Sve je počelo u Brazilu, na plaži Leme u Rio de Janeiru. Igralo se iz zabave, iz „gušta“, bez ikakvih pravila. Jedini cilj bio je, normalno, zabijati golove. Znamo da se na brazilskim plažama rađaju pravi velemajstori nogometa, koji su skloni izvoditi nevjerojatne stvari s loptom, kakve se mogu vidjeti pretežno na njihovim plažama. U ovoj igri okušali su se i neki od najboljih svjetskih nogometaša poput Erica Cantone, Zica i Romaria, a zahvaljujući tome popularnost ovog sporta naglo je počela rasti.

Pravila nogometa na pijesku donesena su 1992. godine, a 1993. održan je prvi turnir u ovom sportu. Sudjelovali su: SAD, Brazil, Argentina i Italija. Dvije godine kasnije održano je i prvo svjetsko prvenstvo, i to na brazilskoj Copacabani, a naslov prvaka pripao je Brazilu. Od 2005. godine Mundijal se održava pod okriljem FIFE, a uvjerljivo najviše naslova, baš kao i domaćinstava imaju Brazilci. Čak 14 puta su podizali pehar svjetskih prvaka, što je izaziva ogroman respekt. Pobjednik SP-a 2005. bila je Francuska, čiji je izbornik bio legendarni nogometaš Manchester Uniteda Eric Cantona. U finalu na Copacabani bili su bolji od Portugala izvođenjem kaznenih udaraca. Uz Brazil, koji je, baš kao i u nogometu, i u ovom sportu rekorder po broju osvojenih naslova svjetskog prvaka, među najbolje reprezentacije u nogometu na pijesku ubrajaju se Portugal i Urugvaj, no posljednjih nekoliko godina sve bolje su i Italija, Švicarska, Rusija, te apsolutne senzacije Tahiti i Iran. Momčad Tahitija u svojoj kolekciji medalja ima dva srebra, dok je Iran na prošlogodišnjem mundijalu osvojio brončanu medalju, i to pobjedom protiv favorizirane Italije. Treba spomenuti i da Brazil nije bio među osvajačima medalja na prošlogodišnjoj svjetskoj smotri, uz brončani Iran, medalja su se okitili i Portugal( zlato), te Italija( srebro).

Iako je sve veći broj zemalja koji ozbiljno igraju ovaj atraktivni sport, malo je onih koji, osim Brazila, pokazuju interes za organizaciju svjetskog prvenstva. Što je razlog tome teško je reći, ali nadam se da će se to uskoro promijeniti, jer kad bi domaćin svaki put bio netko drugi, to bi bila sjajna prilika da se nogomet na pijesku promovira i popularizira u svakom kutku svijeta, jer ovaj sport to i zaslužuje. U ožujku ove godine trebao se održati i prvi Sand Football World Cup u Brazilu, na kojem je trebala nastupiti i Hrvatska, ali je zbog pandemije koronavirusa ovo natjecanje otkazano. Riječ o drugačijoj varijanti nogometa na pijesku, koja se uvelike razlikuje od FIFA-ine inačice ovog sporta. Naime, za razliku od FIFA-ine verzije u kojoj na terenu svaka momčad ima po pet igrača, u ovoj varijanti ih je šest. Na svjetskim prvenstvima pod okriljem krovne svjetske nogometne organizacije, igra se tri puta po 12 minuta, dok se u ovoj verziji trebalo igrati dva puta po dvadeset minuta. Treća razlika između dvaju oblika ovog sporta je i u dimenzijama igrališta, za Sand Football World Cup koristile bi se puno veće igralište. Ovo je trebao biti pravi spektakl, jer su za Brazil trebali nastupiti i njihovi nogometni velikani Rivaldo i Ronaldinho, što bi bio veliki mamac za publiku, a vjerujem da bi i mnogobrojne televizijske kuće bile zainteresirane za prijenos ovog natjecanja. Šteta što je zbog Covida-19 sve propalo, te se nadam da će se kad se situacija smiri, ovaj spektakl ipak održati, i da će obožavatelji ovog sporta diljem svijeta imati priliku vidjeti na djelu legende „selecaoa“, ali i da će se publika u Hrvatskoj pratiti naše predstavnike, koji se u ovom sportu još uvijek traže.

Počeci golfa vežu se uz Škotsku, u kojoj su ga u 14. stoljeću prvi počeli igrati pastiri. No, s vremenom se golf razvio u svim dijelovima svijeta, pa tako gotovo svi najbolji svjetski golferi dolaze iz SAD-a. Uz već svima nam dobro poznatog Tigera Woodsa, tu su još i Bobby Jones, Walter Hegen, Arnold Palmer, Gene Sarazen i Jack Nicklaus. U pravo potonji je tema ovog teksta. Rođen je 21.01.1940. u Columbusu u američkoj saveznoj državi Ohio. Njegovi roditelji zvali su se Helena i Charlie, a po majci vuče njemačko podrijetlo. Nicklaus je pohađao Upper Arlington High school, čiji su nadimak i maskota igrom slučaja upravo zlatni medvjed, što je ujedno i postao nadimak ovog sjajnog golfera.

Karijeru profesionalnog golfera započeo je u dobi od 21 godine. Svoju prvu profesionalnu pobjedu ostvario je na US Openu 1962., na kojem je nadjačao Arnolda Palmera. Upravo tu je započelo njihovo veliko rivalstvo. Tijekom 25 godina aktivnog bavljenja golfom, Jack Nicklaus osvojio je čak 18 PGA naslova. U tu kategoriju ubrajamo US Open, PGA Championship, Open Championship i Masters Tournament. Po tome je uspješniji i od Tigera Woodsa, koji u svojim vitrinama ima tri naslova manje, njih 15. Među tih 18 Nicklausovih trofeja nalazi se i čak 6 naslova na Masters Tournamentu. Svoj prvi osvojio je u dobi od samo 23 godine, a posljednji , šesti u dobi od 46 godina, čime je postao najstariji osvajač ovog natjecanja. US Open osvajao je ukupno četiri puta, na PGA Championshipu ima pet naslova, dok ih na Open Championshipu ima tri. Šlag na tortu karijere „zlatnog medvjeda“ bilo je njegovo uvrštavanje u World Golf Hall of fame 1974. godine.

Danas Jack Nicklaus vodi jednu od najvećih svjetskih kompanija zaduženu za dizajn golf terena. Uz to, član je Američkog društva arhitekata golf terena. Svoju svestranost dokazao je i svojim uspjesima na području književnosti. Naime, on je autor nekoliko knjiga, od poučnih, pa sve do autobiografskih. Jedna od njih, Golf my Way, smatra se jednom od najboljih instruktivnih golf knjiga svih vremena.

Bilo je to prije deset godina. Za kormilo Hajduka došao je Mišo Krstičević i odmah uveo velike promjene u igračkom kadru. U igru je ubacio dvojicu dojučerašnjih juniora, Miju Caktaša i Josipa Radoševića. Ovaj prvi je ofenzivni veznjak, ali i majstor slobodnih udaraca, dok je potonji zadnji vezni, čvrst kao stijena. Ono što je specifično je to da su obojica iz Dugopolja. To malo mjesto nedaleko Splita , koje ima ok 3 500 stanovnika, Hajduku je dalo dva igrača bez kojih se prvih 11 ubrzo neće moći ni zamisliti. No, tu nije bio kraj Dugopoljcima u bilom dresu. Dapače, s Mijom i Josipom je zapravo sve tek počelo.

Njih dvojica ubrzo su se prometnuli u lidere momčadi, sastavljene većinom od igrača iz omladinskog pogona. U vrlo kratkom vremenu pokazali su svoju kvalitetu, a poseban gušt bio je gledati Radoševića, koji je samo godinu dana kasnije stigao i do reprezentacije. Izbornik Vatrenih bio je Igor Štimac, te je perspektivnom Radoševiću uručio poziv za kvalifikacijsku utakmicu na gostovanju kod Belgije. Sat i pol prije početka dvoboja svi smo s nestrpljenjem čekali početne postave, a kad smo ih konačno dočekali, uslijedilo je veliko iznenađenje. Naime, u početnoj jedanaestorci svoje mjesto pronašao je i Josip Radošević! Cijela hrvatska javnost je bila u šoku, nekima je bilo drago, a neki su bili skeptični. Da nikakvog razloga za negativan stav nije ni trebalo biti svima je pokazao sam Radošević koji je odigrao jednu korektnu utakmicu. Odlaskom Štimca s izborničke klupe, otišao je i Radošević, kojeg nije bilo u planovima Nike Kovača. No, to ga nije omelo, te je nastavio pružati odlične igre u dresu Majstora s mora. Kao što izreka kaže, dobar glas daleko se čuje. Tako smo 2013. s nevjericom čitali kako Radoševića želi veliki Napoli! To je bila najbolja potvrda o kakvom se igraču zapravo radi. Ubrzo su Talijani poslali i službenu ponudu od 2,5 milijuna eura! Hajduk ju je bez previše razmišljanja prihvatio. Klub se tada nalazio u nezavidnoj situaciji, pa je svaka kuna bila i više nego dobrodošla. Josip je realizacijom tog transfera proglašen jednim od spasitelja Hajduka ( s financijske strane, naravno). U Napoliju se nažalost, nije naigrao. A počelo je i više nego dobro. Prvotno je nastupao za njihovu mladu momčad u Primaveri, gdje je igrao odlično, a povremeno i zabijao. No, u prvoj momčadi talijanskog giganta nikada nije dobio pravu šansu, pa je sreću morao potražiti na posudbama (u Rijeci i Eibaru). No, nijedan od ta dva kluba nije imao afiniteta otkupiti njegov ugovor, pa se na koncu vratio u Napulj. Međutim, ubrzo je dobio ponudu Red Bull Salzurga, te je tako preselio u Austriju. Dobru rolu imao je i u tom klubu, no ni tu se nije previše zadržao. Prije četiri godine odlučio se vratiti u Hajduk, međutim ostao je tek godinu dana. Dobre igre u drugom mandatu u bijelom dresu donijele su mu transfer u Brondby za 800 000 eura. U danskom prvoligašu igra i dan danas, no ne bi me iznenadilo da ga uskoro ponovno vidimo u Hajdukovom dresu. Trenutna momčad Bilih vapi za pojačanjima, a beskompromisni borac poput Radoševića je upravo ono što mu Hajduku treba.

Mijo Caktaš svoj je put na Poljudu započeo također 2011., no njegova je priča bitno drugačija od Radoševićeve. Naime, Mijo se nije odmah uspio nametnuti u Hajduku, već je poslan na posudbu u rodno Dugopolje. Za njih je odigrao 14 utakmica, u kojima je poentirao 4 puta, što je za veznjaka vrlo dobar učinak. Nakon toga vraća se u Hajduk, u kojem je proveo sljedeće četiri godine, te ostavio veliki trag. Caktaševe odlične igre na Poljudu nagrađene su trenasferom u ruski Rubin iz Kazana. Iako se očekivalo da ode u neku od liga petice, do toga ipak nije došlo, pa se morao zadovoljiti odlaskom u ne toliko lošiju rusku ligu. U Rubinu je proveo dvije godine, tijekom kojih je ubilježio 38 nastupa i 5 golova. Kad se uzme u obzir da nije stalno bio u ulozi startera, ove brojke uopće ne zvuče loše. U zimu 2018. uslijedila je brava „bomba“ na zimskom mercatu. Naime, Mijo Caktaš se nakon dvije godine izbivanja odlučio vratiti u najdraži dres! Veće pojačanje Hajduk gotovo da i nije mogao zamisliti. Gdje je stao 2016., nastavio je odmah po povratku. U ove tri godine Mijo je najbolji strijelac, ali i daleko najbolji igrač Hajduka. Dvije sezone u nizu je zabio 20 ili više golova, što je za veznjaka fenomenalno. No, ni za njega nije sver idealno. Uprava kluba želi i njemu, baš kao i ostalima, drastično smanjiti ugovor. To je stvarno nekorektno prema igraču koji u svakoj utakmici ostavlja srce na terenu i daje 100% od sebe. Ovakav tretman definitivno nije zslužio. Treba istaknuti da Mijo ne igra na svojoj prirodnoj poziciji, već ga se na silu pokušava pretvoriti u „desetku“, što on nije, niti to može biti. On se najbolje snalazi na poziciji polušpice, tu je najveća opasnost za golmane. No, prilagodio se i novoj poziciji, s koje i dalje nemilice trpa golove. A što bi tek radio da dobije priliku igrati na svojoj poziciji.. A gospoda iz Uprave mu u znak „zahvalnosti“ žele smanjiti ugovor.. Žalosno.

Andrija Balić još je jedan Dugopoljac koji je imao priliku zaigrati u Hajduku. Riječ je o iznimno talentiranom veznjaku, koji je trebao biti jedna od „perjanica“ Vatrenih. Međutim, za sada od toga ipak ništa. Naime, Andrija je već sa 16 godina kvalitetom igre odskakao od svojih vršnjaka, te je dobio priliku u prvoj momčadi Hajduka. Odmah je bilo jasno da je riječ o plemenitom veznjaku fine tehnike, koji bi ubrzo trebao postati jedan od nositelja igre Hajduka. Svoj potencijal ubrzo je i opravdao, te je, uz Nikola Vlašića, postao nezamjenjiv u prvih 11 splitskog kluba. Sa nepunih 17 godina dobio je ponudu engleskog Totenhama, no odlučio je da još nije vrijeme za odlazak u inozemstvo. Prije svega, htio je ostati u Splitu dok ne završi srednjoškolsko obrazovanje. Tako je i bilo, ali je u međuvremenu interes Totnehama jenjao. Ipak, pojavio se novi interesant, a riječ je talijanskom Udineseu. Odlazak u tako ranoj dobi još uvijek nedovoljno afirmiranog nogometaša često se pokaže kao promašaj, a tako je nažalost bilo i u Balićevom slučaju. Na Apeninima se nije naigrao, a znalo se događati i da uopće ne bude u konkurenciji za utakmice. Kada je postalo evidentno da se u Udinama neće izboriti za adekvatnu minutažu, sreću je odlučio potražiti na posudbi. Prvo je poslan na kaljenje u Fortunu Sittard, a potom i u Perugiu, no na nijednoj od njih nije se nametnuo. Prošle godine otišao je na novu, treću posudbu, ovaj put u slovačku ligu, točnije u Dunajsku Stredu. U sedam nastupa zabio je jedan pogodak, a Slovaci su odlučili otkupiti njegov ugovor od Udinesea. Ukazano povjerenje Balić im je vratio na najbolji mogući način, te je u 17 ovosezonskih nastupa postigao pet pogodaka, kojima je pridodao i dvije asistencije. Izgleda da je Andrija nakon dugo godina konačno pronašao igru koja ga je krasila u Hajduku i nadam se da će i dalje nastaviti igrati u odličnoj formi.

Još jedan bivši Hajdukov dugopoljski „dragulj“ je Josip Vuković. Riječ je o čvrstom defenzivnom veznjaku, koji je uvijek ostavljao srce na terenu i išao „glavom na kopačku“. Za Dugopolje je igrao tri godine, nakon čega prelazi u splitski Hajduk. Zbog velikih igračkih sličnosti s Josipom Radoševićem, klub je u njemu vidio njegovog nasljednika. Obojica su beskompromisni borci, koji je nikada nisu libili ući u duele i uvijek su davali svoj maksimum. Međutim, Josip se nije uspio u dovoljnoj mjeri nametnuti, te je odigrao nekoliko utakmica i za B momčad. Iz Hajduka je otišao 2015., kada prelazi u pulsku Istru. Na Aldo Drosini se zadržao dvije godine, nakon čega odlazi u RNK Split. Na Parku mladeži je ostao oko godinu dana, kada odlazi u portugalski Maritimo. Tamo se vrlo brzo nametnuo i postao nezamjenjiv. Njegove odlične igre nisu prošle nezapaženo. Vuković je ubrzo dobio ponudu iz Osijeka, koju je bez razmišljanja prihvatio. Malo prije ovog transfera na klupu Osijeka sjeo je Nenad Bjelica, koji je osim trenerske ujedno dobio i ulogu sportskog direktora. Da razjasnim, postao je menadžer engleskog tipa. Vuković se odlično snašao u Gradskom vrtu, te je standardan član prvih 11. Vrijedi istaknuti da je Osijek sada bitno drugačiji u odnosu na to kakav je bio dok je Josip bio u Hajduku. Onda su se borili za ostanak, no ulaskom mađarskih ulagača u klub Osijek redovito igra europske kvalifikacije, a u aktualnoj sezoni vodi mrtvu trku s Dinamom za naslov prvaka. Iskreno mi je žao što Josip nije uspio u Hajduku, što uprava nije imala „oko“ za prepoznati njegov potencijal. No, nažalost, Vuković nije ni prvi ni zadnji takav slučaj..

Lorenco Šimić još je jedan iz plejade Dugopoljaca u Hajdukovom dresu. Riječ je o stoperu kojem se predviđala velika karijera, no za sada nije uspio opravdati visoka očekivanja. Bio je jedan od najperspektivnijih nogometaša u svojoj generaciji, te se ubrzo priključio prvoj momčadi. U Hajduku je ostao do 2017., kada odlazi u redove Sampdorije. Za prvu momčad kluba iz Genove nikada nije zaigrao, te je većinu vremena proveo na posudbama (Empoli, SPAL, Rijeka, Dunajska Streda). Na nijednoj od njih nije pokazao ništa spektakularno, pa je prošle godine raskinuo ugovor sa Sampdorijom. Njegova sljedeća destinacija bio je poljski Zaglebie, za koji igra i danas. Izgleda da se tu konačno pronašao. Igra konstantno, a u dosadašnjih 17 susreta poentirao je čak tri puta, što je za stopera fantastično.

Još jedan talentirani Dugopoljac koji je svojevremeno nastupao za splitske bijele je Petar Bosančić. I on, baš kao i Lorenco Šimić, igra na stoperskoj poziciji. Ovaj dečko je većinu svoje karijere u Hajduku proveo igrajući u drugoj momčadi, dok je za prvu odigrao tek sedam utakmica. Klub ga je odlučio poslati na kaljenje, najprije u Dugopolje, a potom i u Sesvete, no to se nije pokazalo naročito uspješno. Bosančić je 2018. raskinuo ugovor s Hajdukom, te potpisao za Istru, u kojoj je i dan danas.

Sama činjenica da je za Hajduk u posljednjih nekoliko godina zaigralo čak 6 Dugopoljaca, je svjetski fenomen. Ta riječ najbolje oslikava činjenicu da je jedna tako mala sredina velikom klubu kao što je Hajduk dala čak šest darovitih nogometaša u samo jedno desetljeće! Može se reći da je Dugopolje svojevremeno bilo Hajdukova „zlatna koka“, na što njegovi stanovnici mogu i moraju biti ponosni. No, u posljednje vrijeme „čaroljia“ na relaciji Dugopolje-Poljud je nestala, pa se neki pitaju zašto je tomu tako. Odgovor na to pitanje nije jednostavan, niti ga je lako dokučiti. Jedan od razloga može biti i jačanje ambicija nogometnog kluba Dugopolje, koje vrlo dobro kotira u borbi za ulazak u prvu ligu. No, to im je dobrim dijelom omogućio upravo Hajduk, koji je s njima dogovorio suradnju, te u sklopu toga poslao nekoliko svojih nogometaša na posudbu u taj klub. Tako se stvar okrenula, više nije Dugopolje Hajdukova „tvornica“ talenata, već je postalo obratno. Sada Hajduk osnažuje njih kako bi napokon ostvarili svoj višegodišnji cilj, a to je ulazak u elitni rang hrvatskog nogometa. Ukoliko uspiju u tome, to će biti od velike koristi kako za njih, tako i za Hajduk. Naime, to će sigurno privući nekolicinu dugopoljskih srednjoškolaca da se okušaju u nogometu, a baš kao i veliki gradovi, dalmatinska mala mjesta su također uvijek bila „vrelo“ talenata. Poslože li se ovako „kockice“, ubrzo bi mogli ponovno gledati Hajduk na dugopoljski pogon.

Prije nekoliko mjeseci napisala sam tekst o kreativnim nadimcima nogometnih klubova, a ovaj put odlučila sam pisati o nadimcima reprezentacija. Naravno, neću nabrojati sve, već ću se i ovaj put bazirati samo na one najdomišljatije.

Zmajevi, Zlatni ljiljani. – riječ je o nadimcima Bosne i Hercegovine. Premda su oba prilično popularna, naši susjedi ipak su poznati kao Zlatni ljiljani. Taj nadimak nos po uzoru na grb bošnjačkih ratnih postrojbi 1990 –ih. Radi se o cvijetu koji je autohton na teritoriju BIH. Naziv Zmajevi je postao je popularan tek u novijim vremenima, a njegovo podrijetlo za sada je nepoznato.

Pustinjske lisice – jedan od mnogobrojnih životinjskih nadimaka među nacionalnim selekcijama. Ponosni vlasnici ovog su nogometaši Alžira. Oko 80% posto alžirskog teritorija prekriveno je pustinjom, a fennenc je malena lisica koja obitava na sjeveru „crnog kontinenta“.

Gaučosi – jedan od naziva za nogometaše Argentine. Uz spomenuti, koristi se i nadimak „bijelo-nebeskoplavi“, no ovaj prvi je daleko popularniji (naročito kod nas u Hrvatskoj). Gaučosi su bili konjanici koji su živjeli na južnoameričkom kontinentu. Iako su obitavali i na području Brazila, Čilea i Urugvaja, najviše ih se veže uz Argentinu, čiji su jedan od simbola.

Lavovi Atlasa – naziv za nogometaše Maroka. Nastao je zahvaljujući istoimenom gorsko-planinskom lancu koji se proteže kroz tri sjevernoafričke zemlje, među kojima je i Maroko ( druge dvije su Alžir i Tunis.

Slonovi – pod ovim nazivom su nam dobro znani igrači Obale Bjelokosti. Na teritoriju ove afričke zemlje žive slonovi, pa je ovakav nadimak sasvim logičan.

Plavi samuraji – vlasnici ovog nadimka su, pogađate, nogometaši Japana. Domaćini ovogodišnjih olimpijskih igara nose ga zahvaljujući svojim poznatim ratnicima, koji su prestali postojati nakon što je njihov car zabranio korištenje mačeva. Pokušali su se pobuniti, no protiv vatrenog oružja nisu imali šanse.

Proizvođači kave – radi se o nazivu za kolumbijsku nogometnu reprezentaciju. Ova južnoamerička zemlja jedan je od vodećih svjetskih proizvođača kave. Uz navedeni, vlasnici i nadimka „la fiebre amarilla“, ili u prijevodu na hrvatski „žuta groznica“.

Super orlovi – riječ je o nazivu za igrače Nigerije. Iako spomenuta ptica nije jedan od nacionalnih simbola Nigerije, pronašla je svoje mjesto na grbu ove zapadnoafričke države.

Tri lava, Gordi Albion – nadimci su engleskih nogometaša. Iza „životinjskog“ nadimka krije se jedna zanimljiva povijesna priča. Naime, engleski kralj Henrik I na svom je grbu imao kralja životinja, baš kao i njegova dva nasljednika. Tako su nastala tri lava. Engleze još znamo i kao Gordi Albion.

Faraoni – radi se naravno, o nazivu za nogometaše Egipta. Faraoni su bili njihovi povijesni vladari, koji su nakon svoje smrti pokapani u piramide, jedan od simbola Egipta, a ujedno i jedno od sedam antičkih svjetskih čuda. Među najpoznatijim faraonima bili su Tutankamon i Ramzes II.

Socceroos – naziv za nogometaše Australije. Nadimak je nastao kao kombinacija riječi nogomet i klokani ( soccer – nogomet, kangaroo – klokan). Ova simpatična životinja jedan je od nacionalnih simbola Australije.

Ubojice šampiona – ovaj nadimak nose nogometaši Kostarike. Osim navedenog, znamo ih još i kao „los ticos“, što je španjolski naziv za Kostarikance. Naziv „los matacampeones“ (ubojice šampiona), u potpunosti su opravdali na SP- u u Brazli 2014., kada su u „skupini smrti“ s Italijom, Urugvajem i Engleskom osvojili prvo mjesto s čak sedam osvojenih bodova!

Perzijski prinčevi – jedan od nadimaka za nogometaše Irana. Poznato je da se na teritoriju današnjeg Irana nekada nalazila Perzija, stoga ovakav nadimak i ne čudi. Vrijedi istaknuti da ovaj nije fiksan, već je podložan promjenama. U izostanku „pravog“ koristi se nadimak Team Meli, što, apsolutno nekreativno, znači nacionalni tim.

Grci su poznati kao narod koji je lud za nogometom, a ujedno su i jedni od najtemperamentnijih nogometnih navijača na svijetu. U to smo se imali priliku uvjeriti kada je prije 17 godina u Portugalu Grčka osvojila naslov europskog prvaka. Plavo-bijeli dio tribina je na svakoj utakmici gromoglasno bodrio svoje ljubimce do ovog povijesnog uspjeha, koji je u ovoj balkanskoj zemlji burno proslavljen. Ta 2004. ostat će zlatnim slovima upisana u njihovu povijest, no nakon tog nevjerojatnog podviga grčka nogometna reprezentacija nije pokazala apsolutno ništa, a sve su rjeđe prilike u kojima ih gledamo na velikim natjecanjima. Kada je pak riječ o njihovom klupskom nogometu, ni tu situacija nije puno bolja. Grčka liga nije naročito kvalitetna, dok je u europskoj konkurenciji vrijedan spomena jedino Olympiacos, koji je redoviti sudionik Lige prvaka. No, na navijačkoj sceni, stvari su bitno drugačije. Atenom „caruje“ Gate 13, navijačka skupina Panathinaikosa.

Osnovani su u Ateni 1966. godine, te vrlo brzo postaju najdominantnija i najvatrenija navijačka skupina u Grčkoj. Ime su dobili po dijelu stadiona na kojem su smješteni i odakle predvode navijanje tijekom Panathinaikosovih utakmica. Najveće rivalstvo gaje prema navijačima Olympiacosa. Ta dva kluba godinama se bore za prevlast, kako u Ateni, tako i u grčkom prvenstvu. Nogometna Atena je tako podijeljena na zeleni (Panathinaikosov) i crveno-bijeli ( Olympiacosov) dio. Iako su fanovi oba kluba pripadnici tzv. radničke klase, Gate-13 svoje velike rivale smatra nižim slojem od sebe. U trenucima njihovog osnutka, Grčkom je vladala desnica, pa je grupa Gate-13, baš kao i ostale navijačke skupine u zemlji, ugašena. No, to ih nije obeshrabrilo, te su se pet godina kasnije otisnuli na veliko europsko putovanje. Naime, Panathinaikos je 1971. na Wembleyu igrao finale lige prvaka protiv Ajaxa, kojeg je izgubio s 2-0. Ono po čemu su navijači zelenih možda i najpoznatiji je njihova kultna pjesma Horto Magiko.

Nastala je početkom trećeg tisućljeća, a pjeva se na svim utakmicama Pantahinaikosa, neovisno radi li se o natjecateljskom ili prijateljskom susretu. Možda i najvažniji dio pjesme je njen početak, tijekom kojeg navijači istegnutih ruku uzvikuju: „Oooooooh“, što stvara posebnu napetost. Nakon toga cijeli stadion padne u trans, a Horto Magiko može trajati i po nekoliko minuta, čime su posebno fascinirani nogometaši. Ova pjesma dostigla je veliku popularnost, kako u Grčkoj, tako i u ostatku Europe i svijeta. Svoju inačicu ove pjesme imaju i brojni europski i južnoamerički klubovi ( na njihovom nacionalnom jeziku), što dovoljno govori koliko je Horto Magiko popularan među navijačkom populacijom. Što se tiče Europe, osim Grčke pjesma se još „udomaćila“ u Italiji i Španjolskoj, dok u ostatku kontinenta još uvijek nije zaživjela. Kada je riječ o Južnoj Americi, vrijedi istaknuti da ovu pjesmu prakticira velik broj njihovih klubova, a pošto zna da tamo prevladava sličan navijački temperament kao u Grčkoj, onda ovaj podatak i nije iznenađenje.

U Hrvatskoj Horto Magiko još nije zaživio, a ako ikada dođe do toga, ne moram ni reći koja bi ga skupina prvo „uzela pod svoje“. I odmah osmislila dalmatinsku verziju, naravno. Zapravo mislim da bi ova pjesma vrlo brzo naišla na odobravanje među Torcidom, te bi zasigurno dala dodatni štih atmosferi na Poljudu, naročito na derbiju protiv Dinama i europskim utakmicama.