Prije nešto manje od dvije i pol godine, za Hajduk je debitirao perspektivni veznjak Darko Nejašmić. Bilo je to 20. 09. 2017., u utakmici šesnaestine finala kupa na gostovanju kod Oriolika. Hajduk je tu utakmicu pobijedio 3 : 0 , a Darko je ušao pred sam kraj utakmice , a zamijenio je Josipa Radoševića. Devet mjeseci kasnije, potpisao je svoj prvi profesionalni ugovor s Hajdukom. Ipak, na prvenstveni debi čekao je do 01. 12. 2018., kada je visokoj pobjedi nad Rudešom(4 : 1) odigrao dvadeset-ak minuta. Od tog trenutka postao je neizostavni član prve postave „bilih“ , a njegove igre bile su sve bolje i bolje. Od njegovog debija u HNL-u pa do danas na klupi Hajduka sjedili su najprije Siniša Oreščanin, potom Damir Burić, i u konačnici Igor Tudor, koji je aktualni trener Hajduka. Tudorovim dolaskom na klupu , Darko Nejašmić jednostavno je prekrižen, a razlog tome je nepoznat.

Nakon što je po drugi put u karijeri postao trener Hajduka, već na zimskim pripremama dalo se naslutiti da Tudor na neke igrače više ne računa. Osim što je promijenio sustav igre u 3-5-2, u drugi plan pali su Darko Nejašmić , Stefan Simić i Ivan Dolček. Sva trojica dali su veliki obol igri Hajduka pod Damirom Burićem, a onda su dolaskom Tudora jednostavno „nestali s radara“. Najveće iznenađenje bilo je otpisivanje Darka Nejašmića, momka koji je bio jedan od najboljih igrača Hajduka pod Oreščaninom i Burićem. Nejašmić je zajedno s Hamza Barry - ijem bio „srce“ Hajdukovog veznog reda, a uz dirigiranje igrom, bio je opasan i po gol protivnika. Upravo je početkom aktualne sezone zabio spektakularan gol na Poljudu na utakmici Hajduka i Lokomotive, kada je sa dvadeset-ak metara „zakucao“ loptu u rašlje Grbićevog gola. Zašto je Igor Tudor odlučio da mu Nejašmić više ne treba, zna samo on. Jedino što sa sigurnošću mogu reći je da se nažalost, prošlost ponavlja. Naime, Darko nije prvi igrač kojeg je Tudor uzeo „na zub“. U svom prvom mandatu na Poljudu, ista sudbina zadesila je i Tomislava Kiša. Ovaj dečko bio je jedna od perspektivnijih Hajdukovih igrača u svojoj generaciji . Debitirao je za Hajduk pod Mišom Krstičevićem, a dolaskom Tudora na klupu bezrazložno je otpisan iako je tada bio uvjerljivo najbolji napadač kojeg je Hajduk imao u svom rosteru. Umjesto njega, Tudor je prednost davao Antonu Maglici, koji je u Hajduk doveden kao zvučno pojačanje iz Osijeka. Iako je Hajduk od njega imao velika očekivanja, nikada ih nije opravdao. Doveden je da bude prevaga u igri, a umjesto toga postao je prosječni napadač. I dok Maglica nikako nije uspijevao pokazati sve što može, Kiš je bio na posudbama u Dugopolju, Gorici i Zavrču, i svugdje je pokazao da je kvalitetan napadač. U ljeto 2015. na klupu Hajduka stigao je Damir Burić, a Kiš se konačno vratio u „bili“ dres. Tu polusezonu igrao je odlično, i nagrada je odmah stigla. Njegov talent prepoznat je, te je krajem kolovoza potpisao za belgijski Oostende. Tamo baš i nije dobio puno prilika, ali i ono malo što je dobio, odlično je iskoristio. Nakon Belgije, nastupao je za bjeloruski Šahtjor Soligorsk i litavski Žalgiris, u kojem je „eksplodirao“. Žalgiris je osvojio naslov prvaka Litve, a Kiš je u 31 utakmicu zabio 27 golova, čime je posato prvi „topnik“ lige. Neki će reći , „neš ti Litve i njihove lige“, ali i tu je trebalo zabiti golove, niša ne pada s neba. Kiš je trenutno član južnokorejskog Seonbmana, ali zbog izvanredne situacije u svijetu nogomet je još uvijek na čekanju. Zanimljivo, i Anton Maglica se u inozemstvu isprofilirao u vrsnog golgetera. Ostavio je veliki trag u ciparskom Apollonu, u čijem je dresu u 82 utakmice zabio 40 golova. Danas je član kineskog Guizhou Hengfenga, gdje također briljira( 15 utakmica, 14 golova). Kad se sve zbroji i oduzme, dolazimo do zaključka da su Maglica i Kiš trebali igrati zajedno u prvoj postavi Hajduka, ali Tudor to tada nije prepoznao, te je „žrtvovao“ Kiša, koji je tada bio puno bolji igrač od Maglice.

Danas nažalost imamo isti scenarij s Darkom Nejašmićem. Tudor kao da ne vidi kakvog igrača drži na klupi. Darko je fantastičan veznjak i ima sve što mu je potrebno da uspije u karijer. Ista priča kao i s Kišem, umjesto njega igra dečko koji je veliki borac, ali trenutno nije ni blizu njegove igračke kvalitete( Stanko Jurić). I to nije jedina kriva Tudorova odluka. Stefan Simić uvjerljivi je najbolji stoper kojeg Hajduk ima, ali Tudor i njega konstantno ignorira. Iako nije „mlada nada“, svojim nogometnim znanjem može puno pomoći Hajduku. Ivan Dolček također je „nestao s mape“ , iako je perspektivan igrač pred kojim je sjajna budućnost. Nažalost, sve ide prema odlasku ovih igrača iz kluba, i nadam se da će se uprava Hajduka „trgnuti“ , pokušati ih zadržati i oko njih graditi Hajdukovu igru u budućnosti.

Dok smo još uvik svi bili pod dojmon velike pobjede protiv Argentine, na red je došla posljednja utakmice skupine , ona protiv Islanda u Rostovu. Pošto je Hrvatska već bila osigurala plasman u drugi krug, tako san i ja utakmica čekala potpuno opušteno. Kako san krajen lipnja imala najteži na četvrtoj godini, čekalo me učenje na „turbo“ pogon. Inače, u pitanju je bio jedan zanimljiv ali užasno zahtjev predmet – međunarodni politički odnosi. I dok san učila o hladnon ratu, na momente bi pogledala na mobitel da vidin kakva je atmosfera među našim navijačima, ore li se hrvatske pisme u Rostovu, ali i kakva je atmosfera među navijačima koji će gledat utakmicu u Hrvatskoj. Pročitala san da je u Splitu od ranog jutra veselo, da će opet bit masa ljudi u popularnom Đardinu, koji će opet bit cili u kockicama. Također, navijači po Zagrebu, Rijeci Osijeku, Zadru, Puli i ostalim hrvatskim gradovima uvelike su se pripremali za okršaj s onima koji su nas prvi priznali. Negdi ok jedan popodne, nakon tri ipo sata učenja, slijedila je pauza za ručak.

Pošto su moji mama i tata jeli povrće( a ja ga ne volin), odlučila san sebi pripremiti svoje omiljeno jelo – prženi pileći file i rižoto s kokošjin temeljecen i šafranon. I dok san mišala rižu počela san skakutati i pjevati veliki hrvatski navijački hit „Bježite ljudi“ i tako nekoliko puta. Uživajući u omiljenom ručku, zajedno s mojin roditeljima pogađala san rezultat i strijelce za „vatrene“ . Nakon ručka slijedio je povratak međunarodnim poltičkim odnosima. Stala san na konferenciji u Camp Davidu kada san se, oko 6 popodne spremala na odlazak u moje babe Milke i tete Anke, kojoj je taj dan bio rođendan. Došli su i moji rođaci i bilo je veselo, pričali smo utakmici i o tome ko će di gledat. Moja teta je ispekla pizzu, koja je bila savršena. Onda san otišla prošetat po rivi, di mi se dogodilo nešto smišno. Stajala san na velikon mulu i gledala ljude kako love ribu, kad je u luku uplovio veliki trimaran koji je dolazio s Korčule. Dok se pokušava parkirat da putnici izađu, jedan član posade je viknuo: „alo“. Ja san mislila da je netko putnika koji su izašli nešto ostavio na brodu i da je to bilo upućeno njemu. Ali onda je bacio konop , koji je počeo ubrzano letit prema mojoj glavi. Kad san skužila šta se događa, brzinon munje san otrčala u stranu i pritom „pucala“ od smija, baš ka i stranci koji su bili kraj mene. Nakon šetnje s ulice san samo mahnila teti i babi i požurila doma na utakmicu. Puten san srila tetu Gordanu, koja je također išla kući. Prepričala san joj doživljaj iz šetnje s brodskin konopon, a ona se dugo nije mogla pristat smijat.

Kući san došla pola sata prije utakmice, a nedugo nakon mene i moja mama i Jasna. Obukla san navijačku majicu i raširila šal priko kauča. Uzela san Pipi i načela čokoladu, a balun je taman krenio s centra. Hrvatska je istrčala na teren sa samo dvojicon standardnih prvotimaca( Modrićem i Perišićem), pa me zanimalo kako će naši rezervni igrači reagirat lkad ih se „baci u vatru“. Prvo poluvrijeme nismo igrali dobro, Island je nekoliko puta zapritio ali nas je Lovre Kalinić spasio. Na poluvrijeme se otišlo s rezultaton 0:0.

Nastavak jer donio bolju igru Hrvatske, koja je vrlo brzo okrunjena pogotkon Badelja. I Jasna i ja smo euforično skočile s kauča, i nazvala san tatu , koji se opet iša vozit jer je nije ima živaca gledat. Kad san mu javila da smo poveli bio euforično mi se zadera u slušalicu, na šta san se nasmijala. Pitala san ga di je, a on je reka da je trenutno na parkiralištu ispri Lidla i da sad se sad ide vozit do Podgore. Petnest-ak minuta prije kraja, dosuđen je penal za Island. Siguran realizator bio je Sigurdsson. Opet san nazvala tatu ali već me je dočeka s informacijon da je nakratko upalio radio pa je čuo da smo primili gol. Reka je da do kraja utakmice neće palit radio, pa da mu javin kako je ostala utakmica. Kada je Ivan Perišić neposredno prije ulaska u sudačku nadoknadu pogodio za 2:1 opet san skočila i pitala san se oće li naš kauč opće izdržat ovo prvenstvo. Kad je sudac odsvira kraj, zvala san tatu da smo pobijedili, a on je bio oduševljen.

Kad se sve zbroji i oduzme hrvatske rezerve odigrale su dobru utakmicu, i skupinu smo završili sa maksimalnin učinkon. Mene su se u toj utakmici najviše dojmili Duje Ćaleta – Car i Lovre Kalinić. Obojica su se držali ka da već godinama nastupaju u prvoj postavi na velikin natjecanjima, a ne ka da debitiraju. Duje je bio borben i čvrst u duelima, oduševio me. O Lovri pak ne triba trošit riči, on je uvik bio odličan golman( iako od Rusije uglavnon grije klupu i muči se s formon, nadan se da će se i to uskoro prominit i da će on iz svega izać jači nego ikad) i ima je nekoliko čudesnih obrana. Po ure nakon završetka utakmice, ja i Jasna smo se spustile u grad prošetat da malo vidimo atmosferu po ulicama našeg grada. Vanka je stvarno bila ludnica, auta su trubila, vijorile se zastave, pivale navijačke pisme, palile bengalke, ma baš je bilo vrhunski. Negdi oko ponoć, Jasna i ja smo se razišle. Kad san došla doma bila san toliko sritna i opće mi se nije spavalo, pa san odigrala noćnu partiju playstationa. Igrajući, razmišljala san o utakmici protiv Danske i o tome kako nan neće bit lako, ali nijednog trenutka nisan sumnjala u našu pobjedu.

Nakon šta smo apsolvirali Nigeriju, slijedio je veliki okršaj s „gaučosima“. Na sam dan utakmice u mojoj kući je od ranog jutra bilo veselo. Odma nakon doručka okitila san kuću navijačkim rekvizitima. Razmišljajući kako da započnem dan, sinila mi je genijalna ideja – iz pidžame uskočit ravno u kupaći! Na brzinu san obukla svoj kupaći poseban za ovu prigodu, onaj kockasti, spakirala stvari i krenila na plažu.

Nakon deset minuta hoda stigla san na plažu, točnije na škrije na prekrasnon makarskom poluotoku sv. Petar, di se uvik kupan. Bilo je devet sati, pa se moja teta Gordana, koja inače uvik u 7:30 ulazi u more, već lagano spremala kući. Ipak, kad je vidila mene, ostala je još malo pa smo još malo zajedno otplivale, sve do jedne mirne, uvučene uvalice koju mi popularno zovemo „jezerce“. Oko 9:30 , Gordana se spakirala i požurila kući prije nego sunce postane „ubitačno“. Ja san plivala sigurnih sat vrimena, šta je inače normalno za mene jer ja 95% vrimena na plaži proveden u moru , guštajući u njegovin blagodatima. Plivajući, razmišljala san o utakmici , točnije o tome koja je najbolja taktika za zaustavit Argentince. Negdi oko 10:30, sunce je već počelo dobro „pržit“ pa san nakratko izašla iz mora da iz rusaka uzmen masku. Dok san istraživala podmorje makarske luke, razmišljala san ko će dobit prednost u napadu, Manžukić ili Kramarić. Andrej je tada bio u top formi, ali s druge strane Mandžukić je borčina i može trčat ka svi Argentinci zajedno. Temeljito proučavajući plićak tražeči Petrovo uho, prisjetila san se čudesne atmosfere koju su naši navijači stvorili na prvoj utakmici u Kalingradu i razmišljala o tome kako će vjerojatno tribine večeras u Nižnjem Novgorodu još jače „grmit“od povika : „Hrvatska, Hrvatska“. Oko 11 sati izašla san iz mora, spakirala rusak i krenila nazad doma.

Nakon brzinskog tuširanja, slijedio je jednako takav brzinski ručak, dva jaja na oko. Pošto san velika ljubiteljica playstationa, odlučila san provesti sat ipo vrimena u „bitci na malon ekranu“. Odigrala san dvi utakmice sa Sassuolom, kojeg inače obožavan i to san odradila s polovičnin uspjehon. Sassuolo me privuka na igrici PES 2014. To in je bilo prvo pojavljivanje na playstationu, jer su tek nekoliko miseci ranije ušli u prvu ligu. Svidili su mi se jer su(na igrici) bili jedina ekipa Serie A u napadačkoj, 4-3-3 formaciji. To me oduševilo, naročito jer i ja volin napadačku igru, i tako je to počelo. Dan - danas još uvik igran s njima i naprosto uživan igrati s njima. Ostatak popodneva provela san u čitanju knjige Paula Coelha, Peta Gora. Sjajna povijesna knjiga, priporučan svima koji vole čitat a nisu je dosad pročitali da to učine, sad je ionako na snazi karantena, pa nikome ne manjka vrimena.

Dva sata prije utakmice, stavila san navijački CD u laptop i raspalila na najjače. Za utakmicu mi je stiglo veliko pojačanje, moja sestra Marina došla je na vikend iz Zagreba. Ovaj put utakmicu san gledala u svojoj kući, a susjede smo pozdravili prije početka i zakazali druženje nakon utakmice. Ja san tila zbog sestre da ostanemo kući i tu stvorimo navijačku ludnicu. Pola sata prije početka stigla je i moja kuma Jasna. Moj tata ovaj puta nije gleda utakmicu, jer mu je utakmica protiv Nigerije bila stresna pa se vozio auton po gradu.

Čin je balun krenio s centra , počela san navijat šta san jače mogla. Kad je na samon početku utakmice Perišić uputio oštru prizemnu dijagonalu skočila san s kauča, i nisan mogla virovat da ju je Caballero „skinio“ vršcima prstiju. Deset minuta posli , morala san se nakratko dignit da oden na wc, šta me užasavalo jer me inače tenk ne može „odlipit“ od kauča kad je tako važna utakmica u pitanju. Tek šta san ušla u wc, čujen sestru da je povisila glas, al ne uzbuđeno , već sa strahon, znači bilo je nešto gadno. Uznemireno san pitala kroz zatvorena vata : „šta je, nije valjda…“ Pustila san da rečenica ostane nedovršena, iako se dalo naslutit na šta san mislila. Rekla je : „nije, al Lovren je spasio stvar u zadnji čas!“ Odmah san dotrčala nazad, i do kraja prvog poluvremena nisan se pomakla s mista ni za milimetar. Hrvatska je igrala sjajno, imala je nekoliko prilika za vodstvo ali ih nije uspila iskoristit. Argentina je također imala dvi velike prilike. Uz onu već spomenutu, imali su i zicer za vodstvo, ali su promašili ni manje ni više – prazan gol! Enzo Perez promašio je nemoguće i „udahnio“ Hrvatskoj novi život .Na poluvrijeme se otišlo s 0:0, a za propuštenim prilikama su žalit i jedni i drugi. Na poluvremenu san pojela red čokolade i popila malo vode, da mi grlo predahne od navijanja, te da se ujedno pripremi za „novi val“ navijanja.

Drugo poluvrijeme svi smo dočekali na istim pozicijama na kauču na kojin smo i završili prvo. Uživljeno smo pratili, moja sestra je „čarala“ Argentince da naprave jeftinu grešku u obrani, a ja san pivala : „U boj, u boj za narod svoj“. Jasna nas je cilo vrime nasmijavala „valjajući“ biser za biseron, pa nan je s tin ulipšala gledanje utakmice. Kada je u nakon nekoliko minuta igre u nastavku Caballero loše dodao jednu loptu, i kad se Rebić naša sam isprid njega, viknila san: „smiri je Ante , pa onda pucaj, ali bilo je nepotrebno“. Ante je isprve opalio volejčinu u izbušio i Caballera i mrižu! To je bila eurogolčina za vodstvo Hrvatske! Ja san bila izvan sebe od sriće, ka prvo jer smo poveli , a ka drugo jer san bila pod dojmon Rebićevog spektakularnog gola. Istrčali smo do susjeda , koji su također bili u transu. Brzinon svjetlosti dotrčali smo nazad, na nastavak velikog dvoboja. Nakon vodstva „vatrenih“ Argentinci su se malo trgli, pokušavajuć doć do izjednačenja, ali te noći in ni veliki Messi nije moga pomoći. I ono malo baluna šta je prošlo pokraj naše obrane, zaustavio je Subašić. Deset-ak minuta prije kraja, Luka Modrić opalio je sa dvadeset-ak metara i neobranjivo donji desni kut gola. Hrvatska je bila na pragu velike pobjede! Ja san bila u „sedmon nebu“ , bila san oduševljena. Onda san odahnila , znala san da nema šanse nas stignu. Kad su svatili da će izgubit, Argentinci su počeli igrat užasno prljavo. Sve je kulminiralo kad je Rakitić grubo fauliran u blizini argentinskog šesnesterca, a k tome ga je Otamendi dodatno namjerno napuca balunon u glavu! Luka Modrić i Dejan Lovren su ga tili „rastrgat“, skočili su i naši igrači sklupe i naš izbornik, a šta san ja sve izgovorila Otamendiju bolje je ne ponavljat. U sudačkoj nadoknadi, Jasna je morala na wc, pa san ostala sama u dnevnoj sobi jer su sestra i mama izašle u dvor malo se razluftat. Hrvatska je povukla kontru, Kovačić je servira Rakitiću loptu ka na pladnju, a ovome s pet metara nije bilo teško zabit za 3-0. Ja san viknila: „goooooooool!“, a Jasna je istrčala iz wc-a, otkopčanih gaća, ja san se „udušila“ od smija kad san to vidila, a ona se još više smijala. Do kraja utakmice rezultat je osta neprominjen i fešta je mogla počet.

Nakon utakmice bilo je veselo, orila se pisma u cilon kvartu, a ni petarde nisu izostale. Veliki protiv bačen je na kolina, a Hrvatska je i matematički osigurala plasman u osminu finala svjetskog prvenstva, i to prvi put nakon 1998. godine! Fešta je potrajala do kasno u noć, naručili smo pizzu( to je naša tradicija kada su u pitanju velike utakmice Hrvatske i Hajduka) i pivali navijačke pisme. Kad smo se razišli, legla san u krevet s osmijehon na licu i znala da ću taj dan pamtit zauvik.

Prije četiri dana Dinamo je smijenio Nenada Bjelicu, čovjeka koji je od dolaska na Maksimir preporodio Dinamovu igru te je jedan od najzaslužnijih što je Dinamo prošle sezone izborio europsko proljeće, nakon gotovo pola stoljeća čekanja. Ove sezone također je malo nedostajalo da Dinamo ponovo dočeka proljeće u Europi, ali nažalost u ključnim trenucima nisu bili pravi pa je novi veliki uspjeh izostao. Unatoč tome, ostavili su sjajan dojam a svojom napadačkom i atraktivnom igrom , te velikom borbenošću oduševili su cijeli nogometni svijet, baš kao što je bilo slučaj s „vatrenima“ u Rusiji u ljeto 2018. I nakon svih tih nevjerojatnih uspjeha, u vrijeme kada je zbog velike pandemije kompletan sport na čekanju, uprava Dinama napravila je najgore što je mogla. Najprije je prije dvadeset-ak dana potjeran cijeli Bjeličin stručni stožer( jer nisu pristali na smanjenje plaća), da bi stvar u potpunosti eskalirala smjenom trenera koji potpunih „anonimusa“ napravio respektabilnu momčad , čak i u europskim okvirima. Umjesto da ga drže „ko kap vode na dlanu“ i daju mu novi ugovor, dali su mu otkaz!!

To je ogromna nepravda i totalno nepoštivanje čovjeka koji je učinio više za Dinamo nego ijedna dosadašnja uprava. Pod njegovom paskom izgledali su gotovo savršeno. Za Nenada Bjelicu šira hrvatska javnost čula je kada je u ljeto 2013. s bečkom Austrijom izbacio Dinamo u play-offu lige prvaka. To je bilo veliko iznenađenje, a Austrija je s dobrim igrama nastavila i u skupini i pokazali su da nisu tu slučajno. Iako su ispali, ostavili su više nego korektan dojam. Što se tiče Bjelice na mjestu trenera Dinama, sve je počelo krajem sezone 2017/2018. Dinamo je te sezone bio jesenski prvak i imao veliku prednost pred Hajdukom i Rijekom. Unatoč tome, na proljeće su počeli „prosipati“ bodove na sve strane, pa su im Hajduk i Rijeka opasno prijetili do samog kraja. Na moju veliku žalost, Hajduk je sam sebe izbacio iz utrke za naslov prvaka remijem s Osijekom na Poljudu u pretposljednjem kolu. Koliko sam tada bila tužna teško je opisati. Titula koja se neočekivano našla nadohvat ruke, opet je ostala miljama daleko. Najviše me boljelo to što je Hajduk nije kvalitetno iskoristio Dinamove kikseve, već je opet sam sebe „pokopao“. Titula koja se nakon dugo godina nudila kao na pladnju, opet je ostala sa „sjeverne strane Svetog Roka“. Rijeka je također bila u utrci S Dinamom i Hajdukom sve do samog kraja. Nakon Dinamovog kiksa u pretposljednjem kolu, na klupu „modrih“ došao je Nenad Bjelica. Sjećam se kao da je jučer bilo, ja sam rekla mom tati da me sve strah da će sada Dinamo biti „atomski“ i da će naš dragi Hajduk dugo žaliti što nije uspio osvojiti naslov kada mu je bio praktički „serviran“. Znala sam da je Bjelica vrhunski stručnjak, i da će Dinamo pod njegovom paskom izgledati puno bolje nego prethodnih sezona. Također Bjelicu sam cijenila i obožavala, i bilo mi je drago što ću gledati u HNL-u , pa makar i na suparničkoj strani. Tako je i bilo, pa krenimo redom. U premijeri Bjelice na klupi, Dinamo je pobijedio Inter 3:1 na Maksimiru i osvojio naslov prvaka. Također, pobijedili su Hajduk s 1 :0 u finalu kupa u Vinkovcima.

Sljedeće sezone , Dinamo je izgledao fenomenalno. Odmah na startu sezone vidio se Bjeličin „potpis“ u Dinamovoj igri. Stigli su do play –offa lige prvaka, gdje su poraženi od Young Boysa, iako su blizi dosta blizu prolaska. Poraz nije značio potpunu eliminaciju iz Europe( samo iz lige prvaka), jer su dobili mogućnost igranja u skupini europske lige. U skupini s Anderlechtom, Spartakom iz Trnave i Fenerbahceom, Dinamo je uvjerljivo osvojio prvo mjesto u skupini. Prolaz su osigurali već nakon četiri kola. Upravo se to četvrto kolo igralo u Zagrebu, a protivnik je bio Spartak Trnava. Ja sam se baš tada zatekla u Zagrebu, a iako nije bilo prijenosa na televiziji, pratila sam rezultat preko mobitela. Kada je Dinamo pobijedio 3:1 , bila sam sretna zbog njih, i bilo mi je još draže što sam se u tom, za njih povijesnom uspjehu, zatekla u Zagrebu. Europsko proljeće nakon gotovo pola stoljeća čekanja, bila je velika stvar za Dinamo, a uz sjajne igrače, Bjelica je bio jedan od najvažnijih faktora tog uspjeha. U šesnaestini finala, čekala ih je Viktoria Plzen. Unatoč minimalnom porazu u prvoj utakmici, Dinamo se u uzvratu lako obračunao sa Česima. Na drugoj eliminacijskoj stepenici čekala ih je slavna Benfica. Unatoč pobjedi od 1-0 u Zagrebu, Dinamo je u Lisabonu sa eliminiran 3-0 nakon produžetaka. Bez obzira na to, ostavili su sjajan dojam u Europi. Također, tim su rezultatom osigurali Hrvatskoj pet predstavnika u europskim natjecanjima, što stupa na snagu početkom iduće sezone. Uz europski uspjeh, bili su dominantni i na nacionalnoj sceni. Uvjerljivo su osvojili još jedan naslov prvaka, dok su poraženi u finalu kupa od Rijeke.

Aktualna sezona za Dinamo je počela sjajno. U prvenstvu su pobjeđivali utakmicu za utakmicom, a uz to su ušli u skupinu lige prvaka. Na posljednjoj stepenici prije skupine eliminirali su norveški Rosenborg, a iako Olmo, Petković i ekipa nisu imali lagan zadatak, u konačnici su se veselili i prošli dalje. Ždrijeb je Dinamo svrstao u jako tešku skupinu. Protivnici su bili Atalanta, Šahtar i engleski „div“ Manchester City. Dinamo se unatoč moćnijim i bogatijim suparnicima , držao sjajno. U prvoj utakmici „razbili“ su Atalantu 4-0! To je odjeknulo diljem Europe, i više ih se nitko nije usudio podcijeniti. Veliku šansu za prolaz propustili u četvrtom kolu skupine protiv Šahtara na Maksimiru, kada su remizirali s Ukrajincima(3:3) iako su do 91. minute vodili 3:1. Poraz protiv Atalante u Bergamu dva tjedna kasnije značio je samo jedno – Dinamo za prolazak mora srušiti Guardioline dečke u Zagrebu. To se nažalost nije dogodilo, iako je Dinamo poveo 1-0 spektakularnim golom Danija Olma, koji je sve do svog nedavnog odlaska u Njemačku bio lider Dinama. Iako su gosti na kraju slavili 4:1, Dinamo stvarno nema razloga za nezadovoljstvo. Što se tiče HNL-a, Dinamo je ostvario veliku bodovnu zalihu i samo je pitanje vremena koliko će kola prije kraja potvrditi novi naslov. Zanimljivo, ni ove sezone neće osvojiti Rabuzinovo sunce, jer su poraženi od Rijeke u četvrtfinalu kupa.

Nenad Bjelica preko noći je od momčadi koja je u godinama u skupinama europskih natjecanja doživljavala teške poraze, napravio hrabru i ratničku ekipu koja se može suprotstaviti gotovo svakome. Odmah po svom dolasku na klupu, u Dinamo je doveo igrače od kojih su neki brzo postali nositelji igre poput Bruna Petkovića, Mislava Oršića, Ivana Šunjića. Tu su i stranci koji su se vrlo dobro uklopili u Dinamov sustav igre poput Kévina Téophila- Catherina, Damiana Kadziora i Emira Dilavera. Osobno me najviše oduševio upravo Šunjić, koji se po dolasku iz Lokomotive nametnuo na sredini terena, te postao beskompromisni borac i sjajan zadnji vezni. Dobre igre nisu ostale nezapažene , pa je Ivan realizirao transfer u engleski Birmingham. Ugodno me iznenadio i Oršić, koji je zajedno s Olmom i Petkovićem činio „ubojiti“ napadački trokut Dinama. Za Bruna Petkovića sam posebno vezana i neopisivo mi je drago što je konačno „eksplodirao“. Naime pratila sam ga još dok je nastupao za Cataniu i Bolognu. Znala sam da je veliki talent, i da je samo pitanje vremena kad će pokazati sve što zna. U samo godinu dana od potpuno nepoznatog igrača postao je standardni član prvih 11 Dalićevih „vatrenih“. Ovaj robusni napadač prava je „noćna mora“ za protivničke stopere, zaista ga je teško čuvati. Tu je i Dominik Livaković koji je pod Nenadom Bjelicom postao sjajan vratar i prvi je izbor Zlatka Dalića na golu Hrvatske. Dani Olmo je pak klasa za sebe. I on je u Bjeličinom mandatu pokazao svu raskoš svog talenta, bio je vođa Dinama na terenu. Sustav igre koji je prakticirao Bjelica bio je napadački i atraktivan, te je upravo to vratilo publiku na Maksimir. Također,za Dinamove igrače sada pristižu ponude sa svih strana , a cifre su astronomske.

Zaista je nevjerojatno da je nakon svega što je učinio za Dinamo Bjelica doslovno potjeran. On to ničime nije zaslužio, ali nažalost u Maksimiru je zapuhao neki neugodni vjetar, a nešto mi govori da je došao iz Međugorja. Trener koji je s Dinamom ispisao povijest, doživio je ružni scenarij u kojem je prekrižen iz razloga koji vrlo vjerojatno nemaju nikakve veze sa sportom, ali nažalost nije ni prvi ni posljednji HNL trener koji je na takav način okončao svoj trenerski put u našoj ligi. Emotivni oproštaj od sjajnog trenera i još boljeg čovjeka brojnih Dinamovih prvotimaca na društvenim mrežama, govori sve. Gospodine Bjelica, bilo mi vas je zadovoljstvo gledati u HNL-u, i želim vam sve najbolje u nastavku karijere, uz želju da upravo vi nasljedite Zlatka Dalića na klupi Hrvatske, jer vi to zaslužujete.

Prije dvi godine naši „vatreni“ ispisali su najlipšu stranicu u povisti hrvatskog nogometa. Na svjetskon prvenstvu u Rusiji kojeg je cila Hrvatska željno iščekivala, izabranici Zlatka Dalića šokirali su svijet osvojivši srebrnu medalju. Ja san „atento“ čekala početak ruskog mundijala, od kraja svibnja gotovo da san odbrojavala dane do početka. Svjetsko prvenstvo počelo je 14.06. 2018., a Hrvatska je svoju prvu utakmicu igrala 16.06. protiv Nigerije.

Ja san od ranog jutra „kitila“ kuću navijačkim rekvizitima , te puštala navijačke pisme. Iako san tada bila na četvrtoj godini faksa, a lipanj je vrime ispitnih rokova, meni je uvik „praznik“ kad igra Hrvatska, a pogotovo kad je rič o velikin natjecanjima. Šta se mene tiče, knjiga neće nigdi uteć, a utakmica traje samo devedeset minuta. Vatreni u mene nikad nisu bili na „čekanju“, to je sigurno. Kako se polako približavala utakmica, tako je u našoj kući „temperatura rasla“. Dva sata prije utakmice pritražila san sve portale, a kad san svatila da još uvik niko nije objavio prvih 11 Hrvatske, propisno san se izvikala na mobitel, baš ka da je to njegov problem, a naposljetku je „fijuknuo“ na krevet ka posljedica negodovanja. Pola sata prije početka utakmice, „navijački stožer“ u našoj kući se polako popunjava. Moja krsna kuma Jasna već po običaju je došla sa mnon gledat utakmicu. Ja i ona uvik skupa gledamo nogometna prvenstva, pa je tako bilo i ovaj put. Tu su bili i naši susjedi iz Zagreba, koji redovito dolaze na litnji odmor u Makarsku, a također su veliki nogometni fanovi. U našoj ekipi bio je barba Mate, koji je po zanimanju pomorac. Kada smo se kompletirali i kada je lopta krenila s centra u Kalingradu, počela je prava „ludnica“.

Barba Mate , koji je inače izrazito kritičan, a često i pretjerano, u prvih pola sata utakmice začudo je bio fantastičan. Hrvatska je igrala odlično, napadi su bili smisleni i povezani, nije bilo glupo izgubljenih lopti ni grešaka u obrani , pa je i naš pomorac bio savršeno miran. Tek je jedanput viknuo na Rebića jer je prigovorio sucu kad mu je pokaza žuti karton : „Rebiću ne maši ton rukon nisi u Imotskom“, a ja san se skoro „upišala“ od smija. Kad je nekoliko minuta prije kraja prvog poluvrimena Hrvatska povela golon Mandžukića, kauč u susjedovoj kući jedva je osta u jednon komadu. Taj susjed je inače veliki navijač, ali ima velikih problema sa sluhon, pa kad god on progovri „odzvoni“ cili kvart. Sad možete zamislit kako je kad se prodere, a upravo je to uradio kad je „supermario“ zabio. Ja san otrčala do tate i nas dvoje smo skakali od sriće, a on je cilo vrime bio „na iglama“, pa je sve pratio s nogu. Od cilog ženskog dijela ekipe jedina san ja imala hrabrosti gledat utakmicu, ja nisan bila nervozna , i to iz više razloga. Ka prvo, nijednog trenutka nisan sumnjala u pobjedu Hrvatske, ka drugo znala san da triba čuvat živce za ono šta će uslijedit u nockaut fazi( a pokazalo se da su nan tu tribali "čelični" živci!) .

Drugo poluvrijeme donilo je puno veću dozu nervoze, jer je naša igra bila puno lošija, pa su i naši živci bili sve tanji. Nigerijci su počeli dominirat sredinon terena, a hrvatska obrana sve teže otklanjat opasnost prid Subašićen. Ipak, u moru grešaka dogodio se „svitli“ trenutak. Nakon našeg kornera, netko od Nigerijaca je faulira „mandžu“ i Hrvatska je dobila jedenesterac. Kapetan Modrić ga je sugurno realizira i susjedova kuća je opet postala „grotlo“. Svi smo bili na nogama i navijali. Kada je prid kraj utakmice Kovačić puca umisto da je doda slobodnom Perišiću, barba Mate je izgovrija pun kufer toga, od čega je devedeset posto toga bolje ne ponavljat. Kad je sudac svira kraj, fešta je mogla početi. Prva tri boda su tu , te smo čak bili na čelu skupine jer su Argentina i Island odigrali 1-1.

Mi smo se nastavili družit u dvoru posli utakimce, pivali smo i veselili se. Na krilima dobrog raspoloženja , počeli smo razmišljat o sljedećoj utakmici i poručili smo „gaučosima“ da se neće dobro provesti.