Šok za šokom. To je najbolji opis onoga što se hrvatskoj reprezentaciji dogodilo u prva dva kola europskog prvenstva. Kao i uvijek, na veliko natjecanje otputovali s vjerom u još jednu medalju, no ovog ljeta naša igra nije ni blizu razine koju smo prikazali u Kataru i Rusiji.

Hrvatska izgleda neprepoznatljivo, bez imalo agresivnosti i kreativnosti. Vezni red, koji je godinama bio zlatna perjanica naše reprezentacije, djeluje gotovo mrtvo, bez ikakve živosti i ideje što i kako napraviti u fazi napada. Prekaljeni asevi već su u poodmaklim igračkim godinama i to se itekako vidi. Dapače, sada i direktno utječe na igru i rezultate hrvatske reprezentacije.
Luka Modrić apsolutna je legenda Vatrenih i jedan od najboljih veznjaka svijeta, ali već mu je 38 i jasno je da više (u prvom redu fizički) ne može biti na razini kakvoj je bio prije nekoliko godina. Naš kapetan i dalje daje svoj maksimum, ali noge više ne slušaju kao nekada i jasno je da je Luka u silaznoj putanji, što je i normalno s obzirom na njegove godine.
Marcelo Brozović prošlog ljeta otišao je u Saudijsku Arabiju, čija liga nivou najjačih europskih. Promjena sredine na njemu se definitivno vidi. To više nije onaj brzi i nevjerojatni izdržljivi Broz koji je ne tako davno mogao trčati „tri dana“ bez prestanka. Na ovom prvenstvu djeluje mlako, nedovoljno borbeno i željno igre, i tako dvije uzastopne utakmice. Jasno je da ga je odlazak u pustinju igrački zlatno oslabio, a s obzirom da ima 31 godinu (i mogao bi odigrati još barem dvije-tri na visokom nivou), najbolje bi bilo da se već ovog ljeta vrati u Europu i ponovo pronađe nekadašnju formu i igru koja ga je godinama krasila.
Ivan Perišić krajem rujna doživio je tešku ozljedu, a iako se na teren vratio prije malo manje od tri mjeseca, vidi se da još uvijek nije ni blizu onih igara kakve je prikazivao svih ovih godina. Jedini od trojice standardnih veznjaka koji zaslužuje prolaznu ocjenu za dosadašnju igru u Njemačkoj je Mateo Kovačić. U utakmici protiv Španjolske, u kojoj je cijela reprezentacija odigrala možda i najgoru utakmicu u zadnjih deset godina, Kovačić je bio uvjerljivo prvo ime Vatrenih. Svaka lopta u njegovim nogama bila je kao u sefu, no nažalost, nije imao raspoloženih suigrača, a sam protiv bivšeg dvostrukog europskog prvaka nitko ne bi mogao.

Španjolska nas je u prvom poluvremenu potpuno nadigrala, ne dopustivši nam da razvijemo našu igru i pokušamo napraviti nešto prema naprijed. Uz to, s dva gola u tri minute u potpunosti su usmjerili vodu na svoj mlin, a Hrvatska se od tog šoka do kraja nije uspjela oporaviti. Posebno boli način na koji smo primili drugi i treći gol. Pedri je s nekoliko driblinga ispremiješao cijelu hrvatsku obranu, koja je izgledala dezorijentirano. Nakon što nas je učinio smiješnima, vrhunskom realizacijom u suprotni kut odveo je Furiju na velikih 2:0. Da stvar bude gora, neposredno prije odlaska na odmor Carvajal je nakon izvedenog slobodnjaka ostao neometan ispred Livakovića te sigurnom realizaciju odveo Furiju na velikih 3:0. Nastavak utakmice ponudio je puno bolje izdanje naših, ali svaka stvorena prilika ili poluprilika ostala je nerealizirana, pa je završilo s 3:0.

Loša utakmica protiv Španjolske poljuljala nam je samopouzdanje no nadali smo se da ćemo sve što nije bilo dobro popraviti protiv Albanije, na papiru najlošije ekipe naše skupine. Iako su nas od pobjede dijelile svega dvije minute, ni ovaj put nismo uspjeli doći do tri boda. Prvo poluvrijeme ponovno je bilo jako loše. Nismo se uspjeli nametnuti na sredini terena te smo Albancima dopuštali da olako dođu pred Livakovića. U obrani smo stajali daleko od igrača i to nas je oba puta koštalo. Sredinom prvog dijela, Albanija je povela i to na nevjerojatan način. Asani je imao sve vrijeme svijeta da s ruba šesnaesterca uputi oštar centaršut u kazneni prostor, a tamo se potpuno neometan našao Laci, koji je iz blizine svladao Livakovića, koji je trebao biti bolje postavljen. Hrvatska je počela igrati tek u nastavku, kada su se nizale prilike pred golom Strakoshe. Dodatan impuls dobili smo ulaskom Budimira, Sučića, Maria Pašalića i Baturine. Naša igra napokon je dobila smisao, a ubrzo po Budimirovom ulasku stigao je i rezultatski preokret. U svega dvije minute napadač Osasune odlično je uposlio Kramarića i Sučića, te su Vatrenu 0:1 pretvorili u 2:1. Albanija je u tim trenucima izgledala potpuno nemoćno i bila je zrela za primiti još jedan gol, ali umjesto da napadnu svim silama, naši su se povukli u Livakoviću u krilo. Isto kao da igraju protiv Engleske, a ne Albanije. Uistinu nevjerojatno. Takav pristup nam se nažalost, obio o glavu te je Albanija u posljednjim minutama došla do izjednačenja.

Ovakvim konačnim raspletom, Hrvatska nakon dva kola ima tek jedan osvojeni bod, a za prolazak u sominu finala morat će srušiti aktualnog europskog prvaka. Za ne povjerovati što smo sami sebi napravili. Italija je 2021. osvojila Euro, no u međuvremenu se nije plasirala na SP u Kataru, što je bilo čak drugo uzastopni SP koje je propustila. Za nogometnu velesilu poput Italije, uistinu previše.
Na ovom Euru svrstani su u red jednih od favorita a u prvom nastupu u Njemačkoj pokazali su i zašto je to tako. Azzuri su nakon početka šoka koji im je priredio Bajrami, u potpunosti nadigrali Albance i ekspresno se vratili u utakmicu. Tijekom svih 90 minuta izgledali su trkački i igrački izuzetno moćno i mogli su zabiti još poneki pogodak. Kako u tome nisu uspjeli, uslijedila je neizvjesna završnica. Borbeni Albanci odjurili su u kontru, no Donaruma je odličnom obranom ostavio Italiju na životu. Ipak, lopta se od njega odbila izvan granica igrališta, ali sudac je umjesto kornera dosudio gol-out i tako Albancima oduzeo mogućnost da iz prekida pokušaju doći do izjednačenja. Uistinu nevjerojatno da od cijel čete sudaca nitko nije vidio da je Donaruma obranio (a bilo je jasno vidljivo u tv prijenosu). Bez obzira na to, Italija je u svim segmentima igre nadigrala Albance i pokazala zašto je i dalje u samom vrhu europskog nogometa.

Italija će svoju drugu utakmicu odigrati večeras kada je čeka derbi protiv Španjolske. Jasno he za koga Hrvatska mora navijati. Naime, u slučaju pobjede Španjolske, našim reprezentativcima. otvara se mogućnost da pobjedom nad Italijom dođu do drugog mjesta u skupini, što bi nakon svega što smo doživjeli bilo fenomenalno. Ukoliko bi večerašnja utakmica završila neriješeno Vatreni bi se s tri boda u zadnjem kolu izjednačili s Italijom, a pobjedom Azzura nad Furijom, Hrvatska bi mogla proći jedino kao treća. Kako će se sve rasplesti saznat ćemo vrlo brzo, no priželjkujemo pobjedu Španjolske.

Pred našim je igračima sada nekoliko dana odmora, nakon čega slijedi utakmica odluke. Za plasman u osminu finala igra nam isključivo pobjeda, no to neće biti nimalo lako. Italija je jedna od najboljih europskih reprezentacija koja u svojim redovima ima čitav niz kvalitetnih nogometaša. Doći do tri boda i prolaska u drugi krug neće nam biti lako te ćemo za to morati odigrati daleko najbolju našu utakmicu na ovom Euru. Više od utakmici s Talijanima pisat ću za par dana.

Povijest je ispisana! Mostarski Zrinjski izborio je svoj prvi nastup u skupinama europskih natjecanja. Plemići će se ove jeseni natjecati u Konferencijskoj ligi, a za prolazak među 16 najboljih borit će se protiv Astona Ville, AZ Alkmara i Legie.
Mostarski klub svoju europsku avanturu započeo je krajem srpanja u prvom pretkolu Lige prvaka, te je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja napokon preskočio tu prepreku. Zrinjski je u dvije utakmice nadigrao armenski Urartu, te je izborio sljedeću fazu natjecanja. U drugom pretkolu čekao ga je stari znanac, ali i stari dužnik, Slovan iz Bratsilave. Naime, riječ je o momčadi koja i prošle sezone eliminirala Zrinjski iz kvalifikacija Lige prvaka, stoga im se ove sezone nudila prilika za revanš. Iako su ponovno bili blizu prolaska i ovaj put su, baš kao i lani, ostali za malo prekratki za prolazak dalje. Ispadanje iz najelitnijeg europskog klupskog natjecanja nije značio i kraj europskih nadanja za Mostarce. Naime, Plemići su lov na jednu od europskih skupina nastavili iz Europske lige.

Nakon što su u trećem pretkolu bez većih problema svladali islandski Briedebalik i službeno su osigurali europsku jesen. Po prvi put u klupskoj povijesti! Naime, sam plasman u play-off EL Zrinjskome je osigurao najmanje skupinu Konferencijske lige (u koju se dolazi ispadanjem u doigravanju EL). Bio je to povijesni dan za Mostarce, pred kojima se tako (bez obzira na ishod utakmice protiv LASK-a) našlo još najmanje šest europskih utakmica u skupini. Ipak, Zrinjski je vjerovao da može preskočiti Austrijance i ostati u Europskoj ligi. LASK je bio protivnik po mjeri, kojeg se definitivno moglo eliminirati, ali baš kao i protiv Slovana, ponovno je nedostajalo malo sreće. Pune tribine Bijelog Brijega pratili su utakmicu desetljeća, no ni veliki vjetar u leđa njegovih Ultrasa nije uspio odvesti Plemiće do novog podviga.

No, bez obzira na ispadanje, Zrinjskog svejedno očekuje uzbudljiva europska jesen, samo u Konferencijskoj ligi. Ždrijeb ga pak, nije nimalo mazio, pa će tako za europsko proljeće morati osvojiti jedno od prva dva mjesta u konkurenciji Aston Ville, AZ-a i Legie. Teško da je mogao dobiti težu skupinu, ali što je tu je. Od svih ekipa u skupini Mostarci imaju najmanji koeficijent, ali to na terenu ne igra nikakvu ulogu. Jasno, zna se tko su favoriti, ali to ne znači da Zrinjski ne može pomrsiti račune nekome od njih. Dapače, igrači Krunoslava Rendulića napravit će sve da u europskoj premijeri ostave što bolji dojam. Na tom putu neće im biti nimalo lako, ali uz podršku njihovih vjernih navijača, ništa nije nemoguće.

U redovima Zrinjskog igra i veliki broj hrvatskih nogometaša poput Maria Tičinovića, Tomislava Kiša, Maria Ćuže, Antonia Ivančića (i mnogih drugih) te novopridošlih Luke Lukonića, Stipe Radića, Filipa Bradarića i Andrije Balića. Ipak, njihovo prvo ime je Nemanja Bilbija, odlični golgeter koji već godinama trese mreže bosanskih premijerligaša. Iako gotovo da nije bilo prijelaznog roka u kojem nije ima inozemne ponude, Bilbija je i dalje ostao vjeran Zrinjskog, zbog čega je stekao status legende kluba. Spomenuti napadač sada će pokušati nastaviti trpati i na puno višoj razini, što će biti uistinu veliki izazov.

Mostar je u prošlom stoljeću doživio brojne velike europske utakmice, no tada je u glavnoj ulozi bio Velež, koji je također povijest pisao upravo pod Bijelim brijegom (nakon osamostaljenja BIH preselio u Vraščiće). Posebno ubojiti bili su u razdoblju kultnog BMV-a(Bajević, Marić, Vladić), koji je bio strah i trepet brojnih velikana. Više od pola stoljeća kasnije, grad na Neretvi ponovno će upoznati Europu, a ovaj put za to je najzaslužniji Zrinjski. Naravno da on po snazi i kvaliteti nije ni blizu tadašnjeg Veleža, ali sama činjenica da će Bijeli brijeg ponovno ugostiti skupinu jednog kontinentalnog natjecanja velika je stvar za cijeli Mostar.
Zrinjski u svoju europsku avanturu kreće odmah nakon reprezentativne pauze te će od tada pa do sredine prosinca odigrati šest utakmica. Sve što možemo je poželjeti mu svu sreću ovog svijeta, jer će mu ona itekako trebati. Pozitivna stvar je što Plemići u Konferencijsku ligu ulaze potpuno neopterećeni, lišeni bilo kakvog imperativa. To znači da mogu igrati potpuno opušteno i prije svega, uživati u svakoj sekundi ove prekrasne priče. Zrinjski je to itekako zaslužio, a svaki dodatni uspjeh na ovoj razini natjecanja za njega će biti premija.

Oznake: plaža

Hrvatska nogometna reprezentacija jučer je imala svoj premijerni nastup na SP-u u Kataru. Vatreni su u 1. kolu odmjerili snage s Marokom. Bio je to susret u kojem nijedna reprezentacija nije htjela preuzeti rizik, što se i vidi po končanom rezultatu (0:0).

Aktualni svjetski viceprvaci nalaze se u skupini s Marokom, Kanadom i Belgijom, a u 1. kolu čekala nas je ponajbolja sjevernoafrička reprezentacija. Marokanci su tradicionalno tvrda i neugodna reprezentacija, protiv koje nikome nije lako igrati. Prije četiri godine ždrijeb ih je stavio u skupinu „smrti“ zajedno s Portugalom, Španjolskom i Iranom, a premda su osvojili svega 1 bod, cjelokupni dojam bio je puno bolji od ostvarenog rezultat. Jedini bod osvojili su protiv Španjolske, a najviše mogu žaliti za susretom protiv Portugala, kojeg su u potpunosti nadigrali, no na kraju ih je jedna greška preskupo koštala. Na krilima dobrog nastupa u Rusiji, Maroko je pun samopouzdanja krenuo u Katar, a u prvoj utakmici čekala ih je naša Hrvatska.

Vatreni su dva mjeseca prije SP-a izborili plasman na završni turnir Lige nacija, te su ovaj pustinjski Mundijal dočekali u odličnom raspoloženju. Premda skupina s Marokom, Kanadom i Belgijom nije nimalo jednostavna, Hrvatska ima dovoljno kvalitete da uspješno izbori osminu finala. Dapače, to je ono što svi mi od nje i očekujemo. Međutim, sam start natjecanja nije bio nimalo obećavajući.
Hrvatska je u jučerašnji susret ušla kao favorit, ali to se nije vidjelo na terenu. Već od samog početka bilo je jasno da naša reprezentacija ne uspijeva na pravi način odgovoriti marokanskom presingu, te je muku mučila s iznošenjem lopte na protivničku polovicu. Taj problem provlačio se kroz čitav susret, te smo se za svaku stvorenu priliku morali dobro namučiti. Rijetke izgledne prilike nismo uspjeli realizirati. Najbliže pogotku bili smo pred sam kraj prvog poluvremena, kada su se u dobrim situacijama našli Nikola Vlašić i Luka Modrić, ali njihovi udarci nisu pronašli željeni cilj. Hrvatska je u drugom dijelu malo pojačala ritam te je strpljivo kružila oko protivničkog šesnaesterca, ali protok lopte bio je prespor i Marokanci su uspješno odolijevali našim napadima. Također, sjevernoafrička reprezentacija imala je dvije odlične prilike za dolazak do pogotka, ali Dominik Livaković istaknuo se odličnim obranama. Dalić je u drugoj polovici nastavka uvođenjem Majera, Livaje i Oršića (ranije je ušao Mario Pašalić) pokušao poboljšati igru prema naprijed, ali ovog puta ništa nije pomoglo. Na kraju je svakom pripao po bod, a puno više razloga za zadovoljstvo imaju Marokanci.

Vatreni jučer jednostavno nisu bili na visini zadatka i to ih je koštalo dva jako bitna boda. Razloga za ovakvo izdanje Hrvatske je više, a jedan od njih je činjenica da su Vatreni precijenili Maroko. Kroz povijest nam se toliko puta događalo da podcijenimo svoje protivnike (tipični balkanski mentalni sklop „lako ćemo“), a ovoga puta dogodilo se upravo suprotno. Hrvatska kao da je bila pod dojmom priča o vrlo dobrom i izrazito neugodnom Maroku, zbog čega je tijekom svih 90 minuta igrala bez imalo rizika, više kao da igra šahovsku partiju. Drugi razlog zbog kojeg je Hrvatska izgledala ovako bezidejno mogao biti posljedica „ludog“ utorka. Naime, dvije arapske reprezentacije priredile su velika iznenađenja uspjevši ostati neporaženi protiv Danske i Argentine i tako pokazali da se i na Bliskom istoku i zemljama Magreba igra dobar nogomet i da protiv njih nitko ne može unaprijed upisati bodove. Posebno je odjeknula pobjeda Saudijaca nad velikom Argentinom, što je jedna od najvećih senzacija u povijesti svjetskih prvenstava. Dva sata nakon završetka te utakmice na teren su izašli Danska i Tunis. Ta utakmica završila je remijem bez golova, što je ujedno bilo drugo veliko iznenađenje dana. Vjerujemo da je sve to u neku reku utjecalo na psihički pristup Vatrenih utakmici protiv Maroka, te podsvjesno nisu htjeli preuzeti veći rizik nego li je to potrebno, kako im se na kraju ne bi obilo o glavu. Naravno, to nije opravdanje za ovakvo blijedo izdanje na startu turnira, ali je jedan od mogućih faktora koji je utjecao na pristup naših ovoj utakmici. Što se tiče izbornika Dalića, dojam je da je neke taktičke stvari mogao drukčije posložiti, kao i to da je osvježenja u veznom redu trebao tražiti puno ranije nego li je to učinio. Vidjelo se da fali kreacije u našoj igri, te se možda moglo čak i posegnuti za mladim Lukom Sučićem, koji bi svojom agilnošću dao dinamiku našoj igri.

Što se tiče nastupa hrvatskih igrača, ugodno iznenađenje definitivno je Dejan Lovren, koji je svojom čvrstinom i iskustvom u nekoliko navrata spašavao Hrvatsku od opasnih situacija. Treba pohvaliti i Dominika Livakovića. Tijekom cijelog susreta bio je na visini zadataka, a rijetke marokanske prilike uspješno je zaustavio. O važnosti Luke Modrića za hrvatsku reprezentaciju ne treba trošiti riječi, a iako danas nije bio na nivou kakvom nas je navikao, svejedno je bio najbolji u našim redovima, a ujedno je i ponio titulu igrača utakmice. Puno igrača ostalo nam je dužno, a najviše Borna Sosa i Ivan Perišić. Znamo da su obojica odlični igrači i da mogu puno bolje od ovoga, te se nadamo da ćemo ih u narednim utakmicama u gledati u njihovim najboljim izdanjima.
Hrvatska u 2. kolu igra protiv Kanade, a susret je na rasporedu 28.11. u 17:00. Kanadi je ovo debi na svjetskim prvenstvima te će zasigurno biti posebno motivirana. Također, nastup u Kataru ujedno je i svojevrsna „generalna proba“ za ono što ih čeka za četiri godine, kada će zajedno sa SAD-om i Meksikom ugostiti 48 najboljih svjetskih reprezentacija (od sljedećeg SP-a mijenja se format natjecanja, pa će se umjesto dosadašnjih 32 natjecati ukupno 48 reprezentacija). Najveća kanadska zvijezda je nogometaš Bayerna Alphonso Davies, brzonogi krilni igrač koji je prije dvije godine bio osvojio treće mjesto u izboru Golden Boy (nagrada koju talijanski Tuttosport svake godine dodjeljuje najboljem mladom igraču svijeta). Nikoga se ne smije podcijeniti, pa tako ni Kanadu, no također ne treba bježati od činjenice da je Hrvatska favorit u tom susretu. Ukoliko naši dečki to shvate i u dvoboj uđu s pravim stavom, bodovi ne bi trebali izostati.

Sretno Vatreni!

Jučer su i službeno otvorene Zimske Olimpijske igre u kineskoj prijestolnici. Samim time, Peking je ujedno postao prvi grad koji je ugostio i Ljetne i Zimske igre. Svi se još uvijek vrlo dobro sjećamo spektakularne ceremonije otvaranja 2008., a ništa lošije nije bilo ni ovaj put. Sama natjecanja počela su još u srijedu (curling i hokej), no većina toga startala je tek danas. Prvog dana natjecanja imali smo i jednu našu predstavnicu. Riječ je o 23-godišnjoj Valentini Aščič koja se natječe u brzom klizanju. To je ujedno bio prvi povijesni nastupa za Hrvatsku u ovom sportu na Olimpijskim igrama. Naša predstavnica zauzela je 27. mjesto što joj nije bilo dovoljno za prolazak dalje.

Vjerujem da većina Vas s nestrpljenjem čeka početak alpskog skijanja, jednog od najpopularnijih zimskih sportova. Ovaj tekst posvećen je upravo njemu. U nastavku ću detaljno proanalizirati favorite za odličja u pojedinim disciplinama.

Prvi na redu je muški spust. Čiji je početak zakazan za sutra u 4:00. Među glavnim kandidatima za odličje nalaze se Dominik Paris, Beat Feuz, Aleksander Aamodt Kilde i Mathias Mayer. Riječ je o momcima koji već duže vrijeme dominiraju u brzim disciplinama, a u istom ritmu nastavili su i ove sezone. Što se tiče njihove trenutne forme, u najboljoj poziciji je Beat Feuz. Ovaj 34- godišnji Švicarac slavio je na dva ovosezonska spusta, u Kutzbuhelu i Wengenu. Time je jasno istaknuo kandidaturu za olimpijsko zlato, što mu je ujedno najveći cilj. Igre u Pekingu vjerojatno će biti posljednje na kojima će nastupiti, pa mu motiva ne nedostaje. Tu je i odlični Kriechchmayr, koji bi također mogao na kraju završiti na postolju (i u spustu i u superveleslalomu). Sličan poredak favorita imamo i u superveleslalomu, u kojem treba nadodati Pinturaulta i Odermatta. Što se tiče žena, prva favoritkinja brzih disciplina je Talijanka Sofia Goggia. Dapače, u Pekingu će imati priliku obraniti zlato u spustu osvojeno prije 4 godine u Pyeongchangu. To joj je ujedno i jedina olimpijska medalja, no malo je vjerojatno da će na tome i ostati. Najveća konkurentica u superveleslalomu mogla bi joj biti sunarodnjakinja Federica Brignone. Iskusna 31-godišnjakinja u svojoj bogatoj karijeri već ima jedno olimpijsko odličje (bronca u veleslalomu iz 2018.), a tome želi pridodati i još pokoju medalju iz Pekinga. Najveće šanse ima u Super G-iju i veleslalomu.

Što se tiče alpske kombinacije, tu je zaista teško davati bilo kakve prognoze. Naime, ova disciplina više nije dio svjetskog kupa, pa nemamo uvid u to tko bi uopće mogao do medalje. Gledano po zadnjim rezultatima, za pretpostaviti je da bi u samom vrhu mogli završiti Marco, Shwarz, Alexis Pintaurlaut i Marco Odermatt. Zadnja dvojica već nekoliko godina drže primat u veleslalomu, a to se polako proširuje i na brze discipline (pogotovo superveleslalom). Kombinacija, koja je miks brzih i tehničkih disciplina, za spomenutu dvojicu je idealan spoj. Vrijedi spomenuti i Loica Meillarda, bronačnog s posljednjeg SP-a. Riječ o skijašu koji se dobro snalazi i u brzim i u tehničkim disciplinama te bi ga vrlo lako mogli vidjeti na postolju. Kod skijašica je također nezahvalno davati neke ozbiljnije prognoze, no istakla bih Mikaelu Shiffrin, Petru Vlhovu i Michelle Gisn, osvajačice medalje s prošlogodišnjeg SP-a. Tu je još i Talijanka Federica Brignone koja je vrlo dobra u svim disciplinama, a u kombinaciji čak ima i juniorsko zlato. Ne treba otpisivati ni Laru Gut Behrami, čudesnu Švicarsku koja je na prošlogodišnjoj svjetskoj smotri osvojila čak 3 medalje ( broncu u spustu te zlata u Super G-iju i veleslalomu)!

A sada malo o tehničkim disciplinama. Najveći favoriti muškog veleslaloma su Marco Odermatt i Alexis Pintaurlaut, a u krug kandidata za medalje ulaze i Luca de Aliprandini, Mathew Faivre i naš Filip Zubčić. Kod žena je glavna favoritkinja Sara Hector, koja cijelu sezonu suvereno vlada ovom disciplinom. Najveće suparnice bit će joj Tessa Worley, Petra Vlhova i Alice Robinson, a iz drugog plana prijete i Camile Rast, Marta Basino i Meta Hrovat. Nemojmo zaboraviti ni Ester Ledecku, sjajnu Čehinju koja je u Pyeongchangu ispisala povijest osvojivši dva zlata u dva potpuno različita sporta (skijanje i snowboard)! Do jednog je došla upravo u veleslalomu, a iako je daleko od tadašnje forme, ne treba je unaprijed otpisati. Zanimljivo će biti i u slalomu. Kod muškaraca će se voditi velika bitka između Pinturaulta, Foss-Solevaga, Fellera, Shwarza, Zenhaeuserna i Kristoffersena. Svi spomenuti su sjajni slalomaši te bilo tko od njih može otići do kraja, a o raspodjeli medalja bi mogle odlučivati stotinke sekunde. Svojevrsni „dark“ horse mogao bi biti Alex Vinatzer, veliki talijanski talent pred kojim je fantastična budućnost. Napeto je i kod žena. Glavna favoritkinja je čudesna Petra Vlhova, koje ove sezone niže pobjedu za pobjedom. Najveća suparnica bit će joj Mikaela Shifrin, trenutno vodeća u ukupnom poretku za veliki kristalni globus. U borbi za odličja mogla bi se naći i Wendy Holdener, a tu su i dvije austrijske uzdanice (Truppe i Liensberger).

Što se tiče nastupa naših skijaša, već sam istaknula da najviše očekujemo od Filipa Zubčića, koji je jedan od kandidata za medalju u veleslalomu. Premda je ove sezone lošiji nego lani, i dalje je među najboljima. Nadam se da će na ovim igrama ponovno biti u svom najboljem izdanju i pokazati da mu je mjesto u samom vrhu ove discipline. Svoje uzdanice imamo i u slalomu. U ženskom je to Leona Popović, koja ove sezone skija sjajno te redovito ulazi u top 20. Također, ima i dva top 10 plasmana, što budi nadu u novi dobar rezultat. Na ovim igrama debitirat će 17-godišnja Zrinka Ljutić, najveća nada hrvatskog skijanja. Vjerujem da će za nju to biti veliko iskustvo, a prave stvari moći ćemo očekivati tek za nekoliko godina. Na igrama će nastupiti i Andrea Komšić, no za nju bi plasman u drugu vožnju bio veliki uspjeh. Kod muškaraca imamo čak tri aduta: Zubčić, Vidović i Kolega. Sva trojica imaju dobre šanse za plasman među 30 najboljih, a ponovno najviše očekujemo od Zubčića. Već drugu godinu u nizu je među 15 najboljih slalomaša svijeta, a u Pekingu želi napraviti i korak više. Odličan slalomaš je i Matej Vidović, koji se ustalio među 30 najboljih. Iako se ove sezone muči spojiti dvije dobre vožnje, nadamo se da će se to promijeniti upravo na ovim Olimpijskim igrama. Znam da on može puno bolje i vjerujem da će to i pokazati. Samuel Kolega ove je sezone ostvario dva ulaska u drugu vožnju, zauzevši 22. mjesto (oba puta). Mlađi brat poznatijeg Eliasa polako dolazi na veliku scenu, a nastup na najvećoj sportskoj smotri nova je velika prilika. Voljela bih da ponovi (i još malo poboljša) svoj rezultat karijere te tako pokaže da se i na njega itekako može računati u budućnosti.

Hrvatska rukometna reprezentacija u ponedjeljak je započela pripreme za Europsko prvenstvo u Mađarskoj i Slovačkoj. Prvenstvo je na rasporedu sredinom siječnja, a Hrvatska je smještena u skupinu s Francuskom, Srbijom i Ukrajinom. Izbornik Horvat prije 18 dana objavio je popis igrača na koje računa za predstojeće natjecanje, a na njemu se našlo dosta novih lica.

Već nakon debakla na ovogodišnjem SP-u u Egiptu bilo je evidentno da je Kaubojima potreban redizajn. Istina natruhe toga bile su vidljive čak i na Mundijalu, no to ipak nije bilo učinjeno u dovoljnoj mjeri. Naime, bivši izbornik Lino Červar na ovogodišnje prvenstvo poveo je kompletno novu vanjsku liniju, prepunu mladih talenata (Jaganjac, Martinović, Šarac), no svi osim Martinovića dobili su mizernu minutažu. Što je razlog tome, teško je reći. No, dosta o tome. Posvetimo se aktualnim zbivanjima. Izborniku Horvatu ovo će biti drugo važno natjecanje na klupi Kauboja. Premijeru na izborničkoj klupi imao je na olimpijskim kvalifikacijama u Montpellieru. Premda Hrvatska u konačnici nije uspjela ispuniti cilj i otići u Tokio, vidio se ogroman napredak u našoj igri u odnosu na SP u Egiptu. Naravno, to je još daleko od savršenstva, ali kao da je Horvat uopće mogao napraviti više nakon svega tri zajednička treninga? Unatoč dobrom nastupu na tom turniru, neodlazak u Tokio okarakteriziran je kao neuspjeh, što je značilo da su reprezentaciji prijeko potrebne radikalne promjene. Devet mjeseci kasnije, upravo to se i dogodilo. Izbornik je početkom ovog mjeseca objavio širi popis igrača na koje računa za nadolazeću europsku smotru, a na njemu se nisu našla brojna imena bez kojih se reprezentacija donedavno nije mogla ni zamisliti. U odnosu na kadar koji smo navikli gledati na velikim natjecanjima, nema više Štrleka, Stepančića, Čupića, Karačića, Muse i Horvata i Šege. Doduše, Karačić, Čupić i Šego dobili su pretpoziv, što znači da će se reprezentaciji priključiti samo u slučaju ozljede nekog od igrača s prvotnog popisa. Vrijedi napomenuti i da je ovo spisak za prvi dio priprema koji će trajati do 26. 12., pa na njemu nema igrača iz Bundeslige (Duvnjaka, Marića i Martinovića), koji će se priključiti tek iza 28.12.

Igrači koji su pozvani na prvi priprema za Euro su: vratari Kristijan Pilipović (u međuvremenu se zarazio koronom, pa je umjesto njega naknadno pozvan Dominik Kuzmanović, inače treći golman Nexea) i Matej Mandić te lijevi vanjski Halil Jaganjac, Tin Lučin i Zvonimir Srna. Od srednjih vanjskih tu su Luka Cindrić i Ante Gadža, a od desnih vanjskih Mateo Maraš, Luka Lovre Klarica i Luka Šebetić. Na poziciji pivota Horvatu su na raspolaganju Leon Šušnja, Marin Šipić, Nikola Grahovac i Veron Načinović. Tri opcije na lijevom krilu čine Lovro Mihić, David Mandić i Marin Jelinić. Trojac na desnom krilu su: Vlado Matanović, Josip Božić Pavletić i Filip Glavaš. Pretpoziv je upućen Marinu Šegi, Igoru Karačiću, Ivanu Čupiću, Davoru Ćavaru i Mati Šunjiću.

Osobno mislim da je pomlađivanje sjajan potez, kao i to da ga je trebalo napraviti još puno ranije. No, znate kako se kaže, bolje ikad nego nikad. Pred Hrvojem Horvatom nalazi se prilično kompleksan i zahtjevan posao. Naime, potrebno je dosta vremena da se novi igrači uigraju s ostatkom reprezentacije. To ne ide preko noći, no rukometna velesila poput Hrvatske nema previše vremena za „traženje“. Od naše reprezentacije uvijek se očekuju velike stvari, a tako će biti i za mjesec dana. Za to su dobrim dijelom „krivi“ naši igrači, koji su učestalim medaljama „razmazili“ navijački puk. Gotovo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati velika natjecanja u proteklih 20 godina na kojima Hrvatska nije osvojila odličje, što je uspjeh svjetskih razmjera. I kako sada objasniti tim istim navijačima da je ova reprezentacija u slaganju i da će trebati još podosta vremena da stvari ponovno sjednu na svoje mjesto? Bit će teško, ali ljudi u Hrvatskoj jednostavno se moraju pomiriti s tim. I prije svega, dati im bezrezervnu podršku. I još nešto, ali jednako važno. Ovim momcima nitko ne smije stavljati nikakav imperativ na leđa. S nadolazećim prvenstvom počinje proces njihovog „rukometnog odrastanja“ i na tom putu im ne treba nikakvo breme na leđima. Na njima je samo da ostave srce na terenu i uživaju u igri. Za što će to biti dovoljno, ne znam, ali kako bilo da bilo, to će biti naš novi početak. Vjerujem da je izbornikov cilj uigrati ovu momčad do Olimpijskih igara u Parizu 2024. Do toga su preostale još dvije godine i vjerujem da će Hrvatska do tada ponovno biti uigrana i odlično posložena reprezentacija, baš onakva kakva je i bila svih ovih godina. Što se tiče siječanjskog EP-a, naravno da bi ja, kao i svi mi, voljela da ponovno budemo pravi. No, kao što sam ranije istaknula, znam da ništa ne ide preko noći, pa ću se tako zadovoljiti s plasmanom u drugi krug Eura.

Prije nešto manje od dva tjedna spušten je zastor na još jedno izdanje Davis Cupa. Nakon prošlogodišnje odgode, neslužbeno svjetsko tenisko prvenstvo ponovno je došlo na red. Dapače, ovo je bilo 120. jubilarno izdanje Davis Cupa (drugo u izmijenjenom formatu). Premda se ovaj redizajnirani oblik ovog kultnog natjecanja većini istinskih sportskih fanova ni najmanje ne dopada, on je ipak zaživio. O razlozima nesviđanja masi te samoj suštini i konceptu novog formata moglo bi se razglabati u nedogled, ali to mi ovaj put nije namjera. Cilj ovog teksta ukazati na trio hrvatskih talenata, koji bi u narednim godinama zajedno s Bornom Ćorićem trebali nositi hrvatsku reprezentaciju. Dvoje od njih imali smo prilike vidjeli na djelu na netom završenom Davis Cupu. Dapače, jedan od njih nas gotovo samostalno dovukao do finala. I to kao potpuni anonimac (barem što se tiče većine hrvatske sportske javnosti, ali i ITF-a). Riječ je o naravno o Borni Goji.

Ovaj mladi Splićanin imao je drukčiji teniski put od većine svojih vršnjaka. Borna je sve do svoje 12. godine trenirao nogomet, najprije u Spinutu, a onda i u Hajduku. Igrao je na poziciji polušpice, no nakon svađe s trenerom odlučio se na odlazak iz nogometa. Ubrzo potom počeo je trenirati tenis. Na svom premijernom turniru odmah je otišao do kraja, nakon čega se u potpunosti odlučio posvetiti tenisu. Odmah po završetku srednje škole (2016,), Gojo je ispunio pristupnicu za američko sveučilište Wake Forest u Sjevernoj Karolini. Riječ je o gradu veličine Splita, na čijem sveučilištu studira 7000 studenata. Gojo se odlučio za ekonomiju, a nakon završene druge godine odlučio je zamrznuti studij i potpuno se posvetiti tenisu. Igrao je Borna i za fakultetsku momčad Wake Foresta, s kojom je osvojio naslov prvaka Prve divizije NCCA-a! Taj uspjeh nije prošao nezapaženo te je cijela momčad Wake Foresta otišla na primanje kod tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Nakon odlaska iz SAD-a Gojo je počeo nastupati najprije na ITF, a onda i na Challenger turnirima. Svoj prvi nastup na ATP razini imao je još kao student Wake Foresta, kada je dobio pozivnicu za glavni ždrijeb Winston Salema. U prvom kolu čekao ga je iskusni Ryan Harrison, koji je na kraju rutinski slavio (2:6, 4:6). Nastup na najjačoj razini talentiranom je Splićaninu bilo veliko iskustvo, no i dalje nije uspijevao napraviti iskorak. Nastupao je uglavnom na Challenger razini, na kojoj je dva mjeseca nakon Winston Salema zaigrao i u svom prvom polufinalu. Bio je to turnir u kanadskom Calgaryiju, a koban za Goju bio je hrvatski „doktor aseva“ Ivo Karlović. Sljedeća godina donijela je puno bolje rezultate. Dva četvrtfinala (u Clevelandu i Ningbu) i dva polufinala (u Granby-iju i Liuzhou) bila su zalog za optimizam da bi Goju mogli gledati na velikoj sceni. Krajem godine stigao je i debi za hrvatsku u Davis Cupu Iduća godina donijela je novi napredak, kao na igračkoj, tako i na bodovnoj razini. Tri četvrtfinala (Bangkok, Launceston i Sibiu) te dva polufinala (Split i Istanbul) lansirala su Bornu jako blizu ulaska među 200 najboljih tenisača svijeta. Samim time, očekivanja od 2021. bila su velika, no „zablistao“ je tek u njenom smiraju. Aktualna godina donijela mu je i prvi nastup u kvalifikacijama jednog Grand Slama. Iako na ni jednom od četiri Grand Slama nije uspio dohvatiti glavni ždrijeb, najbliže tome bio je na Australian Openu, gdje je nakon tri seta velike borbe poražen od Henrija Laaksonena. I to na posljednjoj „stepenici“ prije glavnog turnira! Što se Challengera tiče, imao je prilično skromne rezultate. Veći dio godine mučio se tražeći idealnu formu, no i takav je odigrao dva polufinala (u Istanbulu i Nur Sultanu). I onda je došao Davis Cup. Prvo kolo donijelo mu je ogled s Popyrinom, koji ga je ranije ove godine svladao na challengeru u Melbournu. Ponovno je to bio jedan napet i izjednačen meč, no Borna je u ključnim trenucima bio na najvišoj razini te je donio Hrvatskoj veliki, pomalo neočekivani bod. No, to je bio samo početak njegove briljantne serije. S obzirom da je Hrvatska već nakon prvog kola praktički osigurala četvrtfinale, Gojo je protiv Mađarske dobio poštedu, te je sljedeći nastup imao tek u četvrtfinalu protiv Italije. Tu ga je čekao odlični Lorenzo Sonego, 27. na ATP listi. Gojo nije bio impresioniran ni protivnikom, ni činjenicom da se igra u Torinu. Ponovno je odigrao sjajan meč te je pobjedom donio Hrvatskoj vodstvo u ovom iznimno važnom ogledu. Polufinale mu je donijelo na papiru nešto lakšeg, no svejedno vrlo zahtjevnog protivnika. Riječ je o Dušanu Lajoviću, koji je trenutno 33. tenisač svijeta. Međutim, Borna je i u ovaj meč ušao hrabro i samouvjereno, što je u konačnici rezultiralo novom velikom pobjedom. Dojučerašnji anonimus svojim je čudesnim pobjedama gotovo samostalno odveo Hrvatsku u finale najprestižnijeg teniskog reprezentativnog natjecanja. Filmska priča, nema što! Nažalost, nevjerojatni Gojin niz zaustavljen je u finalu. Na suprotnoj strani mreže bio je Andrej Rublev, peti tenisač svijeta. Borna je ponovno odigrao sjajan meč, kojeg je uz malo sreće mogao odvesti i u treći set. U tome na kraju ipak nije uspio, ali je zato još jednom pokazao svu raskoš svog talenta. Mladi Splićanin preko noći je postao priča godine u Davis Cupu. Možda i najbolju potvrdu toga dao je Jose Morgado, portugalski sportski novinar čija je specijalnost upravo tenis. On je na svom Twitter profilu Goju proglasio MVP-jem cijelog turnira. A kada to kaže jedan teniski ekspert, onda znate koliku to težinu ima.

Drugi veliki talent hrvatskog tenisa, kojeg smo također imali priliku upoznati na ovom Davis Cupu je Nino Serdarušić. Ovaj dvadesetčetverogodišnji Zagrepčanin trenutno je 246. tenisač svijeta, a ovogodišnji nastup za Hrvatsku u Davis Cupu ujedno je bio i njegov debi u tom natjecanju. Da je Nino izniman talent bilo je evidentno već od juniorskih dana, kada je s Petrosom Chrysochosom stigao sve do polufinala juniorskog Wimbledona u konkurenciji parova. Seniorsku karijeru započeo je 2014. na Futuresima (turniri treće kategorije). To je potrajalo pune četiri godine, a onda je napokon „prevazišao“ taj nivo i odlučio se okušati na Challengerima. Prvi nastup na ovoj razini imao je u talijanskoj Francvilli, no zaustavljen je već u prvom kolu. Bolji od njega bio je Bourgue (3:6, 2:6). Međutim, već sljedeći tjedan, Serdarušić je u svom drugom Challenger nastupu stigao do prvog finala! Turnir se održavao u češkoj Ostravi, a Nino je na putu do finala nanizao pobjede protiv mahom vrlo dobrih igrača (Rosol, Millot, Brkić i Barrere). U finalu ga je čekao De Greef, koji je nakon velike borbe u konačnici stigao do pobjede i trofeja. No, sama činjenica da je Serdarušić već u svom drugom Challenger nastupu došao do same završnice, dovoljno govori o kakvom je talentu riječ. Na krilima tog uspjeha Serdarušić je već sljedeći tjedan došao do četvrtfinala Aix An Provense-a, u kojem ga je zaustavio Elias Ymer. Na novi dobar rezultat čekali smo do 10. mjeseca i turnira u Santa Domingu. Serdarušić je stigao do četvrtfinala, u kojem je poražen od čileanskog wunderkinda Christaiana Garina.

Nino je u protekle tri godine iznimno napredovao, te je zabilježio veliki skok na ljestvici i danas je u top 250. Aktualna kalendarska godina za njega je bila prilično uspješna, te je u istoj zabilježio i nekoliko odličnih rezultata. Prije svega treba izdvojiti dva uzastopna Challenger finala, najprije u Veroni, a potom i u Warshavi. Ti rezultati donijeli su mu znatan skok na ljestvici, a samim time i sigurno mjesto u kvalifikacijama Grand Slamova, što je iznimno važno za njegovo napredovanje. Dobra izdanja dovela su ga i do Davis Cup reperezentacije, u koju je upao kao zamjena za Bornu Ćorića. Premda su naš prvi i drugi reket bili Čilić i Gojo, u drugom kolu priliku je dobio i Nino. Razlog toga bila je uvodna pobjeda protiv Australije, koja je Hrvatsku dovela u prilično komotnu poziciju. Naime, Hrvatskoj za plasman u četvrtfinale bio dovoljan i poraz 1-2, što je našim dečkima srušilo ogroman teret s leđa. Samim time, izbornik se odlučio ukazati povjerenje Ninu Serdarušiću, koji je u prvom meču dana odmjerio snage s Maroszanom. Iako mu je to bio Davis Cup debi, Nino nije bio u grču, već je odigrao fantastičan meč u kojem je na kraju i pobijedio. Ta pobjeda zasigurno mu je dala ogroman vjetar u leđa, te se nadam da bi na krilima iste 2022. mogla biti godina u kojoj će napraviti još značajniji iskorak.

Treći veliki hrvatski teniski talent je 20-godišnji Ajduković. Za ovog dečka hrvatska je javnost prvi put čula 2015., kada se kao 14-godišnjak okitio titulom prvaka Europe u svom uzrastu (U-14)! Nedugo potom Duje je postao i dobitnik nagrade HOO-a „Dražen Petrović“ za najveću nadu hrvatskog sporta, koja se redovito dodjeljuje još od 2007. Ima li boljeg dokaza njegovog talenta? Dvije godine kasnije, Duje je počeo nastupati na Futuresima, a to je potrajalo pune dvije godine. Početkom listopada 2020., Ajduković je dobio priliku nastupiti na Challengeru u Splitu, što mu je ujedno bio premijerni nastup na turnirima drugog ranga. Da je pozivnica mladom Splićaninu bila pun pogodak, vidjelo se već na samom startu. Naime, Ajduković je u prvom kolu bio bolji od Menezesa te tako opravdao „wildcard“ organizatora. U drugom kolu čekao ga je znatno teži zadatak. Protivnik mu je bio dobro poznati Slovak Martin Kližan. No, Duje time nije bio nimalo impresioniran. Dapače, upisao je glatku pobjedu (6:0, 6:4!) i projurio u četvrtfinale. Tamo ga je čekao još jedan Slovak, Josef Kovalik. Gdje je stao u osmini, nastavio je i u četvrtfinalu. Mladi Splićanin došao je do još jedne uvjerljive pobjede te se plasirao u polufinale! Tamo ga je čekao Argentinac Francisco Cerundolo. Bio je to težak i zahtjevan meč u kojem je Duje imao poveo 1-o u setovima, no u konačnici je ipak poražen. Vrijedi spomenuti i da je i Borna Gojo izborio polufinale ovog turnira, no ni on nije uspio doći u priliku za se bori za trofej. Odličan nastup u njegovom rodnom Splitu Ajdukoviću je dao krila za nastavak sezone, te je krajem iste još jedno challenegr polufinale, ovaj put u portugalskoj Maiai. U aktualnoj 2021. Ajduković je nastavio redovito nastupati na Challengerima te igra sve bolje i bolje. Doduše, prva polovica 2021. za Duju je bila rezultatski prilično skromna. Zabilježio je tek jedno četvrtfinale (u Antalya-i) te velik broj eliminacija u prvom ili drugom kolu. Ipak, drugi dio godine bio je znatno bolji. Do kraja godine ubilježio je još pet četvrtfinala (još dva u Antalya-i te po jedno u Milanu, Iasiju i Leudenscheidu) i jedno polufinale (u Napulju). Također, Ajduković je u ovoj godini dobio priliku za prvi nastup na ATP razini! Riječ je o turniru u Umagu, u kojem je stigao do osmine finala. U prvom kolu nadigrao je Collarinija, no već u sljedećem meču čekao ga je puno teži zadatak. Protivnik mu je bio Ramos-Vinolas, koji je na kraju slavio u dva tijesna seta. No, Duje je u Umagu ostavio odličan dojam i tako samo potvrdio svoj neosporni potencijal.

Ovi dečki su iznimno talentirani, no sva trojica imaju još puno prostora za napredak. Nadolazeća 2022. mogla ni umnogome odrediti smjer u kojem ide njihova karijera. Niame i Gojo i Serdarušić i Ajduković nalaze se u top 300, no jasno je da imaju predispozicije za puno veće stvari. No, prijelaz s Challenger na ATP razinu nije nimalo lagan. Za tako nešto potreban je naporan rad, ali i kontinuitet rezultata. Uspiju li posložiti te dvije stvari, ovo bi mogla biti njihova godina.

Ovaj vikend rezerviran je za Final four hrvatskog malonogometnog kupa, koji se održava u Puli. Među četiri najbolje momčadi plasirali su se Novo Vrijeme, Olmissum, Square i Crnica. Jučer su odigrana oba polufinalna susreta, a nastup u velikom finalu izborili su Makarani i Omišani.

Prva utakmica jučerašnjeg programa bila je ona između Squarea i Olmissuma. Zeleno-plavi su prošli tjedan nastupili u Elitnoj rundi lige prvaka u Lisabonu, gdje su odmjerili snage sa Sportingom, Hovocubom i Sinarom. Momčad Duje Maretića ostavila je odličan dojam te se iz Lisabona vratila s prvom, povijesnom pobjedom u ovoj fazi natjecanja. Do nje su došli u utakmici protiv nizozemskog Hovocuba (4:3), dok su u preostalim susretima upisali dva poraza. Međutim, u oba ta susreta ostavili su odličan dojam (naročito protiv Sinare). Poraz od aktualnog europskog prvaka Sportinga ne treba shvaćati dramatično. Jedino što možemo je čestitati omiškim „gusarima“ na odličnom nastupu u portugalskoj metropoli. Što se tiče kupa, Olmissum je do završnog turnira stigao pobjedama protiv Futsal Pule (u Dvorani Mate Parlov) i Futsal Dinama (na Ribnjaku). Dakle, ždrijeb ih ni najmanje nije mazio, no to ih nije spriječilo da ponovno dođu do same završnice. Square je pak imao znatno lakši put do Final foura. Dubrovčani su u osmini finala uvjerljivo svladali Alumnus, dok su u četvrtfinalu uz dosta problema eliminirali drugoligašku Novu Gradišku. Što se tiče samog polufinala, vrijedi istaknuti da je ovo bio prvi ovosezonski susret ovih momčadi. Naime, Olmissum je prošli vikend u sklopu 9. kola 1.HMNL trebao gostovati u Gospinom polju, no ta je utakmica odgođena zbog europskih obveza zeleno-plavih. Jučerašnja utakmica ponudila je pravi spektakl. Olmissum je poveo preko Nikole Pavića (11. minuta), no Dubrovčani ekspresno poravnavaju zahvaljujući Duvančiću (14. minuta). Da se na predah ne ode s 1:1 pobrinuo se Kristijan Postružin (16. minuta), koji je odličnim udarcem probio Turuka. Nastavak je ponudio pravu „ludnicu“. Na prvi pogodak u drugom dijelu čekali smo sve do 27. minute, kada Hrstić zabija za 3:1. Deset minuta kasnije, isti igrač ponovno je u glavnoj ulozi, no ovaj put u negativnom kontekstu. Naime, jedan udarac Dubrovčana odbio se od Hrstića, međutim lopta je promijenila smjer i prevarila Bilandžića, te je na semaforu pisalo 3:2. Tada je krenuo pravi „uragan“. Najprije Omišani preko Pavića dolaze do 4:2, da bi samo minutu kasnije Đuraš smanjio na 4:3. U 39. minuti Cvjetković pod prekršajem neobranjivo pogađa za 4:4. Do kraja se nije značajno dogodilo, te su uslijedili šesterci. I tu je bilo vrlo turbulentno, no na kraju su sretniji i spretniji bili Omišani. U junaka se prometnuo mladi Nikola Čižmić, a u tragičare Kuraja i Šimunović.

Drugo polufinale ponudilo je još luđi scenarij. Nakon što su se iste momčadi prošli tjedan sastali u prvenstvenoj utakmici u Makarskoj koja je završila 5:5, bilo je teško bilo prognozirati. Jedino što se sigurno znalo je da je Novo Vrijeme favorit. Također, vjerovalo se da Crnica ne može iznenaditi Makarane dva puta u samo tjedan dana. No malo je nedostajalo da Šibenčani prirede novo iznenađenje. U tome ih je ipak uspjelo spriječiti Novo Vrijeme, koje je tako nakon velike borbe izborilo svoje prvo, povijesno finale kupa. Sama utakmica definitivno je ispunila očekivanja. Crnica je krenula furiozno te već u 5. minuti imala 3:0! Strijelci za šibenski klub bili su Niko Škugor i Paulo Katuša (dvostruki strijelac). Izgleda da je Crnica morala steći pozamašnu prednost da se Novo Vrijeme probudi. Najprije je Toni Jelavić u 8. minuti smanjio na 3:1, a tri minute kasnije Luka Suton zabija za 3:2. To je bilo to što se tiče prvog poluvremena. U petoj minuti nastavka Makarani s dva gola Luke Sutona dolaze do potpunog preokreta. U sljedećih 6 minuta Novo Vrijeme pogocima Blage Gašpara i Svena Horvatha dolazi na 6:3. Šibenčani su do kraja utakmice uspjeli tek ublažiti poraz (golovima Popova i Subotića), no više toga nisu mogli.

Tako ćemo u velikom finalu gledati dva najbolja hrvatska malonogometna kluba. Isti suparnici sastali su se i u dvama uzastopnim finalima 1.HMNL, a oba puta slavili su Omišani. Večerašnji ogled bit će znatno drugačiji od spomenutih prvenstvenih finala. Naime, finale play-offa igra se na tri pobjede, a ovdje je u pitanju samo jedna utakmica. Četrdeset minuta nakon kojih ćemo dobiti osvajača kupa za sezonu 2021./2022. Motiva ne nedostaje ni jednima ni drugima. Olmissum je naravno, favorit. To uopće nije upitno. Zeleno-plavi žele doći do drugog uzastopnog naslova u kupu. Međutim, Makarani imaju znatno izraženiji motiv. Naime, Novo Vrijeme u svojim vitrinama nema nijedan trofej pobjednika kupa. Do njega nisu uspjeli doći čak ni u godinama kada su bili dominantni u ligi te osvojili dvije titule u nizu. Samim time, za očekivati je za će Bijeli biti „gladniji“ pobjede. Međutim, to u konačnici ne mora ništa značiti. Olmissum u svojim redovima ima nekolicinu hrvatskih reprezentativaca te ima kvalitetu riješiti utakmicu u svoju korist. Novo Vrijeme se pak znatno muči te cijelu polusezonu igra toplo-hladno. Odlasci Osredkara i Bajrušovića itekako su ostavili traga te se makarska ekipa igrački još uvijek traži. Ali, još jednom ponavljam. Ova je utakmica potpuno drugačija od sviju dosadašnjih te trenutna forma dvaju klubova ovdje ne mora igrati nikakvu ulogu. Za očekivati je zanimljivu i napetu utakmicu, koja bi vrlo lako mogla biti neizvjesna do posljednje sekunde.

Hrvatska ženska rukometna reprezentacija danas igra najvažniju utakmicu dosadašnjeg dijela Svjetskog prvenstva. Izabranice Nenada Šoštarića večeras u 20:30 očekuje dvoboj drugog kola drugog kruga protiv domaćina Španjolske. Hrvatska je prvi dio natjecanja završila na trećem mjestu skupine (iza Brazila i Japana) te u sljedeću fazu nije prenijela nijedan bod. Jedinu pobjedu u grupi ostvarila je protiv reperezentacije Paragvaja, no s obzirom da one nisu prošle dalje, bodovi osvojeni protiv njih se brišu.

Druga faza SP-a započela je prije četiri dana. Odmah po završetku prvog kruga formirale su se četiri skupine, a u svakoj od njih je šest reprezentacija. Prvu skupinu čine: Francuska, Rusija, Srbija, Slovenija, Crna Gora i Poljska, dok su u drugoj: Norveška, Švedska, Nizozemska, Rumunjska, Kazahstan i Puerto Rico. U trećoj skupini su: Danska, Njemačka, Kongo, Južna Koreja, Češka i Mađarska. Kraljice šoka nalaze se u posljednjoj, četvrtoj skupini, a tu su još i Španjolska, Brazil, Argentina, Japan i Austrija. Četvrtfinale će izboriti po dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine. Hrvatska je u prvom kolu bila bolja od Argentine (28:22), no i dalje je u teškoj situaciji. Naime, kako u drugi krug nije prenijela nijedan bod, za prolazak dalje mora dobiti sve tri utakmice te se nadati da će joj se poklopiti i još neki rezultati. Tako npr. da bi Hrvatska prošla u četvrtfinale, Brazil mora pobijediti Španjolsku, a Španjolska Japana (to je već ostvareno). Dakle, pred Hrvatskom je još puno posla. Naša reprezentacija je na ovo prvenstvo došla kompletna, n unatoč tome prvi dio natjecanja odigrala na razočaravajućoj razini.

Prva utakmica na prvenstvu bila je ona protiv Brazila, a Hrvatska je doživjela neugodan poraz. Očekivala se napeta i izjednačena utakmica, no naše cure su od samog starta djelovalo potpuno nepovezano te je Brazil bez većih problema održavao rano stečenu prednost. Pravu Hrvatsku vidjeli smo tek u zadnjih 10 minuta, no bilo je prekasno. Hrvatska je tako već na samom startu doživjela bolan poraz koji je uvelike usmjerio daljnji razvoj situacije u našoj grupi. Naime, znali smo da je tako izgubljena šansa za osvajanje prvog mjesta. U drugom kolu čekao nas je slabašni Paragvaj te je upisana uvjerljiva pobjeda. Posljednje kolo donijelo je dvoboj s Japanom, koji nam je ujedno bio i direktan protivnik za drugo mjesto (koje osigurava prijenos jednog ili dva boda u sljedeću fazu). No nismo ni slutili da ćemo uoči utakmice primiti užasne vijesti. Naime, Ćamila Mičijević, Dora Krsnik i Ivana Dežić uoči susreta bile su pozitivne na Covid-19. To je bio ogroman udarac na ambicije Hrvatske u daljnjem natjecanju. Unatoč svemu, Hrvatska je veći dio utakmice protiv Japana izgledala dobro te je na ulasku u posljednjih 10 minuta imala tri pogotka prednosti. Međutim, u samoj završnici došlo je do pada u našoj igri te smo na koncu poraženi s 26:28. Samim time postalo je jasno da u drugi krug idemo bez bodova i da je četvrtfinale skoro pa nemoguća misija. Ipak, pobjeda nad Argentinom vratila je dobru atmosferu ekipu, te cure polako počinju vjerovati da je i četvrtfinale itekako dohvatljivo. No, kao što sam ranije istaknula, za to će se našim curama morati dosta toga poklopiti. Ali, idemo redom. Za produljenje nade u prolazak Hrvatska prije svega mora pobijediti Španjolsku. A to će biti jako težak zadatak.

Španjolska je odličan reprezentacija prepuna sjajnih igračica, a uz to su i domaćini. Uz to, kada pogledamo međusobni omjer Hrvatske i Španjolske vidjet ćemo da je statistika na strani Španjolki (7 utakmica, 5 pobjeda Španjolske i dvije pobjede Hrvatske). Ipak, statistika je samo broj i njome se treba odviše zamarati. Sve što se očekuje od naših cura je da odigraju odličnu utakmicu u kojoj će trebati iskoristiti svaku i najmanju priliku. Jedino tako možemo doći do pobjede. Također, obrana će morati biti jako čvrsta svih 60 minuta, dok napad obilovati raznovrsnim i kreativnim rješenjima. Ono što ćemo također morati podići na višu razinu su udarci s krila. Taj segment igre nam jako pati, poglavito u realizacijskom dijelu. Paula Posavec, Ana Turk, Anrdrea Šimara i Josipa Mamić jednostavno moraju dati puno više.

Hrvatsku u četvrtfinale vode čak dvije kombinacije. Jedna od njih je pobjeda u sve tri utakmice drugog kruga, od čega Španjolsku moramo dobiti s tri pogotka razlike (ovo vrijedi isključivo pod uvjetom da Japan nakon tri kola također osvoji šest bodova. U tom bi se slučaju stvorio trokut reprezentacija s po šest bodova, a u njemu bi Hrvatska bila najbolja te bi kao druga prošla dalje.). Također, Brazil bi u međusobnom susretu morao biti bolji od Španjolske. Drugi scenarij također uključuje maksimalan učinka Hrvatske te slavlje Brazila protiv Španjolske, ali uz uvjet da Japan kiksa protiv Argentine ili Austrije. Teško, ali ne i nemoguće.

Danas i sutra na rasporedu su dvoboji osmine finala nogometnog kupa (utakmica Oriolika i Rijeke odigrat će se 13.11.). U borbi za Rabuzinovo sunce ostalo je još 16 momčadi. Šesnaestina finala igrala se prije nešto više od mjesec dana. Iako je kup varljivo natjecanje u kojem se često događaju iznenađenja, ovaj put vidjeli smo tek jedno. Riječ je o utakmici Mladost Ždralovi – Inter Zaprešić. Premda je Inter u toj utakmici slovio kao favorit, taj status nije uspio opravdati.
Trećeligaš iz neposredne okolice Bjelovara slavio je 3:1 te se plasirao u sljedeću fazu natjecanja. Mjesec dana kasnije, očekuju nas nova uzbuđenja u hrvatskom nogometnom kupu. Parovi osmine finala su: Belišće-Hajduk, BSK Bijelo Brdo-Dinamo, Šibenik-Slaven Belupo, Oriolik-Rijeka, Gorica-Mladost Ždralovi, Varaždin-Lokomotiva, Rudeš-Osijek i Rudar Labin-Istra 1961. U nastavku teksta detaljno ću prokomentirati svih osam parova.

Belišće-Hajduk – domaćini su već drugu uzastopnu sezonu u samom vrhu 3.HNL Istok, što samo potvrđuje njihove visoke ambicije (ulazak u drugu ligu). Trenutno se nalaze na drugom mjestu sa samo dva boda manje od vodećeg Vukovara (koji također ima drugoligaške ambicije). U prošlom kolu Belišće je s 2:3 slavilo na gostovanju kod Croatije Đakovo, čime su nastavili mrtvu trku s Vukovarom za prvo mjesto. Hajduk se pak nalazi u prilično nepovoljnoj situaciji. Već dva tjedna ne zna za pobjedu u prvenstvu (poraz od Šibenika i remi s Goricom), a ujedno je i isto toliko vremena bez postignutog pogotka. Unatoč činjenici da je u obje spomenute utakmice stvorio pregršt izglednih prilika, nijednu od njih nije realizirao. Hajduk se tako nalazi u golgeterskoj krizi, a idealnu priliku za izlazak iz nje vidi upravo u utakmici protiv Belišća. Jasno je da je Hajduk veliki favorit u ovom dvoboju, no to tek treba potvrditi na travnjaku. Uostalom, ne sjetimo se samo koliko su se Bili mučili u šesnaestini finala u Biogradu (gubili su1:0 te su tek u nastavku došli do preokreta i pobjede). Belišće će pak učiniti sve da na domaćem terenu pokuša kreirati jedno od najvećih iznenađenja cjelokupnog natjecanja.

BSK Bijelo Brdo-Dinamo – klub iz mjesta nedaleko Osijeka već je dvije godine na čelu drugoligaške ljestvice. Prošle sezone bili su jedno najugodnije iznenađenje lige, no nisu pokazali želju za ulaskom u viši rang, pa je novi prvoligaš postao Hrvatski Dragovoljac. I u aktualnoj sezoni BSK je ponovno na vrhu. U prošlom kolu slavili su na gostovanju kod Dubrave (0:2) te su i dalje prvi s 20 bodova na kontu. Druga liga je ove sezone iznimno napeta. Tako npr. sedmoplasirani Orijent ima samo šest bodova manje od BSK-a, dok Inter i Kustošija (koji su na začelju ljestvice imaju tek 12 bodova manje od vodećih Slavonaca! Nesumnjivo, bit će ovo možda i najspektakularnija i najneizvjesnija drugoliagška sezona u povijesti. Dinamo pak prolazi kroz dosta neugodan period. Ni on, baš kao ni Hajduk, već dva kola ne zna za prvenstvenu pobjedu (3-3 na Rujevici i 1-1 protiv Istre na Maksimiru). Uz to, lošem raspoloženju u momčadi doprinio je i europski poraz na gostovanju kod Rapida. Premda su Modri bili favoriti u tom dvoboju, nisu odigrali na svojoj razini te su Bečani došli do zaslužene pobjede. Priliku za popravak dojma Dinamo vidi upravo u ovotjednom kupu susretu. Ne treba ni govoriti da je Dinamo veliki favorit i da bi sve osim njegove pobjede bila prvoklasna senzacija. Domaćini će pak učinit se da im poremete račune. Nadaju se da bi na krilima dobrih ovosezonskih prezentacija i domaćeg terena mogli poremetiti račune europskom Dinamu.

Šibenik-Slaven Belupo – ovo je ujedno i jedini prvoligaški dvoboj u osmini finala kupa. Također, bit će to drugi dvoboj ovih momčadi u svega pet dana. Prvenstvena utakmica koja se u petak odigrala na Šubićevcu završila je remijem. Slaven Belupo ove sezone igra jako loše i trenutno drži pretposljednju poziciju prvenstvene ljestvice. Od posljednjeg Hrvatskog Dragovoljca udaljen je tek jedan bod, dok mu osmoplasirana Istra bježi čak pet bodova. Šibenik je pak u dobrom ritmu. Uz već spomenuti remi protiv Farmaceuta vrijedi istaknuti i slavlje u domaćem ogledu protiv Hajduka. Šibenčani su tako pokazali da će i ove sezone svima biti tvrd orah i da protiv njih nitko ne može unaprijed upisati bodove. Sukladno svemu navedenome, složit ćemo se da je Šibenik favorit u ovom dvoboju. No, nešto se pita i Koprivničane. Momčad Zorana Zekića u ovom susretu traži priliku za prekid negativnog niza.

Oriolik – Rijeka – još jedan slavonski niželigaš traži iznenađenje protiv momčadi iz samog vrha hrvatskog nogometa. Klub iz Oriovca već godinama nastupa u 3.HNL Istok, a trenutno se nalaze na 14. mjestu. U nedjelju ih je čekalo gostovanje u Kutjevu, na kojem su poraženi 3:0. Rijeka je pak prošli tjedan jedina od prvoligaša imala dvostruki HNL program. Naime, njihov prvi ovosezonski dvoboj s Lokomotivom je odgođen (trebao se igrati u kolovozu, ali Rijeka je tražila odgodu zbog europskih obveza), pa je njihov zaostali susret odigran u srijedu. Utakmica se igrala na Rujevici, a Lokomotiva je došla do neočekivane pobjede. Četiri dana kasnije uslijedio je novi ogled istih ekipa, ovaj put u Kranjčevićevoj. Epilog njihovih ovotjednih međusobnih dvoboja – svatko je ostvario po jednu gostujuću pobjedu. Što se tiče kupa, Rijeka je naravno, izraziti favorit u ovom dvoboju. No, Oriolik je prošle sezone igrao u četvrtfinalu, u kojem je tijesno poražen od Istre. U ovom malom slavonskom mjestu sanjaju pobjedu momčad s Kvarnera i drugo uzastopno četvrtfinale. Naravno, snovi su jedno, a realnost nešto sasvim drugo. No, lopta je okrugla i ništa nije nemoguće.

Gorica – Mladost Ždralovi – ovo je jedini susret prvoligaša i niželigaša u kojem je domaćin prvoligaš. Goričani su prošli vikend odnijeli veliki bod iz Splita, što im je dalo dodatan vjetar u leđa. Trenutno se nalaze na 6. mjestu, što ih, s obzirom da žele izboriti Europu, ne zadovoljava. Što se tiče kupa, vrijedi istaknuti da su se u šesnaestini finala namučili više nego li se tome itko nadao. Protivnik im je bio senjski Nehaj, koji je na poluvremenu imao i vodstvo. Ipak, Turopoljci su u nastavku ubacili u brzinu više te na kraju uvjerljivo slavili (3:7). Kao što sam istaknula u uvodu teksta, Mladost je u šesnaestini finala pomalo neočekivano eliminirala Inter. Uz to, trenutno zauzimaju treće mjesto u 3.HNL Sjever, te vode mrtvu trku s Bjelovarom, Poletom, Radnikom i Međimurjem. No, u prošlom su kolu doživjeli domaći poraz od Poleta. Poraz od izravnog konkurenta za naslov definitivno ih je poljuljao i to baš uoči najvažnije utakmice sezone. Iako je Gorica favorit (a uz to je i domaćin), treba biti na oprezu. Mladost je svoju kvalitetu pokazala izbacivanjem Intera, dok se Gorica namučila u Senju. Upravo zato si ne smije dopustiti da olako svati ovaj dvoboj, jer bi ih takav pristup mogao skupo koštati.

Varaždin-Lokomotiva – dvoboj bivšeg i aktualnog prvoligaša. Varaždinci su sve do prošle sezone igrali u najjačem rangu hrvatskog nogometa. No, nisu uspjeli tu i ostati, pa se danas natječu u 2.HNL. Nakon 10 odigranih kola nalaze se na 6. mjestu s 14 osvojenih bodova. Prošli vikend remizirali su na gostovanju kod druge momčadi Osijeka. Lokomotiva trenutno zauzima peto mjesto na ljestvici HNL-a (prošli tjedan su odigrali dva ranije spomenuta ogleda s Rijekom) te je vrlo blizu borbe za europske pozicije. Evidentno da je Lokomotiva u srijedu veliki favorit, ali to tek treba dokazati na terenu. Varaždincima, koji se nadaju ekspresnom povratku u 1.HNL, motiva definitivno neće nedostajati.

Rudeš – Osijek – još jedan dvoboj bivšeg i aktualnog člana prve hrvatske nogometne lige. Domaćini trenutno drže drugu poziciju drugoligaške ljestvice, sa samo dva boda manje od vodećeg BSK-a. Prošlo kolo donijelo im je domaći ogled s Rudešom, kojeg su svladali 3:0. Osječani su pak u Gradskom vrtu dočekali Hrvatski Dragovoljac, te su upisali tijesnu, ali važnu pobjedu. Iako se očekivalo da će za Bijelo-plave to biti lagan zadatak, ispostavilo se da to neće biti tako. Dragovoljac je odlično parirao favoriziranim domaćinima, koji su ih uspjeli slomiti tek u završnici utakmice. Što se tiče kupa, Osijek je favorit. No, Rudeš ove sezone ima vrlo visoke ciljeve, a utakmica protiv Osijeka vide kao priliku za dokazivanje.

Rudar Labin – Istra 1961 – domaćin je višegodišnji član 3.HNL Zapad, u kojoj trenutno zauzima 6. mjesto. U prošlom kolu trebali su igrati s Uljanikom, međutim taj dvoboj je odgođen. Istra je u 13. kolu HNL-a osvojila veliki bod na gostovanju u Maksimiru. To joj je ujedno i ogroman vjetar u leđa za nastavak sezone, a predstoji joj gostovanje u Labinu. Također, Istra je prošle sezone igrala u finalu ovog natjecanja te će to pokušati ponoviti. Jasno je da je Istra favorit u ovom susretu, no ne smiju ga shvatiti olako. Prošle sezone zamalo su se opekli kod Oriolika, koji je uz malo sreće mogao do iznenađenja. Žele li doći do četvrtfinala bez prevelikog stresa, Zeleno-žuti se ne smiju opustiti.

Ovoljetni prijelazni rok bio je jedan od najproduktivnijih u novijoj povijesti Hajduka. Klub je pojačan s nekoliko vrlo kvalitetnih nogometaša iz Hrvatske i inozemstva, a među njima je i Dario Melnjak. Riječ je o 28-godišnjem Varaždincu koji je prošlu sezonu proveo u turskom Rizesporu, a u posljednje dvije godine skupio je i osam nastupa za Vatrene. Vrlo dobre igre u Turskoj privukle su pozornost njihovih najjačih klubova. Premda je izgledalo da će Melnjak iz Riszespora otići u Fenerbache ili Bešiktaš, to se nije dogodilo. Kada se već činilo da će i ovu natjecateljsku sezonu provesti u redovima Rizespora, dogodio se veliki preokret. Naime, sredinom rujna obznanjeno je da je Dario Melnjak novi igrač Hajduka!

Tako je nakon Krovinovića, Livaje, Katića, Eleza i Vukovića među Bile stiglo još jedno poznato lice s HNL travnjaka. Za one koji ne znaju, Dario je u razdoblju od 2013.-2015. igrao za Slaven Belupo. Dobre igre u dresu Farmaceuta privukle su pozornost inozemnih klubova te je u veljači 2015. Melnjak potpisao za belgijski Lokeren. No, u njemu se nije naigrao. Nije se uspio izboriti za minutažu u klubu pa je ubrzo poslan na posudbu u Neftchi. U Azerbajdžanu je odigrao tek 10 utakmica, da bi se potom vratio u Slaven Belupo (ovaj put na posudbu). Za momčad iz Koprivnice ubilježio je 13 nastupa i jedan pogodak, nakon čega je prešao u slovenski Domžale. Tu je konačno proigrao. U 43 odigrana susreta upisao je 8 pogodaka, a kao nagrada za dobre prezentacije na travnjaku stigao je transfer u Rizespor. U Turskoj je proveo dvije i pol godine, tijekom kojih se ustalio u prvih 11 te postao jedna od najvažnijih igračkih karika kluba. Odlični nastupi u turskoj Super Ligi zamijećeni su i Hrvatskoj, pa je ubrzo stigao poziv Zlatka Dalića. Riječ je bila o okupljanju uoči prijateljske utakmice protiv Tunisa u Varaždinu. Bilo je to 11. lipnja 2019. Dario je u toj utakmici upisao debi za Vatrene. Sudbina je htjela da to bude baš u njegovom rodnom Varaždinu, zbog čega je bio posebno emotivan. Hrvatska je tu utakmica neočekivano izgubila 1:2, no s obzirom da je bila riječ o prijateljskom susretu, taj poraz nikakvu dramu. Na Melnjaku se vidjelo da igra pod dojmom (zbog ranije spomenutih razloga), te nije uspio pokazati ni polovicu svojih realnih mogućnosti. Međutim, već na sljedećoj utakmici pokazao je svu raskoš svog talenta. Bilo je to u rujnu 2019. kada je Hrvatska gostovala kod Francuske u sklopu 2. kola elitne skupine Lige nacija. To je ujedno bio i prvi okršaj tih reprezentacija nakon moskovskog finala Mundijala. Samim time, taj dvoboj se u Hrvatskoj čekao s velikim zanimanjem. Svima je još bilo „friško“ sjećanje na bolan poraz u finalu, pa su ljudi u Hrvatskoj ovu utakmicu vidjeli kao sjajnu priliku za revanš. Kada su sat i pol prije utakmice objavljene početne postave, svi u Hrvatskoj bili su nemalo iznenađeni. Naime, bekovski par Vatrenih činila su dvojica igrača za koje nitko nije ni sanjao da će započeti utakmicu. Bili su to Filip Uremović i Dario Melnjak! Obojica su odigrali fenomenalno, pogotovo u napadačkom dijelu. Hrvatska je odigrala vrlo dobru utakmicu, no na koncu je poražena s 4:2. Primili smo zaista jeftine golove i to uglavnom kroz samo srce obrane. Što reći osim da naš stoperski par kao nije došao na utakmicu. Iako je Hrvatska doživjela drugi uvjerljiv poraz u samo tri dana (prethodno je poražena s 4:1 u Portugalu), cjelokupni dojam bio je znatno bolji negoli u Portugalu. Melnjak je od 2019. do danas odigrao ukupno 8 utakmica za Vatrene, a posljednja je bila ona protiv Malte u ožujku ove godine. Od tada je „nestao“ s Dalićevog radara. Premda se očekivalo da će se naći na listi putnika za Euro (pogotovo nakon svega oko Borne Sose), to se nije dogodilo. Umjesto njega, u avion su ušli Borna Barišić i Domagoj Bradarić, kao i Joško Gvardiol, koji je polivalentan igrač i može pokriti više pozicija (i stopersku i bekovsku). Četiri mjeseca nakon završetka EP-a, Melnjakov status i dalje je nepromijenjen. Hrvatska je od Eura odigrala pet utakmica (nastavak kvalifikacija za SP u Kataru), a ulogu lijevih bočnih u njima su imali Barišić i Sosa.

Dario Melnjak u međuvremenu je napustio Rizespor i priključio se Hajduku. Taj transfer realiziran je sredinom rujna. Dario je tako dobio priliku za novi početak. Do sada je odigrao tek dvije utakmice za Hajduk, te je pokazao da će biti pravo pojačanje za Bile. Iako se još uvijek nije ustalio u prvih 11, vjerujem da će se to ubrzo promijeniti. Iskreno, pomalo mi je nevjerojatno da Melnjak grije klupu nauštrb Čoline. Istina, David je dobar igrač, a ujedno i hrvatski U-21 reprezentativac, no još uvijek nije u rangu Melnjaka. Svaka čast Čolini, ali Melnjak je u ovom trenutku ipak dimenzija više. K tome, Dario ima bogato inozemno iskustvo, a uz to je i povremeni reprezentativac. Dapače, povratak u HNL odlična je prilika da pokaže da i dalje ima kvalitetu za nacionalni dres. Sve što mu je potrebno je kontinuitet nastupa, koji trenutno nema. Međutim, ponavljam, vjerujem da će se i to uskoro promijeniti. Dario je fantastičan igrač i Hajduk je s njim na velikom dobitku. Nadam se da će i trener Gustafsson to prepoznati i da će Melnjak napokon dobiti priliku da pokaže koliko zapravo vrijedi.