Bilo je to prije deset godina. Za kormilo Hajduka došao je Mišo Krstičević i odmah uveo velike promjene u igračkom kadru. U igru je ubacio dvojicu dojučerašnjih juniora, Miju Caktaša i Josipa Radoševića. Ovaj prvi je ofenzivni veznjak, ali i majstor slobodnih udaraca, dok je potonji zadnji vezni, čvrst kao stijena. Ono što je specifično je to da su obojica iz Dugopolja. To malo mjesto nedaleko Splita , koje ima ok 3 500 stanovnika, Hajduku je dalo dva igrača bez kojih se prvih 11 ubrzo neće moći ni zamisliti. No, tu nije bio kraj Dugopoljcima u bilom dresu. Dapače, s Mijom i Josipom je zapravo sve tek počelo.

Njih dvojica ubrzo su se prometnuli u lidere momčadi, sastavljene većinom od igrača iz omladinskog pogona. U vrlo kratkom vremenu pokazali su svoju kvalitetu, a poseban gušt bio je gledati Radoševića, koji je samo godinu dana kasnije stigao i do reprezentacije. Izbornik Vatrenih bio je Igor Štimac, te je perspektivnom Radoševiću uručio poziv za kvalifikacijsku utakmicu na gostovanju kod Belgije. Sat i pol prije početka dvoboja svi smo s nestrpljenjem čekali početne postave, a kad smo ih konačno dočekali, uslijedilo je veliko iznenađenje. Naime, u početnoj jedanaestorci svoje mjesto pronašao je i Josip Radošević! Cijela hrvatska javnost je bila u šoku, nekima je bilo drago, a neki su bili skeptični. Da nikakvog razloga za negativan stav nije ni trebalo biti svima je pokazao sam Radošević koji je odigrao jednu korektnu utakmicu. Odlaskom Štimca s izborničke klupe, otišao je i Radošević, kojeg nije bilo u planovima Nike Kovača. No, to ga nije omelo, te je nastavio pružati odlične igre u dresu Majstora s mora. Kao što izreka kaže, dobar glas daleko se čuje. Tako smo 2013. s nevjericom čitali kako Radoševića želi veliki Napoli! To je bila najbolja potvrda o kakvom se igraču zapravo radi. Ubrzo su Talijani poslali i službenu ponudu od 2,5 milijuna eura! Hajduk ju je bez previše razmišljanja prihvatio. Klub se tada nalazio u nezavidnoj situaciji, pa je svaka kuna bila i više nego dobrodošla. Josip je realizacijom tog transfera proglašen jednim od spasitelja Hajduka ( s financijske strane, naravno). U Napoliju se nažalost, nije naigrao. A počelo je i više nego dobro. Prvotno je nastupao za njihovu mladu momčad u Primaveri, gdje je igrao odlično, a povremeno i zabijao. No, u prvoj momčadi talijanskog giganta nikada nije dobio pravu šansu, pa je sreću morao potražiti na posudbama (u Rijeci i Eibaru). No, nijedan od ta dva kluba nije imao afiniteta otkupiti njegov ugovor, pa se na koncu vratio u Napulj. Međutim, ubrzo je dobio ponudu Red Bull Salzurga, te je tako preselio u Austriju. Dobru rolu imao je i u tom klubu, no ni tu se nije previše zadržao. Prije četiri godine odlučio se vratiti u Hajduk, međutim ostao je tek godinu dana. Dobre igre u drugom mandatu u bijelom dresu donijele su mu transfer u Brondby za 800 000 eura. U danskom prvoligašu igra i dan danas, no ne bi me iznenadilo da ga uskoro ponovno vidimo u Hajdukovom dresu. Trenutna momčad Bilih vapi za pojačanjima, a beskompromisni borac poput Radoševića je upravo ono što mu Hajduku treba.

Mijo Caktaš svoj je put na Poljudu započeo također 2011., no njegova je priča bitno drugačija od Radoševićeve. Naime, Mijo se nije odmah uspio nametnuti u Hajduku, već je poslan na posudbu u rodno Dugopolje. Za njih je odigrao 14 utakmica, u kojima je poentirao 4 puta, što je za veznjaka vrlo dobar učinak. Nakon toga vraća se u Hajduk, u kojem je proveo sljedeće četiri godine, te ostavio veliki trag. Caktaševe odlične igre na Poljudu nagrađene su trenasferom u ruski Rubin iz Kazana. Iako se očekivalo da ode u neku od liga petice, do toga ipak nije došlo, pa se morao zadovoljiti odlaskom u ne toliko lošiju rusku ligu. U Rubinu je proveo dvije godine, tijekom kojih je ubilježio 38 nastupa i 5 golova. Kad se uzme u obzir da nije stalno bio u ulozi startera, ove brojke uopće ne zvuče loše. U zimu 2018. uslijedila je brava „bomba“ na zimskom mercatu. Naime, Mijo Caktaš se nakon dvije godine izbivanja odlučio vratiti u najdraži dres! Veće pojačanje Hajduk gotovo da i nije mogao zamisliti. Gdje je stao 2016., nastavio je odmah po povratku. U ove tri godine Mijo je najbolji strijelac, ali i daleko najbolji igrač Hajduka. Dvije sezone u nizu je zabio 20 ili više golova, što je za veznjaka fenomenalno. No, ni za njega nije sver idealno. Uprava kluba želi i njemu, baš kao i ostalima, drastično smanjiti ugovor. To je stvarno nekorektno prema igraču koji u svakoj utakmici ostavlja srce na terenu i daje 100% od sebe. Ovakav tretman definitivno nije zslužio. Treba istaknuti da Mijo ne igra na svojoj prirodnoj poziciji, već ga se na silu pokušava pretvoriti u „desetku“, što on nije, niti to može biti. On se najbolje snalazi na poziciji polušpice, tu je najveća opasnost za golmane. No, prilagodio se i novoj poziciji, s koje i dalje nemilice trpa golove. A što bi tek radio da dobije priliku igrati na svojoj poziciji.. A gospoda iz Uprave mu u znak „zahvalnosti“ žele smanjiti ugovor.. Žalosno.

Andrija Balić još je jedan Dugopoljac koji je imao priliku zaigrati u Hajduku. Riječ je o iznimno talentiranom veznjaku, koji je trebao biti jedna od „perjanica“ Vatrenih. Međutim, za sada od toga ipak ništa. Naime, Andrija je već sa 16 godina kvalitetom igre odskakao od svojih vršnjaka, te je dobio priliku u prvoj momčadi Hajduka. Odmah je bilo jasno da je riječ o plemenitom veznjaku fine tehnike, koji bi ubrzo trebao postati jedan od nositelja igre Hajduka. Svoj potencijal ubrzo je i opravdao, te je, uz Nikola Vlašića, postao nezamjenjiv u prvih 11 splitskog kluba. Sa nepunih 17 godina dobio je ponudu engleskog Totenhama, no odlučio je da još nije vrijeme za odlazak u inozemstvo. Prije svega, htio je ostati u Splitu dok ne završi srednjoškolsko obrazovanje. Tako je i bilo, ali je u međuvremenu interes Totnehama jenjao. Ipak, pojavio se novi interesant, a riječ je talijanskom Udineseu. Odlazak u tako ranoj dobi još uvijek nedovoljno afirmiranog nogometaša često se pokaže kao promašaj, a tako je nažalost bilo i u Balićevom slučaju. Na Apeninima se nije naigrao, a znalo se događati i da uopće ne bude u konkurenciji za utakmice. Kada je postalo evidentno da se u Udinama neće izboriti za adekvatnu minutažu, sreću je odlučio potražiti na posudbi. Prvo je poslan na kaljenje u Fortunu Sittard, a potom i u Perugiu, no na nijednoj od njih nije se nametnuo. Prošle godine otišao je na novu, treću posudbu, ovaj put u slovačku ligu, točnije u Dunajsku Stredu. U sedam nastupa zabio je jedan pogodak, a Slovaci su odlučili otkupiti njegov ugovor od Udinesea. Ukazano povjerenje Balić im je vratio na najbolji mogući način, te je u 17 ovosezonskih nastupa postigao pet pogodaka, kojima je pridodao i dvije asistencije. Izgleda da je Andrija nakon dugo godina konačno pronašao igru koja ga je krasila u Hajduku i nadam se da će i dalje nastaviti igrati u odličnoj formi.

Još jedan bivši Hajdukov dugopoljski „dragulj“ je Josip Vuković. Riječ je o čvrstom defenzivnom veznjaku, koji je uvijek ostavljao srce na terenu i išao „glavom na kopačku“. Za Dugopolje je igrao tri godine, nakon čega prelazi u splitski Hajduk. Zbog velikih igračkih sličnosti s Josipom Radoševićem, klub je u njemu vidio njegovog nasljednika. Obojica su beskompromisni borci, koji je nikada nisu libili ući u duele i uvijek su davali svoj maksimum. Međutim, Josip se nije uspio u dovoljnoj mjeri nametnuti, te je odigrao nekoliko utakmica i za B momčad. Iz Hajduka je otišao 2015., kada prelazi u pulsku Istru. Na Aldo Drosini se zadržao dvije godine, nakon čega odlazi u RNK Split. Na Parku mladeži je ostao oko godinu dana, kada odlazi u portugalski Maritimo. Tamo se vrlo brzo nametnuo i postao nezamjenjiv. Njegove odlične igre nisu prošle nezapaženo. Vuković je ubrzo dobio ponudu iz Osijeka, koju je bez razmišljanja prihvatio. Malo prije ovog transfera na klupu Osijeka sjeo je Nenad Bjelica, koji je osim trenerske ujedno dobio i ulogu sportskog direktora. Da razjasnim, postao je menadžer engleskog tipa. Vuković se odlično snašao u Gradskom vrtu, te je standardan član prvih 11. Vrijedi istaknuti da je Osijek sada bitno drugačiji u odnosu na to kakav je bio dok je Josip bio u Hajduku. Onda su se borili za ostanak, no ulaskom mađarskih ulagača u klub Osijek redovito igra europske kvalifikacije, a u aktualnoj sezoni vodi mrtvu trku s Dinamom za naslov prvaka. Iskreno mi je žao što Josip nije uspio u Hajduku, što uprava nije imala „oko“ za prepoznati njegov potencijal. No, nažalost, Vuković nije ni prvi ni zadnji takav slučaj..

Lorenco Šimić još je jedan iz plejade Dugopoljaca u Hajdukovom dresu. Riječ je o stoperu kojem se predviđala velika karijera, no za sada nije uspio opravdati visoka očekivanja. Bio je jedan od najperspektivnijih nogometaša u svojoj generaciji, te se ubrzo priključio prvoj momčadi. U Hajduku je ostao do 2017., kada odlazi u redove Sampdorije. Za prvu momčad kluba iz Genove nikada nije zaigrao, te je većinu vremena proveo na posudbama (Empoli, SPAL, Rijeka, Dunajska Streda). Na nijednoj od njih nije pokazao ništa spektakularno, pa je prošle godine raskinuo ugovor sa Sampdorijom. Njegova sljedeća destinacija bio je poljski Zaglebie, za koji igra i danas. Izgleda da se tu konačno pronašao. Igra konstantno, a u dosadašnjih 17 susreta poentirao je čak tri puta, što je za stopera fantastično.

Još jedan talentirani Dugopoljac koji je svojevremeno nastupao za splitske bijele je Petar Bosančić. I on, baš kao i Lorenco Šimić, igra na stoperskoj poziciji. Ovaj dečko je većinu svoje karijere u Hajduku proveo igrajući u drugoj momčadi, dok je za prvu odigrao tek sedam utakmica. Klub ga je odlučio poslati na kaljenje, najprije u Dugopolje, a potom i u Sesvete, no to se nije pokazalo naročito uspješno. Bosančić je 2018. raskinuo ugovor s Hajdukom, te potpisao za Istru, u kojoj je i dan danas.

Sama činjenica da je za Hajduk u posljednjih nekoliko godina zaigralo čak 6 Dugopoljaca, je svjetski fenomen. Ta riječ najbolje oslikava činjenicu da je jedna tako mala sredina velikom klubu kao što je Hajduk dala čak šest darovitih nogometaša u samo jedno desetljeće! Može se reći da je Dugopolje svojevremeno bilo Hajdukova „zlatna koka“, na što njegovi stanovnici mogu i moraju biti ponosni. No, u posljednje vrijeme „čaroljia“ na relaciji Dugopolje-Poljud je nestala, pa se neki pitaju zašto je tomu tako. Odgovor na to pitanje nije jednostavan, niti ga je lako dokučiti. Jedan od razloga može biti i jačanje ambicija nogometnog kluba Dugopolje, koje vrlo dobro kotira u borbi za ulazak u prvu ligu. No, to im je dobrim dijelom omogućio upravo Hajduk, koji je s njima dogovorio suradnju, te u sklopu toga poslao nekoliko svojih nogometaša na posudbu u taj klub. Tako se stvar okrenula, više nije Dugopolje Hajdukova „tvornica“ talenata, već je postalo obratno. Sada Hajduk osnažuje njih kako bi napokon ostvarili svoj višegodišnji cilj, a to je ulazak u elitni rang hrvatskog nogometa. Ukoliko uspiju u tome, to će biti od velike koristi kako za njih, tako i za Hajduk. Naime, to će sigurno privući nekolicinu dugopoljskih srednjoškolaca da se okušaju u nogometu, a baš kao i veliki gradovi, dalmatinska mala mjesta su također uvijek bila „vrelo“ talenata. Poslože li se ovako „kockice“, ubrzo bi mogli ponovno gledati Hajduk na dugopoljski pogon.