Jesenska HNL polusezona završila je krajem prosinca, a kao i uvijek obilovala je mnogobrojnim uzbuđenjima. Rezultatska neizvjesnost prisutna je i u borbi za vrh i u borbi za ostanak, te nas ne bi iznenadilo da i ove sezone tako bude sve do samog kraja. U pauzi između natjecanja, odlučila sam napraviti osvrt na desetoricu igrača koji su u prvom dijelu sezone igrali važne uloge u svojim klubovima.

Adriano Jagušić – sjajni veznjak Slaven Belupa i ove sezone nastavio je tamo gdje je stao ranije. Dečko koji je prije godinu dana iznenada iskočio u prvi plan iz utakmice u utakmicu dokazuje da je već sad jedan od najboljih igrača lige. Njegova odlična izdanja dovela su ga do statusa standardnog U-21 reprezentativca, a ubrzo potom dobio je i premijerni pretpoziv Zlatka Dalića. Dapače, sve glasnije se priča o tome da je Adriano gotovo siguran putnik na SP, iako i dalje čeka na debi za Vatrene.

Rokas Pukštaš – nakon što ga je Genaro Gattuso cijelu prošlu sezonu držao na klupi (što je jedan od glavnih razloga zašto Hajduk nije osvojio naslov prvaka), ove jeseni za mladog Litavca sve se promijenilo. Dolaskom Gonzala Garcie talentirani veznjak vratio se u prvih 11 i svakom odigranom utakmicom samo pokazao nikada nije ni trebao preseliti na klupu. Rokas je vrlo brzo postao neizostavan kotačić u igri Splićana, čija igra odmah izgleda znatno bolje i konkretnije.

Miha Zajc – slovenski internacionalac koji je u ljetnom prijelaznom roku Fenerbahče zamijenio Dinamom. Već nakon prve odigrane utakmice postalo je jasno da je Dinamo u njemu dobio odličnog igrača. Dapače, Zajc je vrlo brzo preuzeo konce veznog reda zagrebačkog kluba, a izražene napadačke sklonosti potvrda su da se radi o modernom i kompletnom igraču.

Robin Gonzalez – kolumbijski napadač koji je već dulji period najbolji igrač Vukovara. Onaj tko ih je pozorno pratio u Prvoj NL, odavno je upoznat s njegovim kvalitetama. S obzirom da je dobar dio pratitelja nogometa za njega ipak čuo tek od ulaska Vukovara u HNL, vrijedi spomenuti da je promocija slavonskog kluba u elitni velikim dijelom upravo njegova zasluga. S odličnim igrama nastavio je i u HNL-u. Dapače, vrlo brzo je svima pokazao da mu je mjesto u puno jačem klubu od Vukovara, koji ponajviše zahvaljujući njemu u ovom trenutku drži mjesto kojim se spašava ispadanja. Robin Gonzalez u kratkom je roku privukao interes naše „velike četvorke“ (Hajduka, Rijeke, Dinama i Osijeka). Nema sumnje, tijekom siječnja će se voditi velika borba za njegov potpis.

Arber Hoxha – Dinamov krilni napadač ove sezone igra najbolji nogomet u karijeri. Nakon loše prošle sezone u kojoj je pokazao vrlo malo, dolaskom Maria Kovačevića prometnuo se u jednog od junaka Dinamove jeseni. Njegov bivši trener iz Slaven Belupa potpuno ga je preporodio te albanski reprezentativac velika prijetnja protivničkim obranama i vratarima.

Iker Pozo – španjolski veznjak koji je prošle sezone nosio dres Šibenika, ovog ljeta preselio je u Goricu. Po paskom Maria Carevića Pozo je nastavio s dobrim igrama i pokazao se kao važan faktor u igri Velikogoričana. Vrijedi istaknuti kako su Turopoljci zbog zamjene travnjaka prvenstvo otvorili sa šest uzastopnih gostovanja, no to ih rezultatski nije previše uzdrmalo. Dapače, negdje na pola jeseni Goričani su čak držali poziciju koja vodi u Europi, ali povratkom na svoj stadion njihova forma je pala (paradoksalno). S obzirom da je liga izjednačena i dalje imaj šansu za napredak. Iker Pozo i dalje je nesumnjivo ponajbolji igrač Gorice, a prenesu li odličnu formu i u proljetni dio, klub iz Turopolja može mirno spavati.

Moris Valinčić – jedan od dvojice igrača koji su uoči početka sezone preselili iz Istre u Dinamo. Mladi desni bek jedan je od najzaslužnijih za Istrinu odličnu prošlu sezonu, a sa sjajnim igrama nastavio je i na Maksimiru. Dapače, od starta je ugrabio mjesto u prvih 11 Dinama, dok je do tada nezamjenjivi Raphael Pierre Gabriel preselio na klupu. Valinčić je odmah svima dao do znanja da je riječ o sjajnom igraču i da od njega u bliskoj budućnosti možemo očekivati velike stvari (već sada je blizu ulaska u A reprezentaciju). Nažalost, u drugom dijelu jesenske polusezone se ozlijedio te je propustio zadnjih nekoliko kola. No, s obzirom na ono što je do sada pokazao, nema sumnje da je jedna od najboljih Dinamovih ovoljetnih kupovina.

Toni Fruk – iako je Rijeka na HNL planu drastično podbacila, njen najbolji igrač jedna od njenih rijetkih svijetlih točaka u hrvatskom prvenstvu. U 16 odigranih utakmica postigao je 8 golova, a možda i utakmicu karijere odigrao je protiv Hajduka. Naime Rijeka je na Rujevici tada vodeće Splićane pobijedila s nestvarnih 5:0, a Fruk je zabio hat-trick. S ukupno osam golova nalazi se pri vrhu ljestvice strijelaca, a nedavno je dobio i nagradu za najboljeg igrača HNL-a 2025. Iako Rijeka više nije u igri za naslov, prvi put nakon gotovo pola stoljeća izborila je europsko proljeće, a i u tome je važnu ulogu igrao upravo Fruk.

Michele Šego – dijete Hajduka koji se prošle zime iz Varaždina vratio kući. Iako je odigrao loš proljetni dio prvenstva 2024./2025., ove sezone dobio je konkretniju priliku da pokaže svu raskoš svog talenta. Ponuđenu priliku iskoristio je na najbolji mogući način. Šego je igra najbolju sezonu karijere, a uz to i prevodi ljestvicu najboljih strijelaca lige. Protivničke mreže do sada je pogađao 11 puta, a nastavi li u istom ritmu i na proljeće, mogla bi ovo biti sjajna sezona, kako za njega, tako i za Splićane. Također, što više poboljša svoj golgeterski saldo, rastu mu šanse da ubrzo obuče i dres reprezentacije.

Smail Prevljak – nesumnjivo, jedno od najvećih pojačanja Istre posljednjih godina. Reprezentativac Bosne i Hercegovine prošlu sezonu proveo je u berlinskoj Herthi, no ovog ljeta odlučio se promijeniti sredinu. Vodstvo Istre brzo je reagiralo i u klub dovela napadačko pojačanje. Puljani su u ljetnom prijelaznom roku ostali bez tri važne prošlosezonske karike (Garcie, Valinčića i Lisice), što nije mala stvar. Unatoč tome, uspjeli su ponovno složiti dobru ekipu, a Smail Prevljak ubrzo je postao jedan od njenih lidera. U dosadašnjem dijelu sezone samo je potvrdio da je riječ o sjajnom napadaču i da je Istra s njim dobila na lutriji.

test

Oznake: Test

Ono o čemu se proteklih dana naveliko špekuliralo, danas je dobilo i službenu potvrdu. Luka Sučić neće biti dio hrvatske reprezentacije u rujanskom kvalifikacijskom ciklusu.

Jedan od najvećih talenata hrvatskog nogometa nakon utakmice prvog kola kvalifikacija za SP protiv Gibraltara zatražio je da preskoči nadolazeću protiv Češke, kako bi mogao prisustvovati vjenčanju svoje sestre. Zlatko Dalić dao mu je dopuštenje, ali vrlo brzo se dalo naslutiti da mu to neće zaboraviti. Istina, trenutak je malo nezgodan, ali nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a obitelj je uvijek na prvom mjestu. Dapače, sve hrvatske reprezentacije već godinama na društvenim mrežama koriste hashtag #family, čija je poruka više nego jasna. I sam izbornik je u više navrata isticao da su Vatreni poput jedne velike obitelji koju krase sloga i zajedništvo. Na terenu je to vidljivo, ali izvan njega to ne vrijedi uvijek.

Luka Sučić u reprezentaciju je ušao prije više od tri godine, te se polako nametao kao njen sve važniji kotačić. Nakon odličnih igara u prošlosezonskoj Ligi nacija, sudjelovao je i u visokoj pobjedi na gostovanju u Gibraltaru. Uz spomenute „nogometne liliputance“, u skupini s Hrvatskom još su i Češka, Crna Gora i Farski otoci. Bez ikakve dileme, najlakša grupa koju smo imali dugo godina unazad. Češka nam je nominalno najjači protivnik u borbi za prvo mjesto, ali je daleko od onih elitnih reprezentacija. Luka Sučić je otišao, a Hrvatska je u Osijeku s 5:1 porazila Češku i pokazala tko je gazda u našoj skupini. Dakle, najtežu utakmicu riješio si u svoju korist i bez nadarenog veznjaka. Čemu onda uopće bilo kakva drama oko toga što je Sučić htio biti uz svoju sestru na njen najsretniji dan? To je dečko koji na terenu uvijek daje sve od sebe za Hrvatsku, i ovakav tretman nije zaslužio.

Zlatko Dalić u svojoj je izborničkoj karijeri već imao slučajeva treniranja strogoće nad nekim koji se „ne uklapaju u njegovu filozofiju obitelji“.
Prije dvije godine na treningu Vatrenih na Rujevici uoči Final foura Lige nacija, nekolicina huligana ničim izazvana počela je najprije s dobacivanjem, a onda i s vrijeđanjem Marka Livaje, na što se je on došao do spomenute skupine mladića i pitao ih: „Što hoćete?“. Izbornik Zlatko Dalić ni u jednom trenutku nije stao u zaštitu Marka, hrvatskog reprezentativca, već je prigovorio njemu što im se suprotstavio. Sve je kulminiralo Livajinim odustajanjem od daljnjeg igranja za Hrvatsku. Dalić ga je nedugo potom pozvao na razgovor i ponudio mu priliku da se vrati, ali, očito još uvijek povrijeđen time što izbornik nije stao iza njega kada je to bilo potrebno, najbolji igrač HNL-a nije prihvatio njegov poziv.
Naš izbornik je već tada pokazao da ima dvostruke kriterije, i da u #obitelji nisu nužno svi jedni uz druge.

Slučaj Luke Sučića nešto je sasvim drugo, ali je pokazao da pojedini igrači nemaju luksuz ponekad zatražiti da im se izađe u susret. Uz to, paradoksalno je da nogometnoj obitelji prava obitelj očito nije prioritet. Nogomet je najvažnija SPOREDNA stvar na svijetu. Ako čitate pažljivo, jasno ćete uočiti poantu.

Rujanski kvalifikacijski ciklus proteći će bez najboljeg mladog veznjaka kojeg trenutno imamo. Zlatko Dalić odavno je položio trenerski ispit uspješnosti (i to mu nitko ne može osporiti), ali je zato pao na testu ljudskosti.

Šok za šokom. To je najbolji opis onoga što se hrvatskoj reprezentaciji dogodilo u prva dva kola europskog prvenstva. Kao i uvijek, na veliko natjecanje otputovali s vjerom u još jednu medalju, no ovog ljeta naša igra nije ni blizu razine koju smo prikazali u Kataru i Rusiji.

Hrvatska izgleda neprepoznatljivo, bez imalo agresivnosti i kreativnosti. Vezni red, koji je godinama bio zlatna perjanica naše reprezentacije, djeluje gotovo mrtvo, bez ikakve živosti i ideje što i kako napraviti u fazi napada. Prekaljeni asevi već su u poodmaklim igračkim godinama i to se itekako vidi. Dapače, sada i direktno utječe na igru i rezultate hrvatske reprezentacije.
Luka Modrić apsolutna je legenda Vatrenih i jedan od najboljih veznjaka svijeta, ali već mu je 38 i jasno je da više (u prvom redu fizički) ne može biti na razini kakvoj je bio prije nekoliko godina. Naš kapetan i dalje daje svoj maksimum, ali noge više ne slušaju kao nekada i jasno je da je Luka u silaznoj putanji, što je i normalno s obzirom na njegove godine.
Marcelo Brozović prošlog ljeta otišao je u Saudijsku Arabiju, čija liga nivou najjačih europskih. Promjena sredine na njemu se definitivno vidi. To više nije onaj brzi i nevjerojatni izdržljivi Broz koji je ne tako davno mogao trčati „tri dana“ bez prestanka. Na ovom prvenstvu djeluje mlako, nedovoljno borbeno i željno igre, i tako dvije uzastopne utakmice. Jasno je da ga je odlazak u pustinju igrački zlatno oslabio, a s obzirom da ima 31 godinu (i mogao bi odigrati još barem dvije-tri na visokom nivou), najbolje bi bilo da se već ovog ljeta vrati u Europu i ponovo pronađe nekadašnju formu i igru koja ga je godinama krasila.
Ivan Perišić krajem rujna doživio je tešku ozljedu, a iako se na teren vratio prije malo manje od tri mjeseca, vidi se da još uvijek nije ni blizu onih igara kakve je prikazivao svih ovih godina. Jedini od trojice standardnih veznjaka koji zaslužuje prolaznu ocjenu za dosadašnju igru u Njemačkoj je Mateo Kovačić. U utakmici protiv Španjolske, u kojoj je cijela reprezentacija odigrala možda i najgoru utakmicu u zadnjih deset godina, Kovačić je bio uvjerljivo prvo ime Vatrenih. Svaka lopta u njegovim nogama bila je kao u sefu, no nažalost, nije imao raspoloženih suigrača, a sam protiv bivšeg dvostrukog europskog prvaka nitko ne bi mogao.

Španjolska nas je u prvom poluvremenu potpuno nadigrala, ne dopustivši nam da razvijemo našu igru i pokušamo napraviti nešto prema naprijed. Uz to, s dva gola u tri minute u potpunosti su usmjerili vodu na svoj mlin, a Hrvatska se od tog šoka do kraja nije uspjela oporaviti. Posebno boli način na koji smo primili drugi i treći gol. Pedri je s nekoliko driblinga ispremiješao cijelu hrvatsku obranu, koja je izgledala dezorijentirano. Nakon što nas je učinio smiješnima, vrhunskom realizacijom u suprotni kut odveo je Furiju na velikih 2:0. Da stvar bude gora, neposredno prije odlaska na odmor Carvajal je nakon izvedenog slobodnjaka ostao neometan ispred Livakovića te sigurnom realizaciju odveo Furiju na velikih 3:0. Nastavak utakmice ponudio je puno bolje izdanje naših, ali svaka stvorena prilika ili poluprilika ostala je nerealizirana, pa je završilo s 3:0.

Loša utakmica protiv Španjolske poljuljala nam je samopouzdanje no nadali smo se da ćemo sve što nije bilo dobro popraviti protiv Albanije, na papiru najlošije ekipe naše skupine. Iako su nas od pobjede dijelile svega dvije minute, ni ovaj put nismo uspjeli doći do tri boda. Prvo poluvrijeme ponovno je bilo jako loše. Nismo se uspjeli nametnuti na sredini terena te smo Albancima dopuštali da olako dođu pred Livakovića. U obrani smo stajali daleko od igrača i to nas je oba puta koštalo. Sredinom prvog dijela, Albanija je povela i to na nevjerojatan način. Asani je imao sve vrijeme svijeta da s ruba šesnaesterca uputi oštar centaršut u kazneni prostor, a tamo se potpuno neometan našao Laci, koji je iz blizine svladao Livakovića, koji je trebao biti bolje postavljen. Hrvatska je počela igrati tek u nastavku, kada su se nizale prilike pred golom Strakoshe. Dodatan impuls dobili smo ulaskom Budimira, Sučića, Maria Pašalića i Baturine. Naša igra napokon je dobila smisao, a ubrzo po Budimirovom ulasku stigao je i rezultatski preokret. U svega dvije minute napadač Osasune odlično je uposlio Kramarića i Sučića, te su Vatrenu 0:1 pretvorili u 2:1. Albanija je u tim trenucima izgledala potpuno nemoćno i bila je zrela za primiti još jedan gol, ali umjesto da napadnu svim silama, naši su se povukli u Livakoviću u krilo. Isto kao da igraju protiv Engleske, a ne Albanije. Uistinu nevjerojatno. Takav pristup nam se nažalost, obio o glavu te je Albanija u posljednjim minutama došla do izjednačenja.

Ovakvim konačnim raspletom, Hrvatska nakon dva kola ima tek jedan osvojeni bod, a za prolazak u sominu finala morat će srušiti aktualnog europskog prvaka. Za ne povjerovati što smo sami sebi napravili. Italija je 2021. osvojila Euro, no u međuvremenu se nije plasirala na SP u Kataru, što je bilo čak drugo uzastopni SP koje je propustila. Za nogometnu velesilu poput Italije, uistinu previše.
Na ovom Euru svrstani su u red jednih od favorita a u prvom nastupu u Njemačkoj pokazali su i zašto je to tako. Azzuri su nakon početka šoka koji im je priredio Bajrami, u potpunosti nadigrali Albance i ekspresno se vratili u utakmicu. Tijekom svih 90 minuta izgledali su trkački i igrački izuzetno moćno i mogli su zabiti još poneki pogodak. Kako u tome nisu uspjeli, uslijedila je neizvjesna završnica. Borbeni Albanci odjurili su u kontru, no Donaruma je odličnom obranom ostavio Italiju na životu. Ipak, lopta se od njega odbila izvan granica igrališta, ali sudac je umjesto kornera dosudio gol-out i tako Albancima oduzeo mogućnost da iz prekida pokušaju doći do izjednačenja. Uistinu nevjerojatno da od cijel čete sudaca nitko nije vidio da je Donaruma obranio (a bilo je jasno vidljivo u tv prijenosu). Bez obzira na to, Italija je u svim segmentima igre nadigrala Albance i pokazala zašto je i dalje u samom vrhu europskog nogometa.

Italija će svoju drugu utakmicu odigrati večeras kada je čeka derbi protiv Španjolske. Jasno he za koga Hrvatska mora navijati. Naime, u slučaju pobjede Španjolske, našim reprezentativcima. otvara se mogućnost da pobjedom nad Italijom dođu do drugog mjesta u skupini, što bi nakon svega što smo doživjeli bilo fenomenalno. Ukoliko bi večerašnja utakmica završila neriješeno Vatreni bi se s tri boda u zadnjem kolu izjednačili s Italijom, a pobjedom Azzura nad Furijom, Hrvatska bi mogla proći jedino kao treća. Kako će se sve rasplesti saznat ćemo vrlo brzo, no priželjkujemo pobjedu Španjolske.

Pred našim je igračima sada nekoliko dana odmora, nakon čega slijedi utakmica odluke. Za plasman u osminu finala igra nam isključivo pobjeda, no to neće biti nimalo lako. Italija je jedna od najboljih europskih reprezentacija koja u svojim redovima ima čitav niz kvalitetnih nogometaša. Doći do tri boda i prolaska u drugi krug neće nam biti lako te ćemo za to morati odigrati daleko najbolju našu utakmicu na ovom Euru. Više od utakmici s Talijanima pisat ću za par dana.

Povijest je ispisana! Mostarski Zrinjski izborio je svoj prvi nastup u skupinama europskih natjecanja. Plemići će se ove jeseni natjecati u Konferencijskoj ligi, a za prolazak među 16 najboljih borit će se protiv Astona Ville, AZ Alkmara i Legie.
Mostarski klub svoju europsku avanturu započeo je krajem srpanja u prvom pretkolu Lige prvaka, te je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja napokon preskočio tu prepreku. Zrinjski je u dvije utakmice nadigrao armenski Urartu, te je izborio sljedeću fazu natjecanja. U drugom pretkolu čekao ga je stari znanac, ali i stari dužnik, Slovan iz Bratsilave. Naime, riječ je o momčadi koja i prošle sezone eliminirala Zrinjski iz kvalifikacija Lige prvaka, stoga im se ove sezone nudila prilika za revanš. Iako su ponovno bili blizu prolaska i ovaj put su, baš kao i lani, ostali za malo prekratki za prolazak dalje. Ispadanje iz najelitnijeg europskog klupskog natjecanja nije značio i kraj europskih nadanja za Mostarce. Naime, Plemići su lov na jednu od europskih skupina nastavili iz Europske lige.

Nakon što su u trećem pretkolu bez većih problema svladali islandski Briedebalik i službeno su osigurali europsku jesen. Po prvi put u klupskoj povijesti! Naime, sam plasman u play-off EL Zrinjskome je osigurao najmanje skupinu Konferencijske lige (u koju se dolazi ispadanjem u doigravanju EL). Bio je to povijesni dan za Mostarce, pred kojima se tako (bez obzira na ishod utakmice protiv LASK-a) našlo još najmanje šest europskih utakmica u skupini. Ipak, Zrinjski je vjerovao da može preskočiti Austrijance i ostati u Europskoj ligi. LASK je bio protivnik po mjeri, kojeg se definitivno moglo eliminirati, ali baš kao i protiv Slovana, ponovno je nedostajalo malo sreće. Pune tribine Bijelog Brijega pratili su utakmicu desetljeća, no ni veliki vjetar u leđa njegovih Ultrasa nije uspio odvesti Plemiće do novog podviga.

No, bez obzira na ispadanje, Zrinjskog svejedno očekuje uzbudljiva europska jesen, samo u Konferencijskoj ligi. Ždrijeb ga pak, nije nimalo mazio, pa će tako za europsko proljeće morati osvojiti jedno od prva dva mjesta u konkurenciji Aston Ville, AZ-a i Legie. Teško da je mogao dobiti težu skupinu, ali što je tu je. Od svih ekipa u skupini Mostarci imaju najmanji koeficijent, ali to na terenu ne igra nikakvu ulogu. Jasno, zna se tko su favoriti, ali to ne znači da Zrinjski ne može pomrsiti račune nekome od njih. Dapače, igrači Krunoslava Rendulića napravit će sve da u europskoj premijeri ostave što bolji dojam. Na tom putu neće im biti nimalo lako, ali uz podršku njihovih vjernih navijača, ništa nije nemoguće.

U redovima Zrinjskog igra i veliki broj hrvatskih nogometaša poput Maria Tičinovića, Tomislava Kiša, Maria Ćuže, Antonia Ivančića (i mnogih drugih) te novopridošlih Luke Lukonića, Stipe Radića, Filipa Bradarića i Andrije Balića. Ipak, njihovo prvo ime je Nemanja Bilbija, odlični golgeter koji već godinama trese mreže bosanskih premijerligaša. Iako gotovo da nije bilo prijelaznog roka u kojem nije ima inozemne ponude, Bilbija je i dalje ostao vjeran Zrinjskog, zbog čega je stekao status legende kluba. Spomenuti napadač sada će pokušati nastaviti trpati i na puno višoj razini, što će biti uistinu veliki izazov.

Mostar je u prošlom stoljeću doživio brojne velike europske utakmice, no tada je u glavnoj ulozi bio Velež, koji je također povijest pisao upravo pod Bijelim brijegom (nakon osamostaljenja BIH preselio u Vraščiće). Posebno ubojiti bili su u razdoblju kultnog BMV-a(Bajević, Marić, Vladić), koji je bio strah i trepet brojnih velikana. Više od pola stoljeća kasnije, grad na Neretvi ponovno će upoznati Europu, a ovaj put za to je najzaslužniji Zrinjski. Naravno da on po snazi i kvaliteti nije ni blizu tadašnjeg Veleža, ali sama činjenica da će Bijeli brijeg ponovno ugostiti skupinu jednog kontinentalnog natjecanja velika je stvar za cijeli Mostar.
Zrinjski u svoju europsku avanturu kreće odmah nakon reprezentativne pauze te će od tada pa do sredine prosinca odigrati šest utakmica. Sve što možemo je poželjeti mu svu sreću ovog svijeta, jer će mu ona itekako trebati. Pozitivna stvar je što Plemići u Konferencijsku ligu ulaze potpuno neopterećeni, lišeni bilo kakvog imperativa. To znači da mogu igrati potpuno opušteno i prije svega, uživati u svakoj sekundi ove prekrasne priče. Zrinjski je to itekako zaslužio, a svaki dodatni uspjeh na ovoj razini natjecanja za njega će biti premija.

Oznake: plaža

Hrvatska nogometna reprezentacija jučer je imala svoj premijerni nastup na SP-u u Kataru. Vatreni su u 1. kolu odmjerili snage s Marokom. Bio je to susret u kojem nijedna reprezentacija nije htjela preuzeti rizik, što se i vidi po končanom rezultatu (0:0).

Aktualni svjetski viceprvaci nalaze se u skupini s Marokom, Kanadom i Belgijom, a u 1. kolu čekala nas je ponajbolja sjevernoafrička reprezentacija. Marokanci su tradicionalno tvrda i neugodna reprezentacija, protiv koje nikome nije lako igrati. Prije četiri godine ždrijeb ih je stavio u skupinu „smrti“ zajedno s Portugalom, Španjolskom i Iranom, a premda su osvojili svega 1 bod, cjelokupni dojam bio je puno bolji od ostvarenog rezultat. Jedini bod osvojili su protiv Španjolske, a najviše mogu žaliti za susretom protiv Portugala, kojeg su u potpunosti nadigrali, no na kraju ih je jedna greška preskupo koštala. Na krilima dobrog nastupa u Rusiji, Maroko je pun samopouzdanja krenuo u Katar, a u prvoj utakmici čekala ih je naša Hrvatska.

Vatreni su dva mjeseca prije SP-a izborili plasman na završni turnir Lige nacija, te su ovaj pustinjski Mundijal dočekali u odličnom raspoloženju. Premda skupina s Marokom, Kanadom i Belgijom nije nimalo jednostavna, Hrvatska ima dovoljno kvalitete da uspješno izbori osminu finala. Dapače, to je ono što svi mi od nje i očekujemo. Međutim, sam start natjecanja nije bio nimalo obećavajući.
Hrvatska je u jučerašnji susret ušla kao favorit, ali to se nije vidjelo na terenu. Već od samog početka bilo je jasno da naša reprezentacija ne uspijeva na pravi način odgovoriti marokanskom presingu, te je muku mučila s iznošenjem lopte na protivničku polovicu. Taj problem provlačio se kroz čitav susret, te smo se za svaku stvorenu priliku morali dobro namučiti. Rijetke izgledne prilike nismo uspjeli realizirati. Najbliže pogotku bili smo pred sam kraj prvog poluvremena, kada su se u dobrim situacijama našli Nikola Vlašić i Luka Modrić, ali njihovi udarci nisu pronašli željeni cilj. Hrvatska je u drugom dijelu malo pojačala ritam te je strpljivo kružila oko protivničkog šesnaesterca, ali protok lopte bio je prespor i Marokanci su uspješno odolijevali našim napadima. Također, sjevernoafrička reprezentacija imala je dvije odlične prilike za dolazak do pogotka, ali Dominik Livaković istaknuo se odličnim obranama. Dalić je u drugoj polovici nastavka uvođenjem Majera, Livaje i Oršića (ranije je ušao Mario Pašalić) pokušao poboljšati igru prema naprijed, ali ovog puta ništa nije pomoglo. Na kraju je svakom pripao po bod, a puno više razloga za zadovoljstvo imaju Marokanci.

Vatreni jučer jednostavno nisu bili na visini zadatka i to ih je koštalo dva jako bitna boda. Razloga za ovakvo izdanje Hrvatske je više, a jedan od njih je činjenica da su Vatreni precijenili Maroko. Kroz povijest nam se toliko puta događalo da podcijenimo svoje protivnike (tipični balkanski mentalni sklop „lako ćemo“), a ovoga puta dogodilo se upravo suprotno. Hrvatska kao da je bila pod dojmom priča o vrlo dobrom i izrazito neugodnom Maroku, zbog čega je tijekom svih 90 minuta igrala bez imalo rizika, više kao da igra šahovsku partiju. Drugi razlog zbog kojeg je Hrvatska izgledala ovako bezidejno mogao biti posljedica „ludog“ utorka. Naime, dvije arapske reprezentacije priredile su velika iznenađenja uspjevši ostati neporaženi protiv Danske i Argentine i tako pokazali da se i na Bliskom istoku i zemljama Magreba igra dobar nogomet i da protiv njih nitko ne može unaprijed upisati bodove. Posebno je odjeknula pobjeda Saudijaca nad velikom Argentinom, što je jedna od najvećih senzacija u povijesti svjetskih prvenstava. Dva sata nakon završetka te utakmice na teren su izašli Danska i Tunis. Ta utakmica završila je remijem bez golova, što je ujedno bilo drugo veliko iznenađenje dana. Vjerujemo da je sve to u neku reku utjecalo na psihički pristup Vatrenih utakmici protiv Maroka, te podsvjesno nisu htjeli preuzeti veći rizik nego li je to potrebno, kako im se na kraju ne bi obilo o glavu. Naravno, to nije opravdanje za ovakvo blijedo izdanje na startu turnira, ali je jedan od mogućih faktora koji je utjecao na pristup naših ovoj utakmici. Što se tiče izbornika Dalića, dojam je da je neke taktičke stvari mogao drukčije posložiti, kao i to da je osvježenja u veznom redu trebao tražiti puno ranije nego li je to učinio. Vidjelo se da fali kreacije u našoj igri, te se možda moglo čak i posegnuti za mladim Lukom Sučićem, koji bi svojom agilnošću dao dinamiku našoj igri.

Što se tiče nastupa hrvatskih igrača, ugodno iznenađenje definitivno je Dejan Lovren, koji je svojom čvrstinom i iskustvom u nekoliko navrata spašavao Hrvatsku od opasnih situacija. Treba pohvaliti i Dominika Livakovića. Tijekom cijelog susreta bio je na visini zadataka, a rijetke marokanske prilike uspješno je zaustavio. O važnosti Luke Modrića za hrvatsku reprezentaciju ne treba trošiti riječi, a iako danas nije bio na nivou kakvom nas je navikao, svejedno je bio najbolji u našim redovima, a ujedno je i ponio titulu igrača utakmice. Puno igrača ostalo nam je dužno, a najviše Borna Sosa i Ivan Perišić. Znamo da su obojica odlični igrači i da mogu puno bolje od ovoga, te se nadamo da ćemo ih u narednim utakmicama u gledati u njihovim najboljim izdanjima.
Hrvatska u 2. kolu igra protiv Kanade, a susret je na rasporedu 28.11. u 17:00. Kanadi je ovo debi na svjetskim prvenstvima te će zasigurno biti posebno motivirana. Također, nastup u Kataru ujedno je i svojevrsna „generalna proba“ za ono što ih čeka za četiri godine, kada će zajedno sa SAD-om i Meksikom ugostiti 48 najboljih svjetskih reprezentacija (od sljedećeg SP-a mijenja se format natjecanja, pa će se umjesto dosadašnjih 32 natjecati ukupno 48 reprezentacija). Najveća kanadska zvijezda je nogometaš Bayerna Alphonso Davies, brzonogi krilni igrač koji je prije dvije godine bio osvojio treće mjesto u izboru Golden Boy (nagrada koju talijanski Tuttosport svake godine dodjeljuje najboljem mladom igraču svijeta). Nikoga se ne smije podcijeniti, pa tako ni Kanadu, no također ne treba bježati od činjenice da je Hrvatska favorit u tom susretu. Ukoliko naši dečki to shvate i u dvoboj uđu s pravim stavom, bodovi ne bi trebali izostati.

Sretno Vatreni!

Jučer su i službeno otvorene Zimske Olimpijske igre u kineskoj prijestolnici. Samim time, Peking je ujedno postao prvi grad koji je ugostio i Ljetne i Zimske igre. Svi se još uvijek vrlo dobro sjećamo spektakularne ceremonije otvaranja 2008., a ništa lošije nije bilo ni ovaj put. Sama natjecanja počela su još u srijedu (curling i hokej), no većina toga startala je tek danas. Prvog dana natjecanja imali smo i jednu našu predstavnicu. Riječ je o 23-godišnjoj Valentini Aščič koja se natječe u brzom klizanju. To je ujedno bio prvi povijesni nastupa za Hrvatsku u ovom sportu na Olimpijskim igrama. Naša predstavnica zauzela je 27. mjesto što joj nije bilo dovoljno za prolazak dalje.

Vjerujem da većina Vas s nestrpljenjem čeka početak alpskog skijanja, jednog od najpopularnijih zimskih sportova. Ovaj tekst posvećen je upravo njemu. U nastavku ću detaljno proanalizirati favorite za odličja u pojedinim disciplinama.

Prvi na redu je muški spust. Čiji je početak zakazan za sutra u 4:00. Među glavnim kandidatima za odličje nalaze se Dominik Paris, Beat Feuz, Aleksander Aamodt Kilde i Mathias Mayer. Riječ je o momcima koji već duže vrijeme dominiraju u brzim disciplinama, a u istom ritmu nastavili su i ove sezone. Što se tiče njihove trenutne forme, u najboljoj poziciji je Beat Feuz. Ovaj 34- godišnji Švicarac slavio je na dva ovosezonska spusta, u Kutzbuhelu i Wengenu. Time je jasno istaknuo kandidaturu za olimpijsko zlato, što mu je ujedno najveći cilj. Igre u Pekingu vjerojatno će biti posljednje na kojima će nastupiti, pa mu motiva ne nedostaje. Tu je i odlični Kriechchmayr, koji bi također mogao na kraju završiti na postolju (i u spustu i u superveleslalomu). Sličan poredak favorita imamo i u superveleslalomu, u kojem treba nadodati Pinturaulta i Odermatta. Što se tiče žena, prva favoritkinja brzih disciplina je Talijanka Sofia Goggia. Dapače, u Pekingu će imati priliku obraniti zlato u spustu osvojeno prije 4 godine u Pyeongchangu. To joj je ujedno i jedina olimpijska medalja, no malo je vjerojatno da će na tome i ostati. Najveća konkurentica u superveleslalomu mogla bi joj biti sunarodnjakinja Federica Brignone. Iskusna 31-godišnjakinja u svojoj bogatoj karijeri već ima jedno olimpijsko odličje (bronca u veleslalomu iz 2018.), a tome želi pridodati i još pokoju medalju iz Pekinga. Najveće šanse ima u Super G-iju i veleslalomu.

Što se tiče alpske kombinacije, tu je zaista teško davati bilo kakve prognoze. Naime, ova disciplina više nije dio svjetskog kupa, pa nemamo uvid u to tko bi uopće mogao do medalje. Gledano po zadnjim rezultatima, za pretpostaviti je da bi u samom vrhu mogli završiti Marco, Shwarz, Alexis Pintaurlaut i Marco Odermatt. Zadnja dvojica već nekoliko godina drže primat u veleslalomu, a to se polako proširuje i na brze discipline (pogotovo superveleslalom). Kombinacija, koja je miks brzih i tehničkih disciplina, za spomenutu dvojicu je idealan spoj. Vrijedi spomenuti i Loica Meillarda, bronačnog s posljednjeg SP-a. Riječ o skijašu koji se dobro snalazi i u brzim i u tehničkim disciplinama te bi ga vrlo lako mogli vidjeti na postolju. Kod skijašica je također nezahvalno davati neke ozbiljnije prognoze, no istakla bih Mikaelu Shiffrin, Petru Vlhovu i Michelle Gisn, osvajačice medalje s prošlogodišnjeg SP-a. Tu je još i Talijanka Federica Brignone koja je vrlo dobra u svim disciplinama, a u kombinaciji čak ima i juniorsko zlato. Ne treba otpisivati ni Laru Gut Behrami, čudesnu Švicarsku koja je na prošlogodišnjoj svjetskoj smotri osvojila čak 3 medalje ( broncu u spustu te zlata u Super G-iju i veleslalomu)!

A sada malo o tehničkim disciplinama. Najveći favoriti muškog veleslaloma su Marco Odermatt i Alexis Pintaurlaut, a u krug kandidata za medalje ulaze i Luca de Aliprandini, Mathew Faivre i naš Filip Zubčić. Kod žena je glavna favoritkinja Sara Hector, koja cijelu sezonu suvereno vlada ovom disciplinom. Najveće suparnice bit će joj Tessa Worley, Petra Vlhova i Alice Robinson, a iz drugog plana prijete i Camile Rast, Marta Basino i Meta Hrovat. Nemojmo zaboraviti ni Ester Ledecku, sjajnu Čehinju koja je u Pyeongchangu ispisala povijest osvojivši dva zlata u dva potpuno različita sporta (skijanje i snowboard)! Do jednog je došla upravo u veleslalomu, a iako je daleko od tadašnje forme, ne treba je unaprijed otpisati. Zanimljivo će biti i u slalomu. Kod muškaraca će se voditi velika bitka između Pinturaulta, Foss-Solevaga, Fellera, Shwarza, Zenhaeuserna i Kristoffersena. Svi spomenuti su sjajni slalomaši te bilo tko od njih može otići do kraja, a o raspodjeli medalja bi mogle odlučivati stotinke sekunde. Svojevrsni „dark“ horse mogao bi biti Alex Vinatzer, veliki talijanski talent pred kojim je fantastična budućnost. Napeto je i kod žena. Glavna favoritkinja je čudesna Petra Vlhova, koje ove sezone niže pobjedu za pobjedom. Najveća suparnica bit će joj Mikaela Shifrin, trenutno vodeća u ukupnom poretku za veliki kristalni globus. U borbi za odličja mogla bi se naći i Wendy Holdener, a tu su i dvije austrijske uzdanice (Truppe i Liensberger).

Što se tiče nastupa naših skijaša, već sam istaknula da najviše očekujemo od Filipa Zubčića, koji je jedan od kandidata za medalju u veleslalomu. Premda je ove sezone lošiji nego lani, i dalje je među najboljima. Nadam se da će na ovim igrama ponovno biti u svom najboljem izdanju i pokazati da mu je mjesto u samom vrhu ove discipline. Svoje uzdanice imamo i u slalomu. U ženskom je to Leona Popović, koja ove sezone skija sjajno te redovito ulazi u top 20. Također, ima i dva top 10 plasmana, što budi nadu u novi dobar rezultat. Na ovim igrama debitirat će 17-godišnja Zrinka Ljutić, najveća nada hrvatskog skijanja. Vjerujem da će za nju to biti veliko iskustvo, a prave stvari moći ćemo očekivati tek za nekoliko godina. Na igrama će nastupiti i Andrea Komšić, no za nju bi plasman u drugu vožnju bio veliki uspjeh. Kod muškaraca imamo čak tri aduta: Zubčić, Vidović i Kolega. Sva trojica imaju dobre šanse za plasman među 30 najboljih, a ponovno najviše očekujemo od Zubčića. Već drugu godinu u nizu je među 15 najboljih slalomaša svijeta, a u Pekingu želi napraviti i korak više. Odličan slalomaš je i Matej Vidović, koji se ustalio među 30 najboljih. Iako se ove sezone muči spojiti dvije dobre vožnje, nadamo se da će se to promijeniti upravo na ovim Olimpijskim igrama. Znam da on može puno bolje i vjerujem da će to i pokazati. Samuel Kolega ove je sezone ostvario dva ulaska u drugu vožnju, zauzevši 22. mjesto (oba puta). Mlađi brat poznatijeg Eliasa polako dolazi na veliku scenu, a nastup na najvećoj sportskoj smotri nova je velika prilika. Voljela bih da ponovi (i još malo poboljša) svoj rezultat karijere te tako pokaže da se i na njega itekako može računati u budućnosti.

Hrvatska rukometna reprezentacija u ponedjeljak je započela pripreme za Europsko prvenstvo u Mađarskoj i Slovačkoj. Prvenstvo je na rasporedu sredinom siječnja, a Hrvatska je smještena u skupinu s Francuskom, Srbijom i Ukrajinom. Izbornik Horvat prije 18 dana objavio je popis igrača na koje računa za predstojeće natjecanje, a na njemu se našlo dosta novih lica.

Već nakon debakla na ovogodišnjem SP-u u Egiptu bilo je evidentno da je Kaubojima potreban redizajn. Istina natruhe toga bile su vidljive čak i na Mundijalu, no to ipak nije bilo učinjeno u dovoljnoj mjeri. Naime, bivši izbornik Lino Červar na ovogodišnje prvenstvo poveo je kompletno novu vanjsku liniju, prepunu mladih talenata (Jaganjac, Martinović, Šarac), no svi osim Martinovića dobili su mizernu minutažu. Što je razlog tome, teško je reći. No, dosta o tome. Posvetimo se aktualnim zbivanjima. Izborniku Horvatu ovo će biti drugo važno natjecanje na klupi Kauboja. Premijeru na izborničkoj klupi imao je na olimpijskim kvalifikacijama u Montpellieru. Premda Hrvatska u konačnici nije uspjela ispuniti cilj i otići u Tokio, vidio se ogroman napredak u našoj igri u odnosu na SP u Egiptu. Naravno, to je još daleko od savršenstva, ali kao da je Horvat uopće mogao napraviti više nakon svega tri zajednička treninga? Unatoč dobrom nastupu na tom turniru, neodlazak u Tokio okarakteriziran je kao neuspjeh, što je značilo da su reprezentaciji prijeko potrebne radikalne promjene. Devet mjeseci kasnije, upravo to se i dogodilo. Izbornik je početkom ovog mjeseca objavio širi popis igrača na koje računa za nadolazeću europsku smotru, a na njemu se nisu našla brojna imena bez kojih se reprezentacija donedavno nije mogla ni zamisliti. U odnosu na kadar koji smo navikli gledati na velikim natjecanjima, nema više Štrleka, Stepančića, Čupića, Karačića, Muse i Horvata i Šege. Doduše, Karačić, Čupić i Šego dobili su pretpoziv, što znači da će se reprezentaciji priključiti samo u slučaju ozljede nekog od igrača s prvotnog popisa. Vrijedi napomenuti i da je ovo spisak za prvi dio priprema koji će trajati do 26. 12., pa na njemu nema igrača iz Bundeslige (Duvnjaka, Marića i Martinovića), koji će se priključiti tek iza 28.12.

Igrači koji su pozvani na prvi priprema za Euro su: vratari Kristijan Pilipović (u međuvremenu se zarazio koronom, pa je umjesto njega naknadno pozvan Dominik Kuzmanović, inače treći golman Nexea) i Matej Mandić te lijevi vanjski Halil Jaganjac, Tin Lučin i Zvonimir Srna. Od srednjih vanjskih tu su Luka Cindrić i Ante Gadža, a od desnih vanjskih Mateo Maraš, Luka Lovre Klarica i Luka Šebetić. Na poziciji pivota Horvatu su na raspolaganju Leon Šušnja, Marin Šipić, Nikola Grahovac i Veron Načinović. Tri opcije na lijevom krilu čine Lovro Mihić, David Mandić i Marin Jelinić. Trojac na desnom krilu su: Vlado Matanović, Josip Božić Pavletić i Filip Glavaš. Pretpoziv je upućen Marinu Šegi, Igoru Karačiću, Ivanu Čupiću, Davoru Ćavaru i Mati Šunjiću.

Osobno mislim da je pomlađivanje sjajan potez, kao i to da ga je trebalo napraviti još puno ranije. No, znate kako se kaže, bolje ikad nego nikad. Pred Hrvojem Horvatom nalazi se prilično kompleksan i zahtjevan posao. Naime, potrebno je dosta vremena da se novi igrači uigraju s ostatkom reprezentacije. To ne ide preko noći, no rukometna velesila poput Hrvatske nema previše vremena za „traženje“. Od naše reprezentacije uvijek se očekuju velike stvari, a tako će biti i za mjesec dana. Za to su dobrim dijelom „krivi“ naši igrači, koji su učestalim medaljama „razmazili“ navijački puk. Gotovo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati velika natjecanja u proteklih 20 godina na kojima Hrvatska nije osvojila odličje, što je uspjeh svjetskih razmjera. I kako sada objasniti tim istim navijačima da je ova reprezentacija u slaganju i da će trebati još podosta vremena da stvari ponovno sjednu na svoje mjesto? Bit će teško, ali ljudi u Hrvatskoj jednostavno se moraju pomiriti s tim. I prije svega, dati im bezrezervnu podršku. I još nešto, ali jednako važno. Ovim momcima nitko ne smije stavljati nikakav imperativ na leđa. S nadolazećim prvenstvom počinje proces njihovog „rukometnog odrastanja“ i na tom putu im ne treba nikakvo breme na leđima. Na njima je samo da ostave srce na terenu i uživaju u igri. Za što će to biti dovoljno, ne znam, ali kako bilo da bilo, to će biti naš novi početak. Vjerujem da je izbornikov cilj uigrati ovu momčad do Olimpijskih igara u Parizu 2024. Do toga su preostale još dvije godine i vjerujem da će Hrvatska do tada ponovno biti uigrana i odlično posložena reprezentacija, baš onakva kakva je i bila svih ovih godina. Što se tiče siječanjskog EP-a, naravno da bi ja, kao i svi mi, voljela da ponovno budemo pravi. No, kao što sam ranije istaknula, znam da ništa ne ide preko noći, pa ću se tako zadovoljiti s plasmanom u drugi krug Eura.

Prije nešto manje od dva tjedna spušten je zastor na još jedno izdanje Davis Cupa. Nakon prošlogodišnje odgode, neslužbeno svjetsko tenisko prvenstvo ponovno je došlo na red. Dapače, ovo je bilo 120. jubilarno izdanje Davis Cupa (drugo u izmijenjenom formatu). Premda se ovaj redizajnirani oblik ovog kultnog natjecanja većini istinskih sportskih fanova ni najmanje ne dopada, on je ipak zaživio. O razlozima nesviđanja masi te samoj suštini i konceptu novog formata moglo bi se razglabati u nedogled, ali to mi ovaj put nije namjera. Cilj ovog teksta ukazati na trio hrvatskih talenata, koji bi u narednim godinama zajedno s Bornom Ćorićem trebali nositi hrvatsku reprezentaciju. Dvoje od njih imali smo prilike vidjeli na djelu na netom završenom Davis Cupu. Dapače, jedan od njih nas gotovo samostalno dovukao do finala. I to kao potpuni anonimac (barem što se tiče većine hrvatske sportske javnosti, ali i ITF-a). Riječ je o naravno o Borni Goji.

Ovaj mladi Splićanin imao je drukčiji teniski put od većine svojih vršnjaka. Borna je sve do svoje 12. godine trenirao nogomet, najprije u Spinutu, a onda i u Hajduku. Igrao je na poziciji polušpice, no nakon svađe s trenerom odlučio se na odlazak iz nogometa. Ubrzo potom počeo je trenirati tenis. Na svom premijernom turniru odmah je otišao do kraja, nakon čega se u potpunosti odlučio posvetiti tenisu. Odmah po završetku srednje škole (2016,), Gojo je ispunio pristupnicu za američko sveučilište Wake Forest u Sjevernoj Karolini. Riječ je o gradu veličine Splita, na čijem sveučilištu studira 7000 studenata. Gojo se odlučio za ekonomiju, a nakon završene druge godine odlučio je zamrznuti studij i potpuno se posvetiti tenisu. Igrao je Borna i za fakultetsku momčad Wake Foresta, s kojom je osvojio naslov prvaka Prve divizije NCCA-a! Taj uspjeh nije prošao nezapaženo te je cijela momčad Wake Foresta otišla na primanje kod tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Nakon odlaska iz SAD-a Gojo je počeo nastupati najprije na ITF, a onda i na Challenger turnirima. Svoj prvi nastup na ATP razini imao je još kao student Wake Foresta, kada je dobio pozivnicu za glavni ždrijeb Winston Salema. U prvom kolu čekao ga je iskusni Ryan Harrison, koji je na kraju rutinski slavio (2:6, 4:6). Nastup na najjačoj razini talentiranom je Splićaninu bilo veliko iskustvo, no i dalje nije uspijevao napraviti iskorak. Nastupao je uglavnom na Challenger razini, na kojoj je dva mjeseca nakon Winston Salema zaigrao i u svom prvom polufinalu. Bio je to turnir u kanadskom Calgaryiju, a koban za Goju bio je hrvatski „doktor aseva“ Ivo Karlović. Sljedeća godina donijela je puno bolje rezultate. Dva četvrtfinala (u Clevelandu i Ningbu) i dva polufinala (u Granby-iju i Liuzhou) bila su zalog za optimizam da bi Goju mogli gledati na velikoj sceni. Krajem godine stigao je i debi za hrvatsku u Davis Cupu Iduća godina donijela je novi napredak, kao na igračkoj, tako i na bodovnoj razini. Tri četvrtfinala (Bangkok, Launceston i Sibiu) te dva polufinala (Split i Istanbul) lansirala su Bornu jako blizu ulaska među 200 najboljih tenisača svijeta. Samim time, očekivanja od 2021. bila su velika, no „zablistao“ je tek u njenom smiraju. Aktualna godina donijela mu je i prvi nastup u kvalifikacijama jednog Grand Slama. Iako na ni jednom od četiri Grand Slama nije uspio dohvatiti glavni ždrijeb, najbliže tome bio je na Australian Openu, gdje je nakon tri seta velike borbe poražen od Henrija Laaksonena. I to na posljednjoj „stepenici“ prije glavnog turnira! Što se Challengera tiče, imao je prilično skromne rezultate. Veći dio godine mučio se tražeći idealnu formu, no i takav je odigrao dva polufinala (u Istanbulu i Nur Sultanu). I onda je došao Davis Cup. Prvo kolo donijelo mu je ogled s Popyrinom, koji ga je ranije ove godine svladao na challengeru u Melbournu. Ponovno je to bio jedan napet i izjednačen meč, no Borna je u ključnim trenucima bio na najvišoj razini te je donio Hrvatskoj veliki, pomalo neočekivani bod. No, to je bio samo početak njegove briljantne serije. S obzirom da je Hrvatska već nakon prvog kola praktički osigurala četvrtfinale, Gojo je protiv Mađarske dobio poštedu, te je sljedeći nastup imao tek u četvrtfinalu protiv Italije. Tu ga je čekao odlični Lorenzo Sonego, 27. na ATP listi. Gojo nije bio impresioniran ni protivnikom, ni činjenicom da se igra u Torinu. Ponovno je odigrao sjajan meč te je pobjedom donio Hrvatskoj vodstvo u ovom iznimno važnom ogledu. Polufinale mu je donijelo na papiru nešto lakšeg, no svejedno vrlo zahtjevnog protivnika. Riječ je o Dušanu Lajoviću, koji je trenutno 33. tenisač svijeta. Međutim, Borna je i u ovaj meč ušao hrabro i samouvjereno, što je u konačnici rezultiralo novom velikom pobjedom. Dojučerašnji anonimus svojim je čudesnim pobjedama gotovo samostalno odveo Hrvatsku u finale najprestižnijeg teniskog reprezentativnog natjecanja. Filmska priča, nema što! Nažalost, nevjerojatni Gojin niz zaustavljen je u finalu. Na suprotnoj strani mreže bio je Andrej Rublev, peti tenisač svijeta. Borna je ponovno odigrao sjajan meč, kojeg je uz malo sreće mogao odvesti i u treći set. U tome na kraju ipak nije uspio, ali je zato još jednom pokazao svu raskoš svog talenta. Mladi Splićanin preko noći je postao priča godine u Davis Cupu. Možda i najbolju potvrdu toga dao je Jose Morgado, portugalski sportski novinar čija je specijalnost upravo tenis. On je na svom Twitter profilu Goju proglasio MVP-jem cijelog turnira. A kada to kaže jedan teniski ekspert, onda znate koliku to težinu ima.

Drugi veliki talent hrvatskog tenisa, kojeg smo također imali priliku upoznati na ovom Davis Cupu je Nino Serdarušić. Ovaj dvadesetčetverogodišnji Zagrepčanin trenutno je 246. tenisač svijeta, a ovogodišnji nastup za Hrvatsku u Davis Cupu ujedno je bio i njegov debi u tom natjecanju. Da je Nino izniman talent bilo je evidentno već od juniorskih dana, kada je s Petrosom Chrysochosom stigao sve do polufinala juniorskog Wimbledona u konkurenciji parova. Seniorsku karijeru započeo je 2014. na Futuresima (turniri treće kategorije). To je potrajalo pune četiri godine, a onda je napokon „prevazišao“ taj nivo i odlučio se okušati na Challengerima. Prvi nastup na ovoj razini imao je u talijanskoj Francvilli, no zaustavljen je već u prvom kolu. Bolji od njega bio je Bourgue (3:6, 2:6). Međutim, već sljedeći tjedan, Serdarušić je u svom drugom Challenger nastupu stigao do prvog finala! Turnir se održavao u češkoj Ostravi, a Nino je na putu do finala nanizao pobjede protiv mahom vrlo dobrih igrača (Rosol, Millot, Brkić i Barrere). U finalu ga je čekao De Greef, koji je nakon velike borbe u konačnici stigao do pobjede i trofeja. No, sama činjenica da je Serdarušić već u svom drugom Challenger nastupu došao do same završnice, dovoljno govori o kakvom je talentu riječ. Na krilima tog uspjeha Serdarušić je već sljedeći tjedan došao do četvrtfinala Aix An Provense-a, u kojem ga je zaustavio Elias Ymer. Na novi dobar rezultat čekali smo do 10. mjeseca i turnira u Santa Domingu. Serdarušić je stigao do četvrtfinala, u kojem je poražen od čileanskog wunderkinda Christaiana Garina.

Nino je u protekle tri godine iznimno napredovao, te je zabilježio veliki skok na ljestvici i danas je u top 250. Aktualna kalendarska godina za njega je bila prilično uspješna, te je u istoj zabilježio i nekoliko odličnih rezultata. Prije svega treba izdvojiti dva uzastopna Challenger finala, najprije u Veroni, a potom i u Warshavi. Ti rezultati donijeli su mu znatan skok na ljestvici, a samim time i sigurno mjesto u kvalifikacijama Grand Slamova, što je iznimno važno za njegovo napredovanje. Dobra izdanja dovela su ga i do Davis Cup reperezentacije, u koju je upao kao zamjena za Bornu Ćorića. Premda su naš prvi i drugi reket bili Čilić i Gojo, u drugom kolu priliku je dobio i Nino. Razlog toga bila je uvodna pobjeda protiv Australije, koja je Hrvatsku dovela u prilično komotnu poziciju. Naime, Hrvatskoj za plasman u četvrtfinale bio dovoljan i poraz 1-2, što je našim dečkima srušilo ogroman teret s leđa. Samim time, izbornik se odlučio ukazati povjerenje Ninu Serdarušiću, koji je u prvom meču dana odmjerio snage s Maroszanom. Iako mu je to bio Davis Cup debi, Nino nije bio u grču, već je odigrao fantastičan meč u kojem je na kraju i pobijedio. Ta pobjeda zasigurno mu je dala ogroman vjetar u leđa, te se nadam da bi na krilima iste 2022. mogla biti godina u kojoj će napraviti još značajniji iskorak.

Treći veliki hrvatski teniski talent je 20-godišnji Ajduković. Za ovog dečka hrvatska je javnost prvi put čula 2015., kada se kao 14-godišnjak okitio titulom prvaka Europe u svom uzrastu (U-14)! Nedugo potom Duje je postao i dobitnik nagrade HOO-a „Dražen Petrović“ za najveću nadu hrvatskog sporta, koja se redovito dodjeljuje još od 2007. Ima li boljeg dokaza njegovog talenta? Dvije godine kasnije, Duje je počeo nastupati na Futuresima, a to je potrajalo pune dvije godine. Početkom listopada 2020., Ajduković je dobio priliku nastupiti na Challengeru u Splitu, što mu je ujedno bio premijerni nastup na turnirima drugog ranga. Da je pozivnica mladom Splićaninu bila pun pogodak, vidjelo se već na samom startu. Naime, Ajduković je u prvom kolu bio bolji od Menezesa te tako opravdao „wildcard“ organizatora. U drugom kolu čekao ga je znatno teži zadatak. Protivnik mu je bio dobro poznati Slovak Martin Kližan. No, Duje time nije bio nimalo impresioniran. Dapače, upisao je glatku pobjedu (6:0, 6:4!) i projurio u četvrtfinale. Tamo ga je čekao još jedan Slovak, Josef Kovalik. Gdje je stao u osmini, nastavio je i u četvrtfinalu. Mladi Splićanin došao je do još jedne uvjerljive pobjede te se plasirao u polufinale! Tamo ga je čekao Argentinac Francisco Cerundolo. Bio je to težak i zahtjevan meč u kojem je Duje imao poveo 1-o u setovima, no u konačnici je ipak poražen. Vrijedi spomenuti i da je i Borna Gojo izborio polufinale ovog turnira, no ni on nije uspio doći u priliku za se bori za trofej. Odličan nastup u njegovom rodnom Splitu Ajdukoviću je dao krila za nastavak sezone, te je krajem iste još jedno challenegr polufinale, ovaj put u portugalskoj Maiai. U aktualnoj 2021. Ajduković je nastavio redovito nastupati na Challengerima te igra sve bolje i bolje. Doduše, prva polovica 2021. za Duju je bila rezultatski prilično skromna. Zabilježio je tek jedno četvrtfinale (u Antalya-i) te velik broj eliminacija u prvom ili drugom kolu. Ipak, drugi dio godine bio je znatno bolji. Do kraja godine ubilježio je još pet četvrtfinala (još dva u Antalya-i te po jedno u Milanu, Iasiju i Leudenscheidu) i jedno polufinale (u Napulju). Također, Ajduković je u ovoj godini dobio priliku za prvi nastup na ATP razini! Riječ je o turniru u Umagu, u kojem je stigao do osmine finala. U prvom kolu nadigrao je Collarinija, no već u sljedećem meču čekao ga je puno teži zadatak. Protivnik mu je bio Ramos-Vinolas, koji je na kraju slavio u dva tijesna seta. No, Duje je u Umagu ostavio odličan dojam i tako samo potvrdio svoj neosporni potencijal.

Ovi dečki su iznimno talentirani, no sva trojica imaju još puno prostora za napredak. Nadolazeća 2022. mogla ni umnogome odrediti smjer u kojem ide njihova karijera. Niame i Gojo i Serdarušić i Ajduković nalaze se u top 300, no jasno je da imaju predispozicije za puno veće stvari. No, prijelaz s Challenger na ATP razinu nije nimalo lagan. Za tako nešto potreban je naporan rad, ali i kontinuitet rezultata. Uspiju li posložiti te dvije stvari, ovo bi mogla biti njihova godina.

Ovaj vikend rezerviran je za Final four hrvatskog malonogometnog kupa, koji se održava u Puli. Među četiri najbolje momčadi plasirali su se Novo Vrijeme, Olmissum, Square i Crnica. Jučer su odigrana oba polufinalna susreta, a nastup u velikom finalu izborili su Makarani i Omišani.

Prva utakmica jučerašnjeg programa bila je ona između Squarea i Olmissuma. Zeleno-plavi su prošli tjedan nastupili u Elitnoj rundi lige prvaka u Lisabonu, gdje su odmjerili snage sa Sportingom, Hovocubom i Sinarom. Momčad Duje Maretića ostavila je odličan dojam te se iz Lisabona vratila s prvom, povijesnom pobjedom u ovoj fazi natjecanja. Do nje su došli u utakmici protiv nizozemskog Hovocuba (4:3), dok su u preostalim susretima upisali dva poraza. Međutim, u oba ta susreta ostavili su odličan dojam (naročito protiv Sinare). Poraz od aktualnog europskog prvaka Sportinga ne treba shvaćati dramatično. Jedino što možemo je čestitati omiškim „gusarima“ na odličnom nastupu u portugalskoj metropoli. Što se tiče kupa, Olmissum je do završnog turnira stigao pobjedama protiv Futsal Pule (u Dvorani Mate Parlov) i Futsal Dinama (na Ribnjaku). Dakle, ždrijeb ih ni najmanje nije mazio, no to ih nije spriječilo da ponovno dođu do same završnice. Square je pak imao znatno lakši put do Final foura. Dubrovčani su u osmini finala uvjerljivo svladali Alumnus, dok su u četvrtfinalu uz dosta problema eliminirali drugoligašku Novu Gradišku. Što se tiče samog polufinala, vrijedi istaknuti da je ovo bio prvi ovosezonski susret ovih momčadi. Naime, Olmissum je prošli vikend u sklopu 9. kola 1.HMNL trebao gostovati u Gospinom polju, no ta je utakmica odgođena zbog europskih obveza zeleno-plavih. Jučerašnja utakmica ponudila je pravi spektakl. Olmissum je poveo preko Nikole Pavića (11. minuta), no Dubrovčani ekspresno poravnavaju zahvaljujući Duvančiću (14. minuta). Da se na predah ne ode s 1:1 pobrinuo se Kristijan Postružin (16. minuta), koji je odličnim udarcem probio Turuka. Nastavak je ponudio pravu „ludnicu“. Na prvi pogodak u drugom dijelu čekali smo sve do 27. minute, kada Hrstić zabija za 3:1. Deset minuta kasnije, isti igrač ponovno je u glavnoj ulozi, no ovaj put u negativnom kontekstu. Naime, jedan udarac Dubrovčana odbio se od Hrstića, međutim lopta je promijenila smjer i prevarila Bilandžića, te je na semaforu pisalo 3:2. Tada je krenuo pravi „uragan“. Najprije Omišani preko Pavića dolaze do 4:2, da bi samo minutu kasnije Đuraš smanjio na 4:3. U 39. minuti Cvjetković pod prekršajem neobranjivo pogađa za 4:4. Do kraja se nije značajno dogodilo, te su uslijedili šesterci. I tu je bilo vrlo turbulentno, no na kraju su sretniji i spretniji bili Omišani. U junaka se prometnuo mladi Nikola Čižmić, a u tragičare Kuraja i Šimunović.

Drugo polufinale ponudilo je još luđi scenarij. Nakon što su se iste momčadi prošli tjedan sastali u prvenstvenoj utakmici u Makarskoj koja je završila 5:5, bilo je teško bilo prognozirati. Jedino što se sigurno znalo je da je Novo Vrijeme favorit. Također, vjerovalo se da Crnica ne može iznenaditi Makarane dva puta u samo tjedan dana. No malo je nedostajalo da Šibenčani prirede novo iznenađenje. U tome ih je ipak uspjelo spriječiti Novo Vrijeme, koje je tako nakon velike borbe izborilo svoje prvo, povijesno finale kupa. Sama utakmica definitivno je ispunila očekivanja. Crnica je krenula furiozno te već u 5. minuti imala 3:0! Strijelci za šibenski klub bili su Niko Škugor i Paulo Katuša (dvostruki strijelac). Izgleda da je Crnica morala steći pozamašnu prednost da se Novo Vrijeme probudi. Najprije je Toni Jelavić u 8. minuti smanjio na 3:1, a tri minute kasnije Luka Suton zabija za 3:2. To je bilo to što se tiče prvog poluvremena. U petoj minuti nastavka Makarani s dva gola Luke Sutona dolaze do potpunog preokreta. U sljedećih 6 minuta Novo Vrijeme pogocima Blage Gašpara i Svena Horvatha dolazi na 6:3. Šibenčani su do kraja utakmice uspjeli tek ublažiti poraz (golovima Popova i Subotića), no više toga nisu mogli.

Tako ćemo u velikom finalu gledati dva najbolja hrvatska malonogometna kluba. Isti suparnici sastali su se i u dvama uzastopnim finalima 1.HMNL, a oba puta slavili su Omišani. Večerašnji ogled bit će znatno drugačiji od spomenutih prvenstvenih finala. Naime, finale play-offa igra se na tri pobjede, a ovdje je u pitanju samo jedna utakmica. Četrdeset minuta nakon kojih ćemo dobiti osvajača kupa za sezonu 2021./2022. Motiva ne nedostaje ni jednima ni drugima. Olmissum je naravno, favorit. To uopće nije upitno. Zeleno-plavi žele doći do drugog uzastopnog naslova u kupu. Međutim, Makarani imaju znatno izraženiji motiv. Naime, Novo Vrijeme u svojim vitrinama nema nijedan trofej pobjednika kupa. Do njega nisu uspjeli doći čak ni u godinama kada su bili dominantni u ligi te osvojili dvije titule u nizu. Samim time, za očekivati je za će Bijeli biti „gladniji“ pobjede. Međutim, to u konačnici ne mora ništa značiti. Olmissum u svojim redovima ima nekolicinu hrvatskih reprezentativaca te ima kvalitetu riješiti utakmicu u svoju korist. Novo Vrijeme se pak znatno muči te cijelu polusezonu igra toplo-hladno. Odlasci Osredkara i Bajrušovića itekako su ostavili traga te se makarska ekipa igrački još uvijek traži. Ali, još jednom ponavljam. Ova je utakmica potpuno drugačija od sviju dosadašnjih te trenutna forma dvaju klubova ovdje ne mora igrati nikakvu ulogu. Za očekivati je zanimljivu i napetu utakmicu, koja bi vrlo lako mogla biti neizvjesna do posljednje sekunde.