U vrijeme dok se svijetom širi opasni virus i primorani smo biti u kućnoj karanteni kako bi virus što prije nestao, odlučila sam napraviti "sportsku popunu". Naime, u nedostatku sportskih događanja, odlučila sam Vam ukratko opisati atmosferu u mojoj kući tijekom velikih sportskih događanja. Prije nepuna dva mjeseca opisala sam o mom vrlo temperamentom praćenju europskog prvenstva u futsalu 2014., a sada je na redu svjetsko prvenstvo u rukometu održano u siječnju 2017.

U siječnju se tradicionalno igra rukometno prvenstvo, te je u to vrime cila Hrvatska uz male ekrane i svi se zajedno nadamo medaljama. Tako je bilo i prije tri godine, u siječnju 2017. u Francuskoj. Nakon sjajno odrađene skupine , čekala nas je nokaut-faza. Tu su nas čekali Egipćani, koji su standardno neugodni.

Odigrali smo jednu od najlošijih utakmica na prvenstvu, nikako nismo uspijevali uvatit ritam , naročito u prvon poluvrimenu. Već tradicionalno, ja i moja mama smo gledali utakmicu i to poprilično žestoko. Ja san „igrala s našima, mavala rukama i trčkarala po dnevnoj sobi govoreći in kako da igraju obranu, dok je mama od nervoze morala zapalit cigaru , iako je to pravi raritet. Ipak, nekako smo uspili pobjedit, bilo je 21-19. Kad je sudac odsvira kraj odahnila san, iako bi se kladila da san izgubila najmanje dva kila od muke. Utakmica je bila loša, međutim virovala san da ćemo u četvrtfinalu biti pravi, a čekali su nas „stari prijatelji“ Španjolci.

To je nesumnjivo bila rezultatski jedna od najnapetijih utakmica s Hrvatske u zadnjih nekoliko godina, u rangu polufinala iz Portugala, kada smo isto igrali protiv njih, te ih izbacili nakon produžetaka. Ova je utakmica bila poprilično izjednačena, niko nije ima veliku prednost. Naš najbolji igarč bija je Marko Mamić, čiji su me golovi stalno bacali u euforiju, baš ka i moju mamu. Ona je u srednjoj školi igrala rukomet, pa sve utakmice napeto proživljava. Uz Marka, dobri su bili i pivoti, i normalno Stevanović. Utakmica je završila tisnon pobjedon Hrvatske 30-29! Epska drama s happy endon , di ćeš bolje. Dva dana kasnije čekalo nas je polufinale protiv mlade ali moćne Norveške.

Svanija je i dan polufinala. Od ranog jutra bila san u iščekivanju velike utakmicu, pogotovo jer san znala da imamo priliku dovatit silno željeno finale, nakon dugih godina čekanja. Utakmica je bila iznimno uzbudljiva i napeta. U zadnjoj sekundi, pri neriješenon rezultatu, Musa je fauliran i sudac dosuđuje sedmerac. Loptu zima Zlatko Horvat. U našoj kući je izvanredno stanje. Tata je smanjija ton i otiša u wc, mama čući iza stolica u kužini, a ja tresen fotelju i urlan : finale, finale. Ka da san urekla, Zlaja je puca , međutim Bergerund je obranio i odveo utakmicu produžetak. Otvorili smo furiozno nastavak, poveli 25-22 sredinon prvog produžetka. Nažalost, do kraja utakmice Norvežani su zabili 6 golova, mi nijedan. Konačni rezultat 28-25 za mladi norveški sastav totalno nas je ubija u pojam. Finale, koje se u zadnjoj sekundi regularnog dijela činilo tako blizu, ostalo je miljama daleko, i još jedan san o Hrvatskoj u finalu otiša je u nepovrat. Morali smo se zadovoljit utakmicon za broncu protiv naših susjeda Slovenaca , predvođenih legendarnin izbornikon Veselinon Vujovićem. Ono šta se dogodilo u toj utakmici graniči sa znanstvenon fantastikon.

Od samog početka priuzeli smo konce igre u svoje ruke, nizali smo lipe kombinacije, bila nas je prava milina gledat. U 40. minuti rezultat je bio 8 razlike za nas, znači, skoro pa jedna ruka na medalji. I tada je sve uništija naš izbornik Babić. Umisto da odmori glavne igrače i uvede mladiće gladne medalje, on je odlučija iscrpit do krajnjih granica one koji su na svojin leđima iznili cilo prvenstvo. Umor je doša na naplatu i nakon niza nesvatljivih pogrešaka, Slovenci su nas počeli stizat. Izbornik zove time- out, te „davi“ ionako iscrpljene igrače s pustin taktičkim glupostima, umisto da ih samo ohrabri i podupre. S druge strane, Vujović svoje igrače nije „pila“ taktikama već in je samo reka: bacajte se na glavu nemate šta izgubit, igrajte ka da ne postoji sutra. Do kraja utakmice osokoljeni Slovencu su nas stigli, i nažalost pristigli. Bronca je otišla u nepovrat, izgubili smo nemoguće. To je bio jedan od najtužnijih dana u povisti hrvatskog sporta.

Nakon što je Ivica Kostelić prije nekoliko godina završio karijeru, hrvatsko skijanje spalo je na niske grane. Nitko od hrvatskih skijaša i skijašica nije uspijevao načiniti značajni iskorak u svojoj karijeri, sve do prije godinu dana. Tada se dogodio pravi „boom“. Svi znamo da su najjači adut hrvatskog skijanja uvijek bile tehničke discipline, veleslalom i slalom. Na sljemenskoj utrci u siječnju 2019., hrvatski skijaši Istok Rodeš, Matej Vidović i Elias Kolega bili su fenomenalni, te su sva trojica utrku završila među dvadeset najboljih, a Istok Rodeš je, kao najbolje plasirani Hrvata, utrku završio na odličnom, sedmom mjestu. Nakon tog velikog uspjeha, hrvatsko skijanje se preporodilo. Trojica naših sljemenskih aduta nastavila je i dalje nizati sjajne rezultate, te su izborili bolje startne brojeve za iduću, netom završenu sezonu. Naš predstavnik u veleslalomu , Filip Zubčić, uglavnom je varirao između 20. i 30. mjesta, tek ponekad bi malo „uzletio“. Međutim , već ove sezone, Filipova karijera doživjela je pravu „renesansu“.

Iako sezona za Filipa nije počela dobro( pad na prvom veleslalomu u listopadu u Söldenu), u nastavku sezone pokazao je da je spreman za najveće domete. Potpuna „eksplozija“ dogodila se u Adelbodenu, gdje je Filip po prvi put u karijeri završio na postolju, bio je drugi iza Žana Kranjeca. Da to nipošto nije bila slučajnost, pokazao je na veleslalomu u Japanu, gdje je upisao svoju prvu pobjedu. Nakon prve vožnje bio je dvanaesti, ali čudesnom drugom vožnjom , ostavrio je uvjerljivu pobjedu, pobjegavši drugoplasiranom Švicarcu Marku Odermatu za čak 0.74 stotinke! Ta pobjeda donijela mu je plasman u top pet svjetskih veleslalomaša u ukupnom poretku. Na posljednjoj veleslalomskoj utrci u austrijskom Hinterstoderu , Zubčić je osvojio drugo mjesto, iza Alexisa Pinturaulta. Taj rezultat donio mu je priliku da u zadnja dva veleslaloma( u Kranjskoj Gori i Cortini d' Ampezzo)osvoji mali kristalni globus. To je trebala biti njegova šansa života, koju mu je nažalost oduzela viša sila. Naime, sredinom siječnja svijetom se počela širiti nova opasna bolest, koronavirus. Iako je zaraza prvotno obuhvaćala samo Kinu, uskoro se počela širiti i Europom. Situacija na cijelom kontinentu je dosta loša, a eskaliralo je i u drugim krajevima svijeta, pa je WHO bila primorana proglasiti pandemiju. Krenulo je otkazivanje niza društvenih i sportskih događanja, a to su na svojoj koži osjetili i skijaši. Rizik za nastavak svjetskog kupa bio je prevelik, i sezona je prekinuta. Zaista je šteta da su se tako stvari posložile, jer imam dojam da je našem Filipu mali kristalni bio nadohvat ruke. Bio je u sjajnoj formi, i imao je razloga vjerovati da je ova sezona mogla dobiti pravi „happy end“.

Paralelno s veleslalomom, Zubčić je redovito vozio i slalom. Tu je također napravio ogroman iskorak. Na početku sezone, imao je vrlo visok startni broj, ali nizom vrlo dobrih rezultata sezonu je završio na 32. mjestu, što je odlična najava za novu sezonu, u kojoj bi trebao još više napredovati. Također, u ukupnom poretku svjetskog kupa za sezonu 2019./2020. Zubčić je završio na 14. mjestu.

Bila je ovo sjajna sezona za Filipa, od kojeg smo konačno dobili ono što smo znali da ima u sebi. Svima je pokazao koliko vrijedi, a prave stvari tek su pred njim. Na kraju ove, za njega povijesne sezone, ostaje veliki žal što je ova izvanredna situacija u svijetu, ostavila Filipa bez prilike na osvoji svoj prvi trofej. Ipak, tako je kako je, iako je sezona ostala nedovršena, kad se sve zbroji oduzme Zubčić može biti presretan s ovom sezonom. Sada svi znaju da mu je mjesto u svjetskom vrhu, i sigurna sam da tamo planira jako dugo ostati. Svijete, hrvatsko skijanje opet je „živo“, i nadam se da ćemo se u skoroj budućnosti , u bolja i zdravija vremena radovati novim velikim uspjesima ne samo Filipa već i Rodeša, Kolege i Vidovića, jer unatoč lošoj sezoni, nikako ih ne treba otpisivati.

Sutra nas, u sklopu 25. kola prve HNL, očekuje najveća nogometna utakmica hrvatskog nogometa, okršaj „titana“ , Hajduka i Dinama. Utakmica se igra na Poljudu, a očekuje se oko 25000 navijača, možda i više. Dinamo je prvi na ljestvici te ima 14 bodova više od drugoplasiranog Hajduka. Odigrano je više od dvije trećine prvenstvenih kola, pa je ovo zadnja prilika Hajduku da pokuša uhvatiti priključak i možda u nekom ludom scenariju uvesti prvenstvo u neizvjesnu završnicu.

Sutrašnji splitski ogled dat će odgovor na pitanje je li prvenstvo rješeno, ili je Hajduk još uvijek „živ“. Poraz Splićana i odlazak Dinama na 17 bodova prednosti značio bi kraj Hajdukovih snova o tituli , dok bi pobjeda Hajduka dala „Bilima“ snagu za novi uzlet i mogući materijal za snimanje „Nemoguće misije 7“, tj. Vjeru i nadu da ( prije svega matematički) još uvijek mogu do naslova prvaka. S druge strane, sutrašnji remi puno više bi naštetio Hajduku nego Dinamu. Naime, Rijeka i Osijek „pušu za vratom“ Tudorovoj momčadi , a svi znamo da ove sezone drugo mjesto nosi poseban ulog- kvalifikacije lige prvaka. Ta će utrka biti neizvjesna do samog kraja, i nadam se da će kao pobjednik iz tog terceta izaći moj voljeni Hajduk.

Što se tiče igračkog kadra, Dinamo je trenutno najkvalitetniji u ligi. Imaju čitav niz sjajnih pojedinaca od kojih gotovo svaki u bilo kojem trenutku može donijeti prevagu. Iako su odlaskom Olma pomalo oslabljeni, još uvijek su tu Petković, Oršić, Ademi , Moro i ostalo društvo. Nenad Bjelica radi fantastične stvari s Dinamom , ne samo u hrvatskim već i u europskim okvirima. Preporodio je Dinamovu igru, postali su respektabilan protivnik svakome, te su oni najzaslužniji što će Hrvatsku sljedeće sezone u Europi predstavljati pet predstavnika, umjesto dosadašnja četiri. To je velika stvar za Hrvatsku i na tome im hvala. Hajduk je pak zadržao svoje najbolje igrače ( Caktaš, Jairo). Okosnica momčadi ostala je na okupu, novi trener Igor Tudor promijenio je sustav igre pa sada Hajduk igra u 3-5-2 formaciji, koja je puno ofenzivnija od prethodne. Također, u igru su ušli neki su donedavno imali skromnu minutažu poput Tahiraja , a neki od standardnih prvotimaca poput Nejašmića, Čoline i Simića preselili su na klupu. Ipak, proljetni dio sezone Hajduku je donio tri pobjede, jedan poraz i jedan remi , uz samo dva primljena gola. Hajdukova igra je živnula, igraju lijepo i atraktivno, pa zaloga za optimizam uoči sutrašnje utakmice itekako ima.

Ono što je sigurno, Poljud će sutra bit pravo „grotlo“. Očekuje nas još jedna splitska „fešta od baluna“, cijeli stadion će „vrit“, i nadam se da u takvoj atmosferi Hajduk može pobijediti favorizirane Zagrepčane. Manjak kvalitete u odnosu na protivnika igrači Hajduka trebaju nadoknaditi agresivnošću i borbenošću. Uz brojne taktičke varijante, za doći do uspjeha postoji i jedan puno jednostavniji recept. Čine ga dva „sastojka“, srce i dišpet. Samo nas hrabra, srčana i beskompromisna igra i čuveni dalmatinski dišpet mogu dovesti do pobijede sutra. Dragi moj Hajduče , nadam se da ćeš me sutra uveseliti pobjedom, pa da još malo sanjam ranije spomenutu „Nemoguću misiju 7“, samo bez Toma Cruisea. Znam da je protivnik moćan, ali ja neću prestat vjerovat da je čudo moguće, dokle god mi to matematika dopušta. Molim te nemoj ni ti, jer iako je stvarnost pomalo surova, sanjati je uvijek dozvoljeno.