Malo po malo, stigla san i do 100. posta na blogu. Iskreno, čini mi se ka da san ga tek jučer počela pisat, ali, vrime je proletilo šta bi se reklo „u roku keksa“, i evo, već 10 miseci aktivno pišen svoj sportski blog. Moran priznat da san na početku i sama bila dosta skeptična prema svemu ovome, ali sada san i više nego zadovoljna kako je to ispalo. Ispočetka san se „tražila“, točnije, bila san u dilemi triban li pisat dalmatinskin dijalekton ili književnin jezikon. Nakon nekoliko uvodnih tekstova na hrvatskom književnom jeziku, odlučila san se okrenit ikavici, i to je trajalo otprilike tri miseca. To mi je dobro došlo da se opustin, da lakše „uđen u štos“, a kada san to postigla, ponovo san se vratila književnon jeziku. No, za ovaj, jubilarni stoti post, odlučila san napravit iznimku i pisat baš onako kako govorin u svakodnevnon životu. Pošto je posebna prilika, izabrala san i posebnu temu za obilježavanje ovog jubileja. Za pedeseti post prisjetila san se velike pobjede Vatrenih na Wembleyu 21.11.2007., a za stoti sam odlučila pisati o sebi, točnije o mom doživljaju derbija Hajduka i Dinama odigranog 22.02. 2009. na Poljudu.

Hajdukove utakmice uvik san pratila i još uvik pratin s posebnin emocijama, s njin prolazin sve, i dobro i loše. Utakmice Majstora s mora na neki su način obilježile moje djetinjstvo, a s posebnin gušton san dočekivala derbije Hajduka i Dinama. Ti su dvoboji uvik bili više od samog nogometa, pa i sporta općenito, pa je pobjeda u njima uvik imala posebnu težinu. Svaki put kad Hajduk „baci na kolina“ velikog rivala, za mene je to nešto neopisivo. Tu je skroz nebitno ko u tom trenutku zauzima koje misto na tabeli, taj susret jednostavno izvlači maksimum iz obje ekipe, a ulog je puno veći od obična tri boda. Spomenuti derbi iz 2009., kojeg ću u nastavku teksta detaljno opisati, ima je u rezultatskon smislu veliku važnost. Bila je to prva utakmica proljetnog dijela sezone, a Hajduk je zaostajao bod za Dinamom na ljestvici. Par dana prije utakmice, pa je snig u ciloj Dalmaciji, pa tako i u Makarskoj. Sićan se ka da je jučer bilo, kad je moj tata u sridu ujitru iša na posal, tribalo mu je 10 minuta da uspije upalit auto, jednostavno je bilo toliko ledeno, ali je nekako ipak uspio. Do utakmice se vrime smirilo, ili točnije, prista je padat snig, ali je orkanska bura nastavila nemilo „derat“. Utakmica je bila u nedilju navečer, a ja san sve do polaska u Split morala učit hrvatski, jer san sljedeći tjedan imala kontrolnu. Užasavala me činjenica da ne mogu dan provest spremajući se za veliki derbi, ali nisan imala izbora, pa san nekako odradila školske obaveze. Kad smo se uputili prema Splitu, još uvik je bura bila više nego jaka, ali to nas nije obeshrabrilo. Na utakmicu smo išli s tatinim prijatelj koji živi u Splitu, no porijeklom je Hercegovac, te je navijač Dinama. Kad je doša po nas na parking s auton zagrebačke registracije, moja mama umalo nije pala u nesvist. I put je bio „vesel“. Naime, dok smo prolazili kroz Omiš, jednoj ženi kojoj smo stali na pješačkom ništa nije bilo jasno. Jer, auto je bilo zagrebačke registracije, a ja i tata u dresovima Hajduka, i u trenutku kad se okrenila prema nama, tata je na prednjen sicu odma pokaza grb Hajduka na majci, da ne bi bilo zabune. Na ulazu u Split, također se vozač jednog auta nageo prema nama, ali ja san odma skočila na noge, pokazala dres i raširila Hajdukov šal. Čovik nan je veselo potrubio i nastavili smo vožnju prema stadionu. Kad smo ušli na stadion, bura je i dalje derala, a kad san pogledala koja je temperatura, pisalo je-0! Netom prije početka utakmice, uočili smo da neki dečko hoda po krovu Poljuda, a kako smo bili na zapadnoj tribini, prvo smo pomislili: „Ajme, pa nije valjda se ide tuć s BBB? Pa neće valjda na mom prvom derbiju doć do nereda, pomislila san“. Srića, nije bilo tako, dapače, bilo je upravo suprotno. Nakon šta se vratio na tribine, s krova istočne i zapadne tribine zrakom je poletjelo tisuće bilih papirića. Uz to, Torcida je na sjevernoj tribini raširila prekrasnu koreografiju koju su sačinjavali crveni i plavi papirići, a na njima je velikin bilin slovima pisalo Torca. Nešto predivno, tako nešto se još može doživit samo u Argentini i Brazilu. Samo, bio je jedan problem. Naime, kako je puvala bura, a Poljud ima oblik školjke, papirići su se vrtili u krug, i tako 15 minuta. Ipak, u 20:30 balun je konačno krenio s centra. Hajduk je pobijedio 2-0, a strijelci su bili Kalinić i Ibričić, koji je zabio eurogolčinu. Bio je to vrhunski udarac sa dvadeset-ak metara, koji je odsio u gornjin rašljama. Do kraja utakmice, rezultat je osta neprominjen. Kad je sudac svira kraj, mojoj srići nije bilo kraja.

Ostali smo na stadionu još sigurnih 15 minuta, cili stadion je piva skupa s igračima i Torcidom, koja je ka i uvik napravila spektakularnu atmosferu. Imala san dojam da se nikome nije dalo otić sa stadiona, svi smo bili na nogama, u dresovima i s raširenin šalovima i slavili veliku pobjedu i povratak na prvo misto na ljestvici nakon 2,5 godine čekanja. Bila je to utakmica koju ću pamtit cili svoj život.

U „sjeni“ US Opena, igra se ATP turnir u austrijskom Kitzbuhelu, na kojem je potpuni anonimus kreirao nekoliko velikih iznenađenja. Riječ je o 24-godišnjem Švicarcu Marc-Andrea Huesleru, koji zauzima 303. mjesto na ljestvici, no svojim igrama jasno pokazuje da zaslužuje puno bolji plasman. Huesler je startao iz kvalifikacija, gdje je već u prvom kolu iznenadio favoriziranog Balasza, a potom i Gunneswarana. Tim dvjema pobjedama izborio je nastup u glavnom turniru, a tu ga je u prvom kolu čekao novi težak zadatak.

Ždrijeb mu je za protivnika dodijelio finskog tenisača Emila Ruusuvuorija, koji je na ovogodišnjem US Openu u prvom kolu iznenađujuće svladao Slovenca Aljaža Bedenea. Odličnu igru iz kvalifikacija prenio je i u glavni turnir, te je u prvom kolu svladao spomenutog Finca s 2-1 u setovima. Nakon te pobjede, kad su svi već mislili da je to njegov maksimum, upisao je najveću pobjedu karijere. Naime, u drugom kolu šokirao je Fabia Fogninija, dvanaestog tenisača svijeta! Sa sjajnim prezentacijama nastavio je i u četvrtfinalnu, te je u dv seta izbacio Feliciana Lopeza. U polufinalu ga je čekao Miomir Kečmanović, koji je uspio zaustaviti njegov fantastičan niz pobjeda na ovom turniru. No, bez obzira na to, može biti ponosan na sebe zbog svega što je napravio u Kitzbuhelu. Također, svojim kolegama s challenger razine pokazazo je da se uz rad i trud sve može, te se nadam da će ih to dodatno motivirati i da ćemo u bliskoj budućnosti imati još ovakvih prekrasnih priča. Svi ovi Hueslerovi uspjesi nipošto nisu slučajnost. U svojoj karijeri pobjeđivao je i bivše top 100 igrače poput Troickog, Laaksonena, Nagala i Gabashvilija. Nažalost, nedavno je bio koban i za našeg Bornu Goju, kojeg je pobijedio u kvalifikacijama turnira u Ostravi.

Marc-Andrea Huesler u karijeri je imao dosta pehova s ozljedama. Tijekom 2014. izbivao je s terena nešto manje od pet mjeseci, a novu tešku ozljedu dobio je početkom studenog prošle godine. Tek je odnedavno ponovo u pogonu, no tome je dobrim dijelom kumovala i prisilna stanka zbog pandemija Covida-19. No, odmah po povratku na terene pokazao je da misli ozbiljno, a je li ovo najava njegovog igračkog uzleta ili samo prolazna forma, saznat ćemo ubrzo.

Danas se, s početkom u 19:05, na Poljudu igra prvi ovosezonski hrvatski nogometni derbi, onaj između Hajduka i Dinama. Nažalost, i na ovoj će utakmici tribine biti prazne, jer se navijačima dolazak na utakmice dozvoljava tek od sljedećeg vikenda. Prava je šteta da će jedan takav dvoboj biti odigran „iza zatvorenih vrata“, ali što je, tu je. Što se tiče stanja na ljestvici, Dinamo je prvi s devet bodova, dok je Hajduk treći s dva boda manje. Zagrepčani su favoriti, ali bodovi su se s Poljuda uvijek teško odnosili. Motiv Hajduka je najveći mogući, s druge strane je veliki rival, a pobjeda u takvoj utakmici uvijek ima posebnu draž. Također, „bili“ će htjeti pokazati da je kiks protiv Slaven Belupa u prošlom kolu bio samo loš dan, i da su spremni „potući se“ sa svima.

I jedne i druge sljedeći tjedan očekuju europski izazovi, pa će ova utakmica dati odgovore na pitanja u kakvoj su formi oba kluba, te koliko mogu u nadolazećim ogledima u kvalifikacijama lige prvaka( Dinamo) i europske lige( Hajduk). Majstora s mora čeka gostovanje kod sjevernomakedonske Renove, dok će Modri također gostovati, ali je pred njima znatno teži zadatak nego pred Hajdukom. Naime, predstoji im okršaj protiv Ferencvaroša u Budimpešti, što će ujedno biti „repriza“ prošlosezonskog trećeg pretkola, samo što se sada igra samo jedna utakmica pa nema mjesta kalkulacijama. Nadam se da će oba naša kluba izboriti prolaz dalje, a bilo bi sjajno kada bi Hrvatska imala minimalno dva predstavnika u skupinama europskih natjecanja. Što se tiče večerašnjeg derbija, Hajduk i Dinamo ga dočekuju u različitom raspoloženju. Hajduk nakon kiksa u prošlom kolu ima imperativ pobjede, to mu je jedina opcija želi li zadržati priključak s vrhom. Dinamo je vodeći na ljestvici, te će dati sve od sebe da tako i ostane, no to im neće biti nimalo jednostavno. Splitski „bili“ žele pobjedom u derbiju usrećiti sve one navijače koji zbog epidemiološke situacije neće moći Hajduku dati podršku s tribina Poljuda. Iako ni Hajduk ni Dinamo nisu u najboljem izdanju na startu sezone, dobrog nogometa ipak ne bi trebalo nedostajati. Oba kluba imaju svoje jake adute koji jednim potezom mogu riješiti utakmicu. Kod Hajduka je to Caktaš, a kod Dinama Bruno Petković.

I Vukas i Mamić najavljuju napadački nogomet, što znači da bi zaista mogli uživati u večerašnjem derbiju. El Croatico će dati odgovore na mnoga pitanja, prije svega može li se Hajduk uključiti u borbu za naslov prvaka, kao i na pitanje koliko je zapravo moćan ovosezonski Dinamo.

Iako se ovogodišnje izdanje US Opena igra bez publike, jednog istinskog zaljubljenika u tenis ni to ne sprječava da uživo podrži Mattea Berrettinija. Riječ je o talijanskom ugostitelju Giovanniju Bartocciju, koji već dugo živi u New Yorku. Njega je u ovoj, 2020., zadesila dvostruka nesreća. Prvo je, početkom veljače, izbio požar u njegovom restoranu, pa je morao zatvoriti i prije pojave koronavirusa. Tako je već sedam mjeseci bez posla, a da stvar bude gora, krajem listopada mu istječe radna E2 viza( koja se obnavlja samo dok je posao otvoren), pa bi mogao napustiti SAD. No, svi ti problemi nisu ga „ohladili“ od tenisa. Dapače, pronašao je način da doskoči zabrani prisutstva gledatelja na tribinama.

Naime, svaki put kada igra njegov veliki prijatelj Matteo Berrettini, Giovanni se smjesti uz ogradu, a iako ne može vidjeti što se događa na samom terenu, ima pogled prema glavnom semaforu, pa tako zna koji je rezultat. Također, iako ne može gledati meč, daje glasnu podršku Matteu, jer zna da ga može čuti. No, ima i jedan problem. Naime, Bartocci može vidjeti semafor samo na terenu 17, pa kad se mečevi igraju na Louis Armsrtongu ili Arthur Asheu, nije upućen u trenutni rezultat. Prateći meč trećeg kola između Berrettinija i Ruuda, u šali je pitao jednog novinara postoji li šansa da se finale( ukoliko ga Berrettini izbori) igra na Court 17, umjesto na Arthur Asheu. Na prošlogodišnjem izdanju US Opena, Berrettini se po prvi put u karijeri plasirao u polufinale nekog Grand Slama, a Bartocci je sve njegove mečeve gledao iz lože. Njegov restoran Via della Pace nalazi se u East Willage na Manhatmu, te je postala tradicija da svi talijanski tenisači odlaze kod njega nakon odrađenog posla na terenu. Bartocci je i zaljubljenik u nogomet, te veliki fan Lazia, pa je njegov restoran bio i sjedište kluba navijača New York Lazia. Kod Giovannija je uvijek odlična atmosfera, a za njega zna cijela Italija. Kako je Berrettini igrao sjajno prošle godine na ovom turniru, u restoranu se počelo okupljati mnoštvo ljudi, a brojni su dolazili sa velikim teniskim loptama u nadi da će doći Berrettini i udijeliti im svoj autogram. Također, promet restorana se udvostručio, poslovao je fenomenalno, sve do kobnog 10.02.2020. Bartocci je bio gost talijanskog tenisača Paola Lorenzija, koji je tada igrao na New York Openu na Long Islandu. Kada je obaviješten da je u zgradi u kojoj se nalazi njegov restoran izbio požar, po kiši je sjeo na svoj Harley Davidson motocikl i dojurio na Manhattam. Situacija je bila dosta loša. Iako plamen nije zahvatio sami restoran, sve je u njemu bilo uništeno.

Bartoccija je to slomilo, njemu je restoran puno više od običnog izvora prihoda. Kada se vijest o požaru u njegovom restoranu proširila među talijanskim tenisačima, Matteo Berrettini i njegovi teniski kolege odmah su ga nazvali da izraze žaljenje i pruže mu podršku. Upravo je Berrettini natuknuo da će dati sve od sebe da mu pomogne da opet otvori restoran ( možda i na nekom drugom mjestu), te želi u to uključiti i ostale talijanske tenisače.

Bartocci je Mattea uživo gledao i izvan New Yorka. Berrettini ga je pozvao na završni Masters koji se prošle jeseni održao u Londonu. Njegov prijatelj bio mu je glasna podrška na svakom meču. Giovanni Bartocci je pravi primjer istinskog sportskog fana, onoga koji uz svoje sportaše uvijek, bez obzira na okolnosti. Također, pokazao je zbog ljubavi prema sportu spreman pronaći način da odgleda mečeve uživo, a da ne prekrši zabranu. Ta njegova snalažljivost je fenomenalna, i jedna je od „najluđih“ priča s ovogodišnjeg US Opena.

US Open stigao je do trećeg kola, a danas svoje mečeve igra i troje hrvatskih predstavnika. Mate Pavić u paru s Brunom Soaresom igra protiv Jacka Socka i Jacksona Withrowa. Što se tiče singla, tu imamo dvoje predstavnika, Donnu Vekić i Marina Čilića. Prva će na teren Vekić, čiji meč protiv Pironkove počinje oko 21 h. Otprilike šest sati nakon nje, na teren bi trebao izaći Marin Čilić kojem na putu do osmine finala stoji težak zadatak, mora pobijediti favoriziranog Austrijanaca Dominica Thiema.

I Marin i Dominic redoviti su sudionici londonskog završnog Mastersa posljednjih godina, pa bi večerašnji dvoboj trebao ponuditi maksimalnu neizvjesnost i sjajan tenis. Moglo bi se reći da je to tzv. Derby della Masters. Šteta je samo što ćemo ovaj teniski derbi gledati već u trećem kolu, umjesto u četvrtfinalu ili polufinalu. Razlog tome je Marinov značajan pad na ljestvici, dok je Dominic ostao u top 10. Često se događa da se u ždrijebu trećeg kola Grand Slamova sastanu npr. 32. i 1. tenisač svijeta, ili npr. 2. i 31. na ljestvici. Kako na turniru nema ni Federera ni Nadala, Thiem je dobio status drugog nositelja, a otkazivanjem Pairea, Monfilsa, Fogninija, Wawrinke, te spomenutih Federera i Nadala, Čilić je postavljen za 31. nositelja, i eto velikog dvoboja prije nego li mu se itko nadao. Što se samog meča tiče, uloga favorita pripada Thiemu. Pokazao se kao igrač koji uz talent, vrlo brzo napreduje, te je odavno dokazao da je spreman za najveće domete. Kao potvrda toga, dva puta zaredom je igrao finale Roland Garrosa( 2018. i 2019.), no oba puta je zaustavljen od „kralja zemlje“ Rafaela Nadala. Uz to, popravio je i igru na tvrdoj podlozi, još ga jedino trava malo muči. Marin je pak, u evidentnom padu forme, koji je započeo početkom 2019. i nažalost, još uvijek traje. Osobno mislim da se Marin emocionalno ispraznio nakon što je Hrvatska 2018. po drugi put osvojila pehar pobjednika Davis Cupa. Vratimo se još malo unatrag, na finale Davis Cupa Hrvatska-Argentina u zagrebačkoj Areni. Upravo Čilić je izgubio meč koji je Hrvatskoj mogao donijeti trofej. Protivnik je bio Juan Martin Del Potro, a Čilić je prosuo vodstvo od 2-0 u setovima, i Del Potro je izjednačio na 2-2 ukupno. Pobjedu Argentini tada je donio Federico Del Bonis, koji je svladao indisponiranog Karlovića. Nakon toga Čilić je jednostavno puknuo, te se u prvoj polovici 2017. mučio tražeći pravu igru i formu. Otvorilo mu se na zemljanoj turneji, plasman u četvrtfinale Monte Carla bio mu je prvi pravi rezultat u 2017. godini. To ga je ohrabrilo i vratilo bi neophodno samopouzdanje, to mu je bio golemi podstreh za dalje. S odličnim nastupima nastavio je i na Wimbledonu, gdje je na iznenađenje mnogih stigao do finala, u kojem je nažalost, glatko poražen od Rogera Federera. Pola godine nakon toga, stigao je još jedan veliki uspjeh, a ponovo je u pitanju bilo Grand Slam finale. Marin je sjajnu formu s wimbledonske trave prenio i u Melbourne Park, te je osigurao još jedno veliko finale. Protivnik mu je, baš kao i u All England Clubu, bio Roger Federer, koji je nažalost, još jednom pobijedio Marina. No, ovoga puta to nije bila „jednosmjerna ulica“, već je bio vrlo neizvjestan meč u pet setova, dostojan finala Australian Opena. Iako se Čiliću nudila prilika za pobjedu, ponovo je mentalno puknuo, te je olako izgubio odlučujući set. Nastavak godine odigrao je u promjenjivoj formi, a upisao je i još jedan bolan poraz. U drugom kolu Wimbledona, Čilić je protiv Pelle izgubio praktički dobiveni meč, Pella je preokrenuo Čilićevo vodstvo 2-0 u setovima. To je bio težak udarac za Marina, koji se ipak uspio oporaviti, te je izborio nastup na završnom Mastersu u Londonu. Tu se, baš kao ni godinu ranije, nije dobro proveo, ali je ipak pokazao napredak u igri i rezultatu u odnosu na 2017. Dva tjedna kasnije, Hrvatsku je čekalo finale Davis Cupa protiv Francuske u Lilleu. Hrvatska je slavila 3-1, a treći odlučujući bod Hrvatskoj donio je upravo Marin Čilić. Sjećam se njegove reakcije nakon pobjeda, bila je to velika sreća, ali i veliko olakšanje. Toliko je bilo ružnih medijskih natpisa prema njemu nakon poraza od Del Potra u Zagrebu, rijetke su bile dobronamjerne kritike, a bilo je puno to nekorektnog prema njemu, a on to ničime nije zaslužio. Nije mu se bilo lako s tim nositi, dugo mu je trebalo da se posloži u glavi. Zaista nije lako kada te mediji razapnu, žalosno je kako ljudi nakon jednog težeg poraza praktički zaborave sve velike uspjehe otprije. Marin je puno dao hrvatskom tenisu, i zbilja ne shvaćam čemu sasipanje drvlja i kamenja prema njemu nakon svakog iole neočekivanog poraza. On to ničime nije zaslužio, dobar je i pošten momak koji uvijek daje sve od sebe na terenu, i to se treba cijeniti. Te 2018., nakon što je Hrvatska podigla pehar Davis Cupa, Marinu je pao sav teret s leđa. Sve one ljutite reakcije usmjerena prema njemu nakon zagrebačkog finala 2016., ostavio je iza sebe, dokazao je svima da može biti čovjek odluke kad je to najpotrebnije. Imam osjećaj kao da je s tim postigao sve što je ikad htio od tenisa, da je to za njega bio teniski Mount Everest. Jer, cijelu 2019. mučio se s formom, te je dosta pao na ATP ljestvici. U istom ritmu je nažalost nastavio i u tekućoj godini, idealnu formu još nije uspio pronaći. Nadam se da će je pronaći upravo na US Openu, da će pobijediti Thiema i tako sam sebi dokazati da još uvijek pripada među najbolje, da je spreman za nove velike uspjehe.

No, Thiem je odličan igrač, i neće biti nimalo lako pobijediti ga. Igra napadački, koristi svaku i najmanju šansu za zabiti winer. Također, ima vrlo dobar servis, a ako je kvalitetan, odmah u idućem udarcu traži winer kojim bi riješio poen u svoju korist. Marin ne smije dozvoliti da ga Thiem uvuče u svoj ritam igre, već treba što je moguće više držati loptu u igri, te krenuti u realizaciju poena tek kada dobro izradi poen i pripremi teren za napad. To je najbolji recept za pobjedu protiv sjajnog Austrijanca, i bude li tako igrao, rastu mu izgledi za pobjedu. Nadam se da će se Marin pridružiti Borni u osmini finala i tako dokazati, najprije sebi samome, a onda i svima ostalima, da još može puno dati na terenu. Sljedeće godine na rasporedu su Olimpijske igre, i to će biti možda i posljednja prilika Marinu da osvoji ono što mu nedostaje, olimpijsku medalju, i nadam se da će u tome i uspjeti.

U ponedjeljak je krenuo najčudniji US Open u povijesti. Pandemija Covida-19 i dalje traje, ali unatoč svemu tenis se vratio, i nema namjeru ponovo se zaustaviti. Iako se u New Yorku igra bez gledatelja, uzbuđenja, baš kao ni odličnih mečeva, ne nedostaje. No, prazne tribine nisu jedina promjena na ovogodišnjem US Openu. Naime, zbog cijele ove situacije, odlučeno je da se neće odigrati kvalifikacije, kako bi se smanjio broj mečeva. Tako je dosta tenisača i tenisačice na turnir došlo s pozivnicom organizatora, a neki od njih već su dokazali da su je itekako zaslužili.

Već prvog dana turnira svjedočili smo i prvim iznenađenjima. Neki igrači koji su vrlo lako mogli biti „dark horse“ ovogodišnjeg turnira, neočekivano su eliminirani već na prvoj stepenici. Taj trend se nastavio jučer, pa sada, kada je prvo kolo kompletirano, možemo zaključiti da bi i unastavku turnira moglo biti dosta iznenađenja. Najveće iznenađenje svakako je poraz Diega Shwartzmana od Camerona Norriea. Bio to fantastičan meč u pet setova, u kojem se bolje snašao Norrie, te je zasluženo eliminirao favoriziranog Argentinca. Shwartzman je relativno nizak, ali izuzetno pokretljiv tenisač, te je kao takav nerijetko znao pomrsiti račune čak i najboljim svjetskim igračima. Nažalost, Diego Shwartzman pokazao se kao „crna mačka“ za naše Čilića i Ćorića, koji su u dosadašnjim susretima teško pronalazili recept za pobjedu protiv omalenog „gauča“. Uz Shwartzmana, još jedan „krvnik“ hrvatskih tenisača je ranije od očekivanog završio svoj nastup u „velikoj jabuci“. Zanimljivo, riječ je o još jednom Argentincu, Guidu Pelli. Njega je, na putu do 2. kola zaustavio američki tenisač s pozivnicom, Jeffrey John Wolf. Iako je Pella godinama bio isključivo specijalist za zemljanu podlogu, u posljednjim godinama isprofilirao se u igrača koji je opasan na svim podlogama. Posebno ga pamti Marin Čilić, i to sa Wimbledona 2018., kada ga je Pella izbacio nakon što je Čilić vodio 2-0 u setovima u drugom kolu. Marin i Borna tako će na svoje prilike za revanš protiv njih morati još malo pričekati. Još jedno veliko iznenađenje kreirao je Steve Johnson koji je u dvoboju dvaju američkih igrača bio bolji od Johna Isnera. U okršaju dvojice sjajnih servera, pobjedu je odnio onaj lošije rangirani. Bio je to još jedan meč koji je riješen tek u petom setu. Tako je SAD ostao bez svoj najjačeg aduta već na startu, jer koliko dobar Johnson bio, teško da može stići toliko daleko koliko bi mogao Isner da je prošao. Da stvar po Amerikance bude gora, još jedan vrhunski server je napustio turnir već na startu. Riječ je o Sam Querreyu, koji je poražen od Andreya Kuznetsova, također u pet setova. I u ženskoj konkurenciji je bilo iznenađujućih rezultata. Jedno od većih svakako je ispadanje Darije Kasatkine od talentirane osamnaestogodišnje Ukrajinke Marte Kostyuk. Niz iznenađenja u prvom kolu zaključen je porazima Collins, Peterson i Viklyantseve. Što se tiče hrvatskih predstavnika u pojedinačnoj konkurenciji, ni tu nije nedostajalo uzbuđenja. Čilić, Vekić i Martić priuštili su nam prave drame, a obe su završene sretno, i to nakon što su i Marin i Donna i Petra preokrenuli praktički izgubljene mečeve. Borna Ćorić je rutinski, u tri seta, svladao španjolskog tenisača Pabla Andujara, dok je Ivo Karlović jedini od hrvatskih predstavnika doživio poraz. Bolji od njega bio je Francuz Richard Gasquet.

Tek što je krenuo, ovogodišnji US Open već je ponudio čitav niz sjajnih mečeva, i možemo se samo nastaviti da će se taj trend nastaviti i u danima koji su pred nama. Danas počinje turnir u konkurenciji muških i ženskih parova, a u tim mečevima uzbuđenja nikad ne nedostaje. No, i tu je uvedena jedna promjena. Naime, na ovom turniru se neće natjecati 64 para, već samo 32. U parovima se natječe i petero hrvatskih predstavnika, Pavić, Mektić, Dodig i Škugor u muškim, te Darija Jurak u ženskim parovima. Hrvatska ima jake adute i u singlu i u parovima, te se nadam da će naši predstavnici biti sjajni na svim frontovima.