Znamo da je hrvatska muška odbojkaška reprezentacija daleko od kontinentalne, a samim time i svjetske elite. Zapravo, sam plasman na neko veliko natjecanje smatra se velikim uspjehom hrvatskih odbojkaša. Jedno takvo upravo je u tijeku, a Hrvatska je plasmanom u osminu finala ostvarila povijesni uspjeh (upravo je u toj fazi natjecanja eliminirana od Slovenije). Hrvatska u svojim redovima možda nema igrača svjetske klase, ali zato je jedan Hrvat ostavio duboki trag u dresu talijanske reprezentacije. Riječ je o Draganu Travici, rođenom Zagrepčaninu čije je roditelje nedugo nakon njegovog rođenja put odveo s druge strane Jadrana. Kao uvertiru u današnje finale Slovenije i Italije, odlučila sam napisati tekst o ovom fantastičnom odbojkašu koji je postao ikona talijanske odbojke.
Njegov otac Ljubomir također je proslavljeni košarkaš, koji je svojevremeno nastupao i za zagrebačku Mladost. U drugoj polovici 80-tih njegov otac odlazi u Italiju, u kojoj je nastupao za renomirane klubove poput Petrarce, Modene i Difa. Njegovim stopama ubrzo je krenuo i njegov sin, koji se 2000. priključio juniorskoj momčadi Sisleya iz Trevisa. Odmah je bilo evidentno da je riječ o iznimno darovitom igraču, pred kojim je velika karijera. U razdoblju od 2002. do 2005. Dragan je nastupao za dva Pallavola, onoga iz Falconara, kao i onoga iz Moderne. Tijekom sezone 2005./2006. Travica je igrao za Reim iz Crema, da bi nekoliko mjeseci kasnije postao igrač milanskog Sparklinga. U njemu je proveo dvije godine, tijekom kojih je dobio i prvi poziv u talijansku reprezentaciju. Bilo je to 2007., kada je imao tek malo manje od 21 godine. S Italijom je ostvario nekoliko fantastičnih rezultata, od kojih su najvažniji europsko srebro 2011., te olimpijska bronca 2012. Također, iste godine osvojio je naslov prvaka Italije s Lube Maceratom, čime će 2012. ostati možda i najuspješnija godina u njegovoj karijeri. Posebne uspomene vežu ga uz ranije spomenuti Euro 2011., na kojem je proglašen za najboljeg obrambenog igrača prvenstva. Dvije godine nakon prvog, stiglo je i drugo europsko srebro za Italiju i Travicu. Što se tiče njegove klupske karijere, osim u Italiji, igrao je i u Rusiji (Belogorie Belogorod), Turskoj (Halkbank Ankara) te Iranu (Shahrdari Urmia). Također, u svojim vitrinama ima i dvije bronce iz Svjetske lige. Što se tiče njegove klupske karijere, osim u Italiji, igrao je i u Rusiji (Belogorie Belogorod), Turskoj (Halkbank Ankara) te Iranu (Shahrdari Urmia). Danas je član talijanske Sir Safety Perugie, za koju nastupa od 2020.
Dragan je bio poznat kao izrazito smiren i staložen igrač, koji igra „glavom“. Njegova je odbojka bila lijepa za oko, te ga je publika obožavala gledati. Izvan terena također je jednostavan dečko, koji nije od prevelikih riječi. Premda je vrlo rano stekao igračku afirmaciju i dospio među najbolje, Dragan je i dalje čvrsto na zemlji, svjestan da ništa ne pada s neba, već da je za biti vrhunski sportaš neophodan mukotrpan rad. Iznimno je ponosan na sve što je do sada ostvario, pogotovo znajući da je sve postigao vlastitim trudom i zalaganjem. Činjenica da mu je otac bio poznati odbojkaš bila mu je samo dodatan uteg, te je morao biti duplo bolji od svojih suigrača kako bi zaslužio mjesto u ekipi. U tome je i uspio, te je postao jedan od najboljih talijanskih odbojkaša 21. stoljeća.
Post je objavljen 19.09.2021. u 13:08 sati.