Sportska-Ćakulona
utorak, 21.12.2021.
Neki novi Kauboji
Hrvatska rukometna reprezentacija u ponedjeljak je započela pripreme za Europsko prvenstvo u Mađarskoj i Slovačkoj. Prvenstvo je na rasporedu sredinom siječnja, a Hrvatska je smještena u skupinu s Francuskom, Srbijom i Ukrajinom. Izbornik Horvat prije 18 dana objavio je popis igrača na koje računa za predstojeće natjecanje, a na njemu se našlo dosta novih lica.
Već nakon debakla na ovogodišnjem SP-u u Egiptu bilo je evidentno da je Kaubojima potreban redizajn. Istina natruhe toga bile su vidljive čak i na Mundijalu, no to ipak nije bilo učinjeno u dovoljnoj mjeri. Naime, bivši izbornik Lino Červar na ovogodišnje prvenstvo poveo je kompletno novu vanjsku liniju, prepunu mladih talenata (Jaganjac, Martinović, Šarac), no svi osim Martinovića dobili su mizernu minutažu. Što je razlog tome, teško je reći. No, dosta o tome. Posvetimo se aktualnim zbivanjima. Izborniku Horvatu ovo će biti drugo važno natjecanje na klupi Kauboja. Premijeru na izborničkoj klupi imao je na olimpijskim kvalifikacijama u Montpellieru. Premda Hrvatska u konačnici nije uspjela ispuniti cilj i otići u Tokio, vidio se ogroman napredak u našoj igri u odnosu na SP u Egiptu. Naravno, to je još daleko od savršenstva, ali kao da je Horvat uopće mogao napraviti više nakon svega tri zajednička treninga? Unatoč dobrom nastupu na tom turniru, neodlazak u Tokio okarakteriziran je kao neuspjeh, što je značilo da su reprezentaciji prijeko potrebne radikalne promjene. Devet mjeseci kasnije, upravo to se i dogodilo. Izbornik je početkom ovog mjeseca objavio širi popis igrača na koje računa za nadolazeću europsku smotru, a na njemu se nisu našla brojna imena bez kojih se reprezentacija donedavno nije mogla ni zamisliti. U odnosu na kadar koji smo navikli gledati na velikim natjecanjima, nema više Štrleka, Stepančića, Čupića, Karačića, Muse i Horvata i Šege. Doduše, Karačić, Čupić i Šego dobili su pretpoziv, što znači da će se reprezentaciji priključiti samo u slučaju ozljede nekog od igrača s prvotnog popisa. Vrijedi napomenuti i da je ovo spisak za prvi dio priprema koji će trajati do 26. 12., pa na njemu nema igrača iz Bundeslige (Duvnjaka, Marića i Martinovića), koji će se priključiti tek iza 28.12.
Igrači koji su pozvani na prvi priprema za Euro su: vratari Kristijan Pilipović (u međuvremenu se zarazio koronom, pa je umjesto njega naknadno pozvan Dominik Kuzmanović, inače treći golman Nexea) i Matej Mandić te lijevi vanjski Halil Jaganjac, Tin Lučin i Zvonimir Srna. Od srednjih vanjskih tu su Luka Cindrić i Ante Gadža, a od desnih vanjskih Mateo Maraš, Luka Lovre Klarica i Luka Šebetić. Na poziciji pivota Horvatu su na raspolaganju Leon Šušnja, Marin Šipić, Nikola Grahovac i Veron Načinović. Tri opcije na lijevom krilu čine Lovro Mihić, David Mandić i Marin Jelinić. Trojac na desnom krilu su: Vlado Matanović, Josip Božić Pavletić i Filip Glavaš. Pretpoziv je upućen Marinu Šegi, Igoru Karačiću, Ivanu Čupiću, Davoru Ćavaru i Mati Šunjiću.
Osobno mislim da je pomlađivanje sjajan potez, kao i to da ga je trebalo napraviti još puno ranije. No, znate kako se kaže, bolje ikad nego nikad. Pred Hrvojem Horvatom nalazi se prilično kompleksan i zahtjevan posao. Naime, potrebno je dosta vremena da se novi igrači uigraju s ostatkom reprezentacije. To ne ide preko noći, no rukometna velesila poput Hrvatske nema previše vremena za „traženje“. Od naše reprezentacije uvijek se očekuju velike stvari, a tako će biti i za mjesec dana. Za to su dobrim dijelom „krivi“ naši igrači, koji su učestalim medaljama „razmazili“ navijački puk. Gotovo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati velika natjecanja u proteklih 20 godina na kojima Hrvatska nije osvojila odličje, što je uspjeh svjetskih razmjera. I kako sada objasniti tim istim navijačima da je ova reprezentacija u slaganju i da će trebati još podosta vremena da stvari ponovno sjednu na svoje mjesto? Bit će teško, ali ljudi u Hrvatskoj jednostavno se moraju pomiriti s tim. I prije svega, dati im bezrezervnu podršku. I još nešto, ali jednako važno. Ovim momcima nitko ne smije stavljati nikakav imperativ na leđa. S nadolazećim prvenstvom počinje proces njihovog „rukometnog odrastanja“ i na tom putu im ne treba nikakvo breme na leđima. Na njima je samo da ostave srce na terenu i uživaju u igri. Za što će to biti dovoljno, ne znam, ali kako bilo da bilo, to će biti naš novi početak. Vjerujem da je izbornikov cilj uigrati ovu momčad do Olimpijskih igara u Parizu 2024. Do toga su preostale još dvije godine i vjerujem da će Hrvatska do tada ponovno biti uigrana i odlično posložena reprezentacija, baš onakva kakva je i bila svih ovih godina. Što se tiče siječanjskog EP-a, naravno da bi ja, kao i svi mi, voljela da ponovno budemo pravi. No, kao što sam ranije istaknula, znam da ništa ne ide preko noći, pa ću se tako zadovoljiti s plasmanom u drugi krug Eura.
petak, 17.12.2021.
Trio za budućnost
Prije nešto manje od dva tjedna spušten je zastor na još jedno izdanje Davis Cupa. Nakon prošlogodišnje odgode, neslužbeno svjetsko tenisko prvenstvo ponovno je došlo na red. Dapače, ovo je bilo 120. jubilarno izdanje Davis Cupa (drugo u izmijenjenom formatu). Premda se ovaj redizajnirani oblik ovog kultnog natjecanja većini istinskih sportskih fanova ni najmanje ne dopada, on je ipak zaživio. O razlozima nesviđanja masi te samoj suštini i konceptu novog formata moglo bi se razglabati u nedogled, ali to mi ovaj put nije namjera. Cilj ovog teksta ukazati na trio hrvatskih talenata, koji bi u narednim godinama zajedno s Bornom Ćorićem trebali nositi hrvatsku reprezentaciju. Dvoje od njih imali smo prilike vidjeli na djelu na netom završenom Davis Cupu. Dapače, jedan od njih nas gotovo samostalno dovukao do finala. I to kao potpuni anonimac (barem što se tiče većine hrvatske sportske javnosti, ali i ITF-a). Riječ je o naravno o Borni Goji.
Ovaj mladi Splićanin imao je drukčiji teniski put od većine svojih vršnjaka. Borna je sve do svoje 12. godine trenirao nogomet, najprije u Spinutu, a onda i u Hajduku. Igrao je na poziciji polušpice, no nakon svađe s trenerom odlučio se na odlazak iz nogometa. Ubrzo potom počeo je trenirati tenis. Na svom premijernom turniru odmah je otišao do kraja, nakon čega se u potpunosti odlučio posvetiti tenisu. Odmah po završetku srednje škole (2016,), Gojo je ispunio pristupnicu za američko sveučilište Wake Forest u Sjevernoj Karolini. Riječ je o gradu veličine Splita, na čijem sveučilištu studira 7000 studenata. Gojo se odlučio za ekonomiju, a nakon završene druge godine odlučio je zamrznuti studij i potpuno se posvetiti tenisu. Igrao je Borna i za fakultetsku momčad Wake Foresta, s kojom je osvojio naslov prvaka Prve divizije NCCA-a! Taj uspjeh nije prošao nezapaženo te je cijela momčad Wake Foresta otišla na primanje kod tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Nakon odlaska iz SAD-a Gojo je počeo nastupati najprije na ITF, a onda i na Challenger turnirima. Svoj prvi nastup na ATP razini imao je još kao student Wake Foresta, kada je dobio pozivnicu za glavni ždrijeb Winston Salema. U prvom kolu čekao ga je iskusni Ryan Harrison, koji je na kraju rutinski slavio (2:6, 4:6). Nastup na najjačoj razini talentiranom je Splićaninu bilo veliko iskustvo, no i dalje nije uspijevao napraviti iskorak. Nastupao je uglavnom na Challenger razini, na kojoj je dva mjeseca nakon Winston Salema zaigrao i u svom prvom polufinalu. Bio je to turnir u kanadskom Calgaryiju, a koban za Goju bio je hrvatski „doktor aseva“ Ivo Karlović. Sljedeća godina donijela je puno bolje rezultate. Dva četvrtfinala (u Clevelandu i Ningbu) i dva polufinala (u Granby-iju i Liuzhou) bila su zalog za optimizam da bi Goju mogli gledati na velikoj sceni. Krajem godine stigao je i debi za hrvatsku u Davis Cupu Iduća godina donijela je novi napredak, kao na igračkoj, tako i na bodovnoj razini. Tri četvrtfinala (Bangkok, Launceston i Sibiu) te dva polufinala (Split i Istanbul) lansirala su Bornu jako blizu ulaska među 200 najboljih tenisača svijeta. Samim time, očekivanja od 2021. bila su velika, no „zablistao“ je tek u njenom smiraju. Aktualna godina donijela mu je i prvi nastup u kvalifikacijama jednog Grand Slama. Iako na ni jednom od četiri Grand Slama nije uspio dohvatiti glavni ždrijeb, najbliže tome bio je na Australian Openu, gdje je nakon tri seta velike borbe poražen od Henrija Laaksonena. I to na posljednjoj „stepenici“ prije glavnog turnira! Što se Challengera tiče, imao je prilično skromne rezultate. Veći dio godine mučio se tražeći idealnu formu, no i takav je odigrao dva polufinala (u Istanbulu i Nur Sultanu). I onda je došao Davis Cup. Prvo kolo donijelo mu je ogled s Popyrinom, koji ga je ranije ove godine svladao na challengeru u Melbournu. Ponovno je to bio jedan napet i izjednačen meč, no Borna je u ključnim trenucima bio na najvišoj razini te je donio Hrvatskoj veliki, pomalo neočekivani bod. No, to je bio samo početak njegove briljantne serije. S obzirom da je Hrvatska već nakon prvog kola praktički osigurala četvrtfinale, Gojo je protiv Mađarske dobio poštedu, te je sljedeći nastup imao tek u četvrtfinalu protiv Italije. Tu ga je čekao odlični Lorenzo Sonego, 27. na ATP listi. Gojo nije bio impresioniran ni protivnikom, ni činjenicom da se igra u Torinu. Ponovno je odigrao sjajan meč te je pobjedom donio Hrvatskoj vodstvo u ovom iznimno važnom ogledu. Polufinale mu je donijelo na papiru nešto lakšeg, no svejedno vrlo zahtjevnog protivnika. Riječ je o Dušanu Lajoviću, koji je trenutno 33. tenisač svijeta. Međutim, Borna je i u ovaj meč ušao hrabro i samouvjereno, što je u konačnici rezultiralo novom velikom pobjedom. Dojučerašnji anonimus svojim je čudesnim pobjedama gotovo samostalno odveo Hrvatsku u finale najprestižnijeg teniskog reprezentativnog natjecanja. Filmska priča, nema što! Nažalost, nevjerojatni Gojin niz zaustavljen je u finalu. Na suprotnoj strani mreže bio je Andrej Rublev, peti tenisač svijeta. Borna je ponovno odigrao sjajan meč, kojeg je uz malo sreće mogao odvesti i u treći set. U tome na kraju ipak nije uspio, ali je zato još jednom pokazao svu raskoš svog talenta. Mladi Splićanin preko noći je postao priča godine u Davis Cupu. Možda i najbolju potvrdu toga dao je Jose Morgado, portugalski sportski novinar čija je specijalnost upravo tenis. On je na svom Twitter profilu Goju proglasio MVP-jem cijelog turnira. A kada to kaže jedan teniski ekspert, onda znate koliku to težinu ima.
Drugi veliki talent hrvatskog tenisa, kojeg smo također imali priliku upoznati na ovom Davis Cupu je Nino Serdarušić. Ovaj dvadesetčetverogodišnji Zagrepčanin trenutno je 246. tenisač svijeta, a ovogodišnji nastup za Hrvatsku u Davis Cupu ujedno je bio i njegov debi u tom natjecanju. Da je Nino izniman talent bilo je evidentno već od juniorskih dana, kada je s Petrosom Chrysochosom stigao sve do polufinala juniorskog Wimbledona u konkurenciji parova. Seniorsku karijeru započeo je 2014. na Futuresima (turniri treće kategorije). To je potrajalo pune četiri godine, a onda je napokon „prevazišao“ taj nivo i odlučio se okušati na Challengerima. Prvi nastup na ovoj razini imao je u talijanskoj Francvilli, no zaustavljen je već u prvom kolu. Bolji od njega bio je Bourgue (3:6, 2:6). Međutim, već sljedeći tjedan, Serdarušić je u svom drugom Challenger nastupu stigao do prvog finala! Turnir se održavao u češkoj Ostravi, a Nino je na putu do finala nanizao pobjede protiv mahom vrlo dobrih igrača (Rosol, Millot, Brkić i Barrere). U finalu ga je čekao De Greef, koji je nakon velike borbe u konačnici stigao do pobjede i trofeja. No, sama činjenica da je Serdarušić već u svom drugom Challenger nastupu došao do same završnice, dovoljno govori o kakvom je talentu riječ. Na krilima tog uspjeha Serdarušić je već sljedeći tjedan došao do četvrtfinala Aix An Provense-a, u kojem ga je zaustavio Elias Ymer. Na novi dobar rezultat čekali smo do 10. mjeseca i turnira u Santa Domingu. Serdarušić je stigao do četvrtfinala, u kojem je poražen od čileanskog wunderkinda Christaiana Garina.
Nino je u protekle tri godine iznimno napredovao, te je zabilježio veliki skok na ljestvici i danas je u top 250. Aktualna kalendarska godina za njega je bila prilično uspješna, te je u istoj zabilježio i nekoliko odličnih rezultata. Prije svega treba izdvojiti dva uzastopna Challenger finala, najprije u Veroni, a potom i u Warshavi. Ti rezultati donijeli su mu znatan skok na ljestvici, a samim time i sigurno mjesto u kvalifikacijama Grand Slamova, što je iznimno važno za njegovo napredovanje. Dobra izdanja dovela su ga i do Davis Cup reperezentacije, u koju je upao kao zamjena za Bornu Ćorića. Premda su naš prvi i drugi reket bili Čilić i Gojo, u drugom kolu priliku je dobio i Nino. Razlog toga bila je uvodna pobjeda protiv Australije, koja je Hrvatsku dovela u prilično komotnu poziciju. Naime, Hrvatskoj za plasman u četvrtfinale bio dovoljan i poraz 1-2, što je našim dečkima srušilo ogroman teret s leđa. Samim time, izbornik se odlučio ukazati povjerenje Ninu Serdarušiću, koji je u prvom meču dana odmjerio snage s Maroszanom. Iako mu je to bio Davis Cup debi, Nino nije bio u grču, već je odigrao fantastičan meč u kojem je na kraju i pobijedio. Ta pobjeda zasigurno mu je dala ogroman vjetar u leđa, te se nadam da bi na krilima iste 2022. mogla biti godina u kojoj će napraviti još značajniji iskorak.
Treći veliki hrvatski teniski talent je 20-godišnji Ajduković. Za ovog dečka hrvatska je javnost prvi put čula 2015., kada se kao 14-godišnjak okitio titulom prvaka Europe u svom uzrastu (U-14)! Nedugo potom Duje je postao i dobitnik nagrade HOO-a „Dražen Petrović“ za najveću nadu hrvatskog sporta, koja se redovito dodjeljuje još od 2007. Ima li boljeg dokaza njegovog talenta? Dvije godine kasnije, Duje je počeo nastupati na Futuresima, a to je potrajalo pune dvije godine. Početkom listopada 2020., Ajduković je dobio priliku nastupiti na Challengeru u Splitu, što mu je ujedno bio premijerni nastup na turnirima drugog ranga. Da je pozivnica mladom Splićaninu bila pun pogodak, vidjelo se već na samom startu. Naime, Ajduković je u prvom kolu bio bolji od Menezesa te tako opravdao „wildcard“ organizatora. U drugom kolu čekao ga je znatno teži zadatak. Protivnik mu je bio dobro poznati Slovak Martin Kližan. No, Duje time nije bio nimalo impresioniran. Dapače, upisao je glatku pobjedu (6:0, 6:4!) i projurio u četvrtfinale. Tamo ga je čekao još jedan Slovak, Josef Kovalik. Gdje je stao u osmini, nastavio je i u četvrtfinalu. Mladi Splićanin došao je do još jedne uvjerljive pobjede te se plasirao u polufinale! Tamo ga je čekao Argentinac Francisco Cerundolo. Bio je to težak i zahtjevan meč u kojem je Duje imao poveo 1-o u setovima, no u konačnici je ipak poražen. Vrijedi spomenuti i da je i Borna Gojo izborio polufinale ovog turnira, no ni on nije uspio doći u priliku za se bori za trofej. Odličan nastup u njegovom rodnom Splitu Ajdukoviću je dao krila za nastavak sezone, te je krajem iste još jedno challenegr polufinale, ovaj put u portugalskoj Maiai. U aktualnoj 2021. Ajduković je nastavio redovito nastupati na Challengerima te igra sve bolje i bolje. Doduše, prva polovica 2021. za Duju je bila rezultatski prilično skromna. Zabilježio je tek jedno četvrtfinale (u Antalya-i) te velik broj eliminacija u prvom ili drugom kolu. Ipak, drugi dio godine bio je znatno bolji. Do kraja godine ubilježio je još pet četvrtfinala (još dva u Antalya-i te po jedno u Milanu, Iasiju i Leudenscheidu) i jedno polufinale (u Napulju). Također, Ajduković je u ovoj godini dobio priliku za prvi nastup na ATP razini! Riječ je o turniru u Umagu, u kojem je stigao do osmine finala. U prvom kolu nadigrao je Collarinija, no već u sljedećem meču čekao ga je puno teži zadatak. Protivnik mu je bio Ramos-Vinolas, koji je na kraju slavio u dva tijesna seta. No, Duje je u Umagu ostavio odličan dojam i tako samo potvrdio svoj neosporni potencijal.
Ovi dečki su iznimno talentirani, no sva trojica imaju još puno prostora za napredak. Nadolazeća 2022. mogla ni umnogome odrediti smjer u kojem ide njihova karijera. Niame i Gojo i Serdarušić i Ajduković nalaze se u top 300, no jasno je da imaju predispozicije za puno veće stvari. No, prijelaz s Challenger na ATP razinu nije nimalo lagan. Za tako nešto potreban je naporan rad, ali i kontinuitet rezultata. Uspiju li posložiti te dvije stvari, ovo bi mogla biti njihova godina.
subota, 11.12.2021.
Ususret finalu hrvatskog malonogometnog kupa
Ovaj vikend rezerviran je za Final four hrvatskog malonogometnog kupa, koji se održava u Puli. Među četiri najbolje momčadi plasirali su se Novo Vrijeme, Olmissum, Square i Crnica. Jučer su odigrana oba polufinalna susreta, a nastup u velikom finalu izborili su Makarani i Omišani.
Prva utakmica jučerašnjeg programa bila je ona između Squarea i Olmissuma. Zeleno-plavi su prošli tjedan nastupili u Elitnoj rundi lige prvaka u Lisabonu, gdje su odmjerili snage sa Sportingom, Hovocubom i Sinarom. Momčad Duje Maretića ostavila je odličan dojam te se iz Lisabona vratila s prvom, povijesnom pobjedom u ovoj fazi natjecanja. Do nje su došli u utakmici protiv nizozemskog Hovocuba (4:3), dok su u preostalim susretima upisali dva poraza. Međutim, u oba ta susreta ostavili su odličan dojam (naročito protiv Sinare). Poraz od aktualnog europskog prvaka Sportinga ne treba shvaćati dramatično. Jedino što možemo je čestitati omiškim „gusarima“ na odličnom nastupu u portugalskoj metropoli. Što se tiče kupa, Olmissum je do završnog turnira stigao pobjedama protiv Futsal Pule (u Dvorani Mate Parlov) i Futsal Dinama (na Ribnjaku). Dakle, ždrijeb ih ni najmanje nije mazio, no to ih nije spriječilo da ponovno dođu do same završnice. Square je pak imao znatno lakši put do Final foura. Dubrovčani su u osmini finala uvjerljivo svladali Alumnus, dok su u četvrtfinalu uz dosta problema eliminirali drugoligašku Novu Gradišku. Što se tiče samog polufinala, vrijedi istaknuti da je ovo bio prvi ovosezonski susret ovih momčadi. Naime, Olmissum je prošli vikend u sklopu 9. kola 1.HMNL trebao gostovati u Gospinom polju, no ta je utakmica odgođena zbog europskih obveza zeleno-plavih. Jučerašnja utakmica ponudila je pravi spektakl. Olmissum je poveo preko Nikole Pavića (11. minuta), no Dubrovčani ekspresno poravnavaju zahvaljujući Duvančiću (14. minuta). Da se na predah ne ode s 1:1 pobrinuo se Kristijan Postružin (16. minuta), koji je odličnim udarcem probio Turuka. Nastavak je ponudio pravu „ludnicu“. Na prvi pogodak u drugom dijelu čekali smo sve do 27. minute, kada Hrstić zabija za 3:1. Deset minuta kasnije, isti igrač ponovno je u glavnoj ulozi, no ovaj put u negativnom kontekstu. Naime, jedan udarac Dubrovčana odbio se od Hrstića, međutim lopta je promijenila smjer i prevarila Bilandžića, te je na semaforu pisalo 3:2. Tada je krenuo pravi „uragan“. Najprije Omišani preko Pavića dolaze do 4:2, da bi samo minutu kasnije Đuraš smanjio na 4:3. U 39. minuti Cvjetković pod prekršajem neobranjivo pogađa za 4:4. Do kraja se nije značajno dogodilo, te su uslijedili šesterci. I tu je bilo vrlo turbulentno, no na kraju su sretniji i spretniji bili Omišani. U junaka se prometnuo mladi Nikola Čižmić, a u tragičare Kuraja i Šimunović.
Drugo polufinale ponudilo je još luđi scenarij. Nakon što su se iste momčadi prošli tjedan sastali u prvenstvenoj utakmici u Makarskoj koja je završila 5:5, bilo je teško bilo prognozirati. Jedino što se sigurno znalo je da je Novo Vrijeme favorit. Također, vjerovalo se da Crnica ne može iznenaditi Makarane dva puta u samo tjedan dana. No malo je nedostajalo da Šibenčani prirede novo iznenađenje. U tome ih je ipak uspjelo spriječiti Novo Vrijeme, koje je tako nakon velike borbe izborilo svoje prvo, povijesno finale kupa. Sama utakmica definitivno je ispunila očekivanja. Crnica je krenula furiozno te već u 5. minuti imala 3:0! Strijelci za šibenski klub bili su Niko Škugor i Paulo Katuša (dvostruki strijelac). Izgleda da je Crnica morala steći pozamašnu prednost da se Novo Vrijeme probudi. Najprije je Toni Jelavić u 8. minuti smanjio na 3:1, a tri minute kasnije Luka Suton zabija za 3:2. To je bilo to što se tiče prvog poluvremena. U petoj minuti nastavka Makarani s dva gola Luke Sutona dolaze do potpunog preokreta. U sljedećih 6 minuta Novo Vrijeme pogocima Blage Gašpara i Svena Horvatha dolazi na 6:3. Šibenčani su do kraja utakmice uspjeli tek ublažiti poraz (golovima Popova i Subotića), no više toga nisu mogli.
Tako ćemo u velikom finalu gledati dva najbolja hrvatska malonogometna kluba. Isti suparnici sastali su se i u dvama uzastopnim finalima 1.HMNL, a oba puta slavili su Omišani. Večerašnji ogled bit će znatno drugačiji od spomenutih prvenstvenih finala. Naime, finale play-offa igra se na tri pobjede, a ovdje je u pitanju samo jedna utakmica. Četrdeset minuta nakon kojih ćemo dobiti osvajača kupa za sezonu 2021./2022. Motiva ne nedostaje ni jednima ni drugima. Olmissum je naravno, favorit. To uopće nije upitno. Zeleno-plavi žele doći do drugog uzastopnog naslova u kupu. Međutim, Makarani imaju znatno izraženiji motiv. Naime, Novo Vrijeme u svojim vitrinama nema nijedan trofej pobjednika kupa. Do njega nisu uspjeli doći čak ni u godinama kada su bili dominantni u ligi te osvojili dvije titule u nizu. Samim time, za očekivati je za će Bijeli biti „gladniji“ pobjede. Međutim, to u konačnici ne mora ništa značiti. Olmissum u svojim redovima ima nekolicinu hrvatskih reprezentativaca te ima kvalitetu riješiti utakmicu u svoju korist. Novo Vrijeme se pak znatno muči te cijelu polusezonu igra toplo-hladno. Odlasci Osredkara i Bajrušovića itekako su ostavili traga te se makarska ekipa igrački još uvijek traži. Ali, još jednom ponavljam. Ova je utakmica potpuno drugačija od sviju dosadašnjih te trenutna forma dvaju klubova ovdje ne mora igrati nikakvu ulogu. Za očekivati je zanimljivu i napetu utakmicu, koja bi vrlo lako mogla biti neizvjesna do posljednje sekunde.
petak, 10.12.2021.
Rukometašice u lovu na čudo
Hrvatska ženska rukometna reprezentacija danas igra najvažniju utakmicu dosadašnjeg dijela Svjetskog prvenstva. Izabranice Nenada Šoštarića večeras u 20:30 očekuje dvoboj drugog kola drugog kruga protiv domaćina Španjolske. Hrvatska je prvi dio natjecanja završila na trećem mjestu skupine (iza Brazila i Japana) te u sljedeću fazu nije prenijela nijedan bod. Jedinu pobjedu u grupi ostvarila je protiv reperezentacije Paragvaja, no s obzirom da one nisu prošle dalje, bodovi osvojeni protiv njih se brišu.
Druga faza SP-a započela je prije četiri dana. Odmah po završetku prvog kruga formirale su se četiri skupine, a u svakoj od njih je šest reprezentacija. Prvu skupinu čine: Francuska, Rusija, Srbija, Slovenija, Crna Gora i Poljska, dok su u drugoj: Norveška, Švedska, Nizozemska, Rumunjska, Kazahstan i Puerto Rico. U trećoj skupini su: Danska, Njemačka, Kongo, Južna Koreja, Češka i Mađarska. Kraljice šoka nalaze se u posljednjoj, četvrtoj skupini, a tu su još i Španjolska, Brazil, Argentina, Japan i Austrija. Četvrtfinale će izboriti po dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine. Hrvatska je u prvom kolu bila bolja od Argentine (28:22), no i dalje je u teškoj situaciji. Naime, kako u drugi krug nije prenijela nijedan bod, za prolazak dalje mora dobiti sve tri utakmice te se nadati da će joj se poklopiti i još neki rezultati. Tako npr. da bi Hrvatska prošla u četvrtfinale, Brazil mora pobijediti Španjolsku, a Španjolska Japana (to je već ostvareno). Dakle, pred Hrvatskom je još puno posla. Naša reprezentacija je na ovo prvenstvo došla kompletna, n unatoč tome prvi dio natjecanja odigrala na razočaravajućoj razini.
Prva utakmica na prvenstvu bila je ona protiv Brazila, a Hrvatska je doživjela neugodan poraz. Očekivala se napeta i izjednačena utakmica, no naše cure su od samog starta djelovalo potpuno nepovezano te je Brazil bez većih problema održavao rano stečenu prednost. Pravu Hrvatsku vidjeli smo tek u zadnjih 10 minuta, no bilo je prekasno. Hrvatska je tako već na samom startu doživjela bolan poraz koji je uvelike usmjerio daljnji razvoj situacije u našoj grupi. Naime, znali smo da je tako izgubljena šansa za osvajanje prvog mjesta. U drugom kolu čekao nas je slabašni Paragvaj te je upisana uvjerljiva pobjeda. Posljednje kolo donijelo je dvoboj s Japanom, koji nam je ujedno bio i direktan protivnik za drugo mjesto (koje osigurava prijenos jednog ili dva boda u sljedeću fazu). No nismo ni slutili da ćemo uoči utakmice primiti užasne vijesti. Naime, Ćamila Mičijević, Dora Krsnik i Ivana Dežić uoči susreta bile su pozitivne na Covid-19. To je bio ogroman udarac na ambicije Hrvatske u daljnjem natjecanju. Unatoč svemu, Hrvatska je veći dio utakmice protiv Japana izgledala dobro te je na ulasku u posljednjih 10 minuta imala tri pogotka prednosti. Međutim, u samoj završnici došlo je do pada u našoj igri te smo na koncu poraženi s 26:28. Samim time postalo je jasno da u drugi krug idemo bez bodova i da je četvrtfinale skoro pa nemoguća misija. Ipak, pobjeda nad Argentinom vratila je dobru atmosferu ekipu, te cure polako počinju vjerovati da je i četvrtfinale itekako dohvatljivo. No, kao što sam ranije istaknula, za to će se našim curama morati dosta toga poklopiti. Ali, idemo redom. Za produljenje nade u prolazak Hrvatska prije svega mora pobijediti Španjolsku. A to će biti jako težak zadatak.
Španjolska je odličan reprezentacija prepuna sjajnih igračica, a uz to su i domaćini. Uz to, kada pogledamo međusobni omjer Hrvatske i Španjolske vidjet ćemo da je statistika na strani Španjolki (7 utakmica, 5 pobjeda Španjolske i dvije pobjede Hrvatske). Ipak, statistika je samo broj i njome se treba odviše zamarati. Sve što se očekuje od naših cura je da odigraju odličnu utakmicu u kojoj će trebati iskoristiti svaku i najmanju priliku. Jedino tako možemo doći do pobjede. Također, obrana će morati biti jako čvrsta svih 60 minuta, dok napad obilovati raznovrsnim i kreativnim rješenjima. Ono što ćemo također morati podići na višu razinu su udarci s krila. Taj segment igre nam jako pati, poglavito u realizacijskom dijelu. Paula Posavec, Ana Turk, Anrdrea Šimara i Josipa Mamić jednostavno moraju dati puno više.
Hrvatsku u četvrtfinale vode čak dvije kombinacije. Jedna od njih je pobjeda u sve tri utakmice drugog kruga, od čega Španjolsku moramo dobiti s tri pogotka razlike (ovo vrijedi isključivo pod uvjetom da Japan nakon tri kola također osvoji šest bodova. U tom bi se slučaju stvorio trokut reprezentacija s po šest bodova, a u njemu bi Hrvatska bila najbolja te bi kao druga prošla dalje.). Također, Brazil bi u međusobnom susretu morao biti bolji od Španjolske. Drugi scenarij također uključuje maksimalan učinka Hrvatske te slavlje Brazila protiv Španjolske, ali uz uvjet da Japan kiksa protiv Argentine ili Austrije. Teško, ali ne i nemoguće.
