Hrvatska U-21 reprezentacija uvjerljivom pobjedom protiv Litve na Aldo Drosini plasirala se na Euro u Sloveniji i Mađarskoj sljedeće godine. To će ujedno i biti i drugo uzastopno U-21 Europsko prvenstvo na kojem će Hrvatska sudjelovati, što je malu zemlju poput nas zaista veliki uspjeh. U netom završenom kvalifikacijskom ciklusu nagledali smo se svega i svačega: sjajnih pobjeda, ali i bolnih i neočekivanih poraza. No, kad se sve zbroji i oduzme, možemo biti itekako ponosni na ono što smo postigli, na činjenicu da su naši dečki opet među europskom elitom.

I ova generacija je, baš kao i ona prethodna koja je nastupila na Euru 2019., prepuna talenata. No, moramo biti maksimalno oprezni s bilo kakvim najavama i očekivanjima, jer nas dobrim dijelom i taj samouvjereni stav prije dvije godine koštao loše igre i istog takvog rezultata. Naime, na europskoj smotri u Italiji i San Marinu ždrijeb nam je dodijelio iznimno zahtjevnu skupinu s Rumunjskom, Francuskom i Engleskom. Skupinu smo završili sa smo jednim osvojenim bodom( 3-3 protiv Engleske), a više od samog posljednjeg mjesta u skupini brinula je činjenica da su samo dvojica iz naše udarne jedanaestorice odigrala na svom nivou, dok su svi ostali bili znatno lošiji nego li u kvalifikacijama. Na visini zadatka tako su jedino bili Vlašić i Brekalo, koji su i bili označeni kao naše najveće zvijezde u toj generaciji, te oni od kojih se u bliskoj budućnosti očekuje da budu „udarne igle“ A reprezentacije, a ubrzo su i to opravdali. Postavlja se pitanje što se dogodilo s ostalom devetoricom. Naime, svi oni su na svojim „leđima“ iznijeli kvalifikacijski ciklus, a plasman smo izborili isključivo zato što je do izražaja došlo zajedništvo, a ne individualna kvaliteta pojedinaca. Uspjeli smo kao ekipa, no umjesto da se tako prezentiramo i na Euru, došlo je do neshvatljivog pada u našoj igri. Velik dio krivice za to snosi Nenad Gračan, koji je očito dečke loše posložio, pa nisu ti igrači preko noći zaboravili igrati nogomet, a na momente su djelovali upravo tako. Dio krivice snose i igrači, jednostavno su djelovali pod dojmom velike scene na kojoj su se našli nakon dugo godina izbivanja. Također, izborniku zamjeram i to što je s popisa putnika za Euro izostavio i Tomu Bašića i Darka Nejašmića, dvojac koji je u veznoj liniji mogao dati golem doprinos. Toma je već tada bio dokazana klasa u francuskom Bordeauxu, dok je Nejašmić najperspektivniji igrač Hajduka. Uvjerena sam da bi njih dvojica uvelike pomogli Hrvatskoj da zablista na najjačoj sceni.

No, vratimo se mi u 2020. I ova aktualna generacija obiluje potencijalom, a dosta je igrača koji već igraju u inozemstvu, i to vrlo dobro( Moro, Sosa, Musa, Šemper, Vizinger). Uz njih, tu su i već svima nam dobro poznata HNL lica, bilo da je riječ je o već uhodanim asevima( Majer, Ivanušec, Nejašmić) ili o onim koji su tek ove skrenuli pozornost na sebe( Špikić, Kulenović). No, ni ovaj rezultat ne bi bilo moguće postići bez čovjeka koji je sve to odlično posložio i koji je, uz same igrače najviše zaslužan za još jedan veliki uspjeh našeg nogometa. Riječ je naravno, o Igoru Bišćanu, čovjeku koji je preuzeo momčad nakon poraza od Škotske na Šubićevcu u prvom kolu kvalifikacija za ovaj Euro. Uskočio je na mjesto izbornika u vrlo delikatnom trenutku, kada je atmosfera u reprezentacija bila narušena zbog lošeg nastupa na Euru 2019., te spomenutog uvodnog domaćeg poraza od Škota. Bišćan je u kratkom vremenu morao, prije svega psihički dignuti ekipu, jer nam je samopouzdanje bilo na iznimno niskim granama. K tome, vatru su dodatno „potpirivali“ pojedini mediji, pišući kako ova generacija nije ni sjena prethodne, te kako su snovi o nastupu još jednom velikom natjecanju praktički nestali već nakon prvog kola novog ciklusa. To je bilo u najmanju ruku žalosno, da ne upotrijebim još neku „težu“ riječ. Nevjerojatno je kako oni koji su ih tada prozivali olako zaboravljaju da su to sve vrlo mladi momci, koji čitajući takve natpise, mogu nepovratno „potonuti“. Da to ne bude tako, pobrinuo se Bišćan, koji je tu odigrao veliku psihološku ulogu, i naša igra se ubrzo preporodila. Uoči zadnja dva kola, Hrvatska je ovisila sama o sebi, trebale su joj dvije pobjede za osvajanje prvog mjesta u skupini. No, „poskliznuli“ smo se već na prvoj prepreci, te smo odigrali samo 2-2 na gostovanju kod Škotske. Hrvatska je vodila 0-2, no nepromišljenost Borne Sose ostavila nas je s desetoricom, a na kraju smo morali spašavati bod. Tako nam se uoči zadnjeg kola trebalo dosta toga poklopiti za plasman na Euro. Hrvatska je naravno, morala pobijediti Litvu, Škotska nije smjela dobiti u Grčkoj, a do tri boda nisu smjele ni Belgija kod BIH, ni Rumunjska kod kuće protiv Danske. No, sve je bilo upravo tako, i Hrvatska je ponovo među najboljim kontinentalnim reprezentacijama.

Ono što je još važnije je to da ovdje ima vrlo dobrog „materijala za A reprezentaciju, barem nekolicina ih već u bliskoj budućnost može zaigrati za Vatrene. Moro, Majer, Ivanušec, Šemper, Nejašmić, Sosa, Musa, Vušković, sve su to dečki koji imaju potencijala biti jaki Dalićevi aduti u budućnosti. No, neka se najprije dokažu na Europskom prvenstvu. To će im biti kruna dosadašnje karijere, a ujedno i dobra prilika da koliko su zapravo dobri i jesu li spremni za velike stvari u budućnosti.

Hrvatska malonogometna reprezentacija nije se uspjela kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u Litvi sljedeće godine. Izabranici Mate Stankovića u dva su susreta dodatnih kvalifikacija poraženi od selekcije Češke. Prva utakmica igrala se u Zadru. Hrvatska je bila bolja, no to nije uspjela kapitalizirati, te je na kraju završilo 2-2. Uzvrat se igrao tri dana kasnije u Brnu. Hrvatska je ponovno nadigrala Čehe, no ni tada, baš kao ni u Zadru, nije uspjela doći do pobjede. Regularni dio susreta završio je 2-2, te se otišlo u produžetke. Pred sam kraj drugih pet minuta, Dario Marinović i Kanjuh našli su se sami ispred češkog vratara, koji je nažalost obranio Marinovićev pokušaj loba. Kako ni nakon dva produžetka nije bilo promjene rezultata, pristupilo se izvođenju kaznenih udaraca. Tu su spretniji i sretniji bili domaćini, koji su promašili jedan šesterac manje od Hrvatske, te se plasirali na svjetsku smotru u Litvi.

Iako je i sam dolazak u play-off veliki uspjeh, dojam je da je Hrvatska s obzirom na igrački roster morala izbaciti Češku, koja ipak nije na našoj razini. Većina hrvatskih igrača igra u inozemstvu, a neki od njih u najjačim europskim ligama( Dario Marinović u Cartageni, Josip Suton igra za Meta Cataniu), dok češki malonogometaši igraju pretežno u njihovoj ligi. Nemojte krivo shvatiti, nipošto mi nije namjera podcjenjivati češko prvenstvo, no definitivno se igra slabijim intenzitetom nego li u primjerice Španjolskoj ili Italiji. Koliko god da im ide na ruku to što pretežno igraju u najboljim češkim klubovima, te su shodno tome i odlično uigrani, treba istaknuti da češki klubovi u Ligi prvaka ne kotiraju ništa bolje od hrvatskih, što znači da su nam lige tu negdje po kvaliteti. Kada bi pogledali unatrag nekoliko godina Hrvatska i Češka su redovito imale svoje predstavnike u elitnoj rundi lige prvaka. No, upravo je ta faza natjecanja i jednima i drugima teško premostiva prepreka, to je jednostavno trenutni limit za obje države. Upravo zato je činjenica da Hrvatska ima velik broj reprezentativaca koji igraju u inozemstvu, najbolje dočarava koliko je Hrvatska kvalitetnija od Češke. Mi imamo dva igrača top klase, koji mogu jednim potezom riješiti utakmicu. Riječ je o Marinoviću i Jelovčiću, igračima koji su već godinama nositelji igre hrvatske reprezentacije i koji su svoju kvalitetu nebrojenu puta dokazali i na najjačoj klupskoj kontinentalnoj sceni. Dario ordinira po lijevoj, a Franco po desnoj strani našeg napada, a obojica su sjajni dribleri koji jednim potezom mogu stvoriti višak i gurnuti nekog od suigrača u čistu priliku za postizanje pogotka. Obojica su genijalci s loptom, a ako pitate koji je bolji, za nijansu je to ipak Dario Marinović. On je ipak dimenzija više, nije samo igrač poteza, već je i vrlo inteligentan. Ne igra samo nogom, već i „glavom“, i to je ono po čemu je bolji od ostalih. Veliki hrvatski adut je i Tihomir Novak, kapetan i jedan od najiskusnijih igrača u reprezentaciji. Izuzetno je smiren i pouzdan igrač, nešto kao Milan Badelj u nogometu, samo bolja i modernija „verzija“ njega. Svojim velikim znanjem i iskustvom jedan od stupova naše reprezentacije, a iako je na zalasku karijere, još uvijek puno može pomoći Hrvatskoj. Važan „kotačić“ u igri naših je i Vedran Matošević, sjajni omaleni dribler koji također igra zapaženu ulogu u hrvatskoj reprezentaciji. Iako nije član startne petorke, može vrlo kvalitetno nadomjestiti Marinovića dok nije u igri. Na poziciji pivota također imamo „slatke“ brige. Prvi izbor Stankovića na toj poziciji je Luka Perić, malonogometaš slovenskog Dobovca. Riječ je o vrlo kvalitetnom pivotu, koji je sa Dobovcem igrao u Ligi prvaka, gdje su ostvarili zapažen rezultat plasiravši se u među 16 najboljih momčadi Europe. Dobovec je već godinama najbolji klub u Sloveniji, a uz Luku Perića, u svojim redovima imaju još dva naša reprezentativca, Tihomira Novaka i Vedrana Matoševića. Luka je odigrao vrlo zapaženu rolu u prvom dijelom kvalifikacija, kada je Hrvatska u Gospinom polju dočekala Rusiju, Azerbajdžan i Slovačku. Tada zbog ozljede nije bilo Marinovića, a jedan od naših najboljih igrača na tom turniru bio je Luka Perić. No, u uzvratu protiv Češke ispao je jedan od tragičara. Naime, propustio je veliku priliku koja je Hrvatskoj u konačnici mogla donijeti pobjedu. U jednoj akciji zatekao se sam ispred polupraznog gola, no bio je dosta iskosa, te se umjesto lake realizacije nažalost zapetljao i izgubio loptu. No, Luka je igračina i bilo bi nepošteno sasuti drvlje i kamenje po njemu, ili ga ne daj Bože prozivati kao jednog od krivaca za ispadanje. To se može dogoditi svakome, pa i puno boljim igračima od njega, pa i promašaji su sastavni dio sporta. Nadam se da ga to neće demoralizirati, već da će dignuti glavu i nastaviti igrati u formi u kakvoj je bio i u prvom dijelu kvalifikacija u Dubrovniku.

Osim Perića, Hrvatska ima još jednog fenomenalnog pivota, a riječ je o Dubrovčaninu Maru Đurašu. U susretima protiv Češke pokazao se kao „zlatna rezerva“. Ima sjajne fizičke predispozicije, ima vrlo dobru leđnu tehniku, može „okrenuti“ protivnika u sekundi. Upravo tako je postigao pogodak za 2-2 u Zadru, te omogućio Hrvatskoj remi uoči uzvrata. Maro je igrač snažnog, te vrlo preciznog udarca, te bi u narednim godinama trebao igrati važnu ulogu u hrvatskoj reprezentaciji. Da Hrvatska ima sjajnu perspektivu pokazali su i Matej Horvat, Luka Suton, Kristijan Postružin, Stjepan Perišić i Kristijan Čekol, od kojih također imamo velika očekivanja u budućnosti. Tu su i još neki koji iz raznoraznih razloga nisu kandidirali za ove utakmice( ozljede, Covid-19, nepozivanje), a koji bi s već ranije spomenutim mladim igračima, trebali „nositi“ igru Hrvatske u narednih deset-ak godina. Oni su: Josip Jurlina, Roko Burčul i Mateo Mužar. Uz igračku, i na vratarskoj poziciji smo odlično pokriveni. Tu su Žarko Luketin, Zoran Primić i Filip Bašković, a od onih koji čije vrijeme tek dolazi tu je Nikola Čizmić, član srebrne U-19 reprezentacije. U ovom trenutku, jedina promjena koja se treba dogoditi u hrvatskom futsalu je ona izbornička.

Mato Stanković učinio je velike stvari za naš futsal, a najveći uspjesi za kormilom reprezentacije ostat će mu polufinala Eura 2012. u Hrvatskoj, te četvrtfinale Eura 2014. u Belgiji. No, na ta dva uspjeha, nadovezalo se i nekoliko neuspjeha, pogotovo u posljednje vrijeme. Od trenutka kada je Stanković postao izbornik, Hrvatska se nije plasirala na nijedno Svjetsko prvenstvo, baš kao ni na Europsko prvenstvo 2018. Posebno bolan je bio poraz od Francuske u play-offu za Euro 2018. Hrvatska je odigrala 1-1 na gostovanju u Francuskoj, a u uzvratu u Dubrovniku smo dva puta vodili, no Francuzi su preokrenuli i prošli dalje. Sada se na to nadovezao i neodlazak na Mundijal u Litvi, mislim da je stvarno krajnje vrijeme za promjenu na klupi. Dapače, mislim da se to trebalo dogoditi još nakon spomenutog ispadanja od Francuske. No, Stanković je na račun prijašnjih zasluga dobio još jednu šansu, a sada je i nju prokockao. Ne kažem da je on jedini krivac za ovaj posljednji neuspjeh, no evidentno da je sinergija između izbornika i igrača lošija nego proteklih godina, te se samim time njegov odlazak nameće kao logično rješenje. Ukoliko se to dogodi, osobno bih na mjestu novog izbornika voljela vidjeti Duju Maretića ili Antuna Bačića, mladi trenerski dvojac koji na klupama Olmissuma i Splita rade fantastičan posao.

Tekuća godina po mnogočemu je čudna i specifična, bilo da je riječ o svakodnevnom životu ili sportskim događanjima. Na proljeće je cijeli svijet neko vrijeme bio u karanteni, neki više, neki manje. Sukladno tomu brojna su sportska događanja bila odgođena, a neka od njih čak i otkazana. No, dolaskom ljeta sportovi su se ponovno aktivirali, pa tako i tenis. Na teren su se prvo vratile djevojke, a deset-ak dana kasnije, to isto su učinili i dečki. Povratak igranju nakon pet mjeseci pauze nikome nije bio jednostavan. Tenis je u post-korona eri obilovao iznenađenjima, te su se pod svjetlima reflektora neočekivano našli neki koji su široj javnosti do tad bili potpuni anonimusi. Jedan takav je i Norbert Gombos, tridesetogodišnji Slovak koji je do prije nekoliko mjeseci igrao isključivo challengere.

Godinu je otvorio odlično, u kvalifikacijama Australian Opena povezao je tri pobjede, te tako izborio nastup u glavnom turniru prvog Grand Slama sezone. U prvom kolu odigrao je vrlo tijesan meč u pet setova protiv španjolskog "wunderkinda" Alejandra Davidovicha Fokine, no u konačnici je poražen. Do prisilne pauze odigrao je još tri turnira, dva challengera i jedan ATP turnir, a upravo na najvišoj razini ostvario najbolji rezultat. U prvom kolu Montpellera izbacio je favoriziranog Pabla Carrena Bustu, da bi u osmini finala eliminirao Finca Emila Ruusuvuoria. Četvrtfinale mu je donijelo ogled s Gael Monfilsom. To je za Gombosa ipak bio pretežak zadatak, te je poražen u dva lagana seta. Nastavak sezone otvorio je na turniru u Cincinnatiju( koji se, zbog epidemiološke situacije održao u New Yorku), gdje je uspješno prošao dva kola kvalifikacija, no više od toga ipak nije mogao. U meču prvog kola bolji od njega bio je mađarski tenisač Marton Fucsovics. Dobre igre u 2020. godini omogućile su mu izravan plasman u glavni ždrijeb Us Opena, a da je njegova forma u uzlaznoj putanji dokazao je na terenima Flushing Meadowsa. U prvom kolu čekao ga je dvoboj s vrlo dobrim Moldavcem Radu Albotom, a Gombos je slavio iznenađujuće lako. U drugom kolu protivnik mu je bio naš Marin Čilić, koji ga je i zaustavio, ali znatno teže od očekivanog. No, unatoč porazu, taj meč je „dao krila“ Gombosu, te mu ulio samopouzdanje i vjeru u vlastite mogućnosti. Da je tomu tako, potvrdilo se tri tjedna kasnije na Roland Garrosu, koji se po prvi put u povijesti održao u krajem rujna. Uobičajeni „kasnoproljetni“ turnir, privremeno je postao „jesenski“, što mnogim igračima nije odgovaralo. Naime, uvjeti za igru bili su iznimno teški, temperatura je bila izrazito niska, a prvih nekoliko dana učestalo je padala jaka kiša. Takvi uvjeti doveli su do ispadanja nekih renomiranih imena, a to je vješto iskoristila nekolicina igrača izvan top 100. Tako se dogodilo da se u trećem kolu ovog turnira našlo čak devet tenisača koji nisu među najboljih 100 na ATP ljestvici, a jedan od njih bio je i Norbert Gombos. Nažalost, u prvom kolu je bio koban za našeg Bornu Ćorića, čime je dokazao da u Pariz nije došao turistički. Uz to, „pomazila“ ga je i sreća, pa je u drugom kolu za protivnika dobio protivnika po mjeri, Austrijanca Rodionova. Naime, Rodionov je na startu turnira kreirao veliko iznenađenje, te je u prvom kolu nakon velike drame u pet setova izbacio domaću uzdanicu Jeremy-ija Chardy-ija. Gombos je objeručke iskoristio ponuđenu priliku, te je u četiri seta izborio po prvi put u karijeri izborio plasman u treće kolo nekog Grand Slama. Tu ga je čekao sjajni zemljaš Diego Schwartzman, preko kojeg jednostavno nije mogao. Dramatičan je bio samo prvi set, koji je Diego rješio tek u tie-breaku. Nakon Roland Garrosa, Gombos je nanizao dva poraza u prvom kolu, najprije od Nagala u Koelnu, potom i od Rubleva u Beču. Možda i svoj najbolji ovosezonski turnir odigrao je na ATP Mastersu u Parizu, koji je još uvijek u tijeku. Naime, u turnir je krenuo iz kvalifikacija, koje je rješio u svoju korist pobjedama nad Cuevasom i Albotom, no to je bio tek početak njegovih sjajnih izdanja u Bercy-iju. U prvom kolu svladao je Marca Cecchinata, a u drugom je ostvario možda i najveću pobjedu karijere, svladavši odličnog Belgijca Davida Goffina! To je bilo najveće iznenađenje turnira, što dovoljno govori kakav je podvig Slovak napravio. U osmini finala čekao je Pablo Carreno Busta, koji mu se revanširao za poraz u prvom kolu Montpellera u veljači.

Kad se malo bolje sagledaju njegovi nastupi, ostaje dojam da je Gombos igrač koji vrijedi više nego li to ljestvica pokazuje, no ostaje pitanje može li igrati dobro u kontinuitetu. Ove godine imao je svakakvih izdanja, od velikih „skalpova“ do glatkih poraza, pa ostaje za vidjeti koje je njegovo pravo lice. Iako ima već 30 godina na leđima, to apsolutno ništa ne znači. Ne pokažu svi najbolje od sebe u ranoj fazi karijere, neki tek na njenom zalasku pokažu ono najbolje od sebe. Na neki način Pariz postaje " njegov grad“, jer je tu pokazao svoju najbolju igru, najprije na zemlji, a potom i na tvrdoj podlozi. Hoće li ta igra postati njegov standard, ili će biti kao „ptica“ lutalica koja tek ponekad „svrati“ u elitu, vrijeme će pokazati.

Do sada ste zasigurno puno puta čuli kako su neki poznati sportaši u djetinjstvu trenirali npr. rukomet, da bi kasnije ostvarili karijeru u nekom sasvim drugom sportu. Također, vjerujem da ste čuli i da netko paralelno igra vrlo bliska sporta, kao npr. nogomet i futsal. No, jeste li ikada čuli da netko istodobno nastupa u dva potpuno različita sporta? Upravo takav je Leo Bogdanović, mladi Dubrovčanin koji istovremeno gradi karijeru u futsalu i vaterpolu.

Leo je dokapetan momčadi Bellevue Croduxa, koja je u posljednje tri godine čak dva puta bila na tronu hrvatske 1.B lige. Ombli se priključio netom prije početka sezone 2019./2020., koja je za Omblu bila prva povijesna u drugoligaškom društvu. No, to mu nije bio prvi dodir sa futsalom. Naime, prije dolaska u Omblu neko je vrijeme nastupao za Dubu Konavosku, dubrovačkog županijskog ligaša, koji je jednu sezonu čak proveo i u 2.HMNL Jug. Unatoč transferu u Omblu, Leo nije odustao od vaterpola te ga i dalje aktivno igra, i to vrlo dobro. Neizostavan je „kotačić“ Bellevue Croduxa, a jednako dobro se snalazi i na malonogometnom terenu. Leo je vrlo brzo postao jedan od najvažnijih igrača Dubrovčana, te je Ombla u njemu dobila veliko pojačanje.

Ovaj dečko je svima pokazao da se uz trud, rad, te odličnu organizaciju vremena, sve može postići, te bi njegov primjer trebali slijediti svi mladi sportaši koji u sličnoj situaciji, a u nedoumici su. Iako je život između bazena i parketa zahtjevan i iscrpljujući, Leo je dokazao da uz volju i htjenje, te naravno veliku ljubav prema sportu, ništa nije nemoguće.