Prije prisilne pauze, Hajduk je izgledao odlično. Igra mu je imala glavu i rep, rezultati su bili dobri, i činilo se da Igor Tudor nastavlja tamo gdje je Damir Burić stao. Istina, neke su bodove jeftino prosuli, ali to se nije previše odrazilo na poziciju na ljestvici koju je Hajduk držao, a to je drugo mjesto. No, nakon povratka s pauze početkom lipnja, kao da je na teren istrčao neki drugi Hajduk. Spor, trom, bez ikakve ideje kako se postaviti na terenu, te uopće, kako igrati nogomet? U prvoj utakmici nastavka, protiv Intera na Poljudu, unatoč većem posjedu lopte i više stvorenih šansi, Hajdukova igra nije bila ni sjena one igre od prije prekida. No, ajde, u 97. minuti nekako je „na mišiće“ upisana pobjeda, a njoj se ne gleda u zube. Navijački puk splitskih „bilih“ očekivao je puno bolju i efikasniju utakmicu protiv Istre u Puli, misleći da je jalova igra protiv Intera bila samo loš dan, a da će se već na Aldo Drosini Hajduk „prošetati“ do pobjede. No, i tu je uslijedilo mučenje, igra je bila vrlo loša, ali Caktaš je zabio za 1-0 pobjedu, pa se ni o ovoj utakmici nije puno pričalo, jer, najvažnije je da su tri boda na kontu. Pošto su se prva dva kola nastavka zbog epidemiološke situacije u državi igrala bez publike, mislilo se, možda je to preveliki hendikep za Hajduk, koji je uvijek imao veliku i glasnu podršku svoje Torcide, jer, ipak, Hajduk ima najviše publike na stadionu u ligi.

No, već sljedeća utakmica, demantirala je tu tvrdnju. Navijači su konačno dobili dozvolu za dolazak na stadion, na okršaj s Varaždinom na Poljudu. Umjesto lagane pobjede „majstora s mora“, dogodio se bolan poraz, a za malo je izbjegnuta prava katastrofa. Varaždin je na poluvremenu imao veliku prednost, bilo je 0-3. Hajdukovi navijači bili su u šoku, baš kao i igrači Igora Tudora koji su na terenu izgledali potpuno dezorijentirano. Krivih dodavanja bilo je „na izvoz“, a dojučerašnji juniori, koji su preko noći dobili veliku minutažu u prvoj momčadi, nisu se snašli. To im je bio prevelik korak, za kojeg dobar dio njih nije bio spreman. Krivica je svakako Tudorova, koji je imao dobru ideju, ali ju je realizirao dosta loše. Pohvalno je što se odlučio okrenuti igračima iz Hajdukovog „bazena“, što je odlučio na njima stvarati temelje za budućnost. Blagaić, Brnić, Čuić, Vušković, Kreković, Radić, sve su to talentirani momci od kojih klub očekuje mnogo u narednim godinama, ali su jednostavno „pukli“ pod teretom očekivanja, koja su u Hajduku uvijek velika, tek na trenutke su „zabljesnuli“. Njihovo „bacanje u vatru“ koliko god je odlična ideja, trebalo je odraditi postepeno, ne ovako „ko grom iz vedra neba“. Tudor je „preko noći“ uveo u igru čak šest novih igrača, a svaki od njih je imao veliku minutažu, s obzirom da su to još uvijek „dica“. To se tako ne radi, već promišljeno i planski. Tudor je trebao reći: „u nastavku sezone, priliku će dobiti trojica igrača tinejdžera. U prvoj utakmici odradit će zadnjih deset minuta, u sljedećoj petnaest, pa onda dvadeset, pa pola sata. Potom će još dvije utakmice dobiti po pola sata, a naredne dvije, po jedno poluvrijeme. Tek će u zadnja dva kola odraditi svih 90 minuta, da vidimo koje su njihove realne mogućnosti, možemo li na njima graditi igru za sljedeću sezonu. Ako se pokažu kvalitetnima, oni će uz Čolinu, Nejašmića, Simića, Caktaša i Dolčeka, biti važan kotačić momčadi u sljedećoj sezoni. U drugom dijelu sljedeće sezone, priliku će dobiti još trojica igrača iz Hajdukovog pomlatka, a za dvije godine, ti igrači će činiti okosnicu ekipe u lovu na naslov prvaka“. E, tako se uvodi u igru dojučerašnje juniore u prvu momčad, sve ostali načini nisu dobri, ponajviše za same igrače. A ne ovako, kako je Igor Tudor napravio. Šestoricu juniora samo tako uvesti u igru, bez ikakvog reda i učestalim rotiranjem pozicija većine igrača je totalni amaterizam. Pa kako će oni uopće steći samopouzdanje kad npr. danas odigra na svojoj prirodnoj poziciji( npr. napadač), a već sutra taj isti igrač bude postavljen na poziciji desnog beka? Kada se uz to nadoveže neka naivna pogreška u igri, te nakon nje bude vidno utučen i na to nadoveže još nekolicinu pogrešaka, pa onda krenu salve „beštimji“ s tribina prema njemu, koliko je uopće logično očekivat da tako mlad igrač ostane staložen i s „obje noge čvrsto na zemlji“, nije li to prevelik presing na momka koji je do prije nekoliko tjedana igrao juniorsku utakmicu protiv npr. Osijeka? To je preveliko „breme“ na leđima tinejdžera, i nije ga lako iznijeti ni u bilo kojem prosječnom klubu HNL-a, a kamoli u Hajduku, u kojem su očekivanja uvijek vrlo visoka.

Upravo tu leži razlog neuspjeha, u pogrešnoj politici trenera, koji je ovim potezom nanio veliku rezultatsku štetu Hajduku, koji je tako, umjesto kvalifikacija lige prvaka, jedva osigurao kvalifikacije europske lige. Skoro cijeli post-korona ciklus „bili“ su izgledali poprilično izgubljeno na nogometnom travnjaku. Nešto poput djece koja prvi put dođu na veliku prostranu, zelenu livadu, i od sreće potrčoše svukuda nabijajući loptu po njoj bez ikakve discipline i kontrole. Bila je to sezona za zaborav. No, razmak između te i sljedeće sezone bio je nikad manji, nova sezona počela je samo 20 dana nakon završetka prethodne. Što se tiče Hajdukovog mercata, dovedeni su Diamantakos, Muratović i Todorović, s posudbe iz Varaždina se vratio Teklić, a klub je napustio Juranović. ali nadam se da je Hajduk iz nje izašao pametniji i zreliji, i da će ga već sljedeće sezone ponovo krasiti ona igra koju je imao pod Oreščaninom, jer tada se na Poljudu igrao najljepši nogomet posljednjih nekoliko godina.

Hajduk je u novu sezonu startao u dosta promjenjivoj formi, u četiri odigrana prvenstvena kola upisao je dvije pobjede, jedan remi i jedan poraz. Uz to, nakon pobjede nad Istrom na Poljudu u prvom kolu, Igor Tudor je napustio klupu Hajduka, te je na poziv Pirla otišao u Juventus, gdje ima funkciju pomoćnog trenera. Umjesto njega, kormilo „bilog broda“ preuzeo je Hari Vukas, njegov donedavni pomoćnik. Hari preferira sličan stil igre kao Tudor, no za razlike od njega, puno manje stavlja igrače na pozicije koje im nisu prirodne. Tu je zapravo samo jedna iznimka, riječ je o mjestu desnog beka. Naime, Hajduk je ovog ljeta doveo povremenog bosanskohercegovačkog reprezentativca Darka Todorovića, no dečko nije prošao pripreme s Hajdukom, pa još uvijek traži pravu formu. Tako da Vukas, ponekad umjesto njega koristi Jakoliša na toj poziciji, no on se tu baš i ne snalazi. Iskreno, ne shvaćam zašto tu poziciju ponekad ne pokrije Asim Muratović, ovoljetno pojačanje iz tuzlanske Slobode. Mlad je i talentiran, ne shvaćam čemu tu deficitarnu poziciju krpati s „devetkom“ umjesto s igračem koji je doveden za 100 000 eura prije otprilike mjesec dana. Teško da može odigrati lošije od Jakoliša( koji je nominalno napadač, ali ga trenutno ni tu ne ide), a mogao bi donijeti malo „svježe krvi“. Todoroviću treba vremena da se adaptira na novu sredinu, a za to vrijeme dragocjeno iskustvo bi mogao skupljati Muratović. Uoči derbija s Dinamom u četvrtom kolu, u Hajduk je stigao sjevernomakedonski veznjak Jani Antanasov, koji se pokazao kao zanimljiv mladi igrač( a debiju protiv Dinama odmah je upisao asistenciju). Što se tiče ostatka igračkog kadra, tu je manje-više sve kako treba biti, osim što Darko Nejašmić (opet!) bezrazložno krije klupu. On je mlad i potrebna mu je minutaža, ovako samo stagnira. Za vrijeme Burića i Oreščanina bio je naš najbolji veznjak, a sigurna sam, da mu se da nekoliko utakmica po 90 minuta, da bi to povjerenje i više nego opravdao. Što se tiče Hajdukovih europskih izazova tiče, ove sezone je stigao do trećeg pretkola, gdje je zaustavljen od Galatasaraya. Kolo prije utakmice s Turcima, Hajduk je na gostovanju u Skoplju izbacio Renovu s 0-1. Iako su nam svi predviđali katastrofu u Istanbulu, Hajduk je 75 minuta bio u najmanju ruku ravnopravan protivnik „zvjezdanom“ Galatasarayu, tek je u završnici pokleknuo s dva jeftino primljena gola. Šteta, bili smo tako blizu, ali smo zato ostavili odličan dojam. Pristup i igra kakvu su Bili prikazali u utakmici protiv Galatsaraya odličan su putokaz za dalje. Nakon ispadanja iz EL, ostali smo bez Ismajlija, koji je za tri milijuna eura prešao u Speziju. U prvoj utakmici po povratku iz Turske Hajduk je na Poljudu s 2-0 svladao Varaždin, a mogao je zabiti još najmanje tri gola. Potom je uslijedilo gostovanje u Velikoj Gorici, gdje smo unatoč velikoj dominaciji i nizu propuštenih prilika, poraženi 2-1. To je dodatno demoraliziralo momčad, koja je tjedan dana kasnije na Poljudu odigrala najgoru ovosezonsku utakmicu izgubivši s 0-1. Nekoliko dana prije te utakmice, u Hajduk je stigao turski napadač Umut Nayir, no u dvadesetak minuta na terenu nije pokazao gotovo ništa. No, tek je stigao, dajmo mu vremena da se aklimatizira. Pogodak za Šibenik zabio je Sahiti, Hajdukov igrač na posudbi u redovima "narančastih". Da stvar bude još gora, gol je proslavio žestokim urlanjem i neprimjerenim gestikuliranjem prema upravi kluba, i time je razbjesnio Hajdukov navijački puk. Provocirati klub s kojim si ugovorno vezan, stvarno je žalosno i za svaku osudu. Prije dva dana trebala se odigrati utakmica osmog kola između Hajduka i Lokomotive u Zagrebu, no odgođena je zbog nekoliko zaraženih igrača u redovima "lokosa". Ovu prisilnu pauzu Hajduk treba iskoristiti, te dati sve od sebe da se igrači, prije svega mentalno, čim prije poslože i počnu igrati onako kako je to izgledalo prije prekida prvenstva zbog Covida-19.

Tijekom svoje povijesti, Hrvatska je osvojila čitav niz medalja na velikim natjecanjima u veslanju. Neke od ikona ovog sporta kod nas su: Igor Boraska, Siniša i Nikša Skelin, Valent i Martin Sinković, Zlatko Celent i Mate Trojanović. Ono po čemu je Hrvatska jedinstvena u svijetu, svakako je činjenica da je za nju nastupalo i još uvijek nastupa mnoštvo braće i sestara. Neki od njih ispisali su najsjajnije stranice hrvatske veslačke povijesti, poput braće Skelin( olimpijsko srebro 2004.), te braće Sinković( srebro na OI 2012. i zlato na OI 2016.)

Nikša i Siniša Skelin – splitska braća, su nastupajući zajedno, osvojila ukupno tri medalje, jednu olimpijsku i dvije sa svjetskih prvenstava. Olimpijsko odličje osvojili su prije 16 godina u Ateni(2004.) a one sa svjetskih smotri osvojili su 2002. u Sevilli, te godinu dana kasnije u Mlianu. Uz to, odnijeli su ukupnu pobjedu u svjetskom kupu 2007.

Martin i Valent Sinković – i ovi momci su uvelike zadužili hrvatski sport. Prvotno su nastupali kao dio četverca na pariće, koji je osvojio brojne medalje na velikim natjecanjima. Na svjetskim prvenstvima osvojili su dva zlata i jednu broncu, a vrhunac četverca na pariće dogodio se na olimpijskim igrama u Londonu kada su se „okitili“ srebrom. Nakon toga mijenjaju disciplinu, te nastupaju skupa u dvojcu na pariće. Ni tu nije izostao uspjeh. Vrlo brzo vratili su starim navikama, te su uslijedili novi trofeji. Osvojili su svjetsko zlato 2014., dok su na europskim prvenstvima uzeli srebro i zlato. Na olimpijadi u Rio de Janeiru 2016., suvereno su osvojili zlatnu medalju. Poslije uspjeha u gradu sambe i karnevala, odlučili su se okušati i u dvojcu bez kormilara. Naravno, i tu su nezaustavljivi, aktualni su svjetski, te europski viceprvaci, a šlag na tortu njihove čudesne priče bila bi treća olimpijska medalja u trećoj različitoj disciplini.

Ivana i Josipa Jurković – njihovo vrijeme tek dolazi, a one već sada imaju impozantan broj medalja u svojim vitrinama. Osvojile su naslov svjetskih i europskih juniorskih prvakinja 2017., a uz to su petnaesterostruke prvakinje Hrvatske. Ove dvije talentirane sestre dolaze sa Korčule, te su najavile da su spremne za velike stvari.

Anton i Patrik Lončarić – i oni su , baš kao i sestre Jurković, perspektivni veslači koji mnogo obećavaju. Osječka braća europski su i svjetski juniorski prvaci , te europski U 23 prvaci, a prije malo više od mjesec dana na U-23 europskom prvenstvu u Duisburgu osvojili su novo odličje, no ovaj put srebrno. Uz njih se veže i jedna zanimljivost. Naima, na svjetskoj smotri u češkim Račicama, osvojili su brončanu medalju, ali su u polufinalu odveslali najbolje juniorsko vrijeme u svijetu.

Ova nevjerojatna priča pokazatelj je i da Hrvatska ima slavnu prošlost, sjajnu sadašnjost, i svjetlu budućnost. Znate onu izreku „jedna zvijezda na nebu se gasi, a druga pali“? Upravo to je slučaj u našem veslanju. Braća Sinković trenutno vladaju u disciplini dvojac bez kormilara, a jednom kad se umirove, imat će dostojne nasljednike u braći Lončarić. Također, vrlo je izgledno da će i naše žensko veslanje imati jake adute. Kao što je prije petnaest godina Split bio veslački velegrad, a danas je to Zagreb, a za nekoliko godina to bi trebali biti Osijek i Korčula. Ako je netko i mislio da će hrvatsko veslanje „nestat“ kad Sinkovići odluče reći dosta, taj se gadno prevario. Ovaj sport Hrvatima je „u genima“, i još ćemo dugo biti velesila na svjetskoj veslačkoj mapi.

Sve je počelo davne 1809. godine. Sir Viliam Hoste bio je časnik britanske kraljevske mornarice, a najpoznatiji je bio po tome što je on bio posljednji pobjednik bitke jedrenjaka koja je zaustavila brojniju u nadmoćniju Napoleonovu flotu. Zbog toga je „nosio“ nadimak „mladi Nelson, po uzoru na Horatia Nelsona koji je također pobjedio Napoleona u bitci kod Trafalgara. Hoste je tako stvorio uporište na Visu, te se usput bavio gusarstvom , a ujedno je i pustošio francuske brodove. Plijen koji je pronašao spremio je na dno Jadrana, pa je tako hrvatsko podmorje prepuno fregata i korveta. Kako bi prekratio vrijeme u vrućim ljetnim danima na otoku dok čeka novu bitku, zaigrao je kriket. To je sport sličan baseballu, također se igra s palicama, a svaka momčad na terenu ima 11 igrača.

Početkom dvadesetog stoljeća, Franjo Bučar je pokušao ponovo pokrenuti kriket na ovom dalmatinskom otoku, ali to nažalost nije uspjelo. Ipak, ovaj sport ponovo je zaživio početkom 21. stoljeća, a najzaslužniji za to je otočki vinar i ugostitelj Oliver Roki. On je , čitajući knjigu Remembaring Nelson, došao do saznanja o povijesti viškog kriketa. Ponukan time, odlučio je opet pokrenuti ovaj atraktivni sport, iako je o njemu znao vrlo malo. Osim nastavka davne tradicije, nadao se da će kriket biti pravi mamac za turiste, čime će otok biti na dobitku. Osnovan je kriket klub Sir Oliver, te je Vis dobio svog sportskog aduta. Okupio je skupinu zainteresiranih mladića, te im unajmio profesionalnog trenera , da ih upozna s pravilima kriketa. Na prostoru pokraj Rokijeve konobe „niknuo“ je kriket teren i to između vinograda i maslinika, što stvara poseban ugođaj. Viški momci brzo su pohvatali konce igre, a šlag na tortu ove prekrasne otočke priče bio je osvajanje naslova prvaka Hrvatske 2008. godine. Da im je krajem dvadesetog stoljeća netko rekao da će igrati u novoosnovanom kriket klubu, u srcu Dalmacije i još k tome da će biti prvaci Hrvatske, vjerojatno bi mu rekli da je skroz lud. Život je zaista nepredvidiv i često nas iznenadi kad se najmanje nadamo, a ovo je najbolji dokaz toga.

Danas se hrvatski kriket nalazi u velikim problemima, naš kriket savez je suspendiran , pa je samim time stavljen upitna budućnost ovog sporta u Hrvatskoj. Bez obzira na to, Vis je pokazao da se sve može kad se hoće, te su ovom divnom pričom dokazali da uz trud, volju i angažman, svako malo misto može „pokazat zube“ onim većim i poznatijim, da broj stanovnika i veličina grada nije nikakva garancija uspjeha, već naporan rad te glad i želja za pobjedama i trofejima.