Rukometaši našičkog Nexea danas igraju uzvratni susret EHF Europske lige. U prvoj utakmici Gromovi s Krndije gostovali su kod danskog Bjerringbro/Silkeborga, na kojem su upisali uvjerljiv poraz (33:27). Našičani će tako morati odigrati vrhunsku utakmicu žele li i ove jeseni igrati u europskoj skupini.

Slavonski klub ovo ljeto je prošao kroz velike promjene u igračkom kadru. Naime, momčad Branka Tamšea napustila su četvorica igrača: Marko Mrđenović, Albin Eter, Marko Buvinić i Tomi Vozab. Prva dvojica završila su svoju igračku karijeru, dok će Marko Buvinić i Tomi Vozab karijeru nastaviti u drugim sredinama. No, ništa manje prometno nije bilo ni po pitanju dolazaka. U Našice su stigli Miha Kavčić (pivot), Luka Moslavac (lijevi vanjski), Karlo Godec (lijevo krilo), te Andraž Velkvarh (srednji vanjski) i Predrag Vejin (desni vanjski). Iako zvučni paradoksalno, rukometaši Nexea novu sezonu otvorili su na završnici prošlosezonskog izdanja SEHA lige! Koronavirus potpuno je poremetio raspored regionalne lige, pa su je tako Final four odigran prije nešto manje od mjesec dana. Nexe je svoj put završio u četvrtfinalu, u kojem je eliminiran od Veszprema. Premda su Mađari već godinama u samom vrhu europskog rukometa, za prolazak dalje dobrano su se namučili. Našičani su pružili fenomenalan otpor, te na kraju umalo kreirali senzaciju. Ipak, u završnici im je pala koncentracija, što je iskusna ekipa poput Veszprema znalački iskoristila. Nedugo potom, pred Gromovima je bio novi izazov – 1. pretkolo EHF Europske lige. Na putu do play-offa stajala im je poljska Grupa Azoty Unia Tarnow. Nexe je u tom susretu slovio kao favorit, što je na kraju i potvrdio. Prva utakmica igrala se u Poljskoj, a Nexe je slavio 28-33. Tjedan dana kasnije isti protivnici sučelili su se u Našicama, u kojima su Gromovi upisali još jednu pobjedu (32-28). Eliminacijom Grupe Azoty Nexe je došao na korak do grupne faze EHF Europske lige. Kao što sam ranije spomenula, ždrijeb im je donio danski Bjerringbro/Silkeborg. Znalo se da će pred Tamšeovim momcima biti težak zadatak, no mislim da se ovako uvjerljivom porazu nitko nije nadao. Istina, danski klubovi igraju znatno brži rukomet od hrvatskih, ali to se oduvijek zna i sukladno tome se priprema taktika (a Nexe se očito nije držalo toga) . U takvim situacijama najvažnije je ne dopustiti im brzi protok lopte i onemogućiti da krenu u realizaciju napada nakon svega nekoliko sekundi. Ako to uspijete, napravili ste veliki dio posla. Što se tiče prve utakmice u Danskoj, Našičani su odlično ušli u utakmicu te sve do pred kraj poluvremena vodili 2-3 razlike. Međutim, u samoj završnici prvog dijela upali su u „crnu rupu“, te Silkeborg preokreće i na predah odlazi s 10-7. U drugom poluvremenu Danci su rutinski kontrolirali utakmicu, te na kraju još i povećali svoju prednost. Najbolji u redovima Nexea bio je Halil Jaganjac koji je postigao 10 pogodaka.

Pred Gromovima je sada jako težak zadatak. Žele li napraviti čudo i plasirati se skupinu morat će odigrati svoju najbolju utakmicu još od one povijesne pobjede nad Füchse Berlinom. Obrana treba biti čvrsta kao stijena, a napad brz i eksplozivan. Također, bilo bi vrlo važno postići što više „lakih“ golova (na nepostavljenu obranu protivnika). Nexe definitivno ima kvalutetu za borbu sa Silkeborgom, no to tek treba potvrditi na parketu.

Jučer je započelo 12. izdanje Malog Zmaja, jednog od najvećih omladinskih nogometnih turnira u Hrvatskoj. Turnir se održava od 23. do 26. rujna, a utakmice se igraju na terenima GSC Makarska te na tučepskoj Slatini. Na turniru sudjeluju 43 ekipe iz Hrvatske i regije, a natjecat će se u dvije kategorije: U-11 i U-14.

U konkurenciji mlađih pionira (U-11) snastupa 25 momčadi, koje su podijeljene u šest skupina. U grupi A smješteni su: Hajduk, Zmaj Crveni, Pauk i Arbanasi, dok skupinu B čine: Dinamo, Vukovar 1991, Joso Bego i Posavje A. U grupi C nalaze se: Zadar, Ilirija 1911 Bijeli, Jadran LP i Osijek, a u skupini D su: Posavje B, Stari Aerodrom, Neretva, Novalja, te Ilirija 1911 Zeleni. Preostale dvije skupine čine: Zmaj Bijeli, Croatia Zmijavci, Glavice 1946 i Rudar Labin (grupa E), te Jadran Kaštel Sućurac, Adriatic, Dubrava Tim Kabel i Urania.

Kategorija pionira obuhvaća četiri skupine u kojima je smješteno 18 ekipa. Grupu A čine: Hajduk, Stari Aerodrom B, Zmaj i Kustošija, dok su u skupini B Stari Aerodrom A, Dinamo 2009., Neretva i Uljanik. Grupe C I D sastoje se od pet momčadi, a u njima nastupaju: Jadran Tučepi, Rijeka, Arbanasi, Adriatic i Ilirija 1911 (C), te Talent, Abeceda, Osijek, Dubrava Tim Kabel i Rudar Labin.

Makarski turnir jedan je od najvećih i najpoznatijih, ne samo u Hrvatskoj, već i na Balkanu. Iz godine u godinu na njemu sudjeluje sve veći broj djece, čime sami turnir postaje sve popularniji. Vrijednost ovog projekta prepoznao je i HNTV, u čijem ćete programu moći pratiti finalne utakmice u obje kategorije.

Pandemija koronavirusa unijela je veliku pomutnju u svijet sporta. Zbog pojave Covida-19 odgođen je čitav niz sportskih manifestacija, a u tu skupinu spada i Svjetsko prvenstvo u futsalu. Prvotni termin bio je rujan 2020., no na kraju je sve prolongirano za godinu dana kasnije. Kako god bilo, najvažnije je da je napokon krenulo. Svjetsko prvenstvo održava se u Litvi, a na njemu se natječu 24 reprezentacije podijeljene u šest skupina. Nažalost, Hrvatska nije izborila plasman na litavski Mundijal (poraz od Češke u play-offu). No, što je, tu je. Vratimo se aktualnom prvenstvu. Prije dva dana okončano je natjecanje po skupinama, a plasman dalje izborilo je 16 reprezentacija (po dvije najbolje iz svake skupine, te četiri najbolja trećeplasirana). Danas počinje nokaut faza, koja će nam sigurna sam, ponuditi pregršt zanimljivih dvoboja.

Parovi osmine finala su : Venezuela- Maroko, Brazil-Japan, Rusija-Vijetnam, Argentina-Paragvaj, Španjolska-Češka, Portugal-Srbija, Uzbekistan-Iran i Kazahstan-Tajland. Danas su na rasporedu dva dvoboja: Rusija-Vijetnam i Venezuela-Maroko. U ogledu Rusije i Vijetnama ne bi trebalo biti velike napetosti. Rusija je ponajbolja europska reprezentacija, a to želi potvrditi i u ovom dvoboju. Vijetnam je pak napravio odličan rezultat plasmanom u nokaut fazu, dok bi sve više od toga bila senzacija. Drugi susret dana nudi puno više neizvjesnosti. Malonogometaši Venezuele završili su kao drugi u skupini A, baš kao i Maroko u skupini C. No, Venezuela je u konačnici imala identičan broj bodova kao i prvoplasirani Kazahstan, koji je već godinama u vrhu europskog futsala. Samim time, evidentno je da će Venecuelanci imati što za reći i u nastavku natjecanja. Maroko je na putu do osmine finala ostvario jednu pobjedu (protiv Salomonskih otoka) i dva remija (protiv Tajlanda i Portugala). S pet osvojenih bodova zauzeli su drugu poziciju, odmah iza Portugala koji ih je upisao sedam. Činjenica da su u ogledu s favoriziranim Portugalcima ostali neporaženi zasigurno će im dati krila za nastavak natjecanja, koje ne misle okončati već na prvoj „stepenici“ drugog kruga.

Četvrtak nam donosi još tri utakmice. U borbi za četvrtfinale sastat će se Argentina i Paragvaj, Brazil i Japan te Tajland i Kazahstan. Svima koji prate futsal jasno je da je Brazil izraziti favorit u ogledu s Japanom, kao i jedan od kandidata za zlatnu medalju. Velike neizvjesnosti ne bi trebalo biti ni u dvoboju Argentine i Paragvaja. Aktualni svjetski prvaci (Argentina) veliki su favoriti u južnoameričkom ogledu, te bi sve osim njihove pobjede bilo iznenađenje. Prilično jasna je i situacija u susretu Kazahstana i Tajlanda. Ranije sam spomenula da su Kazahstanci već godinama u vrhu kontinentalnog futsala i sigurno se ne misle zadovoljiti činjenicom da su izborili osminu finala. S druge strane, Tajland će dati sve od sebe da im pomrsi račune, no realno, sam prolazak grupe za njih je odličan uspjeh.

Osmina finala završava u petak, kada su na rasporedu posljednja tri susreta. Prvi je na redu azijski dvoboj između Irana i Uzbekistana. Nešto kasnije na parket će istrčati malonogometaši Srbije i Portugala te Španjolske i Češke. Malonogometaši Irana na posljednjem SP-u osvojili su brončanu medalju, a slične (ili još veće) planove imaju i sada. Na putu do tog cilja stoji im Uzbekistan, koji im istini za volju ne bi trebao stvarati previše problema. Obje reprezentacije grupnu fazu završili su kao drugoplasirani, no Iran je imao znatno zahtjevniji posao do Uzbekistana. Naime, u skupini F bili su Iran, Argentina, Srbija i SAD, dok su u grupi B bili Rusija, Uzbekistan, Gvatemala i Egipat. K tome, Iran je dobrano namučio branitelja naslova, doživjevši tek minimalni poraz. Dvoboj Portugala i Srbije mogao bi biti vrlo zanimljiv. Portugal već dugi niz godina spada u 3-4 najbolje europske reprezentacije, a u tom ritmu žele i nastaviti. Uz to, na posljednjem SP-u morali su se zadovoljiti s „drvenom medaljom“, što im je dodatni motiv. Srbija je ostvarila svoj primarni cilj, a pokušat će otići i korak dalje. To im neće biti nimalo lako, no ne treba ih unaprijed otpisati. Osminu finala zaključit će susret Španjolske i Češke, a sve osim pobjede Španjolske bilo bi veliko iznenađenje. Česima je i sam plasman na SP izniman uspjeh, a prolazak skupine dodatno ih je zadovoljio. Španjolci pak kao i uvijek pucaju na najveće domete. Višestruki europski prvaci sada žele i svjetsko zlato i dat će sve od sebe da ga napokon i osvoje.

Eto, to je moj komentar parova osmine finala. Naravno, sve navedeno je samo stanje „na papiru“. Teren je nešto sasvim drugo i kad lopta krene s centra, ništa nije nemoguće.

Znamo da je hrvatska muška odbojkaška reprezentacija daleko od kontinentalne, a samim time i svjetske elite. Zapravo, sam plasman na neko veliko natjecanje smatra se velikim uspjehom hrvatskih odbojkaša. Jedno takvo upravo je u tijeku, a Hrvatska je plasmanom u osminu finala ostvarila povijesni uspjeh (upravo je u toj fazi natjecanja eliminirana od Slovenije). Hrvatska u svojim redovima možda nema igrača svjetske klase, ali zato je jedan Hrvat ostavio duboki trag u dresu talijanske reprezentacije. Riječ je o Draganu Travici, rođenom Zagrepčaninu čije je roditelje nedugo nakon njegovog rođenja put odveo s druge strane Jadrana. Kao uvertiru u današnje finale Slovenije i Italije, odlučila sam napisati tekst o ovom fantastičnom odbojkašu koji je postao ikona talijanske odbojke.

Njegov otac Ljubomir također je proslavljeni košarkaš, koji je svojevremeno nastupao i za zagrebačku Mladost. U drugoj polovici 80-tih njegov otac odlazi u Italiju, u kojoj je nastupao za renomirane klubove poput Petrarce, Modene i Difa. Njegovim stopama ubrzo je krenuo i njegov sin, koji se 2000. priključio juniorskoj momčadi Sisleya iz Trevisa. Odmah je bilo evidentno da je riječ o iznimno darovitom igraču, pred kojim je velika karijera. U razdoblju od 2002. do 2005. Dragan je nastupao za dva Pallavola, onoga iz Falconara, kao i onoga iz Moderne. Tijekom sezone 2005./2006. Travica je igrao za Reim iz Crema, da bi nekoliko mjeseci kasnije postao igrač milanskog Sparklinga. U njemu je proveo dvije godine, tijekom kojih je dobio i prvi poziv u talijansku reprezentaciju. Bilo je to 2007., kada je imao tek malo manje od 21 godine. S Italijom je ostvario nekoliko fantastičnih rezultata, od kojih su najvažniji europsko srebro 2011., te olimpijska bronca 2012. Također, iste godine osvojio je naslov prvaka Italije s Lube Maceratom, čime će 2012. ostati možda i najuspješnija godina u njegovoj karijeri. Posebne uspomene vežu ga uz ranije spomenuti Euro 2011., na kojem je proglašen za najboljeg obrambenog igrača prvenstva. Dvije godine nakon prvog, stiglo je i drugo europsko srebro za Italiju i Travicu. Što se tiče njegove klupske karijere, osim u Italiji, igrao je i u Rusiji (Belogorie Belogorod), Turskoj (Halkbank Ankara) te Iranu (Shahrdari Urmia). Također, u svojim vitrinama ima i dvije bronce iz Svjetske lige. Što se tiče njegove klupske karijere, osim u Italiji, igrao je i u Rusiji (Belogorie Belogorod), Turskoj (Halkbank Ankara) te Iranu (Shahrdari Urmia). Danas je član talijanske Sir Safety Perugie, za koju nastupa od 2020.

Dragan je bio poznat kao izrazito smiren i staložen igrač, koji igra „glavom“. Njegova je odbojka bila lijepa za oko, te ga je publika obožavala gledati. Izvan terena također je jednostavan dečko, koji nije od prevelikih riječi. Premda je vrlo rano stekao igračku afirmaciju i dospio među najbolje, Dragan je i dalje čvrsto na zemlji, svjestan da ništa ne pada s neba, već da je za biti vrhunski sportaš neophodan mukotrpan rad. Iznimno je ponosan na sve što je do sada ostvario, pogotovo znajući da je sve postigao vlastitim trudom i zalaganjem. Činjenica da mu je otac bio poznati odbojkaš bila mu je samo dodatan uteg, te je morao biti duplo bolji od svojih suigrača kako bi zaslužio mjesto u ekipi. U tome je i uspio, te je postao jedan od najboljih talijanskih odbojkaša 21. stoljeća.

Beatrice Vio rodila se u Italiji 04.03.1997. Premda joj je puno ime Beatrice Maria Adelaide Marzia Vio, najpoznatije je po nadimku Bebe. Tijekom djetinjstva imala je tri strasti: školu, izviđaštvo i mačevanje. U ovaj sport „zaljubila“ se već u ranoj životnoj dobi, a ubrzo je pokazala da je u istome itekako vješta.

No, kada je navršila 11 godina, dobila je meningitis. Riječ je o vrlo opasnoj bolesti koja napada mozak i leđnu moždinu. U bolnicu je dovedena u jako lošem stanju, bilo je upitno hoće li uopće preživjeti. Kako bi je spasili, liječnici su joj morali amputirati obje noge i podlaktice. Nakon više od 100 dana rehabilitacije, Bebe je otpuštena iz bolnice. Unatoč svemu što je doživjela, na umu joj je i dalje bila samo jedna stvar - vratiti se mačevanju. Prijatelji i poznanici govorili su joj da je to praktički nemoguća misija, no Bebe se nije obazirala na njihove komentare. Dapače, ubrzo je skovala plan. Da bi se uopće mogla ponovno baviti sportom, najprije je morala savladati osnovne životne potrepštine. Nakon što je iznova naučila hodati i vršiti osobnu higijenu, bila je spremna za povratak mačevanju. Pričvrstila je floret na ruku i ponovno počela trenirati. S obzirom na to da je bila jedina mačevateljica bez ruku i nogu, mogla je pronaći tehniku koja će funkcionirati. Nakon nekog vremena napokon je uslijedilo i prvo natjecanje. Beatricine trenerice bile su Federica Berton i Alice Esposito, dvije ponajbolje talijanske stručnjakinje.

Dvije godine nakon povrataka natjecanjima, Beatrice je ukazana najveća moguća čast u svijetu sporta. Naime, više od 1000 ljudi potpisalo je online kampanju da upravo ona upali olimpijski plamen na otvaranju Paraolimpijskih igara u Londonu 2012.! Inicijativa je ubrzo rodila plodom, a Vio taj dan zasigurno nikada neće zaboraviti. Godinu dana kasnije, Vio je još jednom pokazala svu raskoš svog talenta, te je 2013. osvojila svjetski kup u Kanadi! Da tu ne misli stati, potvrdila je na EP-u u Italiji 2014., na kojem je došla do zlatne medalje. Godine su prolazile, a njezina kolekcija medalja samo je rasla. Europskom zlatu pridodala je i svjetsko (u Mađarskoj 2015.), te joj je preostalo još samo jedno – osvojiti paraolimpijsko odličje. Prva prilika za to bila je u Rio de Janeiru 2016. Vio je u grad karnevala doputovala kao najveća favoritkinja za zlato, a ta je status i opravdala. Pojedinačnom zlatu pridodala je ekipnu broncu, te se iz Brazila vratila sretna i zadovoljna. Pet godina kasnije, nastavila je tamo gdje j stala u Južnoj Americi. Zapravo, bila je još bolja. Ponovno je otišla do kraja u pojedinačnoj konkurenciji floreta, dok je u timskom natjecanju došla do srebrne medalje.

Beatriceini roditelji su, inspirirani njenom sportskom pričom, odlučili osnovati neprofitnu organizaciju Art4sport Onlus, čiji je zadatak promocija mladih sportaša koji je amputiran neki dio tijela. Svi ti mladi ljudi su prije svega veliki borci, što je zaslužuje svaki respekt. Upravo takva je i Bebe. Jedna od njenih najpoznatijih rečenica je „Bit ćete posebni, čim svoju slabost pretvorite u nešto čime se najviše ponosite“.

Prekjučer je u Torinu počelo Europsko prvenstvo u bejzbolu. Na njemu se po prvi put natječe 16 reprezentacija koje su podijeljene u 4 skupine (do sada je sudjelovalo 12 reprezentacija). Na prvenstvu sudjeluju i hrvatski bejzbolaši, a ždrijeb ih je svrstao u skupinu B, zajedno sa Španjolskom, Njemačkom i Ukrajinom. U skupini A nalaze se Italija, Austrija, Belgija i Grčka. Grupu C čine Velika Britanija, Izrael, Rusija i Francuska, dok se u skupini D nalaze Nizozemska, Češka, Švedska i Slovačka.

Prvi ispit hrvatskih bejzbolaša bila je Njemačka, koja je u toj utakmici slovila kao favorit. No, naši dečki odigrali su fenomenalno, te su slavili s uvjerljivih 8:2! Vremena za veselje nije bilo, jer nas je već sutradan čekala utakmica protiv Ukrajine. Premda je riječ o nominalno najlošijoj reprezentaciji skupine B, da bi upisala novu pobjedu, Hrvatska je taj dvoboj morala shvatiti maksimalno ozbiljno. Tako je i bilo. Hrvatska je slavila s 9:3 i izborila prvo, povijesno četvrtfinale Europskog prvenstva! Posljednja utakmica skupine donosi nam sudar sa Španjolskom, najvećim favoritom skupine B, kao i jednim od kandidata za medalju. Taj će dvoboj biti pravi test mogućnosti naših momaka, nakon kojega ćemo imati puno jasniju viziju realnih mogućnosti hrvatskih reprezentativaca na ovom prvenstvu. Što se tiče ostalih reprezentacija, glavni kandidat za zlato je Nizozemska, koja je na s kontinentalnog trona ne silazi još od 2014.! Najveći konkurenti su im domaćini Talijani, a tu su i vrlo dobri Španjolci. Nakon grupne faze na rasporedu je četvrtfinale, koje će izboriti po dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine.

Hrvatski bejzbolašima ovo je 11. uzastopni nastup na europskim smotru, što je rezultat vrijedan respekta. Imajući u vidu da većini pratitelja sporta taj podatak uopće nije poznat, kao i to da u ligi imamo tek nekoliko klubova (a najveće bitke vode se između karlovačke Olimpije i splitske Nade), ovakvi uspjesi naše reprezentacije uistinu su čudesni. Teško je davati bilo kakve prognoze oko toga koliko bi daleko bi Hrvatska mogla doći na ovom prvenstvu. Povijesni uspjeh već je ostvaren, a sve više od toga bila bi senzacija. Iako još uvijek ne znamo s kojeg mjesta idemo u četvrtzavršnicu, kao ni tko će nam biti protivnik u istoj, jedno je sigurno. Tko god to bio, bit će to veliki izazov za naše dečke. Sve što se očekuje od naših mladića u nastavku prvenstva je da u svakoj sljedećoj utakmici daju svoj maksimum. Bude li to zaista tako, bit ćemo zadovoljni, ma kakav god konačan rasplet bio. Jer, bejzbol u Hrvatskoj gotovo da ima status rekreativnog sporta, pa je i samo pojavljivanje na velikim natjecanju naš veliki uspjeh.

Hrvatska muška odbojkaška reprezentacija bori se za plasman u prvo, povijesno četvrtfinale Europskog prvenstva, a na tom putu stoji joj Slovenija. Sam prolazak u drugi krug ujedno je i najbolji rezultat hrvatskih odbojkaša na kontinentalnim smotrama, a eventualno četvrtfinale bilo bi nagrada za sve što su naši dečki pokazali na ovom prvenstvu.

Uoči početka Europskog prvenstva Hrvatska se smatrala za jednog od autsajdera skupine D, na kojeg nitko nije ozbiljno računao. Prvi favoriti naše skupine, kao u ostalom i cijelog prvenstva bili su Francuzi, aktualni olimpijski pobjednici. Uz njih, gotovo siguran kandidat za prolazak dalje bila je i Njemačka. Ukratko, nije bilo dileme koje će reprezentacije zauzeti prve dvije pozicije uoči nokaut-faze. Ta teorija ubrzo je dobila i službenu potvrdu. Obje reprezentacije suvereno su odradili svoj posao u grupnoj fazi, te su se u miru mogle posvetiti pripremi za najvažniji dio natjecanja. Što se tiče trećeg i četvrtog mjesta u skupini, bilo je svakakvih prognoza, no malo koja je u one koji će proći uključivala našu reprezentaciju. Hrvatske na EP-ima nije bilo od 2015., a nikada prije nije prošla grupnu fazu. Unatoč svemu navedenome, izabranici Emanuelea Zaninija bili su fantastični, te su s tri pobjede (protiv Slovačke, Latvije i Estonije) osigurali treće mjesto i osminu finala! Posebno impresivna bila je pobjeda protiv domaćina Estonije, koju je Hrvatska pred vrlo dobro ispunjenom dvoranom u Tallinnu svladala 3-2, i to nakon što su Estonci poveli s 2-0 u setovima! Naši dečki u tom su meču pokazali veliku mentalnu snagu, što nam daje zalog za optimizam. Među najistaknutijima u igri Hrvatske bili su Leo Andrić, Filip Šestan, Marko Sedlaček, Sandro Dukić, Timofej Žukovski i Tino Hanžić. Danas nas očekuje novi veliki izazov. Slovenija je odlična reprezentacija koja je već godinama redoviti sudionik europskih smotri, po čemu je znatno iskusnija od Hrvatske. Uz to, imaju i kvalitetniji igrački kadar, no sve to ne mora ništa značiti. Kada utakmica počne, sve to postaje nebitno, jedino važno su zbivanja na terenu. Želi li Hrvatska u četvrtfinale, morat će biti u vrhunskom izdanju.

Tijekom vikenda odigrano je 6 dvoboja osmine finala, u kojima nije bilo većih iznenađenja. Njemačka je s 3-1 bila bolja od Bugarske, dok je Srbija s 3-2 nadigrala Tursku. Italija je s 3-0 svladala Latviju, a Nizozemska je s 3-2 nadjačala Portugal. Poljska je s 3-0 pobijedila Finsku, dok je Rusija s 3-1 svladala Ukrajinu. Danas ćemo dobiti preostala dva četvrtfinalista. Osim ogleda Hrvatske i Slovenije, kasnije večeras na rasporedu je i dvoboj Češke i Francuske. Kao što sam već ranije spomenula, pobjednik tog susreta igrat će protiv boljeg iz meča Hrvatske i Slovenije. Sve što možemo je poželjeti sreću našim momcima, uz nadu da će prirediti još jedno iznenađenje i ući među 8 najboljih u Europi.

Svi koji prate košarku znaju koja su tri najjača klupska kontinentalna natjecanja. Naravno, riječ je o Euroligi, Eurocupu i Ligi prvaka. No, prije 6 godina pokrenut je i Alpe Adria Cup, u kojem se natječu samo klubovi iz srednjeeuropskih zemalja.

U premijernoj sezoni sudjelovali su klubovi iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Slovačke. Nastupilo je ukupno 8 klubova, a prvi naslov pobjednika ponio je slovenski Helios Domžale. Što se tiče hrvatskih predstavnika, u prvoj sezoni gledali smo Vrijednosnice Osijek i Zabok. Naredne godine donijele su velike promjene. Natjecanje se već sljedeće sezone proširilo s 8 na 13 sudionika, da bi već od 2017./2018. u Alpe Adria Cupu nastupalo 16 klubova iz 6 zemalja (hrvatskim, slovenskim, slovačkim i austrijskim pridružili su se mađarski i češki predstavnici). Ni tu nije kraj novitetima. Naime, od sezone 2018./2019. ovom srednjeeuropskom natjecanju priključile su se i poljske Gliwice. Time je kvaliteta natjecanja još malo pojačana, pa doći do završnice istog više nije baš tako jednostavno.

Hrvatska će ove sezone imati tri predstavnika: Goricu, Škrljevo i Šibenku. Format natjecanja ostao je nepromijenjen, no ove godine u natjecanju neće biti mađarskih klubova. U ždrijebu su se tako našla tri hrvatska, četiri slovačka, tri austrijska, tri češka, dva slovenska i jedan poljski klub. S posebnom pozornosti pratit ćemo nastupe "narančastih", kojima će ovo biti premijerni nastup u ovom natjecanju. Klub od kojeg se u Hrvatskoj najviše očekuje je Gorica, koja je već godinama jedan od četiri najbolja hrvatska kluba. Bikovi su smješteni u skupinu C, a protivnici su im Dabrowa Gornica (Poljska), Spišski Ryteri (Slovačka) i IMMOunited Dukes (Austrija). Košarkaši Šibenke odmjerit će snage s Pardubicama (Češka), Levicki Patriotima (Slovačka) i Raiffeisen Flyers Velsom (Austrija). Škrljevo će prolazak u četvrtfinale pokušati izboriti preko Slunete (Češka), Prievidze (Slovačka), te Ilirijom (Slovenija). Prve utakmice Alpe Adria Cupa na rasporedu su krajem rujna, a plasman u četvrtfinale izborit će po dvije najbolje momčadi iz svake skupine. Četvrtzavršnica na rasporedu je u siječnju, dok će se susreti polufinala odigrati u veljači. Veliko finale održat će se u ožujku sljedeće godine.

Osobno mislim da je ovo natjecanje po mjeri za hrvatske predstavnike. Jasno je da naši klubovi već godinama ne mogu napraviti značajni europski iskorak u ozbiljnim natjecanjima, a u posljednjih nekoliko godina čak je i sudjelovanje u istima postalo pravi luksuz. Razlozi toga uglavnom su financijske prirode (teško pronalaženje sponzora). Jednostavno, kada nema novca teško je složiti konkurentnu ekipu, pa bi naši klubovi ukoliko bi im i bio ponuđen nastup, mahom odustajali. No, Alpe Adria Cup sasvim je druga priča. Kvaliteta natjecanja je baš po mjeri naših klubova, kojima će dobro doći jače utakmice kako bi bili što konkurentniji u domaćem prvenstvu. Igranje na tri fronta bit će im odličan izazov, a nastup u Alpe Adria Cupu prilika da pokažu da se mogu ravnopravno nositi s klubovima iz Srednje Europe.

Vatreni su jučer odigrali drugu kvalifikacijsku utakmicu u rujanskom ciklusu. Nakon remija u Moskvi prije četiri dana, hrvatske reprezentativce čekao je novi težak ispit. Dalićevi izabranici sinoć su odmjerili snage sa Slovačkom u Bratislavi. Premda je naša igra ponovno bila miljama daleko od idealne, Hrvatska je u posljednjim minutama susreta iščupala zlata vrijednu pobjedu, kojom je ujedno kupila mir uoči poljudskog obračuna sa Slovencima. Jedan od najboljih hrvatskih igrača bio je Ivica Ivušić, golman Osijeka koji je sinoć debitirao za nacionalnu vrstu.

Pred njim je bio nimalo jednostavan zadatak, no odradio ga je fenomenalno. Sve što je išlo prema našem golu, Ivušić je zaustavio. Gledajući ga, čovjek bi pomislio da u nogama ima stotine ovakvih utakmica, a ne tek jednu jedinu. Čuvar mreže Bijelo-plavih imponirao je lakoćom i samopouzdanjem, a obranio je i nekoliko ključnih lopti, čime je postao jedan od junaka hrvatske pobjede. Iako je na gol došao silom prilika (ozljeda Livakovića), pokazao je da zaslužuje biti dio reprezentacije, te vjerujem da je ovo tek prvi u nizu poziva za Ivušića. Da, ovo mu je ujedno bio prvi poziv uopće! Sve ostalo postalo je legenda. S obzirom da Livaković vrlo vjerojatno neće braniti ni protiv Slovenije, za očekivati je još jedan, vjerujem jednako uspješan nastup mladog Ivušića. No, premda se možda isprva tako činilo, tema ovog teksta nije Ivušić, već općenito sjajna golmanska perspektiva koju Hrvatska ima.

Naime, HNL je posljednjih godina znatno jači nego li je bio prije, te iz njega proizlazi sve više i više sjajnih nogometaša. Domaći travnjaci uvijek su obilovali darovitim napadačima i veznjacima, no ne sjećam kada je zadnji put vrvio s ovoliko talenata među vratnicama. Ivica Ivušić samo je jedan u nizu perspektivnih domaćih golmana. Dominik Livaković prije tri godine bio je treća opcija na golu Vatrenih, no napornim radom uspio se izboriti za mjesto prvog vratara hrvatske reprezentacije. Uz to, već godinama vrlo uspješno čuva mrežu zagrebačkog Dinama, te je jedan od najtraženijih golmana u Europi. Kristijan Kahlina sve do prošle sezone bio je prvi izbor na golu Gorice, u kojoj je ostavio veliki trag. Njegove dobre igre ubrzo su prepoznate, te je zajedno s Valdasom Dambrauskasom napustio turopoljske bikove i otišao u bugarski Ludogorets. Svaki temeljiti poznavatelj nogometa zna da Ludogorets igra sve važniju ulogu u europskim okvirima, zbog čega je Kahlinin transfer među „zelene“ pun pogodak. Gdje je stao u HNL-u, nastavio je u Bugarskoj. Nastavi li s odličnim izdanjima, mogli bi ga očekivati na jednom od sljedećih popisa Vatrenih. Kahlinu je na golu Goričana zamijenio Ivan Banić, zahvaljujući kojem se njegov odlazak nije ozbiljnije osjetio. Jedan je od najboljih vratara lige, čime sve više skreće pozornost na sebe. Zanimljiv materijal je i Nediljko Labrović, mladi golman koji je u ljetnom mercatu Šibenik zamijenio Rijekom. Odmah je prigrabio mjesto prvog vratara momčadi s Kvarnera, te je pružio nekoliko fenomenalnih partija. Jednu takvu odigrao je upravo protiv svog dojučerašnjeg kluba, te je jedan od najzaslužnijih za Rijekinu pobjedu u tom dvoboju. Labrović je na Rujevicu stigao kao zamjena za Nevistića (otišao u Dinamo), koji je također budućnost Hrvatske. Nevistić je najprije posuđen Varaždinu, s kojim je bila dogovorena jednosezonska posudba. Ivan se vrlo brzo nametnuo, te je postao jedan od najboljih golmana HNL-a, pa ga je Rijeka već na zimu povukla u svoje redove. S dobrim igrama nastavio je i na Rujevici, odakle je transferiran u Dinamo. No, konkurencija u Maksimiru iznimno je jaka, pa su ga Modri posudili Lokomotivi. Nadam se da će tamo nastaviti gdje je stao u Rijeci i pokazati da se i na njega treba računati. Hajdukov Josip Posavec također je zanimljiv materijal. Među Bile je stigao iz Palerma, a u svojoj prvoj utakmici sačuvao je Hajduku pobjedu protiv Levskog iz Sofije. Mislilo se da je Hajduk u njemu dobio odličnog vratara, no nekoliko kikseva srušilo mu je samopouzdanje, te je ubrzo preselio na klupu. Iz Aston Ville potom je doveden Lovre Kalinić, koji je odmah prigrabio jedinicu Majstora s mora. Proljetni dio prošle sezone branio je odlično, no ovu je otvorio prilično loše, na što se nadovezala i ozljeda. To je ponovno otvorilo priliku za Posavca, koji unatoč dugom nebranjenju djeluje znatno sigurnije nego prije. Ne znam što će biti kad se Lovre oporavi, hoće li Josip nastaviti braniti ili ne, no jedno je sigurno. A to je da je riječ o velikom potencijalu. Hoće li on i kada u potpunosti isplivati na površinu, ovisi samo o Posavcu.

Jedan od trojice vratara na popisu za rujanske reprezentativne susrete je i Simon Sluga. Ovaj momak ponikao je u Rijeci, s kojom je igrao u skupini Europske lige, te se predstavio u sjajnom svjetlu. Za dobra izdanja ubrzo je nagrađen transferom u engleski Championship (Lutown Town), u kojem se također ekspresno nametnuo. No, unatoč tome, Dalić je procijenio da je u izostanku Livakovića bolje u igru ubaciti Ivušića. Sudeći po jučerašnjoj utakmici definitivno je bio u pravu, no nad Sluginom situacijom i dalje je puno upitnika.

Dobru perspektivu Hrvatska ima i u sadašnjim i bivšim vratarima U-21 reprezentacije. Pandur, Šemper i Kotarski neosporni su talenti, no pitanje je koji će se od njih kako razviti. Naime, mladim golmanima najvažnije je da skupljaju minutažu, što nije slučaj kod Kotarskog. Dominik nas je oduševio obranama na proljetnom U-21 Eura, a njegov potencijal prepoznala je i Gorica, koja ga je ovo ljeto dovela u svoje redove. U tom trenutku vjerojatno su računali na prodaju Banića, no to se nije dogodilo i Kotarski je „zacementiran“ na klupi. Što će biti s njim, hoće li nastaviti grijati klupu u Gorici (i nadati se da se Banić proda u siječnju), ili će pak potražiti novi angažman tek ćemo saznati. U istoj situaciji kao i Kotarski nalazi se i Ivor Pandur, talentirani vratar Verone. U Italiju je stigao u na početku prošle sezone, no do danas je za Veronu skupio svega 5 nastupa. U međuvremenu, hrvatska U-21 reprezentacija prošla je kroz smjenu generacija, pa je umjesto Adriana Šempera na gol mladih Vatrenih stao upravo Ivor Pandur. Svoju prvi nastup imao je u nedavnom kvalifikacijskom susretu protiv Azerbajdžana u Velikoj Gorici, a utakmicu je završio čiste mreže. Adrian Šemper godinama je vrlo uspješno čuva mrežu Veroninog gradskog rivala Chieva. No, „leteći magarci“ nedavno su se ugasili, a Adrian Šemper priključio se prvoligašu Genoi, što mu je prava prilika da pokaže koje su njegove stvarne mogućnosti.

Svi navedeni već sada su odlični golmani, a vjerujem da će u nastavku karijere samo još više napredovati. Prije tri godine brinuli smo se oko toga tko će naslijediti legendarnog Danijela Subašića. Tada se kao prvi izbor nametao Lovre Kalinić, no klupa u Toulouseu, a potom i ozljeda, ubrzo su ga izbacili iz kombinacija. Na mjesto prvog vratara Vatrenih tako je uskočio Dominik Livaković, koji se vrlo brzo dokazao kao pravi izbor. Koliko god da nam je sadašnjost u sigurnim rukama, toliko nema razloga za brigu o budućnost. Jednostavno, tko god da jednog zamijeni Livakovića, bit će pravo i dugotrajno rješenje za mirnu budućnost Vatrenih.