjete za treniranje. To je dugogodišnji problem naše košarke, s kojim se nažalost, nitko ne želi uhvatiti u koštac, a to bi trebala biti nužnost. Svi ovi momci zaslužuju imati uvjete kakve u bogatijim državama imaju ne samo prvoligaši, već i dobar dio niželigaša. To je jedan od osnovnih preduvjeta za kvalitetan rad u zdravom okruženju, i taj problem Hrvatska hitno treba riješiti.

Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za prošlogodišnji mundijal, naši košarkaši sjajno su startali u kvalifikacije za europsko prvenstvo 2021. Nakon dva odigrana kola imaju maksimalan učinak, i drže prvo mjesto u skupini , u kojoj su još i Švedska, Nizozemska i Turska. Iako ni u tim utakmicama nismo mogli računati na naše NBA igrače, nismo dopustili ponavljanje scenarija iz prijašnjih kvalifikacija, već smo odigrali onako kako to znamo, pa ni rezultat nije izostao. Osim pobjeda, u našem pohodu na Euro posebno se istaknuo Mateo Drežnjak, igrač Širokog. Do nacionalnog dresa došao je na mala vrata, te je svojom igrom i pristupom pokazao da u budućnosti od njega možemo očekivati velike stvari. Uz borbu za odlazak na europsku smotru, naši košarkaši imaju priliku plasirati na olimpijske igre u Tokiju. Nalaze se u skupini sa Brazilom i Tunisom, dok su u drugoj skupini ( s kojom se križamo) smješteni Njemačka, Rusija i Meksiko. Kvalifikacije bi se trebale igrati u lipnju sljedeće godine u Splitu, ali zbog trenutne situacije u svijetu ni to nije sigurno. No, zasada je tako, i ukoliko se turnir održi i Hrvatska bude kompletna, imamo dobre šanse da odemo u Tokio. Splitska publika uvijek izvlači maksimum iz igrača, pa se nadam da će i naši košarkaši nošeni atmosferom uspjeti osigurati vizu za japansku prijestolnicu.

Hrvatski nogometaši oduvijek su visoko kotirali u svjetskom nogometu, te su nas puno puta razveselili svojim rezultatima i velikim uspjesima. Kroz povijest smo odigrali brojne velike utakmice s renomiranim protivnicima. Nekada bi teren napuštali pognute glave, a nekada s osmjehom na licu i osjećajem ponosa i sreće. U ovom tekstu navest ću i ukratko opisati deset najvećih pobjeda „vatrenih“ po mom mišljenju.

Hrvatska – Argentina 3 -0, SP u Rusiji, 2018. – kakva je to utakmica bila! Nakon uvodne pobjede protiv Nigerije, čekao nas je okršaj s velikim „gaučosima“! Bio je to težak izazov, koji smo morali riješiti u svoju korist ukoliko želimo sebi širom odškrinuti vrata drugog kruga svjetskog prvenstva. Utakmica je bila puno zahtjevnija nego li to sugerira konačni rezultat. Hrvatska je odigrala maestralno( pogotovo drugo poluvrijeme), te golovima Rebića, Rakitića i Modrića srušila svjetske viceprvake sa brazilskog mundijala. Ta će utakmica ostati zapamćena i po spektakularnom voleju Rebića kojim je „izbušio“ argentinsku mrežu.

Hrvatska – Njemačka 3-0, SP u Francuskoj 1998. – tada sam imala pet godina, i to je bila prva utakmica „vatrenih“ koju sam pogledala. Igralo se četvrtfinale svjetskog prvenstva , a svjetska javnost je prednost davala Njemcima, imajući u vidu to da su nas upravo oni dvije godine ranije zaustavili u istoj fazi, samo što je tada bila riječ o europskoj smotri. Hrvatska je odigrala jednu od najboljih utakmica u svojoj povijesti, a strijelci u velikom „skalpu“ bili su Davor Šuker, Goran Vlaović i Robert Jarni. Nakon te naše pobjede cijeli svijet je bio u pozitvnom šoku. Ljudima je bilo nevjerojatno da se jedna mala zemlja, u kojoj je tek tri godine prije toga okončan višegodišnji rat, može svijetu prezentirati u ovakvom svijetlu.

Hrvatska – Engleska, SP u Rusiji 2018. – teško je naći prave riječi za silne emocije koje su preplavile cijelu Hrvatsku nakon ove velike pobjede. Sama činjenica da smo poslije 1998. dvadeset godina kasnije ponovo u polufinalu mundijala bila je čudesna. Kad se tome pridoda da smo na u polufinalu eliminirali državu koja je „kolijevka nogometa“, onda nema dileme da je to podvig vrijedan divljenja. Utakmica je bila napeta, ako i uostalom sve naše utakmice u nockaut fazi tog prvenstva. Bila je to dijametralno suprotna utakmica u odnosu na polufinale protiv Francuza 1998. Naime, ovaj put su Englezi poveli , a mi preokrenuli na 2-1. Englezi su poveli preko Tripiea, a strijelci za Hrvatsku bili su Perišić i Mandžukić, s tim da je upravo „supermario“ postigao gol vrijedan finala. Utakmica za anale, večer za pamćenje.

Hrvatska – Nizozemska, SP u Francuskoj 1998. – dvoboj za broncu na pariškom Parku prinčeva svakako spada u sam vrh hrvatskih pobjeda. Odigrali smo sjajnu utakmicu protiv uvijek neugodnih Nizozemaca. Strijelci za izabranike Ćire Blaževića bili su Davor Šuker i Robert Prosinečki, dok je za „oranje“ zabio Zenden. Ta brončana medalja bila je šlag na tortu jedne sjajne generacije „vatrenih“.

Engleska – Hrvatska, kvalifikacije za EP 2008. – utakmica u kojoj je Hrvatska pobijedila i tako ostavila domaćina bez europskog prvenstva, i to usred Londona. Englezi još uvijek nisu bili osigurali nastup na Euru u Austriji i Švicarskoj, dok je Hrvatska to učinila jedno kolo ranije. Izabranici Slavena Bilića nisu bili nimalo impresionirani činjenicom da igraju pred 90 000 ljudi na krcatom Wembleyu, već su djelovali potpuno i smireno. Upravo nas je ta mirnoća i dovela do velike pobjede. Strijelci za Hrvatsku bili su Kranjčar, Olić i Petrić, dok su za domaćine poentirali Lampard i Crouch. Tu prekrasnu londonsku noć pamtiti ćemo zauvijek.

Hrvatska – Italija, SP u Južnoj Koreji i Japanu 2002. – ovaj susjedski okršaj dogodio se u drugom kolu te atraktivne, ali neugodne europsko – latinoameričke skupine. Uz Hrvatsku i Italiju, tu su još bili Meksiko i Ekvador. Nakon poraza od „el trija“( nadimak Meksika), čekao nas je jedan od najtežih mogućih protivnika za pokušaj iskupljenja – Italija. Ipak, naši dečki su u Ibarakiju odigrali ratničku utakmicu i svaladali naše prekomorske susjede. Strijelci za nas bili su Olić i Rapaić, čiji je gol škaricama bio posebno atraktivan. Iako smo poraženi i od Ekvadora što je značilo da idemo kući, ta će utakmica nesumnjivo ostati jedna od naših najvećih pobjeda.

Hrvatska – Njemačka, EP u Austriji i Švicarskoj 2008. – to je bio početak sjajne Modrićeve generacije. U drugom kolu tog „alpskog“ Eura, „vatreni su šokirali Njemce, koji su bili favoriti u toj utakmici. Hrvatska je pobijedila 2 – 1 pogocima Olića i Srne. Njemci su uspjeli tek ublažiti poraz preko Michaela Ballacka. Koliku težinu je imala ova pobjeda pokazalo se ubrzo, jer je Njemačka osvojila srebrnu medalju, a mi smo , uz Španjolsku, jedini koji su je na tom putu pobijedili.

Hrvatska – Danska EP u Engleskoj 1996. – Hrvatska i Danska odigrale su brojne važne utakmice, ali ovu iz skupine Eura u Engleskoj svi ljubitelji nogometa u Hrvatskoj dugo će pamtiti. Bivši europski prvaci danci u svom sastavu imali su velikane poput Petera Smeichela, te braće Briana i Michela Laudrupa, ali ni Hrvatska nije zaostajala kvalitetom igračkog rostera. Upisali smo veliku , 3 – 0 pobjedu, do koje smo došli zahvaljujući golovima dvostrukog strijelca Šukera i Zvonimira Bobana. Uz pobjedu pamtit ćemo spektakularni Šukerov lob , koji je Smeichel samo ispratio pogledom.

Hrvatska – Španjolska, EP u Francuskoj 2016. – bila je to velika pobjeda Hrvatske u jednoj fenomenalnoj utakmici. Bilo je to u posljednjem kolu skupine na Euru u Francuskoj prije četiri godine. Hrvatska još nije bila sigurna u prolaz, te joj je trebala pobjeda. Izbornik Čačić iznenadio je sa prvih 11, u kojim nije bilo kapetana Luke Modrića. Ipak, Hrvatska je pobijedila branitelje naslova 2-1. Španjolci su poveli u ranoj fazi utakmice golom Morate, ali Hrvatska je odličnim drugim poluvremenom preokrenula golovima Kalinića i Perišića. Vrijedi istaknuti i da je Danijel Subašić obranio kazneni udarac Sergiju Ramosu pri rezultatu 1-1. Ova pobjeda ima posebnu težinu jer je ostvarena bez Modrića u sastavu, te smo pokazali da imamo igrače koji ga mogu kvalitetno zamijeniti.

Moram napomenuti da sam nabrojala slučajnim redoslijedom, nisu poredane po važnosti od vrha prema dnu ili obrnuto. Istu praksu provodim i u ostalim tekstovima u kojima nešto nabrajam ili opisujem( kao što su tekstovi o stadionima, prognozi WTA ljestvice, maskotama, itd.) Sve ove velike pobjede pokazatelji su da smo oduvijek bili talentirana nacija i da ne moramo brinuti za budućnost.

Početkom ožujka, prije nego što je kompletan sport obustavljen, u Hrvatskoj se dogodila jedna od najvećih sportskih senzacija. Naime, hokejašice druge momčadi Zeline osvojile su naslov prvaka natječući se u konkurenciji – dječaka, i to u kadetskom uzrastu! Ne, ne brinite, niste krivo pročitali, ovo je istina. Ovakav podvig nezapamćen je čak i u svjetskim razmjerima, a da mi je prije netko rekao da će se ovo dogoditi u Hrvatskoj, poslala bi ga da se javi u bolnicu u Vrapču. Šalu na stranu, i dok ovo pišem, još uvijek sam pod dojmom ove nevjerojatne, ali prekrasne priče sa hrvatskog sjevera.

U ligi mlađih kadeta( U 13) natječe se 8 klubova, a podatak koji posebno privlači pozornost je taj da se u njoj natječu i muška i ženska momčad Zeline! One su jedina ženska ekipa u ligi, sve ostalo su dječaci. Osim hokejaša i hokejašica Zeline, natječu se još i Marathon, Trešnjevka, Zrinjevac, Jedinstvo, Mladost i Concordia 1906. Hokejašice Zeline 2 sjajno su odigrale završnicu prvenstva. Najprije su svladale svoje klupske kolege dječake rezultatom 3 -1 , da bi u velikom finalu nadjačale Zrinjevac sa 5 -2. Također, njihovoj hokejašici Viktoriji Zajec pripala je titula najefikasnije igračice prvenstva, a postigla je ukupno 17 pogodaka. Koliko su djevojčice iz Zeline bile dominantne, dovoljno govori činjenica da su u finalu u sastavu Zrinjevca nastupila samo tri dječaka, dok su ostatak ekipe činile djevojčice. Očito su mislili da , kad se već „jači spol“ pokazao inferiornim, da bi im uvođenje „ljepšeg spola“ u igru možda moglo donijeti trofej. Ako su makar i nakratko pomislili da će to nešto promijeniti, ubrzo su postali svjesni da se to neće dogoditi. Igračice Krste Nikolića bile su najbolje kada je to bilo najpotrebnije, te su zasluženo osvojile titulu. A sada da nabrojim zelinske junakinje: Tea Andračić, Helena Buzjak, Tea Hrupec, Viktorija Zajec, Petra Dananić, Sara Krkač, Ela Sever, Jana Puhelek i Anđela Litvić. Trener ekipe je Krsto Nikolić, a vođa Igor Buzjak.

Ono što je do prije nešto više od dva mjeseca zvučalo kao tek jedan veliki san, postalo je stvarnost. Ekipa djevojčica osvojila je titulu u konkurenciji dječaka. Zaista nešto nevjerojatno, pogotovo što se to dogodilo u našoj domovini. Priča za povijest, rezultat za vječnost. Ovime je hokejski klub Zelina pokazao da ima svijetlu budućnost. Zdrav su klub koji počiva na zdravim temeljima, a jedan od najvažnijih je upravo kvalitetan omladinski pogon. To je zalog za budućnost, a njihova višegodišnja uspješnost na svim razinama pokazatelj je da školu Zeline vode vrsni stručnjaci, i da je klub na pravom putu. Sigurna sam da ćemo još puno slušati o velikim ostavrenjima hokejašica i hokejašica ovog , na zemljopisnoj karti malog, ali na onoj dvoranskog hokeja, velegrada.

Odmah po završetku pikado turnira C.O.V.I.D. 2020., započelo je prvo online svjetsko prvenstvo u pikadu. Baš popu nedavno okončanog turnira , i ova svjetska smotra u pikadu okupila je veliki broj zaljubljenika u ovaj sport. Natjecalo se ukupno 1540 igrača iz čak 60 zemalja svijeta, a zastupljeni su bili svi kontinenti.

Dosadašnji mečevi ponudili su pregršt uzbudljivih okršaja, a bilo je i iznenađujućih rezultata. Tako su svoj nastup puno prije nego li su se tome nadali završili neki od igrača koji su na turniru C.O.V.I.D. 2020. stigli do same završnicu. Kao prvi među favoritima, svoj nastup je završio engleski predstavnik Steve Cadman. Bolji od njega bio je Jojo Tamares sa Filipina, a rezultat je bio 10 -8. Svakako najveće iznenađenje je eliminacija Njemca Nica Kurza, koji je u „grand slam“ fazi( 128 najboljih) tijesno poražen od engleskog predstavnika Douga Thoburna rezultatom 10 -9. U istoj fazi zaustavljen je i naš Dragutin Pečnjak, koji je imao status četvrtog nositelja svjetskog prvenstva. Baš kao u slučaju Kurza, i za njega je „koban“ bio jedan Englez, Andy Seed. Meč je bio dosta izjednačen, ali je u konačnici Seed slavio sa 10 -8. No, ni tu nije bio kraj "pomoru" favorita. U sljedećoj fazi( kada su na turniru ostala 64 najbolja pikadista), svoj oproštaj od turnira imao je i Nizozemac Danny Van Trijp. Njega je na putu prema šesnaestini finala zaustavio Velšanin John Wiliams Jones( 10 -5), koji će nastupiti u osmini finala svjetskog prvenstva. Kako se prvenstvo zahuktavalo, bilo je sve više iznenađenja. U šesnaestini finala ostali smo bez još dvojice pikadista iz najužeg kruga favorita, Austrijanaca, Rowby – John Rodrigueza i Michaela Rasztovitza. Rodrigueza je zaustavio Scott Waites iz Engleske, bio je bolji s 11-8. Drugi austrijski predstavnik Michael Rasztovits, zaustavljen je od Indijca Nitin Sharad Kumara rezultatom 11-9. No ni tu nije bio kraj iznenađenjima. Svoje mjesto u osmini finala nije uspio osigurati ni kanadski natjecatelj Jim Long. Njega je neočekivano nadjačao Andy Aspinall iz Engleske, bilo je 11-7.

Pred nama su mečevi osmine finala, koji su na rasporedu danas i sutra. Kada povučemo paralelu s osminom finala turnira C.0.V.I.D. 2020., lako je proizvesti zaključak da je u ovom sportu sve moguće i da svatko svakoga može pobijediti. Tu činjenicu najbolje potkrepljuje podatak da je je samo pet sudionika iste faze na turniru C.O.V.I.D. 2020. pronašlo svoje mjesto u osmini finala svjetskog prvenstva. Oni kojima je to pošlo za rukom su : Chris Dobey( Engleska), Florian Hempel( Njemačka), Ryan Searle( Engleska), Ricardo Pietreczko( Njemačka) i Andy Boulton( Škotska). Ulazimo u najzanimljiviju fazu prvenstva i ostaje za vidjeti može li nominalno prvo ime ovog prvenstva Chris Dobey ponovo podignuti pehar, ili će ga na tom putu netko ipak zaustaviti. Odgovor na to pitanje saznat ćemo u nedjelju, kada je na rasporedu veliko finale.

Nogomet se danas igra u svakom kutku kugle zemaljske. U velikoj većini zemalja igra se profesionalno, dok je u nekim zemljama to još uvijek u amaterskom rangu. Kroz povijest, nogomet se igrao gdje god se pružala prilika, na ulici, na pašnjacima , livadama, itd. Kako je nogometu tijekom godina sve više rasla popularnost, tako se i stvarala potreba da se sama igra premjesti na za to adekvatan prostor, na neko ljepše i prikladnije mjesto. Započela je izgradnja nogometnih stadiona, čime su igrači dobili priliku da igraju u uvjetima kakvim zaslužuju, kao i navijači da uživo s tribina gledaju utakmice svog kluba. Danas na svijetu imamo na tisuće stadiona, a svaki je na neki način poseban. Neke od( prije svega izgledom) najspektakularnijih stadiona možemo živjeti u „nogometnim“ zemljama poput Engleske, Španjolske, Brazila i Argentine. S druge strane, imamo i one stadione koji pozornost ne privlače „arhitektičkim savršenstvom“, već nekom svojom neuobičajenom karakteristikom( položaj na atraktivnoj lokaciji, neobičnim oblikom, itd.). Upravo takvi stadioni tema su moje današnje priče, a ja ću u „moru“ intrigantnih svjetskih stadiona, izdvojiti one (po meni) najatraktivnije.

Stadion Alberto Chivo de Cordoba u Meksiku – dom je momčadi Deportivo Toluca. Ističe se sjedalicama koje su postavljene tako da sačinjavaju veliki mural Aratmósfera, a riječ je o zapadnoj tribini. Mural prikazuje čovjeka koji poseže prema nebu kako bi dodirnuo svjetlost. Kapacitet stadiona je 32.603 sjedećih mjesta.

Tenis se , uz nogomet , košarku i Formulu 1 ubraja među četiri najpopularnija sporta na svijetu. Povijest ovog sporta obilježile su igračke veličine poput Petea Samprasa, Johna McEnroea, Bjorna Borga, Monike Seleš, Steffi Graf, Martine Navratilove i Chris Everth. No, i sadašnjost nam nudi priliku da uživamo prateći najbolje aktualne igrače poput Novaka Đokovića, Rogera Federera i Rafaela Nadala u muškoj, te Serene Wiliams, Ashleigh Barty i Simone Halep u ženskoj konkurenciji. I hrvatski tenisači i tenisačice igrali su i još uvijek igraju velike uloge u svjetskom tenisu. Jedan od najvećih svakako je legendarni Goran Ivanišević, a tu su još i Goran Prpić , Željko Franulović i Iva Majoli, a danas su tu Marin Čilić, Mate Pavić , Ivan Dodig , Donna Vekić i brojni drugi koji svoj doprinos daju kroz mečeve u pojedinačnoj konkurenciji, ali i kroz igru parova. U ovom tekstu predstavit ću svoju prognozu svjetskih top deset igračica na WTA ljestvici krajem 2021. godine.

Cori Gauff – ova američka srednjoškolska sve nas je oduševila svojim nastupom na prošlogodišnjem Wimbledonu. Naime, nakon što je dobila pozivnicu organizatora za nastup u kvalifikacijama, uspješno je prošla sve tri prepreke i izborila nastup u glavnom turniru. No, ni tu nije bio kraj njenim sjajnim prezentacijama na wimbledonskoj travi. Nanizala je tri pobjede, te je stigla sve do osmine finala! Iako je tu zaustavljena od strane Simone Halep, svojim pristupom i igrom u kojoj sa samo 15 godina posjeduje širok repertoar udaraca na kojem bi joj zavidjele i neke od igračica iz samog vrha. Engleska publika to je itekako prepoznala, te je na njenim mečevima vladala nevjerojatna, na trenutke urnebesna atmosfera. Nesumnjivo, ona spada u one koje će obilježiti modernu eru svjetskog tenisa.

Svako veliko sportsko natjecanje ima svoju maskotu, svoj simbol. Obično to bude neki životinjski lik karakterističan za podneblje u kojem se natjecanje održava, ali to može biti i biljka, ljudsko biće ili pak neki predmet ili pojava. Također, svaka maskota ima i svoje ime, koje bira publika. U ovom tekstu podsjetit ćemo se poznatih maskota koje su obilježile velika sportska događanja u regiji, ali i onih koje su nas svojom pojavom najviše razveselile i nasmijale tijekom održavanja natjecanja.

Gauchito – službena maskota svjetskog nogometnog prvenstva 1978. u Argentini. To je simpatični dječak odjeven u argentinski dres, a na glavi je imao šešir na kojem piše Argentina 1978. Gaučo je stočar koji se bavi govedarstvom , a simbolizira odvažnog velikodušnog i hrabrog čovjeka. Njegovo ime je umanjenica za riječ gaučo. Osim šešira na glavi, nosio je žutu maramu oko vrata, a ruci je imao bič.

Prije malo više od pola godine, odlučila sam pokrenuti sportski blog. Od malih nogu pratila sam sva sportska događanja, a uz to sam voljela pisati. Tijekom odrastanja, često sam razmišljala o tome što želim biti u životu. Najveća želja bila mi je igrati nogomet, što je moju mamu dovodilo do očaja. Pošto ni u Makarskoj ni u okolnim mjestima nije bilo nogometa za djevojčice, to je ostao tek običan „san“. Kada je bila riječ o zanimanju kojim sam se htjela baviti, i tu je bilo „interesantnih“ želja. U ranom djetinjstvu bila sam prepuna kreativnih i „genijalnih ideja“ poput, vožnje plina, rada u pekarnici i raznošenja pošte. Naravno, mojim roditeljima bi se odmah „digla kosa na glavi“. Ipak, s polaskom u školu ubrzo sam odustala od takvih ideja, a u sedmom razredu definitivno sam prelomila i rekla sam : „Želim biti sportska novinarka“. Tako sam svoje dvije velike ljubavi, sport i pisanje, odlučila spojiti u jedno fantastično zanimanje. I evo me danas, na korak do ostvarenja svojih snova. Još me samo obrana diplomskog rada dijeli od završetka studija novinarstva na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Uz to, pišem vlastiti sportski blog i to me iznimno veseli. Malo po malo, došla sam i do ovog jubilarnog, pedesetog posta na blogu. Bilo je tu svega, od intervjua , portreta sportaša, kvizova, najave i analize utakmica i velikih natjecanja, priča o mom proživljavanju velikih utakmica Hrvatske, prisjećanja najvećih uspjeha našeg sporta, preko turnira pokrenutog od strane nekolicine entuzijasta, pa sve do zanimljivih, malo poznatih činjenica o nogometnim klubovima. Poštovani čitatelji, hvala Vam što me pratite i nadam se da Vam se sviđaju moji tekstovi barem upola onoliko koliko ih ja uživam pisati. Da bi u budućnosti nastavilo biti tako, molim Vas da mi u komentarima ispod posta napišete koja vrsta tekstova Vam se najviše sviđa( intervjui, portreti sportaša, najave i analize utakmica, kvizovi, itd.) tj. kakve biste tekstove najradije čitali. Vaše mišljenje mi je izuzetno važno, jer kao što se nogomet igra zbog navijača, tako je i svrha novinarstva informirati publiku, jer bez Vas to imalo smisla . Za ovaj jubilarni 50. članak, odlučila sam da se zajedno prisjetimo jedne od najvećih pobjede „vatrenih“, one na kultnom Wembleyu 21.11.2007.

Prije nešto manje od 13 godina, hrvatski nogometaši pobijedili su favoriziranu Englesku usred Londona u posljednjem kolu kvalifikacija za europsko nogometno prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008. Hrvatska je kolo prije kraja matematički osigurala prvo mjesto u skupini, što je značilo direktan plasman, dok je Engleska bila u neizvjesnoj situaciji. Utakmica se igrala na kultnom Wembleyu, a Hrvatsku je s tribina bodrilo 7000 navijača, što je za ovako malu zemlju uistinu impresivno. Na klupi Hrvatske bio je Slaven Bilić, a na klupi Engleske Steve McLaren. Hrvatska je krenula furiozno i već u 8. minuti na semaforu je bilo 0 :1. Bio je to spektakularan pogodak Nike Kranjčara sa više od 25 metara! Cijeli stadion je „zanijemio“ od šoka, a na tribini na kojoj su se nalazili navijači , bila je „ludnica“. Pred sam kraj prvog poluvremena , Ivica Olić povećao je prednost „vatrenih“ na velikih 0 :2 . Engleski igrači pogledavali su se u nevjerici, nisu mogli vjerovati što im se događa i to usred Londona, pred prepunim stadionom. S tim rezultatom se otišlo na predah. Nastavak je ponudio nešto lošiju igre Hrvatske, pa je u 56. minuti dosuđena najstroža kazan za domaćine. Siguran realizator bio je Frank Lampard. Taj pogodak kao da je uplašio Hrvatsku, upali smo u lošije razdoblje u kojem nismo uspijevali pronaći pravi ritam. U 65. minuti Peter Crouch je zabio za 2 -2 i „oživio“ tribine do tada pokislog Wembleya. Engleskoj je bio dovoljan i bod da osigura plasman na europsku smotru. Nakon što je Crouch vartio stvari na početak, Hrvatska je ponovila u brzinu više, što je vrlo brzo urodilo plodom. Igrala se 77, minuta kada je Mladen Petrić potpuno neometano primio loptu na nešto više od dvadeset metara od engleskih vrata, snažno potegnuo i zabio za novo vodstvo Hrvatske! Engleska je bila u potpunom šoku, a vremena je za njih bilo sve manje. Do kraja utakmice Hrvatska je imala priliku za povratak na dva gola prednosti ali je, tada dvadesetogodišnji Ivan Rakitić pogodio gredu. Kada je sudac odsvirao kraj, našoj sreći nije bilo kraja. Dio tribina u „kockicama“ je bio u transu i pjevali su zajedno s našim igračima slaveći veliki trijumf. Englezi su pak, bili u nevjerici, a ništa bolje nije bilo ni na tribinama. Jedna mala Hrvatska , država od 4,5 milijuna stanovnika , očitala je nogometnu lekciju onima koji su ga prvi počeli igrati. I sve se to dogodilo na legendarnom Wembleyu, engleskom nogometnom „hramu“ ,pred 90 000 ljudi. Njima je to bilo neshvatljivo i još dugo vremena nisu bili svjesni što im se dogodilo. Uz „vatrene“, koji su direktno otišli na Euro, priliku za učiniti to isto preko dodatnih kvalifikacija dobili su Rusi. Bili su u pozitivnom šoku, a čak i danima kasnije njihovi mediji nisu nam se prestali zahvaljivati na prilici koju smo im pružili „skalpom“ domaćina na Wembleyu.

Te divne jesenske večeri, Hrvatska je u Londonu ispisala jednu od najljepših stranica svoje povijesti. Hrabrom igrom srušila je velikog protivnika i pokazala svijetu da je spremna za velike stvari. Ždrijeb europskog prvenstva 2020 . odlučio da će se isti protivnici ponovo sučeliti na istom mjestu. To će biti spektakl, koji nadam se , završiti istim ishodom.

Svi koji prate hrvatski nogomet, znaju da Hajdukovi navijači imaju uvjerljivo najbolje koreografije u Hrvatskoj, a ako mene pitate, i u Europi. Iako će mnogi pomisliti kako sam subjektivna jer sam velika navijačica „bilih“, ovdje nipošto nije riječ o tome. Pogledala sam na stotine utakmica lige prvaka i europske lige i na ni jednoj nisam vidjela ovakve spektakularne koreografije kakve priređuje Torcida na sjeveru Poljuda. Svaka je koreografija na svoj način posebnu i teško je povlačiti paralelu između njih, ali ipak ću se potruditi izdvojiti deset najboljih.

Koreografija na utakmici Hajduk – Everton, 24.08.2017 - kada bi je morala opisati jednom riječju to bi bilo – savršenstvo. Tisuće papirića na sjevernoj tribini najdražeg mi stadiona predstavljali su predivnu poruku. Na koreografiji su se nalazili : vatra, kotač, Biblija i Hajduk, a na transparentu ispod nje pisalo je The World's finest, aludirajući na to da su to četiri najznačajnija izuma u povijesti čovječanstva. Nešto prekrasno, neponovljivo, ma za naježiti se. Ja sam bila na istočnoj tribini zajedno sa svojim prijateljicama te sam neprestano slikavala i guštala , a od silnih emocija koje je nemoguće riječima opisati, svaki dio tijela mi se naježio.

Svi istinski zaljubljenici u sport koji su u drugoj polovici prošlog stoljeća pratili košarku, sjećaju se dana kada su Jugoplastika i Cibona „harali“ jugoslavenskom i europskom košarkaškom scenom. Ova dva kluba zajedno imaju pet europskih titula( Split tri, Cibona dvije) koje su stekli upravo u tom razdoblju, što dovoljno govori o tadašnjoj snazi hrvatskih klubova. U to vrijeme košarka je u Hrvatskoj bila jednako popularna kao i nogomet, na trenutke možda čak i popularnija. Dvorane u Splitu i Zagrebu bile su ispunjene do posljednjeg mjesta, bilo da se radilo o prvenstvenoj, kup ili europskoj utakmici ovih klubova. Uz njih, odlične ekipe imali su i Zadar i Šibenka. To je bilo zlatno doba košarke u Hrvatskoj, kada je to bilo više od običnog sporta. Danas mladi izlaze u kina, restorane i ostala slična mjesta, a u ono vrijeme izlazak je bio otići na utakmicu nekog od navedenih klubova, doživjeti tu užarenu atmosferu koja je prevladavala na tribinama. Utakmice su pohodili i oni koje košarka nije zanimala, ali su htjeli biti dio te velike priče. Iako su svi navedeni klubovi dali veliki obol našoj košarci, u ovom tekstu osvrnut ću se na najveće uspjehe košarkaškog kluba Split. Iako tada ne samo da se nisam rodila, nego još uvijek nisam bila ni u planu ( ha –ha), tijekom odrastanja slušala sam brojne priče o velikim danima splitskih „žutih“. Sve mi je to pričao moj tata, koji je veliki sportski fan, od kojeg sam i nasljedila veliku ljubav prema sportu.

Zlatno doba mladića s Gripa počelo je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvi osvojeni trofej bio je naslov prvaka Jugoslavije 1971. godine. Isti uspjeh su do raspada Jugoslavije ponovili još pet puta, a posebno je impresivan podatak da su osvojili četiri uzastopne titule u razdoblju 1988. – 1991. Uz prvenstvene trofeje, Jugoplastika je pet puta osvajala jugoslavenski kup. Osim u nacionalnim, Jugoplastika je nizala impresivne uspjehe i u europskim natjecanjima. Dva puta su „žuti“ osvajali Kup Radivoja Koraća( treće europsko natjecanje po kvaliteti), te čak tri puta Kup prvaka, najelitnije europsko košarkaško natjecanje! Krenimo ipak od Kupa Radivoja Koraća, jer naravno, šlag uvijek dolazi na kraju. Do svog prvog naslova u Kupu Radivoja Koraća Jugoplastika je stigla pobjedama protiv talijanskog sastava Chinamartini Pallacanestro Torina. Jugoplastika je iz tvog dvomeča izašla kao pobjednik, uz jedan remi upisana je visoka 97 -84 pobjeda koja joj je donijela prvi povijesni europski trofej. Godinu kasnije, Splićani su uspješno obranili naslov pobjednika, a protivnik je ponovno bio jedan talijanski predstavnik. U odnosu na godinu dana ranije, nisu se igrale dvije, nego jedna utakmica i to na neutralnom terenu u Ženevi. Utakmica je bila neizvjesna , a Split je obranio naslov pobjedom 87-84 protiv Alco Fortituda iz Bologne. Ponajbolji igrači Splita u generaciji koja je odvojila ta dva pehara bili su : Duje Krstulović, Ivica Dukan, Željko Jerkov i Ratomir Tvrdić. Trener im je bio Petar Skansi. Konačno, dolazimo i do onih najsjajnijih stranica povijesti kluba s Gripa. Dvaput pod imenom Jugoplastika i jednom kao Pop 84, splitski košarkaši tri godine zaredom okitili su se naslovom europskih prvaka u najjačem kontinentalnom klupskom natjecanju! Prvi trofej stigao je 1988., i šokirao je cijeli košarkaški svijet. Jugoplastika je u Münchenu pobijedila izraelski Maccabi koji je tada slovio za velikog favorita. No, te noći protiv raspoloženih Splićana nisu imali šanse, momci s Gripa slavili su 75-69, i trofej Kupa prvaka stigao je u grad pod Marjanom. Tada je cijela Europa čula za splitske „žute“, koji su svoj klub proslavili na najljepši mogući način, a to su nastavili raditi i nakon toga. Godinu dana kasnije, opet su otišli do kraja. Usred Španjolske Splićani su srušili katalonskog giganta Barcelonu, bilo je 72-67. Ako je i bilo onih koji su nakon prvog trofeja mislili da je to možda bila slučajnost, te večeri u Zaragozu dobili su potvrdu da to nipošto nije bilo tako. Treća, ujedno i posljednja europska titula stigla je u Parizu 1991. , a protivnik je ponovo bila Barcelona. Za razliku od prve dvije titule, treću su „žuti“ osvojili pod imenom Pop 84. Također, opet je bilo pet razlike za Splićane, 70-65. Neki od najvažnijih igrača u toj generaciji bili su : Toni Kukoč, Dino Rađa, Duško Ivanović, Zoran Savić, Zoran Slavnić, Goran Sobin, Ivica Burić, Velimir Perasović i Aramis Naglić. U pohodu na prve dvije titule Splićane je vodio legendarni trener Božidar Maljković, a do posljednjeg trofeja odveo ih je Željko Pavličević. To je bilo zlatno doba splitske košarke, Jugoplastika je bila moćna i igrali su prekrasnu košarku. Šlag na tortu ove divne priče bilo je priznanje koje je Split dobio od krovne europske košarkaške organizacije, koja ga je proglasila europskim klubom 20. stoljeća!

Danas je Split miljama daleko od svojih zlatnih vremena. Prije nekoliko godina vodili su grčevitu borbu za ostanak u ligi, te su se jedva spasili ispadanja. Ipak, uspjeli su se ponovo dignuti, i danas su među tri najbolja hrvatska kluba, te vode nove bitke za trofeje s Cibonom i Zadrom . Uz hrvatsko prvenstvo nastupaju i u drugoj regionalnoj ligi sa dosta uspjeha. Nakon godina čekanja, košarka se u Splitu opet budi, i ako se nastavi ovaj dobar trend vjerujem da bi u bliskoj budućnosti Split mogao ponovo osvajati nacionalne trofeje. Za novi europski iskorak trebat će dugo vremena, ali zašto se ne nadati da će( makar i samo u skupini) Split jednom u budućnosti ponovo igrati Euroligu( bivši Kup prvaka). U gradu podno Marjana talenata nikada nije nedostajalo, te iskreno vjerujem da uz , prije svega dobar rad omladinske škole, Split opet može „živjeti“ košarku. Dok čekamo novi zalet „žutih“, ostaju nam ove divne uspomene na dane ponosa i sreće, i nada da će za klub s Gripa ponovo doći ljepša vremena.

Vjerujem da svi koji prate nogomet znaju nadimke najboljih hrvatskih, te one najboljih i najtrofejnijih europskih nogometnih klubova. No, koliko zapravo znate nadimke onih momčadi koji nisu u samom vrhu svojih nacionalnih prvenstava , pa i onih klubova koji ne igraju u najelitnijim europskim ligama? Koliko znate o nadimcima hrvatskih niželigaša? Nogometni svijet prepun je maštovitih nadimaka svjetskih i europskih klubova, a još zanimljivije su priče o njihovom podrijetlu.

Leteći magarci – nadimak je talijanskog kluba Chievo Verona. Prema legendi, navijači njihovog gradskog rivala Hellasa , u vrijeme kada je Chievo bio drugoligaš, u šali su govorili da će Chievo ponovo biti prvoligaš jedino ako magarci počnu letjeti. Chievo je prihvatio „bačenu rukavicu“ iz redova gradskog rivala te su njihovu rasprostranjenu šalu pretočili u vlastiti nadimak.

Višnje – ovaj nadimak „nose“ igrači engleskog Bournemoutha. Imamo dvije verzije njegovog podrijetla. Prva tvrdi da je nastao na temelju boje dresova koji su na samom početku bili boje višnje. Druga pak kaže da je nastao prema području gdje se nalazio njihov prvi stadion, pored kojeg su bile posađene višnje.

Žuta podmornica – ovaj „opjevani“ nadimak „nose“ nogometaši španjolskog prvoligaša Villareala. Odmah da razjasnim ovaj nadimak nije im nadjenuo neki veliki fan The Beatlesa, već ga vežemo uz nešto sasvim drugo. Naime, tijekom svoje povijesti Villareal je često bio „vjerni pratilac“ najjačih španjolskih klubova koji su se borili za naslov prvaka. Bili su poput podmornice koja tone, pa bi onda naglo izronila i „torpedirala“ nekog od favorita.

Uzgajivači krastavaca – već se dugo zna da je Leganes nadaleko prepoznatljiv po uzgoju krastavaca. Upravo na račun toga je velik broj ljudi iz španjolske metropole kreiralo šalu nazivajući sve stanovnike Leganesa „uzgajivači krastavaca“, pa samim time i njihovu nogometnu momčad.

Žabe – nadimak je nogometaša Levantea. Samo po sebi je intrigantno ih zovu „žabe“, a na njihovom grbu se nalazi šišmiš, baš kao što je to slučaj kod njihovog gradskog rivala Valencije. Ipak, iza ovog nadimka krije se jedna zanimljiva priča. Tijekom španjolskog građanskog rata, stadion Levantea u potpunosti je uništen, pa su bili primorani potražiti drugo rješenje. Levante se 1939. odlučio „spojiti“ s Gimnasticom, te je od dva kluba nastao jedan, koji se prvotno zvao Levante – Gimnastico, a kasnije samo Levante. Nadimak ovog španjolskog kluba nastao je zbog jezera koje se nalazilo u blizini gimnasticovog stadiona, a koje je obitovalo žabama.

Karamele – ponosni vlasnici ovog nadimka su nogometaši Evertona. Do ovog „slatkog“ naziva došlo je vrlo jednostavno. Naime, na grbu ovog engleskog prvoligaša nalazi se toranj princa Ruperta pokraj kojeg se nalazila tvornica Stare Majke Bushell, koja je stvorila slavne karamele.

The Jacks – Swansea City jedini je engleski klub koji ima čak dva nadimka. Prvi je „labudovi“, što i nije neobično kada znamo da se na njihovom grbu nalazi ova prekrasna životinja. O tome zašto se zovu „the jacks“, postoje dvije teorije. Prema jednoj verziji ovaj nadimak se odnosi na Jack Tars, popularni naziv za lokalne mornare u 19. stoljeću, a prema drugoj na Swansea Jacka, psa koji je tridesetih godina dvadesetog stoljeća spasio 27 ljudi od utapanja.

Plavi vampiri – jedan je od nadimaka rumunjskog kluba Gloria Bistrita. Narvano, nastao je aludirajući na na legendu o grofu Drakuli, zbog čega uz već spomenuti, nose i nadimak „drakulin odred“.

Plava makinja – nadimak Neretvaneca iz Opuzena. Ovaj nadimak ilustrira da Neretvanec poput stroja melje sve pred sobom, a kad imaju svoj dan onaj tko im „uđe u mlin“ neće se dobro provesti.

Galebovi – nadimak je nogometaša engleskog prvoligaša Brightona. Iza njegovog postanka krije se zaista zanimljiva priča. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na utakmici Brightona i Crystal Palacea , navijači Cristal Palacea skandirali su Eagles, što je nadimak njihovih nogometaša, a navijači Brightona uzvraćali su povicima „Seagulls“, i to je nakon utakmice postao njihov nadimak.

Oružari – vlasnici ovog nadimka je španjolski nogometni klub Eibar. Ovaj je grad oduvijek bio poznat po metalnoj industriji. Također, poznat je i po brojnim tvornicama vojnog oruđa i oružja, pa je tako nastao i ovaj nadimak po kojem su prepoznatljivi.

Kanarinci – ovaj nadimak dijele čak dva nogometna kluba – Norwich i Nantes. Ova ptica ima žuto – zelenu glavu, a ovi klubovi imaju žuto – zelene dresove, pa je tako nastao ovaj nadimak.

Gusari – nadimak je nogometaša njemačkog nogometnog kluba St. Pauli. Nadimak simbolizira borbu siromašnih i bogatih.

Izvanzemaljci – ovo je nadimak ruskog nogometnog kluba Saturna. Nogometaši kluba iz moskovskog pregrađa Ramenskoje ima ovaj nadimak zahvaljujući svom imenu, koje dijele s jednim od planeta Sunčevog sustava.

Tarzani – riječ o nadimku nogometaša turskog Manisaspora. Nadimak su dobili po lokalnom heroju koji je slovio kao „Tarzan iz Manise“. Bio je veteran 1. svjetskog rata koji je odrekao vojnih počasti podijelivši novac siromašnima. Svoj život je posvetio pošumljavanje Manise nakon što je većina gradskih stabala i zelenih površina spaljena tijekom grčko – turskog rata koji je trajao tri godine, od 1919. – 1922.

Prije nekoliko dana preminuo je bivši argentinski nogometaš Tomas Felipe Carlovich, poznatiji pod nadimkom „el trinche“. Rođen je 19.04.1946. u Rosariju, argentinskom gradu iz koje su potekli brojni veliki nogometaši( Bielsa, Messi). Njegov otac Mario bio je hrvatskog podrijetla, a neki izvori govore da i njegova majka Elvira također vuče naše korijene, ali to nikad službeno nije potvrđeno. Nadimak „el trinche (viljuška) dobio je još u ranom djetinjstvu, ali čak i on sam tvrdi da ne zna zašto. Njegovi roditelji bili su siromašni i živjeli su skromno, pa često nisu imali novaca da sinu kupe tenisice. No to nipošto nije sprečavalo Carlovicha da zaigra nogomet sa svojim prijateljima. Uzeo bi loptu u ruke, otišao na pašnjak te zaigrao bosonog.

Svoju igračku karijeru započeo je u lokalnom klubu Rosario Centralu , a nastupao je još i za Independiente , Colón, Deportivo iz Maipúa te Central Córdobu, u kojoj je ostavio najveći trag. Kada bi ga morali opisati u jednoj rečenici, najbolje bi bilo reči da je bio nogometni genijalac, ali i čudak. Njegov veliki talent privlačio je publiku na tribine, a to je bilo posebno izraženo dok je nastupao za Central Córdobu. Svjedočanstva onih koji su ga gledali da je mogao izvesti nevjerojatne poteze, gotovo da je prkosio sili teži i zakonima fizike. Jedan od njegovih najpoznatijih poteza bio je tunel, a nerijetko je izvodio i „dvostruki tunel“. Krenuo bi u akciju, provukao suparničkom igraču loptu kroz noge, potom se vratio te još jednom to ponovio. Taj mu je potez donio veliku slavu, navijači su dolazili na utakmice isključivo zbog ovog majstora. To su prepoznali i klubovi za koje je nastupao, pa su mu odlučili plaćati bonus za svaki „ prodani“ tunel. Zanimljivo, Carlovich nikada nije igrao u inozemstvu, i to zato jer nije želio napustiti Argentinu. Za razliku od većine tada aktualnih slavnih nogometaša, njega nikada nije zanimao novac, već je igrao nogometa iz zabave. Njemu je to bila igra, a ne posao, i upravo to ga čini drugačijim. Također, „el trinche“ je poznat po brojnim dogodovštinama i anegdotama, a jedna od njih je i ona o odbijenom pozivu za svjetsko prvenstvo 1974. godine. Uvertira pozivu dogodila se dvije godine ranije, kada se odigrala prijateljska utakmica između Carlovichevog Rosarija i Argentine. Rosario je na poluvremenu imao prednost 2-0, al „el trinche“ se „igrao nogometa“ , te dovodio do ludila argentinske igrače. Onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Izbornik „gaučosa“ zamolio je trenera Rosarija da izvadi Carlovicha iz igre. Kada je, dvije godine kasnije, Carlovich dobio Menottijev poziv za svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj, dobio je nevjerojatan odgovor. Naime, „el trinche“ je zajedno sa svojim prijateljima otišao loviti ribu, ali rijeka je nabujala i nisu se mogli vratiti.

Uz ovu, postoji i jedna , možda i još bizarnija anegdota iz njegove karijere. Na jednoj utakmici zaradio je isključenje, ali navijači su se pobunili i sudac je bio primoran dopustiti mu da se vrati u igru. Ljudi su plaćali ulaznice da bi gledali „el trincheove“ majstorije, a to je shvatio i sudac koji je izveo ovaj presedan i razveselio masu na tribinama. O njegovim anegdotama mogla bi se napisati knjiga, a ja ću spomenuti još jednu, koja je također zvuči „urnebesno“ i baš je u njegovom stilu. Naime , imao je običaj predriblati sve igrače i doći do gol linije, ali ne bi gurnuo loptu u gol, već bi otrčao do centra i započeo novu akciju.

Carlovich je možda i posljednji nogometni romantičar. Obožavao je nogomet, ali nikada nije htio otići daleko iz susjedstva, htio je uvijek biti blizu svom najboljem prijatelju Vascu Artolu. Osim na nogometnom terenu, često ga se moglo vidjeti i u lokalima. Njegovi suigrači često su ga morali iz kafića i noćnih klubova odvlačiti na treninge i utakmice. Bio je nogometna legenda , ali istodobno i boem, nešto poput George Besta, samo još „luđi“. Iako ga je većina obožavala, bilo je i onih koji su ga nazivali „propalicom“ jer je propustio priliku igrati na najvišoj razini. Možda i najveće priznanje odao mu je veliki Diego Maradona, koji je izjavio da je upravo „el trinche“ najveći i najbolji nogometaš svih vremena. Iako nikad nije zaigrao za nekog europskog giganta, upravo to ga čini posebnim. Novac ga nikad nije zanimao, igrao je nogomet iz čistog užitka. Nažalost , danas je nogomet postao biznis, a „el trinche“ je bio vjerojatno posljednji nogometni romantičar. Ipak, tko zna, možda sve ovo što se trenutno događa osvijesti čelne ljude Fife i Uefe natjera da malo „spuste balun na zemlju“ i zaustave ovo „ludilo“ s astronomskim transferima i ugovorima igrača, pa da se nogomet barem približno vrati na ono što je bio nekada, da ga svako dijete igra iz ljubavi, baš kao što je to radio „el trinche“.

I dok su ljudi diljem svijeta na razne načine nastojali vrijeme provedeno u karanteni učiniti zanimljivim, hrvatski pikado fanatici Ivan Močić, Ante Pešić, Vladimir Godinović i Miro Buha pokrenuli su jednu zanimljivu ideju, koja je vrlo brzo naišla na odobravanje i podršku brojnih poklonika ovog sporta. Naime, odlučili su organizirati online turnir u pikadu. Za sudjelovanje na turniru bile su potrebne tri stvari : strelice, pikado ploča standardnih dimenzija i naravno, mobitel. Igralo se putem web cama ili video poziva.

Iako sami su sami organizatori bili relativni skeptici po pitanju interesa i odaziva igrača, njihova očekivanja debelo su premašena. U ovaj hvale vrijedan projekt, uključilo se preko 1500 igrača iz cijelog svijeta. Turnir je organiziran s ciljem borbe protiv Covida 19, i to na način da se poštuje poruka „ostani doma“, a da istovremeno možemo svjedočiti mečevima između amatera i profesionalnih pikadista. Upravo se u tome krije čar ovog turnira, a uz to ovo je idealna prilika za upoznavanje i sklapanje novih prijateljstava među igračima pikada. Na ovom turniru sudjelovalo je puno renomiranih igrača iz Hrvatske i regije poput Dragana Pečnjaka, Alan Ljubić, Pero Ljubić, Neno Petrović, Romeo Grbavac, Vedad Mašić, Alihajder Hadžipašić, Oliver Ferenc, Aco Babić i Nemanja Smolić. Također, svoje mjesto na ovom truniru imali su i neki od najbolji PDC igrača Danny van Trijp, Nico Kurz ,Michael Rasztovits i legendarni Chris Dobey , koji je bio najpoznatija „faca“ ovog turnira. Ovaj turnir ponudio je puno fantastičnih mečeva, a neki su bili iznimno napeti. Na turniru je sudjelovalo pregršt sjajnih pikadista, ali kako to obično biva, u završnici je bilo mjesta samo za one najbolje. Polufinale nam je , zanimljivo, ponudilo britanski i njemački okršaj. Jedan polufinalni par činili su Britanci Chris Dobey i Ryan Searle, a drugi Njemci Florian Hempler i Nico Kurz. Njemački okršaj nije ponudio mnogo neizvjesnosti, bilo je uvjerljivih 10 – 4 za Floriana Hemplera. Drugo polufinale donijelo je veliku neizvjesnost, a u napetom meču tijesnu pobjedu nad svojim sunarodnjakom odnio je Chris Dobey, bilo je 10 -9. Finale je bilo na rasporedu u nedjelju 03. 05. Uvjerljivu pobjedu ostvario je Chris Dobey, bio je bolji od Floriana Hemplera sa čak 10 -2. Tako je Dobey u potpunosti opravdao status favorita i još jednom pokazao da pripada u sam vrh svjetskog pikada.

Ovaj turnir pokazao je da čak i u iznimnim situacijama kao što je ova pandemija ne treba klonuti duhom, već se potruditi na kreativan i zanimljiv način ispuniti vrijeme provedeno kod kuće. Svaka čast ranije spomenutim začetnicima ove ideje što su se pobrinuli, da u razdoblju kad je svijet praktički stao, ne stane i pikado. Također, tu nije kraj ovoj priči, jer je u ponedjeljak startalo prvo online svjetsko prvenstvo u pikadu, koje će zasigurno donijeti još mnogo uzbuđenja i sjajnih mečeva.