Jučer je počela 29. sezona hrvatske nogometne lige. Prvu utakmicu nove natjecateljske sezone odigrali su nogometaši Dinama i Slaven Belupa. Premda je Dinamo bio veliki favorit u tom susretu, momčad Deana Klafurića šokirala je prvake i ostvarila veliku pobjedu! Vrijedi istaknuti da je to bilo tek drugo slavlje Slavena u Maksimiru. Druga utakmica dana bila je ona između Osijeka i Šibenika. Klub sa Šubićevca dugo je odolijevao aktualnim viceprvacima, no iapk nije uspio ostati neporažen. U posljednjih pola sata Mierez i Bohar slomili su otpor čvrstih Šibenčana, te su pokazali da će i ove sezone konkurirati za najviše ciljeve. Danas su na rasporedu još dva dvoboja. Lokomotiva u Kranjčevićevoj dočekuje Hajduk, dok će Rijeka ugostiti Goricu. Prvo kolo zaključit će nedjeljni dvoboj Istre i novog-starog prvoligaša Hrvatskog Dragovoljca. Svake sezone u HNL-u u prvi plan iskoči nekoliko novih ili pak neočekivanih imena. Pritom je apsolutno nebitno radi li se o mladim nadama, prinovama ili pak o igračima koji su svojevremeno mnogo obećavali, ali se još uvijek traže. U ovom tekstu navest ću 10 nogometaša koji bi mogli biti osvježenje hrvatske nogometne sezone.

Marin Ljubičić – mladi napadač Hajduka jedan je od najvećih talenata hrvatskog nogometa. Većinu prošle sezone proveo je igrajući za juniore, te je zajedno sa Stipom Biukom dao veliki obol njihovoj tituli, prvoj nakon dugih 9 godina. U proljetnom dijelu prošle sezone dobio je šansu u prvoj momčadi. Odmah je pokazao da se radi o velikom talentu, a kako vrijeme odmicalo, dobivao je sve veću minutažu, koju je on odlično iskoristio. Ove sezone očekuje se njegov veliki iskorak, te bi trebao steći punu afirmaciju.

Lovro Zvonarek – ovaj 16-godišnji nogometaš Slaven Belupa pozornost na sebe skrenuo je u posljednjim kolima prošle sezone. Kako su Koprivničani već ranije bili osigurali ostanak, trener Tomislav Stipić odlučio je dati šansu jednom od najvećih klupskih talenata. Lovro mu je uzvratio na najbolji mogući način – postigavši pobjedonosni zgoditak u posljednjem kolu protiv Varaždina. Time je ovaj talentirani mladić postao najmlađi strijelac u povijesti HNL-a! Također, u jučerašnjom utakmici protiv Dinama našao se u prvih 11, čime je potvrđeno da će ove sezone imati veliku ulogu u igri Slaven Belupa.

Edin Juraldžija – Dinamov vunderkind ovu će sezonu provesti na posudbi u Šibeniku. Riječ je o jednom od najvećih talenata Dinamove škole, koji bi igračku afirmaciju trebao steći na Šubićevcu. Iako je jasno da se radi iznimno darovitom nogometašu, u Dinamovoj momčadi vlada velika gužva, pa se odlazak na posudbu nametnuo kao logičan slijed. Jer, za mladog nogometaša najvažnije je da igra i stječe iskustvo, a gdje će to biti potpuno je nebitno.

Fran Brodić – prije 7-8 godina slovio za velikog talenta, te mu se predviđala sjajna karijera. Uz to, Fran je najmlađi debitant u povijesti Dinama.Također, bio je član hrvatske U-17 reprezentacije koja je 2013. igrala na EP-u. Iako se od momčadi u kojoj su bili i igrači poput Alena Halilovića, Josipa Bašića i Ante Roguljića očekivalo puno, Hrvatska je ispala već u skupini. Brodić se kao vrlo mlad odlučio za odlazak u inozemstvo, a prva destinacija bio mu je belgijski Club Brugge. U prvoj momčadi belgijskog velikana konkurencija u napadu bila je prejaka, pa je Fran uglavnom bio po posudbama. Prije godinu dana vratio se u hrvatski nogomet, no ne na prvoligaške, već na drugoligaške terene, točnije u Kustošiju. Tu je napokon proigrao, te je u 24 nastupa postigao 14 pogodaka. Za dobre igre nagrađen je transferom u Goricu, a sada očekujemo da i u hrvatskoj eliti konačno pokaže sve što zna.

Marko Dabro – još jedan igrač koji je najbolje od sebe pokazao u drugoligaškom društvu. Od 2019. do ovog ljeta bio je član BSK-a, za kojeg je u 49 nastupa postigao čak 40 pogodaka! Ovog ljeta u svoje ga je redove dovela Lokomotiva, koja od nekadašnjeg juniora Cibalije ima velika očekivanja.

Niko Janković – velika nada Dinama koja će ovu sezonu provesti na posudbi u Gorici. Riječ je i ofenzivnom veznom koji je do sada nastupao za Dinamo II, te će mu ovo biti prvi angažman izvan Dinama. Niko Janković ima 19 godina, a te je redovito nastupao za U-18 i U-19 reprezentaciju Hrvatske. Ovo će mu biti prvi ozbiljniji seniorski iskorak i bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u najjačem rangu hrvatskog nogometa.

Dion Drena Beljo – jedan je od najvećih talenata nogometne škole Osijeka. Za prvu momčad bijelo-plavih debitirao je 2020., no nije se naigrao, te će ovu sezonu odraditi na posudbi u Istri. Beljo ima veliku perspektivu, koju bi u dresu Istre trebao definitivno potvrditi.

Tonio Teklić – mladi veznjak Hajduka koji nikako da dobije pravu priliku. Iako se očekivalo da će dolaskom trenera Jensa Gustafsona za njega doći bolji dani, poslan je na novu posudbu. Nakon što je svojevremeno bio posuđen Varaždinu, ovaj je put daroviti Teklić ustupljen Hrvatskom Dragovoljcu. U Varaždinu mu je išlo sjajno, te se nadam da će mu barem jednako dobro ići i u Sigetu.

Bernard Karrica – još jedan izdanak Dinamove škole koji je odlučio sreću potražiti izvan Zagreba. Karrica će u novoj sezoni nositi dres Rijeke, no za razliku od ostalih Dinamovih mladića koji su poslani na kaljenje, kod njega nije riječ o posudbi, već o transferu. Riječ je U-19 reprezentativcu Albanije, koji je svojevremeno pružao dobre igre u juniorskoj Ligi prvaka (u dresu Dinama). Bernard je neosporan potencijal, što bi u na Kvarneru samo trebao potvrditi.

Martin Baturina – perspektivni napadač Modrih i sin Mate Baturine, čuvenog napadača Hajduka. Prošlu sezonu proveo je na posudbi u mađarskom Ferencvarosu, u kojem je ostavio odličan dojam. Za sada je još uvijek nepoznata njegova budućnost u Dinamu. Konkurencija u napadu je izuzetno jaka, te nije nemoguće da Martin ponovno ode na posudbu, bilo u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu. Ukoliko ostane u HNL-u, sigurna sam da ćemo uživati u njegovim igrama.

Bilo je vruće kao u paklu. Tog jutra se cijela Hrvatska probudila na ekstremno visokim temperaturama. Živa u termometru bila je bliža 40, nego 30. No, bez obzira na to, u zraku se osjećala neka posebna energija. Iako se u takvim, „paklenim“ danima uglavnom traži hladovina i osvježenje, toga su dana svi putevi vodili isto mjesto. Na Trg bana Jelačića. Već od ranog jutra na njega su pristizale rijeke ljudi, svi odreda u kockastim majicama. Svi oni došli su samo s jednim ciljem. Da dočekuje svoj heroje. Da dočekuje one zahvaljujući kojima je u tih mjesec dana iz snova za Hrvatsku čuo cijeli svijet. I oni koji redovito prate nogomet, ali i oni kojima on nema veliko značenje, već ga tek usputno prate. I stravstveni navijač npr. Benfice, ali i dijete iz brazilskih favela. Uz dobro mu znane Pelea, Garinchu, Ronalda i Ronaldinha, tog je ljeta čuo i za Modrića, Rakitića, Mandžukića i Perišića.

Brazilci su uvijek bili nogometni umjetnici, te smo u njihovoj režiji mali milijun puta svjedočili potezima kakvi se viđaju samo na Copacabani. Čak i oni koji ga rekreativno igraju na plažama Rio De Janiera, znaju izvesti majstorije s loptom, kakve vjerojatno ne bi znala ponoviti većina naših drugoligaških, kao ni dobar dio prvoligaških nogometaša. Iako je Engleska kolijevka nogometa, većina istinskih nogometnih fanova u njega se „zaljubila“ zbog načina na koji ga igraju Brazilci. A sada su se ti isti Brazilci, peterostruki svjetski prvaci, poklonili jednoj malenoj Hrvatskoj. Koju 90% njih ne bi znalo pronaći na karti svijeta. Ali ta mala Hrvatska u svojim redovima ima virtuoza Modrića, čija je igra prava čarolija. A Brazilci, kao stravstveni nogometni fanatici, takve majstore istinski cijene. A Hrvatska igra je bila fantazija i upravo to je glavni razlog zbog kojeg se ljeta 2018. cijeli svijet „zaljubio“ u Vatrene. A ako je cijela zemaljska kugla uživala gledati naše majstore kako se igraju nogometa, možete zamisliti kakva je tek euforija vladala u Hrvatskoj. Bilo je to nestvarnih mjesec dana. Utakmice su se gledale na krcatim trgovima diljem zemlje, a svaki gol proslavljao se kao da je pehara vrijedan. Istina, Vatreni su na Mundijal ispraćeni bez prevelikih očekivanja. Sami igrači pred sebe su kao primarni cilj postavili prolazak skupine. No, iako je ta rečenica ostala neizgovorena, potajno su se nadali nečem puno većem. Nečem po čemu će jednom kada objese kopačke o klin, ostati upamćeni u povijesti. Jednostavno, već od okupljanja pred SP bilo je vidljivo da je u ekipi prisutno veliko zajedništvo. Da su ti dečki spremni „ginuti“, kako za kockasti dres, tako i jedan za drugoga. A kada u momčadi vlada takva atmosfera, onda je jasno da su ti momci spremni za velike stvari. To njihovo samopouzdanje, energija i zajedništvo, ubrzo se prenijelo među hrvatski navijački puk. Kako je prvenstvo odmicalo i hrvatska igra rasla, tako je i ambijent na hrvatskim ulicama i trgovima polako ali sigurno dolazio do usijanja. A kada je Mandžukić u 109. minuti zabio za 2-1 protiv Engleske i odveo Hrvatsku u finale, atmosfera diljem zemlje je „eksplodirala“. Svaki kutak Lijepe naše bio je preplavljen navijačkom feštom i emocijama koje je, onome tko ih nije doživio, teško dočarati. Te noći slavio je gotovo svaki čovjek, i pravnik i policajac, i postolar i mornar. Cijela Hrvatska disala je kao jedno. Poraz u moskovskom finalu donio je određeno razočaranje, no kada su se sabrali svi dojmovi prevladali su sreća i ponos na sve što su Dalićevi momci napravili za Hrvatsku na SP-u. Pa pobogu, Hrvatska se nakon 20 godina ponovno vraća kući s medaljom oko vrata! Svjetsko nogometno prvenstvo jedna je od najvećih sportskih pozornica, a jedna mala država od svega 4,5 milijuna stanovnika, na njoj je osvojila čak dva odličja! Da Vam dočaram koliko je velik taj naš uspjeh, pogledajte samo popis zemalja koje su osvajale medalje na Mundijalima. Sve su to redom sportske, ali i ekonomske velesile. Jedna Engleska ima više registriranih klubova nego što je u Hrvatskoj profesionalnih nogometaša. A mi smo tu istu Englesku (koja se „busa o prsa“ činjenicom da su upravo oni izmislili nogomet), pobijedili u polufinalu. Mi, čija je liga tek 17. po jačini u Europi i čija većina prvoligaša vjerojatno ne bi uspjela izboriti ostanak u Premiershipu. Treba li tome išta više nadodati? Upravo zbog toga je hrvatsko svjetsko srebro jedno od najvećih podviga u povijesti ne samo nogometa, već i sporta općenito.

Kada su se, dan nakon finala, Vatreni napokon vratili u Hrvatsku, sreći nije bilo kraja. Centralni zagrebački trg počeo se puniti već oko 10 sati ujutro (a nogometaši su trebali sletjeti tek oko 13:30). Dakle, tri i pol sata prije dolaska Vatrenih, na Trgu bana Jelačića već je bilo oko 40 000 ljudi! Kako se vrijeme slijetanja Dalić boysa približavalo, tako je atmosfera među okupljenim navijačima rasla. Ako je u zraku bilo 40, u srcima svih nas bilo je 120 stupnjeva. Pola sata prije ulaska Vatrenih u hrvatski zračni prostor, stigla je informacija da se na glavnom zagrebačkom trgu nalazi 110 000 ljudi! Uistinu čudesno. Nešto iza 13:30, napokon je došao i taj trenutak. Hrvatska nogometna reprezentacija sletjela u zagrebačku zračnu luku. Masa ljudi dočekala ih je već na aerodromu. U tome ih nije omela ni činjenica da u apsolutno nijednom kutku zračne luke nije bilo ni trunke hlada. Jer, kao što sam već ranije rekla, srca navijača diljem zemlje bila su ugrijana do maksimuma, pa što je onda tek „smiješnih“ 40 stupnjeva? Prava sitnica. Posebna priča bila je vožnja od aerodroma do centra Zagreba. Dionica koja se inače prijeđe za 45 minuta, taj dan trajala je 7 i pol sati. Na svakom koraku bila je masa ljudi u kockicama i svi su htjeli iz neposredne blizine pozdraviti svoje heroje. Naravno, sve to je usporilo autobus s Vatrenima, koji je zaista vozio puževim korakom. No, to ama baš nikome nije smetalo. Bio je pravi gušt gledati naše junake kako se nošeni beskrajnom podrškom svojih navijača polako probijaju prema konačnom odredištu. Kada su došli do vatrogasaca pokraj Westina, nakratko su napravili pauzu (pretpostavljam za odlazak na wc). Nakon 20 minuta autobus s Vatrenima ponovno se pokrenuo. Kada su oko 21:00 napokon došli na središnji zagrebački trg, svi okupljeni bili su u potpunom transu. Zapravo, ludilo je počelo čim su ušli u Ilicu, a kada su napokon stali na pozornicu pred 110 000 ljudi, fešta je kulminirala. Orile su se hrvatske navijačke pjesme, a trg je doslovce gorio. Teško je dokučiti točan broj upaljenih bengalki, ali to je potpuno nebitno. Koliko god da ih je tada zapaljeno, cijeloj atmosferi dale su poseban štih. Cjelokupni dojam s proslave bio je impresivan, a slike iz Hrvatske obišle su cijeli svijet.

Ja sam veliki doček pratila preko malih ekrana, a i dan danas žalim što mu nisam uživo prisustvovala. Imala sam ogromnu želju sjesti na autobus za metropolu i pozdraviti srebrne Vatrene, no nažalost, ta ideja je propala. Naime, mojoj sestri je početak godišnjeg odmora bio baš na taj dan, 16.07. Međutim, ona je odlučila doći već u petak, 13.07., jer je htjela u Makarskoj gledati finale, baš kao što je i jedva čekala skočiti u more. Ja sam je nazvala u četvrtak, 12.07. i zamolila je da me pričeka, da ću doći u ponedjeljak na doček, pa ćemo skupa za Makarsku ponoćnim autobusom. Ona se nije slagala s tim, te je rekla da se nema namjeru „cili dan kuvat u masi svita na 40 stupnjeva“. Bilo mi je silno žao, ali razumjela sam je i prihvatila činjenicu da ću doček gledati preko televizije. S obzirom na pustinjsku vrućinu koja je taj dan prevladavala u cijeloj Hrvatskoj, to se pokazalo kao sasvim razumna i logična odluka. No koliko god da je tako, jedan dio mene uvijek će žaliti za propuštenom povijesnom prilikom. A opet, kažem sebi, ne brini, bit će toga još. Imamo puno talentiranih nogometaša, od kojih je jedan dio već sad spreman uskočiti u „vatru“ i povući reprezentaciju do novog velikog uspjeha. Možda ne u Kataru 2022., možda ni u Njemačkoj 2024, ali za deset-ak godina, zašto ne? Potencijala definitivno imamo, samo treba znati kako ga maksimalno iskoristiti. Do tada, ostaje nam sjećanje na najveći uspjeh hrvatskog nogometa, kao i na dan koji je ujedinio cijelu naciju.

Europsko nogometno prvenstvo došlo je do samog kraja. Do sada je odigrano ukupno 50 utakmica, a ostala je još samo jedna. Finale. I to kakvo! Sutra u 21:00 na Wembleyu će se sučeliti nogometni velikani, Italija i Engleska.

Znamo da se uoči svakog velikog natjecanja rade prognoze i detaljne analize. Prije početka Eura nogometni stručnjaci su u krug favorita stavili Francusku, Englesku, Belgiju, Portugal i Španjolsku, no ne i Italiju. Razlog je vrlo jednostavan. Naime, Italija se nije plasirala na SP u Rusiji 2018., što je za zemlju poput nje bio ogroman udarac, nešto kao nokaut u boksu. Debakl u kvalifikacijama za Mundijal uvjetovao je velike promjene na „čizmi“, te je za kormilo Azzurra došao iskusni stručnjak Roberto Mancini. U vrlo kratkom vremenu stvorio je odličnu i kompetitivnu reprezentaciju, koja se „prošetala“ kvalifikacijama za ovogodišnji Euro. Ipak, sportska javnost njihove izglede na istome komentirala je prilično rezervirano. Naime, u kvalifikacijskoj skupini Italija je bila daleko najjača reprezentacija. Za protivnike je imala Grčku, BIH, Finsku, Armeniju i Lihtenštajn, koji su ipak 2-3 klase lošiji od Italije. Uz kvalifikacije, Italija je igrala i A skupinu Lige nacija, a suparnici su joj bili Nizozemska, BIH i Poljska. Dakle, one najjače reprezentacije ponovno su izostale. Azzurri su i tu osvojili prvo mjesto s jednim bodom više od Nizozemske. Premda Nizozemci odavno nisu ni sjena momčadi kakva su nekada bili, dvoboji protiv njih bili su vrlo dobri testovi talijanskih mogućnosti. Da su Talijani spremni za novi veliki rezultat, potvrdili su vrlo brzo. Euro su započeli u skupini A zajedno s Turskom, Walesom i Švicarskom. Uz to, sve tri utakmice igrali su u Rimu. Prvenstvo su otvorili uvjerljivom pobjedom protiv Turaka (3-1), a ono što je sve ljubitelje nogometa dojmilo puno više od krajnjeg rezultata bila je njihova lepršava i kombinatorna igra. Tvrdu, discipliniranu i povučenu igru zamijenila je brza tranzicija s puno okomitih paseva i guranje lopte u prostor. Bila je to neka nova Italija. Mancinijevi dečki s maksimalnim su učinkom osvojili prvo mjesto u skupini A, te svima jasno poručili da su spremni na velike stvari. Osmina finala donijela im je utakmicu protiv Austrije, koja je bila druga u skupini C. Nakon uvjerljivog nastupa u skupini, očekivalo se da će se Italija bez problema obračunati s Austrijom. No bilo je upravo suprotno. Austrijanci su se pokazali kao tvrd orah, a pokleknuli su tek u produžecima. Italiju je u četvrtfinalu čekala vrlo jaka Belgija. Iskreno, ja sam uoči te utakmice rekla da će pobjednik tog dvoboja bit novi europski prvak. Hoće li se moja prognoza pokazati točnom saznat ćemo sutra navečer. Što se tiče četvrtfinala između Italije i Belgije, bila je to odlična utakmica dvije fantastične reprezentacije, a pobjeda je zasluženo pripala Italiji. Polufinale je donijelo pravi spektakl – dvoboj Italije i Španjolske. Prava sportska poslastica. Utakmica je bila iznimno napeta. Sredinom drugog poluvremena Chiesa je doveo Azzurre u vodstvo. Deset minuta prije kraja, Morata je zabio svoj treći pogodak na prvenstvu i vratio stvari na početak. Pobjednika i prvog finalista dobili smo tek nakon ruleta jedanaesteraca. Alvaro Morata bio je španjolski tragičar. Njegov udarac Donnarumma je obranio. Nakon što je Jorginho realizirao peti, odlučujući jedanaesterac za Italiju, započelo je njihovo veliko slavlje.

Za razliku od Italije, Engleska je imala puno lakši put do finala. Ždrijeb ih je smjestio u skupinu D zajedno s Hrvatskom, Češkom i Škotskom. Prva utakmica grupe donijela je sudar polufinalista SP-a 2018. Hrvatska je odigrala jako loše, te je na koncu poražena 1-0. U sljedećem kolu gledali smo otočki derbi. Dvoboji Engleske i Škotske puno su više od obične nogometne utakmice, te je u njima uvijek poseban naboj. Znalo se to će biti tvrda i teška utakmica, što se u konačnici i obistinilo. Premda je Engleska tijekom cijele utakmice bila bolja, nije uspjela slomiti čvrstu Škotsku obranu. S konačnih 0:0 puno zadovoljniji bili su Škoti, jer su tako ostali u igri za plasman u osminu finala. Treće kolo skupine donijelo je dvoboj Engleske i Češke. To je ujedno bila bitka za prvo mjesto u skupini. Ta utakmica bila je prilično nesadržajna, a na koncu je minimalnu pobjedu ostvarila Engleska. Prva stepenica nokaut faze ponudila je pravi spektakl – dvoboj Engleske i Njemačke. Još jedna utakmica koja je puno više od samog sporta. Englezi su od početka nametnuli svoj ritam i bez problema kontrolirali utakmice, te na kraju zasluženo prošli među 8 najboljih. S druge strane, da je Thomas Müller zabio onaj zicer iz 80. minute, ta je utakmica mogla imati potpuno drugačiji epilog. Mislim da zlatna kopačka SP 2010. još uvijek sanja taj promašaj.. Četvrtfinale je ponudilo susret Engleske i Ukrajine. Gordi Albion postavio se vrlo autoritativno, te je Ukrajina „pregažena“ s 4-0. Nakon toga slijedilo je polufinale na Wembleyu, a protivnik Engleskoj bila je Danska, koja je apsolutni hit Eura. Na polovici prvog poluvremena uslijedio je hladan tuš za domaćine. Danska je izborila slobodnjak na 25 metara od gola Pickoforda, a Damsgaard ga je majstorski realizirao. Englezi su u nastavku uspjeli izjednačiti, a dvoboj je na kraju otišao u produžetke. Tamo je pak bio pravi show. Sredinom prvog produžetka Sterling je izveo solo-prodor, te ušao u protivnički šesnaesterac. Našao se u „sendviču“ između dvaju danskih nogometaša. Premda apsolutno nikakvog kontakta nije bilo, Sterling je pao kao pokošen. Da cijela stvar bude još komičnija, sudac je odmah pokazao na bijelu točku, te nije niti slučajno htio pogledati VAR. Zašto, to je svima kristalno jasno. Najžalosnije je od svega je što se Englezi uvijek „busaju u prsa“ svojim poštenjem. Tako smo milijun puta na utakmicama Premiershipa mogli vidjeti kako publika zviždi kada god netko pokuša odugovlačiti s vraćanjem lopte u igru, neovisno radi li se o protivničkom ili njihovom nogometašu. I onda u polufinalu Eura njihov ponajbolji igrač odglumi kazneni udarac, a cijeli stadion luduje u transu. Gdje je nestalo poštenje, gospodo? Koja dvoličnost, nevjerojatno. Nakon pet minuta „vijećanja“, sudac je pokazao na kazneni udarac. Harry Kane namjestio je loptu na bijelu točku, no njegov udarac Schmeichel je obranio. Na veliku dansku žalost, lopta se odbila ponovno na nogu Kaneu, koji je drugi put nepogrešiv. Engleska je na kraju mirno privela utakmicu kraju i izborila plasman u finale. Koje će se također, igrati upravo na Wembleyu.

Tako je Danska ispala najveća žrtva polufinala. Igrali su fantastičan nogomet, ali im je ući u finale bilo jednostavno zabranjeno. Jer, tamo su morali biti on i koji su ionako sve podredili upravo tome i to puno prije početka samog prvenstva. Englezi su na putu do finala odigrali šest utakmica, od toga čak pet u Londonu! Za usporedbu, od preostalih domaćina nitko osim njih nijednu utakmicu nokaut faze nije odigrao na svom terenu. Pametnom dosta. Uz to, danskim navijačima bilo je zabranjeno doputovati na utakmicu! Jedina iznimka bili su danski navijači koji žive u Engleskoj. Sada je ista sudbina zadesila talijanske fanove. Kao razlog ovih odluka naveden je strah od širenja delta soja Covida-19. Paralelno s donošenjem te odluke, donesena je još jedna, drastično suprotna ovoj. Naime, Engleska se potpuno otvara i ukida sve mjere, a tribine Wimbledona od četvrtfinala smiju biti ispunjene do posljednjeg mjesta! Sada Vi meni recite, tko je ovdje lud? Mislim da je svaki daljnji komentar suvišan!

Sada slijedi veliko finale. S obzirom da se igra u Londonu, možemo reći da su Englezi blagi favoriti. No, nešto se pita i Italiju. Obje reprezentacije imaju pregršt kvalitetnih individualaca, koji jednim potezom mogu riješiti utakmicu. S jedne strane Insigne, Berrardi, Chiesa, Verratti, Belotti i Immobile, a s druge Kane, Sterling, Rashford, Foden, Henderson i Maguire. Obje momčadi preferiraju napadački nogomet, pa bi to moglo biti jedno vrlo efikasno finale.

Europsko nogometno prvenstvo ulazi u svoju najzanimljiviju fazu. Nokaut faza ponudila je nekoliko fenomenalnih utakmica, kao i nekoliko iznenađujućih rezultata. Najljepša utakmica dosadašnjeg dijela Eura definitivno je ona između Hrvatske i Španjolske. S obzirom na španjolski način igre (dugo kruženje i beskonačni pasovi na protivničkoj polovici), očekivala se jedna pomalo dosadna i ne osobito sadržajna utakmica, no dogodilo se upravo suprotno. Bio je to pravi spektakl s čak 8 golova, ali i kraj svih naših nadanja. Hrvatska je 75 minuta igrala loše, te je u tim trenucima na semaforu stajalo 1:3. Tada na scenu stupa Mislav Oršić, koji je samo nekoliko minuta ranije ušao u igru. Luka Modrić fantastično je probio desni bok, potom ubacio loptu na peterac, a u gužvi se najbolje snašao Mislav Oršić, koji iz neposredne blizine zabija za 2:3. Njegov pogodak dao je krila našima, te je Hrvatska u posljednjim minutama krenula na sve ili ništa. Igrala se 93. minuta. Oršić je projurio po lijevoj strani, nakon čega je u kazneni prostor Španjolske uputio vrlo kvalitetan centaršut. Njegova lopta završila je na glavi još jednog Dalićevog jokera s klupe, Marija Pašalića, koji sjajno pogađa za 3:3! Hrvatska se čudesno vratila. U nekoliko uvodnih minuta prvog produžetka, Hrvatska je propustila još dvije izgledne prilike (Oršić i Kramarić). U tim trenucima Hrvatska je imala više od igre i činilo da je samo pitanje vremena kada će španjolska obrana ponovno kapitulirati. No, dogodilo se upravo suprotno. Španjolska je brzom tranzicijom došla pred Livakovićev gol, a Alvaro Morata s deset-ak metara snažno zakucava loptu pod gredu. Ubrzo potom, Španjolci dolaze i do petog pogotka, a Hrvatska jednostavno nije imala snage za novi veliki povratak. Nakon utakmice domaći mediji sasuli su „drvlje i kamenje“ po izborniku Daliću (glavni razlog bile su čudne i pomalo neshvatljive taktičke odluke), kao i po Rebiću i Gvardiolu. No, to je tema za neku drugu priču, koju ću napisati odmah po završetku Eura.

Što se tiče iznenađenja, dva definitivno najveća su ispadanje Francuske i Nizozemske. Premda su Francuzi na prvenstvo došli kao prvi favoriti za naslov, zaustavljeni su već na prvoj stepenici nokaut faze. Za galske pijetlove kobna je bila Švicarska. Bila je to odlična utakmica u kojoj smo vidjeli čak 6 golova, a pobjednik je odlučen ruletom jedanaesteraca. I u ovoj smo utakmici baš kao i u ogledu Hrvatske i Španjolske, vidjeli jedan veliki povratak. Naime, Francuska je sve do 15-ak minuta prije kraja vodila 3-1, no Švicarska je zahvaljujući golovima Seferovića i Gavranovića uspjela izjednačiti i izboriti produžetke. Da stvar bude bolja, Mario Gavranović u igru je ušao samo nekoliko minuta ranije. Dinamov as u vrlo kratkom vremenu zabio je spasonosni pogodak za Švicarsku i vratio stvari na početak. U produžecima nije bilo golova, te su o četvrtfinalistu odlučivali kazneni udarci. Švicarska je zabila svih pet, dok su Francuzi propustili realizirati onaj posljednji jedanaesterac. Tragičar svjetskih prvaka bio je Mbappe. Sommer je tako postao švicarski junak, dok su se Francuzi morali pomiriti s činjenicom da se već nakon osmine finala vraćaju kući. Za drugo veliko iznenađenje ove faze natjecanja zaslužni su Česi, koji su u Budimpešti eliminirali Nizozemsku. Tulipani su protutnjali skupinom C, a na terenu su djelovali zaista impresivno. Kada su kompletirani parovi osmine finala, Nizozemci su slovili kao izraziti favorit u dvoboju protiv Češke. Iako su u prvom poluvremenu imali blagu inicijativu, već početkom nastavka stvari su se ponovno okrenule. Naime, De Ligt je pokušao spriječiti kontru Češke, no pri tome se evidentno poslužio rukom (doslovce je gurnuo loptu rukom). Nakon intervencije VAR-a De Ligt je isključen, pa je Nizozemska ostala bez važne obrambene karike. Iskreno, još uvijek mi nije jasno kako je stoper njegovog kalibra mogao napraviti ovakvu glupost u tako bitnoj utakmici. Zaista neshvatljivo. Česi su pak objeručke iskoristili ponuđeno, te golovima Schicka odjurili u četvrtfinale. Premda nije toliko veliko kao ispadanje Francuske i Nizozemske, prilično iznenađenje bilo je i ispadanje Švedske od Ukrajine. Skandinavci su u skupini sa Španjolskom, Slovačkom i Poljskom osvojili šokirali svijet osvojivši prvo mjesto, dok je Ukrajina osminu finala izborila kao jedna od četiri najbolje trećeplasirane ekipe (bila je u grupi s Austrijom, Sjevernom Makedonijom i Nizozemskom. Nakon 90 minuta borbe rezultat ogleda Švedska-Ukrajina bio je 1-1. Ključni trenutak susreta dogodio se sredinom prvog produžetka, kada je Danielson ružnim startom zaustavio Sebedina. I ovaj put intervenirao je VAR, te je švedski branič promptno isključen. Kada se činilo da će švedski bunker izdržati do jedanaesteraca, Ukrajina je stigla do pogotka. Zinčenko je uputio sjajan centaršut na rub peterca, a Dovbyk rutinski zabija za četvrtfinale.

Nakon što su odigrani svi susreti osmine finala, uslijedila su dva dana odmora, a potom su na red došla četvrtfinala. Parovi četvrtzavršnice bili su : Španjolska-Švicarska, Danska-Češka, Italija-Belgija i Engleska-Ukrajina. Zanimljivo, samo je jedan dvoboj otišao u produžetke, a riječ je o onom Španjolske i Švicarske. Nakon 90 minuta bilo je 1-1, a pobjednika smo još jednom dobili ruletom jedanaesteraca. Za razliku od utakmicu s francuskom, Švicarci nisu baš dobro namjestili svoje „nišanske sprave“, te je u polufinale prošla Španjolska. Uvjerljivo najjači, ali i najzanimljiviji četvrtfinalni ogled bio je onaj između Belgije i Italije. Bila je to odlična utakmica dvije odlične reprezentacije, a pobjeda na kraju pripala Italiji (2-1). Tako su svi osvajači medalja s ruskog Mundijala svoj put na ovogodišnjem Euru završili prije polufinala. Jučer je odigran i prvi polufinalni dvoboj. I to kakav! Dvije nogometne velesile, Italija protiv Španjolske. Utakmica je bila iznimno napeta, a na koncu je i ona odlučena udarcima s bijele točke. Sretniji i spretniji bili su Talijani, koji su tako nakon 9 godina ponovno u kontinentalnom finalu (2012. su osvojili srebro, a finale su izgubili upravo od Furije). Španjolski tragičar bio je Alvaro Morata, čiji je udarac obranio Donaruma. Večeras je na rasporedu drugo polufinale, u kojem se sastaju Engleska i Danska. Jasno je da je Engleska izraziti favorit, no lopta je okrugla i sve je moguće. Engleska je jedna od najboljih reprezentacija svijeta koja u svojim redovima ima čitav niz sjajnih nogometaša. Uz to, u prilog im ide i činjenica da se završnica prvenstva igra na londonskom Wembleyu. Danci su pak odavno premašili vlastita očekivanja, no ne žele na tome stati. Ovako dobro nisu izgledali od davne 1992., kada su osvojili europsko zlato. Tada su u ekipi imali velemajstore poput Petera Schmeichela i braće Laudrup, a sada su tu Schmeichel junior, Braithwaite, Dolberg, Poulsen.. Uz to, Danci imaju motiv više od svih. Svi znamo što se dogodilo njihovom kapetanu Christianu Eriksenu, a upravo zbog toga Danci će iz sebe iscijediti i posljednji atom snage. Za Eriksena, pokušat će otići do kraja. Čeka ih teška misija, no do sada su pokazali se nikoga ne boje i da su spremni na sve. Hoće li imati snage ponoviti 1992., tek ćemo vidjeti. No, na trenutak zastanite i zamislite kakva bi tom priča bila. Da Danska osvoji zlato, a Christian Eriksen (kojeg je UEFA pozvala na finale), kao kapetan podigne pehar. To bi nesumnjivo bila sportska priča godine. A hoće li tako zaista i biti, saznat ćemo vrlo brzo.