Hrvatska malonogometna reprezentacija nije se uspjela kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u Litvi sljedeće godine. Izabranici Mate Stankovića u dva su susreta dodatnih kvalifikacija poraženi od selekcije Češke. Prva utakmica igrala se u Zadru. Hrvatska je bila bolja, no to nije uspjela kapitalizirati, te je na kraju završilo 2-2. Uzvrat se igrao tri dana kasnije u Brnu. Hrvatska je ponovno nadigrala Čehe, no ni tada, baš kao ni u Zadru, nije uspjela doći do pobjede. Regularni dio susreta završio je 2-2, te se otišlo u produžetke. Pred sam kraj drugih pet minuta, Dario Marinović i Kanjuh našli su se sami ispred češkog vratara, koji je nažalost obranio Marinovićev pokušaj loba. Kako ni nakon dva produžetka nije bilo promjene rezultata, pristupilo se izvođenju kaznenih udaraca. Tu su spretniji i sretniji bili domaćini, koji su promašili jedan šesterac manje od Hrvatske, te se plasirali na svjetsku smotru u Litvi.
Iako je i sam dolazak u play-off veliki uspjeh, dojam je da je Hrvatska s obzirom na igrački roster morala izbaciti Češku, koja ipak nije na našoj razini. Većina hrvatskih igrača igra u inozemstvu, a neki od njih u najjačim europskim ligama( Dario Marinović u Cartageni, Josip Suton igra za Meta Cataniu), dok češki malonogometaši igraju pretežno u njihovoj ligi. Nemojte krivo shvatiti, nipošto mi nije namjera podcjenjivati češko prvenstvo, no definitivno se igra slabijim intenzitetom nego li u primjerice Španjolskoj ili Italiji. Koliko god da im ide na ruku to što pretežno igraju u najboljim češkim klubovima, te su shodno tome i odlično uigrani, treba istaknuti da češki klubovi u Ligi prvaka ne kotiraju ništa bolje od hrvatskih, što znači da su nam lige tu negdje po kvaliteti. Kada bi pogledali unatrag nekoliko godina Hrvatska i Češka su redovito imale svoje predstavnike u elitnoj rundi lige prvaka. No, upravo je ta faza natjecanja i jednima i drugima teško premostiva prepreka, to je jednostavno trenutni limit za obje države. Upravo zato je činjenica da Hrvatska ima velik broj reprezentativaca koji igraju u inozemstvu, najbolje dočarava koliko je Hrvatska kvalitetnija od Češke. Mi imamo dva igrača top klase, koji mogu jednim potezom riješiti utakmicu. Riječ je o Marinoviću i Jelovčiću, igračima koji su već godinama nositelji igre hrvatske reprezentacije i koji su svoju kvalitetu nebrojenu puta dokazali i na najjačoj klupskoj kontinentalnoj sceni. Dario ordinira po lijevoj, a Franco po desnoj strani našeg napada, a obojica su sjajni dribleri koji jednim potezom mogu stvoriti višak i gurnuti nekog od suigrača u čistu priliku za postizanje pogotka. Obojica su genijalci s loptom, a ako pitate koji je bolji, za nijansu je to ipak Dario Marinović. On je ipak dimenzija više, nije samo igrač poteza, već je i vrlo inteligentan. Ne igra samo nogom, već i „glavom“, i to je ono po čemu je bolji od ostalih. Veliki hrvatski adut je i Tihomir Novak, kapetan i jedan od najiskusnijih igrača u reprezentaciji. Izuzetno je smiren i pouzdan igrač, nešto kao Milan Badelj u nogometu, samo bolja i modernija „verzija“ njega. Svojim velikim znanjem i iskustvom jedan od stupova naše reprezentacije, a iako je na zalasku karijere, još uvijek puno može pomoći Hrvatskoj. Važan „kotačić“ u igri naših je i Vedran Matošević, sjajni omaleni dribler koji također igra zapaženu ulogu u hrvatskoj reprezentaciji. Iako nije član startne petorke, može vrlo kvalitetno nadomjestiti Marinovića dok nije u igri. Na poziciji pivota također imamo „slatke“ brige. Prvi izbor Stankovića na toj poziciji je Luka Perić, malonogometaš slovenskog Dobovca. Riječ je o vrlo kvalitetnom pivotu, koji je sa Dobovcem igrao u Ligi prvaka, gdje su ostvarili zapažen rezultat plasiravši se u među 16 najboljih momčadi Europe. Dobovec je već godinama najbolji klub u Sloveniji, a uz Luku Perića, u svojim redovima imaju još dva naša reprezentativca, Tihomira Novaka i Vedrana Matoševića. Luka je odigrao vrlo zapaženu rolu u prvom dijelom kvalifikacija, kada je Hrvatska u Gospinom polju dočekala Rusiju, Azerbajdžan i Slovačku. Tada zbog ozljede nije bilo Marinovića, a jedan od naših najboljih igrača na tom turniru bio je Luka Perić. No, u uzvratu protiv Češke ispao je jedan od tragičara. Naime, propustio je veliku priliku koja je Hrvatskoj u konačnici mogla donijeti pobjedu. U jednoj akciji zatekao se sam ispred polupraznog gola, no bio je dosta iskosa, te se umjesto lake realizacije nažalost zapetljao i izgubio loptu. No, Luka je igračina i bilo bi nepošteno sasuti drvlje i kamenje po njemu, ili ga ne daj Bože prozivati kao jednog od krivaca za ispadanje. To se može dogoditi svakome, pa i puno boljim igračima od njega, pa i promašaji su sastavni dio sporta. Nadam se da ga to neće demoralizirati, već da će dignuti glavu i nastaviti igrati u formi u kakvoj je bio i u prvom dijelu kvalifikacija u Dubrovniku.
Osim Perića, Hrvatska ima još jednog fenomenalnog pivota, a riječ je o Dubrovčaninu Maru Đurašu. U susretima protiv Češke pokazao se kao „zlatna rezerva“. Ima sjajne fizičke predispozicije, ima vrlo dobru leđnu tehniku, može „okrenuti“ protivnika u sekundi. Upravo tako je postigao pogodak za 2-2 u Zadru, te omogućio Hrvatskoj remi uoči uzvrata. Maro je igrač snažnog, te vrlo preciznog udarca, te bi u narednim godinama trebao igrati važnu ulogu u hrvatskoj reprezentaciji. Da Hrvatska ima sjajnu perspektivu pokazali su i Matej Horvat, Luka Suton, Kristijan Postružin, Stjepan Perišić i Kristijan Čekol, od kojih također imamo velika očekivanja u budućnosti. Tu su i još neki koji iz raznoraznih razloga nisu kandidirali za ove utakmice( ozljede, Covid-19, nepozivanje), a koji bi s već ranije spomenutim mladim igračima, trebali „nositi“ igru Hrvatske u narednih deset-ak godina. Oni su: Josip Jurlina, Roko Burčul i Mateo Mužar. Uz igračku, i na vratarskoj poziciji smo odlično pokriveni. Tu su Žarko Luketin, Zoran Primić i Filip Bašković, a od onih koji čije vrijeme tek dolazi tu je Nikola Čizmić, član srebrne U-19 reprezentacije. U ovom trenutku, jedina promjena koja se treba dogoditi u hrvatskom futsalu je ona izbornička.
Mato Stanković učinio je velike stvari za naš futsal, a najveći uspjesi za kormilom reprezentacije ostat će mu polufinala Eura 2012. u Hrvatskoj, te četvrtfinale Eura 2014. u Belgiji. No, na ta dva uspjeha, nadovezalo se i nekoliko neuspjeha, pogotovo u posljednje vrijeme. Od trenutka kada je Stanković postao izbornik, Hrvatska se nije plasirala na nijedno Svjetsko prvenstvo, baš kao ni na Europsko prvenstvo 2018. Posebno bolan je bio poraz od Francuske u play-offu za Euro 2018. Hrvatska je odigrala 1-1 na gostovanju u Francuskoj, a u uzvratu u Dubrovniku smo dva puta vodili, no Francuzi su preokrenuli i prošli dalje. Sada se na to nadovezao i neodlazak na Mundijal u Litvi, mislim da je stvarno krajnje vrijeme za promjenu na klupi. Dapače, mislim da se to trebalo dogoditi još nakon spomenutog ispadanja od Francuske. No, Stanković je na račun prijašnjih zasluga dobio još jednu šansu, a sada je i nju prokockao. Ne kažem da je on jedini krivac za ovaj posljednji neuspjeh, no evidentno da je sinergija između izbornika i igrača lošija nego proteklih godina, te se samim time njegov odlazak nameće kao logično rješenje. Ukoliko se to dogodi, osobno bih na mjestu novog izbornika voljela vidjeti Duju Maretića ili Antuna Bačića, mladi trenerski dvojac koji na klupama Olmissuma i Splita rade fantastičan posao.
Post je objavljen 13.11.2020. u 17:05 sati.