Braća Martin i Valent Sinković već godinama uveseljavaju naciju brojnim medaljama čija je kolekcija impresivna. Najprije su nastupali ka članovi četverca na pariće, potom zadnjih šest godina zajedno u dvojcu, najprije na pariće pa onda bez kormilara. Međutim svega toga ne bi bilo bez Nikole Bralića, trofejnog sinjskog trenera.

Ovaj 66- godišnji stručnjak u svojoj bogatoj karijeri trenira je brojne veslače i veslačice, međutim najveće uspjehe postiga je ka trener ove slavne zagrebačke braće. Nikola je još ka srednjoškolac vesla za splitski Gusar , višestruke državne prvake u veslanju. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, priselio je u metropolu di je studira na fakultetu za fizičku kulturu. Tijekon studiranja , vesla je za Trešnjevku, di je 1974. posta i trener, da bi tri godine kasnije dobija funkciju glavnog trenera.

Pod njegovon paskon stasali su brojni veslači i veslačice, trenira je domaće talente obuhvativši gotovo sve discipline. Ipak, najveće uspjehe zabilježio je sa Martinom i Valentom Sinkovićen, najboljon posadon svita. Njihova suradnja započela je prije deset godina, kada su naša kultna braća bili članovi četverca na pariće, zajedno sa Damiron Martinon i Davidon Šainon. Pod Bralićevim vodstvon naš četverac je u razdoblju od 2010 . do 2012. osvojio tri medalje na svjetskin prvenstvima(dva zlata, 2010. i 2013., i broncu 2011.), europsko srebro, i ka šlag na tortu, olimpijsko srebro 2012. u Londonu. Uz to , tri puta su trijumfirali u svjetskon kupu.

Netom nakon olimpijskog srebra, dolazi do razilaženja četverca. Braća Sinković odlučuju se nastupati u dvojcu na pariće dok Damir Martin i David Šain biraju samac.

Braća Sinković se i u novin okolnostima snalaze fanatstično te nastavljaju berbu medalja , osvajaju dva europska zlata( 2012. i 2016.), jedno svjetsko zlato(2015.), te olimpijsko zlato u brazilskom Rio de Janeiru 2016. Nakon Rija braća opet minjaju disciplinu, ovaj put odlučuju se natjecat u dvojcu bez kormilara di su nastavili u iston ritmu . Osvojili su svjetsko srebro 2017., te čak dva europska i dva svjetska zlata u 2018. i 2019. godini! Ispisali su povist svjetskog veslanja, u čemu najveće zasluge ima upravo Nikola Bralić. Braća najavljuju velike stvari i u 2020., di love svoju treću olimpijsku medalju u isto toliko nastupa! Svi zajedno se nadamo da će uspit u tome i još malo „zacimentirat“ svoje misto među najboljin veslačima svih vrimena.

Svi ti silni uspjesi potvrda su stručnosti sinjskog trenera, koji u teškim uvjetima iz godine u godinu stvara šampione. Njegov trud i rad pripoznat je i u svitu, te je 2015. dobio nagradu za najboljeg svjetskog trenera. Ukoliko se Sinkovići opet iz Tokija vrate s odličjen, moga bi Bralić uskoro opet zasist na svjetski tron.

Jedan od naših najjačih aduta za medalju na olimpijadi je i mladi zagrebački gimnastičar Tin Srbić. Godinu dana nakon olimpijskih igara u Riju , pojavio se na svjetskom prvenstvu u Montrealu. To mu je bio debi, i odmah je priredio iznenađenje osvojivši zlato! Svit gimnastike bio je u šoku, anonimus iz Hrvatske pokorio je svit na preči.

Ta njegova svjetska titula iz 2017., najveći je uspjeh u povisti naše gimnastike. Vridi napomenit da je on taj rezultat ostvario sa samo 20 godina! Inače njegova disciplina, preča, je najelitnija u gimnastici, uspjesi na njoj su najcjenjeniji , što još dodatno naglašava fenomenalan Srbićev podvig. Ono šta svemu ovome daje posebnu draž je činjenica da prije tog mundijala skoro niko u Hrvatskoj nije ni čuo za Tina. Pojavio se niotkuda, i odma pokaza svu raskoš svog talenta.

U 2019. godini nastavija je nizat vrhunske rezultate. Na europskon prvenstvu održanon u poljskom Szczecinu osvojio je srebro dobivši pritom najvišu ocjenu za neku svoju vježbu u karijeri. Prije dva miseca nastupio je ponovo na svjetskon prvenstvu , i opet je osvojio medalju, međutim za razliku od 2017., ovaj put se okitio naslovon viceprvaka. Kvalifikacije je proša bez problema, međutim u tom se nastupu i ozlidija, i bilo je upitno oće li opće moć nastupit u finalu. Ipak, bol je malo popustila, pa je odlučio stisnit zube. Vježbu je odradio odlično, iako je bilo vidljivo da osjeća bol dok je izvodi. U konačnici je osvojio srebro, šta je bio pravi podvig , s obziron na ozljedu. To mogu samo najveći, ostat na vrhu i kad je teško.

Ovaj samozatajni student strojarstva , triba bi godinama vladat svjetskon gimnastikon, normalno, ako bude zdrav. Sa svoje 23 godine već je postiga nevjerojatne stvari, a olimpijsko zlato u Tokiju bio bi šlag na tortu njegove već sada impresivne karijere.

Godinama naše plivanje nije dalo nijedno veliko ime , prošlo je i previše vrimena od zadnje osvojene medalje. Svakoj seriji jednon dođe kraj, pa je tako doša i ovoj. Prije nekoliko miseci Hrvatska je dobila dvostrukog svjetskog juniorskog prvaka i svjetskog rekordera , Franka Grgića . Međutim , u sjeni njegovog veličanstvenog uspjeha osta je još jedan daroviti splitski plivač, dvadesetogodišnji Marin Mogić.

On je također dugoprugaš, baš ka i njegov veliki prijatelj Franko ( 1500 metara), te su obojica već izborila olimpijsku normu za Tokio( Mogić isplivao normu na 1500 slobodno) . Marin je skrenuo pozornost na sebe na državnom prvenstvu, kada je pod visokom temperaturon pobijedija u utrci na 400 metara.

Ovaj talentirani član splitskog Jadrana uskočija je u bazen igron slučaja. Naime, još ka dite ozljedio se na trambulinu , pa su mu doktori priporučili terapiju plivanjen. Proces oporavka traja je četiri miseca , međutim Marin se toliko „zaljubio“ u plivanje da je odlučio nastaviti. Odma se vidilo da je rič o velikon talentu, te je vrlo brzo počeo nizat uspjehe. Sa svojih 20 godina uspija je isplivat normu za olimpijadu u Tokiju sljedećeg lita. Bude li zdrav i spreman, možda priredi veliko iznenađenje, međutim ne triba mu nabijat pritisak, i sam plasman u Tokio je već ogroman uspjeh, Marin je mlad i još ga puno toga čeka .

Uz plivanje, velika ljubav mu je i kuvanje. Završio je školu za kuvara , te i sam ističe da će nakon šta završi plivačku karijeru, otići ravno u kužinu. Od malih nogu je učio kuvat, a kaže da najviše voli pripremat slastice . Od hrane preferira hamburgere i pizzu , iako je zbog profesionalnog plivanja drastično smanjio unos nezdrave hrane u organizam.

Sam Marin ističe da u životu ima dva cilja. Prvi je da jednog dana postane najbolji svjetski plivač, dok mu je drugi cilj bit uspješan u kulinarstvu. Letvica je visoko postavljena, međutim virujen da je uz rad i dobru volju sve moguće, te mu od srca želin da ostvari sve svoje snove.

Vratar našičkog Nexea, Moreno Car našao se na popisu hrvatskih rukometaša za prijateljske susrete protiv Njemačke, koji su odigrani krajen listopada. To je za mnoge bilo ogromno iznenađenje, većina prosječnih pratitelja rukometa za ovog perspektivnog Riječanina nikad nije ni čula. Moreno je u lito 2018. potpisa za Nexe, te je odmah svojin obranama skrenio pozornost na sebe.

Nexe je cilu prošlu sezonu igralo fantastično, dohvatili su završni turnir regionalne SEHA lige u iznimno jakoj konkurenciji. Jedan od najvažnijih kotačića u tom uspjehu momaka Hrvoja Horvata je upravo Car, koji je često bio ponajbolji pojedinac svoje ekipe. Jedan je od najzaslužnijih za pobjedu Nexea u Mađarskoj protiv moćne Tatabanye u prvon kolu EHF kupa lani. Pri neriješenon rezultatu obranio je ključnu loptu domaćinima te tako omogućio svojin suigračima da zabiju pobjedonosni gol i odnosu bodove sa ovog teškog gostovanja. Upravo Moreno je, uz Jaganjca, Vidu i Jelinića jedan od najvažnijih igrača u našičkom sastavu.

Igračku karijeru započeo je u Birbiru, međutim godinama je kasnije uspješno branio za Poreč. To je i dovelo do velikog transfera u Nexe. Ovaj 23-godišnji Riječanin mogao bi nastupiti za Hrvatsku već na siječanjskom Euru, ukoliko mu izbornik odluči ukazati povjerenje. Zasigurno je veliki talent, i ako ne za misec ipo , sigurno će u narednim godinama biti nepremostiva prepreka na našen golu Karabatiću, Hansenu, Aginagaldeu, Sagosenu .

Mene je osobno oduševija, ja bi ga odma gurnila u vatru, skupa s još nekolicinon srebrnih juniora. Na mladima je budućnost, i šta ih prije uvedemo u igru s najjačima, to ćemo se prije veseliti novin medaljama naših rukometaša.

Odmalena pratin sport, a još me jedna stvar osim samog njegovog praćenja uveseljava. To je pogađanje rezultata, najboljih strijelaca , ukupnog plasmana i osvajača medalja. Kako nan se približavaju olimpijske igre u Tokiju, iden nabacit prognozu osvajača medalja. Mislin da nas ka i uvik čeka prava berba odličja, čak bi mogli ponovit uspjeh iz Rija kad smo osvojili nevjerojatnih 10 medalja. Četiri godine kasnije, puno se toga prominilo, iskočila su neka nova imena, koja bi uz standardnu „staru gardu“ tribali ponovo uveselit naciju. Pa krećen od onih skoro pa sigurnih medaljonoša.

Sandra Perković- jedna od najboljih hrvatskih sportašica svih vrimena i ovaj put pretendira na novo zlato, koje bi još malo upotpunilo njenu čudesnu kolekciju medalja. Ipak, konkurencija u bacanju diska zaoštrila se, pa ni Sandra nije dominantna ka nekad. Na prošlolitnjen svjetskon prvenstvu, osvojila je broncu, odma iza dvi Kubanke Perez i Caballero. Eto Kuba je nakon Juantorene dobila svoje nove adute, dok našu Sandru čeka težak put povratka na vrh. Logično je da je nakon silnih medalja došlo do zasićenja kod Perković, nitko ne može stalno bit na vrhu, uostalon teže je opstat na vrhu, nego do njega doći. Ipak, virujen da će odradit dobre pripreme za Tokio, i bude li na svom maksimumu, mogli bi slaviti još jedno njeno zlato.

Završen je prvi dil drugoligaške sezone za rukometašice. Naše Makaranke zauzimaju 6. poziciju na tabeli, šta je dosta skromnije od očekivanja. Bilo je tu svega i svačega, od gubljenja dobivenih utakmica do nekih dosta čudnih rezultata.

Jedinu sigurnu pobjedu upisali smo kontra Orkana , kojeg ionako svi kantaju i doma i vanka. Uvjerljivo najčudniju utakmicu jesenskog dila prvenstva odigrale smo na gostovanju u Trogiru. Veći dio utakmice smo vodile, prednost je u jednon momentu narasla čak na 8 razlike, međutim utakmica je završila neriješeno! Kako je to moguće , mislin da igračice Hotela Makarske još uvik ne mogu ni sebi objasnit. Bilo je i nekoliko tisnih poraza , od kojih je onaj kontra vodećeg Vranjica od samo jedan razlike potvrda naše kvalitete za borbu s najjačima. Istina piše se poraz, ali to nipošto nije neuspjeh.

Sve u svemu igra nije ni izbliza toliko loša koliko to pokazuje stanje na tabeli. Dapače, mislin da na proliće svakako ima prostora za rezultatski iskorak. Još je devet kola do kraja i zasigurno uz dobre predstave na terenu možemo uhvatiti priključak i pripritit vodećima.

Nekoliko tjedana prije zimske pauze, nogometaši spliskog Hajduka nanizali su dosta loših rezultata . Kola su krenila nizbrdo već prije misec ipo dana, kad smo dva puta u tri dana izgubili od Gorice u gostima najpri kup, onda prvenstvenu utakmicu. Još triba naglasit da smo obe utakmici izgubili istin rezultatom, 2-1. Nakon tog duplog debakla blizu aerodroma, počeli smo kiksat i u prvenstvu. Izuzev slavlja na Poljudu kontra Slaven Belupa, ostalo ništa nije valjalo. Prije tjedan dana smo na Maksimiru remizirali s Dinamon 1-1. Ajde, to čak i nije neki neuspjeh, rekli bi na prvu . Istina, iščupali smo bod , međutim igrali smo stravično loše. Dinamo je niza šanse isprid naših vrata, golman Ljubić branio je fantastično. Šta je najžalosnije, Hajduk je sam sebi zabija , Ismaili je zabija autogol. Izjednačija je Caktaš iz penala za , pokazalo se konačnih 1-1.

Prije dva dana , u utakmici sedamnestog kola, Hajduk je na Poljudu doživija pravu katastrofu, poražen je 4-0 od Rijeke. Odigrali smo jednu užasnu utakmicu, ili veći dio utakmice. Početak čak nije izgleda loše , pokušavali smo napadat i tražit rano vodstvo. Sredinom poluvrimena, u istoj akciji dva puta smo udrili stativu. Do kraja prvog dila gosti su poveli priko Acosty-a.

Deset minuta prije kraja utakmice, uslidija je totalni raspad sitema . Nakon nekoliko zaista nesvatljivih grešaka u našoj obrani, gosti su priko Čolaka, Raspopovića i Halilovića napunili našu mrižu do vrha. Šta reć, teška katastrofa, poraz od direktnog konkurenta za drugu poziciju na ljestvici.

Odma su krenile špekulacije o smjeni Damira Burića. Ja stvarno ne razumin čemu to, šta je on to krivo uradija? Pa nije on kriv šta pola igrača nema kvalitetu ni za bit u prvih 11 Varaždina, a kamoli jednog nogometnog giganta ka šta je Hajduk. Svatok, Ismaili, Tahiraj, Basel Jradi nemaju kvalitetu poterbnu za bili dres. Eduok je pokaziva puno bolje igre na samon početku sezonu, sada ga gotovo i nema nigdi . Od ostalih pojačanja osobno me najviše smeta što Marin Jakoliš igra vrlo malo. Doveden je ka najzvučnije ovoljetno pojačanje, mislin da trener griši šta ga drži na klupi. Ne kažen da je neka klasa, međutim sigurno je bolji od Jaira i Eduoka. Još jedna od čudnijih odluka Burića je da umisto Dolčeka na livon beku igra Čolina. Istina , dečko je neosporan talent, igra je za Dinamo i Monaco, međutim Dolček je zaslužio veću šansu s obziron na fenemenalne prezentacije na početku sezone. Uostalom, ako trener već dugo tolerira Eduokovo neefikasno razdoblje držeći ga i dalje neprikosnoveno u startnoj postavi, zašto ne bi onda i Dolček dobio veće povjerenje? Njemu je priko potrebna minutaža, nije opće triba ni ispast iz prvih 11, po meni je puno bolji igrač od Čoline, koji je za razliku od Dolčeka razvikan, šta očito Buriću , ili nekome višem od njege igra bitnu ulogu, a ne bi tribalo. Od ostalih pojačanja Simić pokazuje kontinuitet, naravno, i on ponekad odigra lošije, ali niko nije nepogrešiv.

Uskoro nas očekuje zimski mercato, koji bi moga bit izuzetno zanimljiv . Sigurno je da će nekolicina igrača otići, prije svega Svatok i Tahiraj, ko će još to tek triba vidit. Potencijalni kandidat za odlazak je i golman Blažević, koji je trenutno treći vratar, prednost imaju Posavec i Ljubić. Šta se tiče pojačanja, ja bi osobno volila u Hajdukovom dresu vidit Kristijana Lovrića, najboljeg igrača Gorice. Također, volila bi da dođe neko iz terceta Lokomotive Tolić, Kastarti , Tuci. Možda nan je čak Kastrati najpotribniji, desno krilo nan je boljka . Marko Tolić bi bija adekvatna zamjena za Caktaša, čiji je odlazak vrlo izgledan. Samo, veliko je pitanje koliko je realno ostvarenje transfera na relaciji Hajduk-Lokomotiva. Tako da mislim da je puno izgledniji dolazak dolazak Lovrića, meštra za slobodnjake.

Eto, još su dva prvenstvena kola do zimske pauze, najpri konta Intera u Zaprešiću, i onda nan u Split dolazi Istra. Odradimo li to bez greške i zadržimo drugu poziciju, onda bi to bio sritan kraj turbulentne hajdučke jeseni.