Hrvatski vaterpolisti već godinama uveseljavaju naciju svojim nastupima na najvećim natjecanjima. Medalje je teško i pobrojat, još kad tome pridodamo uspjehe juniora i kadeta, pa tribalo bi donit još jednu vitrinu za puste pehare i odličja. Igrači se minjaju, baš ka i izbornici, međutim Hrvatska i dalje izgleda fantastično. Razlozi uspjeha su dobre škole vaterpola , te stručni i školovani treneri koji odlično rade s mladim igračima. Broja imena prodefilirala su hrvatskim bazenima, neki su već završili karijere, neki su na odlasku, neki tek dolaze. Jedan od igrača koji bi triba igrat ključnu ulogu u budućnosti je Luka Bukić.

Sin je ikone domaćeg vaterpola, Perice Bukića, i u potpunosti je nasljedio njegov talent i želju za uspjehom. Ove sezone , napustio je Pro recco i ponovno se priključio Mladosti. Ovin transferon „žapci“ su istakli svoje visoke ambicije, cilj je osvojiti što je moguće više trofeja. Luka je svoju karijeru započeja upravo na Savi, sa nepunih 17 godina debitira je za prvu momčad Mladosti. Odma je doša do izraza njegov veliki talent, čim se pojavio bilo je vidljivo da će bit odličan igrač. U napretku i razvoju ga nije sputavala ni to šta je javnost govorila da je potpisa za Mladost radi toga šta je sin Perice Bukića, da samo oduzima mogućnost igranja nekom klincu koji tu nije doša „priko veze“. Vrlo brzo in je Luka svima začepija usta, vridno je radio te je uskoro dobija poziv izbornika Tucka.

Sa Hrvatskom je osvojija tri medalje, dvi bronce i jedno srebro. Na mundijalu u Barceloni osvojili smo broncu, te smo isti uspjeh ponovili dvi godine kasnije u ruskon Kazanu. Jedino srebro Luka je osvojija na olimpijskim igrama u Riju. Od tada nije nastupa za Hrvatsku, iz raznoraznih razloga (nepozivanja, ozljede). Nedavno se pojavila informacija da nan ga Talijani oće priotet. Luka in je odgovorija odlaskon iz Pro recca i potpison za Mladost. Kako je on to rješio, pa genijalno! Talijani su pak ovo lito postali prvaci svita. Eto dragi susidi, vidite da van ni ne triba Luka. Uspili ste i bez njega, lipo vama, a nama još lipše. Luka je naš, idemo po olimpijsko zlato u Tokio!

Jedna zvizda se gasi, druga se pali. Tu smo izreku puno puta čuli, i baš u sportskom smislu odlično dolazi do izražaja. Tako je i u hrvatskom vaterpolu. Najbolji vaterpolist svita (Sandro Sukno), zbog problema sa srcen bija je prisiljen završit karijeru u najboljim igračkim godinama. Mislin da je njegov nasljednik upravo Luka. U puno toga me podsjeća na njega, ima fantastičan udarac, snažan je i ne boji se potegnit u trenucima odluke. Sada je u najboljin godinama, neupitna je klasa, mislim da je samo pitanje trenutka kad će postat najbolji vaterpolist svita. Očekuje nas nova žetva medalja u bliskoj budućnosti, s Lukom ka alfon i omegon nove Hrvatske.

Hrvatski rukometaši do 21 godine starosti ovog su lita osvojili srebro na juniorskon mundijalu. Jedan od najzaslužnijih za taj veliki uspjeh je Josip Šarac, srednji vanjski slovenskog Celja. Rođen je u Ljubuškom 1988., te u lokalnon Izviđaču započinje svoj rukometni put. Tamo je proveo četiri godine, međutim na poziv Celja 2018. odlučuje se za odlazak u Sloveniju. Polivalentan je igrač, prirodna pozicija mu je srednji vanjski, ali dobro se snalazi i na lijevom vanjskom.

Ovo lito predvodio je Hrvatsku do naslova juniorskih svjetskih viceprvaka. U finalu protiv naših „starih prijatelja“ Francuza, bio je naš najbolji igrač, jedini je koliko -toliko parirao favoriziranin protivnicima. Također, u rukometnoj ligi prvaka ove sezone odigrao je nekoliko sjajnih utakmica za Celje, te je čak prije dva tjedna uvršten u momčad kola, skupa s našin Karačićen. U nedavnoj utakmici protiv Zagreba u Areni zabio je nestvarnih deset golova! Ko će kome, nego svoj svome.

U listopadu ove godine dobija je Červarov poziv za prijateljske oglede protiv Nijemaca, te se predstavio u dobron svitlu. Na njegovoj poziciji velika je konkurencija, tu su Duvnjak, Karačić, Cindrić. Pored takvih majstora teško će na siječanjski Euro, tribalo bi mu čudo da uspije. Bez obzira na to, nema razloga za zabrinutost, tek je počeo ozbiljno igrat i sigurno će u bliskoj budućnosti bit nositelj igre Kauboja.

Isto tako, nekako ne virujen da će još dugo nosit dres Celja. Svojin fantastičnin prezentacijama sigurno je zaintrigira brojne velikane. Čak san dojma da bi jednog dana moga bit najbolji rukometaš svita.

Jedno je sigurno- imamo čitavu plejadu perspektivnih momaka, i triba ih uvest na najjači nivo odma, da stasaju i steknu iskustvo. Također, triba in pažljivo dozirat minutažu, da naglo ne izgore od velike želje. Uz pravilan razvoj i uz vrhunskog stručnjaka , ti bi mladići tribali Hrvatskoj donit još dosta veselja u budućnosti.

Kasno sinoć završeno je prvo izdanje Davis Cupa u novon formatu. Dosadašnji sustav obuhvaćao je igranje svako nekoliko mjeseci, petkom( dva singla), suboton (parovi) i nediljon(dva singla). Igralo se na tri pobjede. Novi sustav igranja , čiji je kreator poznati nogometaš Gerard Piqe, totalno je „ubio“ teniski duh. Najbolji pokazatelj toga su prazne tribine, koje su bile pune samo kad je igrala Španjolska, domaćin turnira. Turnir je trajao tjedan dana, a održa se u Madridu. Natjecalo se 18 država, koje su bile podiljene u 6 skupina, u svakoj po tri sudionika.

Hrvatska je bila smištena u skupinu sa Rusijom i Španjolskom, i doživila fijasko izgubivši sve mečeve. To ni ne čudi s obziron na sve ono što se događalo prije samog puta, kada su igrači doslovce smijenili izbornika Krajana. U to ne bi tila previše ulazit, Uz to , ekipu su zavatile i ozljede, Čilić je ozljedio kolino, dok je Ćorića satrala viroza, pa je nakon poraza od Kachanova u ponedijak otkaza nastup u utorak. U sastavu Hrvatske bili su Nikola Mektić, Mate Pavić, Ivan Dodig, Borna Ćorić i Borna Gojo. Upravo Gojo je naš najveći dobitak s ovog turnira. Ovaj 21-godišnji Splićanin osvojio je sveučilišni naslov s Wake Forestom, te ga je primio i Donald Trump. Na ovon turniru odigra je dva meča, protiv Nadala i Rubleva i oba izgubio, međutim ostavio je fenomenalan dojam, pogotovo protiv velikog Rafe. Ovo premijerno izdanje novog Davis Cupa osvojila je Španjolska.

Sami turnir nije prihvaćen kod većine zaljubljenika u tenis. Prominon pravila Davis Cup je izgubija dušu, sveden je na razinu prosječnog ATP turnira. Umisto dosadašnje fešte cilog vikenda, dobili smo jednodnevne obračune bez šušta i gušta, i još k tome na dva dobivena seta, umisto na tri , kako je bilo dosad. Ovo je jedna teška glupost, i nadan se da neće zaživit . Najsmišnije je šta je začetnik ove ideje stoper Barcelone Piqe, koji veze s tenison nema. Vjerojatno je silno isfrustriran u svon životu kad je iša uništit nešto najbolje od sporta. On je svojevremeno bio odličan stoper, ali u zadnjih nekoliko godina karijera mu je krenila silaznon putanjon. To ga zasigurno silno frustrira i teško se nosi s tin. Vjerojatno je i u privatnon životu jadan, bez prijatelja, barenko onih pravih, koji te vole i kad si na dnu i kad si na vrhu. Jer ako to nije istina, šta bi ga nagnalo da uništi kultno natjecanje koje se igralo dok se njegov šukundida još ni rodija nije?! Taj Piqe mi nikad nije "lega", a sad vidin da je još gori nego šta san mislial . Nek se on drži svoje Shakire, nek pleše kako ona piva i mani se ćorava posla! Tenison se tribaju bavit oni koji ga žive, vole i prije svega razumiju i poštuju .

Oće li ovaj novi sustav Davis Cupa zaživit vidit ćemo, ja se ka i većina ljubitelja tenisa nadan da je ovo bio samo propali eksperiment jednog porsnulog nogometaša, i da ćemo se uskoro vratiti na staro, da će Davis Cup vikendi bit praznici tenisa. Moramo se svi zajedno moliti da se to dogodi, pa da uskoro u dvoranama diljen svita ponovo čujemo huk s tribina nošen nacionalnin nabojen i željon za pobjedon. U konačnici, sport se i igra zbog navijača, ako se ne osjeća sinergija terena i tribina onda to nije to , ako nema zajedništva i emocija, sport gubi svaku smisao, te protiv toga tribamo ustat i borit se za ono što je jedino ispravno.

Malonogometaši Novog Vremena , aktualni prvaci Hrvatske, završili su svoj nastup u ligi prvaka na trećoj poziciji u skupini , iza Sportinga i domaćina Tjumena, a isprid Ayata.

Prvu utakmicu elitne runde igrali smo u četvrtak kontra lisabonskog Sportinga, aktualnog prvaka Europe. U utakmicu smo ušli dosta loše, odma u prvoj akciji Sporting je poveo nakon velike greške naše obrane. Onda smo malo uvatili ritam, opalili nekoliko puta na gol, međutim njihov golman je čuda radio. Drugi gol smo primili dosta nesritno, pucali su skoro s centra i nakon nekoliko odbijanaca lopta je završila u našoj mriži. Do kraja utakmice pokušavali smo zabit bar počasni gol . Svaki put kad bi izradili šansu, opet bi se ukaza čudesni vratar Gonzalo. Utakmica je samo nakratko bila u nekakvoj ravnoteži, u drugon dilu odma smo primili dva gola i to je bilo to. U konačnici poraz od 4-0 protiv europskih prvaka nije katastrofa, međutim ostaje dojam da smo ih previše respektirali.

Sutradan nas je čekala utakmica s domaćinon , igrali smo hrabro i zasluženo osvojili bod, bilo je 3-3. Prvih nekoliko minuta trajalo je ispitivanje snaga. Tjumen je ima inicijativu, koja je ubrzo urodila plodon. Rusi su izveli korner, loptu je na volej krasno privatio Antoshkin i neobranjivo pogodio za 1-0 Tjumena. Ubrzo su novin golon povećali svoju prednost. Odma nakon toga naši su se trgli i do poluvrimena izjednačili priko Osredkara i Fideršeka. Drugi dil je bija odličan, igralo se lipo i atraktivno. I Novo Vrijeme i Tjumen do kraja su još jednon poentirali, Rusi su poveli 3-2, da bi nedugo nakon toga Fideršek izjednačio i osigura nan bod. Tako smo osvojili prvi povisni bod u elitnoj rundi lige prvaka. Ovo je strašan uspjeh, ne samo zta Novo Vrijeme i Makarsku već i za cili hrvatski sport. Kad povučemo paralelu između hrvatske i ruske lige, razlika je ogromna, kako financijska tako i u kvaliteti lige. Ja san guštala gledat utakmicu, baš je bilo lipo vidit hrabrost i srčanost naših momaka. Ostavili su srce na parketu, i za to su nagrađeni .

Zadnju utakmicu turnira igrali smo kontra kazahstanskog viceprvaka, Ayata. Oni su na papiru okarakterizirani ka momčad koju bi mogli pobijedit. Prognoza je bila dobra, u fantastičnoj utakmici prepunoj preokreta Novo Vrijeme je dobilo 3-2! Počelo je loše, Kazahstanci su nan prodali jeftinu kontru i poveli 1-0. Naš odgovor stiga je neton prije predaha, slavljenik Musinov(danas mu je rođendan) opalio je izvanka i zabija za izjednačenje. Nastavak je bio buran. Ayat je ponovo poveo nakon niza propuštenih prilika naših. Onda je trener Tomislav Horvat povuka ključni potez- izvadio je golmana i tako smo se vratili u život. Najprije je Fideršek opalio bombetinu za poravnanje, onda je ko šlag na kraju Pulinho poentira za povisnu pobjedu. Ovo je bila prva pobjeda Novog Vremena u elitnoj rundi lige prvaka!

Kad se sve zbroji i oduzme, turnir smo odigrali jako dobro. Nakon uvodnog poraza od Portugalaca nismo potonili, nego smo digli glavu i ostatak turnira odigrali fantastično. Tu se vidio veliki napredak u odnosu na lani, kad smo nakon Benficine „petarde“ sutradan ponovo potopjeni od Sportinga(6-0), a turnir smo zaključili još jednim porazon, ovaj put od Sibirjaka(3-1). Na ovogodišnjen turniru puno smo više pozornosti posvetili obrani, djelovali smo čvršće i kompaktnije nego lani, što je rezultiralo s četiri osvojena boda na kraju. Tu se vidi potpis trenera Tomislava Horvata, koji je ekipi ulio ogromnu samopouzdanje i viru u sebe . Kad se tomu pridodalo i prošlogodišnje iskustvo iz lige prvaka , rezultat nije izostao. Nadan se da ćemo ponovo osvojit titulu u Hrvatskoj, da opet dobijemo šansu još malo poboljšati ovaj rezultat.

Za razliku od Lisabona , di smo lani igrali ligu prvaka, ove godine put nas je odveo u daleki i i ledeni Sibir. Tjumen je smišten na obali rijeke Ture koja se nizvodno uliva u Tobol. Ima 700 tisuća stanovnika, od gospodarstva razvijena je industrija nafte i plina. Prosična siječanjska temperatura tu je -17. Ove godine ništo je uranila zima, naše je dočekalo ledenih -20 stupnjeva. Srića pa nije stalno bilo tako, kako se turnir bližio kraju temperatura je rasla, baš ka i igra Novog Vremena.

Na kraju svega na Final four se plasira Tjumen, dobili su Sportinga 3-1 i tako priredili prvoklasno iznenađenje. Sada pogotovo žalimo šta Novo Vrijeme nije pružilo bar pinku jači otpor Portugalcima. Šta je tu je, sad nema nazad . Ovaj rezulatat je čudesan, i svi tribamo bit ponosni na naše malobalunjere. Također, fala Novom Vremenu šta je po ko zna koji put do sad predstavio Makarsku i Hrvatsku u najboljen mogućen svitlu. Vi ste ponos Makarske i to ćete zauvik i ostat, bili zadnji ili prvi.

Danas su na rasporedu polufinalni susreti hrvatskog vaterpolo kupa. Domaćin Final Foura je spliski Jadran, a preostalih troje sudionika su Mladost, Solaris i Jug. Najveći favorit za osvajanje kupa je branitelj naslova Jug, međutim to nikako neće biti šetnja do pehara. Polufinalni parovi su Jadran-Jug i Mladost –Solaris.

Ka autsajder se nameće Solaris, vodeći sastav A-2 regionalne lige. Za kormilon Šibenčana je Joško Kreković, proslavljeni hrvatski vaterpolist. On sam tvrdi da ne dolaze u Split kalanih gaća, već da su željni nadigravanja i dokazivanja. Zagrebački „žapci“ težak su zalogaj, za pobjedu i ulazak u finale Solaris će tribat bit iznad svojih mogućnosti. Drugi polufinalni par nudi puno više neizvjesnosti. Jadran na domaćen terenu želi ponoviti nedavni uspjeh iz lige prvaka kada su također igrali isti suparnici, a Splićani su dobili „gospare“ 12-11. Međutim, Jadran ovaj susret dočekuje dosta oslabjen. Fale in dva bitna igrača, Krapić i Bego, obojica centri. To je popriličan hendikep, međutim to ih nikako ne smi obeshrabrit. Nadan se da će tribine bit krcate, da će to bit prava fešta od vaterpola kakvu samo Split napravi. Baš ta atmosfera tribala bi dat krila Jadranašima da pokušaju opet trijumfirat protiv moćnih Dubrovčana. Jug u ciloj dosadašnjoj sezoni ima samo jedan poraz, onaj od Jadrana u Splitu prije nekoliko tjedana. Nakon toga su bitno digli formu, dobili su Mladost u Gružu 14-10, a u ligi prvaka pobijedili su ruski Sintez.

Očekuje nas vrlo neizvjestan turnir, jer kup je uvik bija prepun iznenađenja i teško je ikoga unaprid otpisat. Prvu utakmicu igraju Mladost i Solaris, potom slidi prava vaterpolo poslastica, sudar bivših europskih prvaka, Jadrana i Juga.

Sve je počelo 2012. godine. Pred malonogometašima Novog Vremena bila je još jedna drugoligaška sezona, ali ambicije su ka i uvik bile visoke. Cilj je bio konačno osvojit prvo misto i izborit ulazak u prvu ligu. Ka i puno puta ranije vodili smo veliku bitku s dubrovačkim Squareom. Uspili smo, na kraju regularnom dila sezone bili smo na čelu drugoligaške ljestvice. Ali još je bio dug put do prve lige. Tribalo je proć dvi skaline kvalifikacija. Najprije nan je ždrijeb dodilio za protivnika Ivankovo iz Slavonije, koji je osvojio titulu u 2. HMNL istok. Sve dileme su razriješene već u prvoj utakmici u Makarskoj, satrali smo ih 12-2. To je bila jedna od nauvjerljivjih pobjeda u povijesti kluba. Uzvrat je bija samo formalnost, a i naši su malo zbrenzali brzinu pa je upisan remi , 5-5. U finalu doigravanja igrali smo protiv Petrinjčice, nekad stabilnog prvoligaša. Prvu utakmicu smo gostovali i izgubili tisno, 2-1. Sedmicu dana kasnije, na domaćem terenu smo ih sredili bez problema, pukla je „petarda“ u gostujućoj mriži, dok je naša mriža ostala netaknuta. Tako smo, nakon dugo vrimena i dosta iščekivanja, ušli u prvu ligu.

Sezona 2012./2013. bila je naša premijerna sezona u elitnon rangu domaćeg futsala. Zadržali smo okosnicu prošlosezonske momčadi, a u klub je uša i važni sponzor, poznata makarska firma Apfel. Čelni ljudi kluba postali su Mijo Pašalić kao glavni sponzor i Borislav Vuković ka sportski direktor. U debitanskoj prvoligaškoj sezoni bili smo fantastični, odma smo ušli u doigravanje. Nažalost, ispali smo u polufinalu od Nacionala iz Zagreba, s kojin ćemo u narednin sezonama vodit velike bitke za sami vrh. Svi smo bili jako zadovoljni nakon prve sezone u najjačen rangu. Tribine su uvik bile pune, ljudi su o'gušta dolazili gledat naše momke kako baratju balunon.

Sljedeća sezona donila je i iskorak u odnosu na lanjsku. Igrali smo finale doigravanja, šta je bio najveći uspjeh u dotadašnjoj povisti našega kluba. Ali u utakmici prije, polufinalu doigravanja , odvijala se prava drama. Dobili smo zlatnu priliku za revanš novinarima iz Fusio Centra, te smo je na najboji način iskoristili. Prvu utakmicu smo izgubili, ali je zato uzvrat u našen gradu bija čudo. Došli smo do pobjede tek dvi minute prije kraja, naš najbolji igrač Duje Bajrušević zabio je za 1-0. Bio je smišan momenat deset sekundi prije gola. Službena spikerica je držala niku govoranciju, a kad je naš Duje pogodio mrižu rivala iz metropole, svi smo se počeli derat, pa je špikerica tila – ne tila morala pristat mlit. Iduću utakmicu smo igrali u gostima, i ta je odlučivala o putniku u finale. U dvorani na velesajmu , prid oko 300 Makarana koji su došli podržat naše, odvijala se prava drama produžetaka. Utakmicu je odlučio Vedran Kazazić eurogolčinon. Zabio je volejčinu i bacio naše navijače i cili grad u totalni trans, koji će biti viđen još iks puta kasnije. Nažalost, u finalu smo poraženi u pet utakmica, bilo je 3-2. Triba posebno naglasit da smo ih doma rastavili oba puta na proste faktore, bilo je najpri 9-1, pa onda 9-2. U gostima smo se borili , prvu utakmicu smo bili u krnjen sastavu zbog puno ozljeđenih, a u trećoj i petoj nas je i sudac iskasapio, i šta'š, ne možeš i kontra studenata i kontra suca. Ali za sve nas, sam ulazak u finale je bio čudo, i znali smo da će uz ovakvu igru i zalaganje, titula kad-tad doć.

Sljedeća sezona također je bila odlična. Momčad koja je prošle sezone ponila titulu viceprvaka Hrvatske, ostala je na okupu, a uz to joj je ka najzvučnije pojačanje litnjeg mercata priključen Renato Koturović, koji je vrlo brzo posta ljubimac tribina. Rič je odličnon , brzonogon krilnon igraču, koji je našoj ekipi da dodatni štih u pokušaju novog lova na titulu. Bila je to još jedna odlična sezona naših malobalunjera, koja je okončana porazom od Splita u polufinalu play-offa. Momci s Gripa igrali su super futsal, a najbolji igrač bio in je Franco Jelovčić, koji ih je i uveo u finale. No, bez obzira na poraz u polufinalu, kad se sve broji i oduzme bili smo zadovoljni šta smo se ponovo našli u samom vrhu domaćeg futsala, di nan je realno i misto.

Iduće izdanje prve lige donilo je vidjiv pad u našoj igri. Ekipa se rasula, Osredkar je oša u Nacional, Duje u Splita i naša ekipa je bez njih postala znatno slabija. Zimsku pauzu dočekali smo na sedmon mistu tabele, dva boda ispod mista koje vodi u doigravanje. Nažalost, proliće je bilo stravično loše, svi su nas kantali i doma i vanka. Tek u zadnjen kolu uspili smo osigurat prvoligaški ostanak i nagodinu. U toj ekipi Novog Vremena najboji igrači su bili Veki i Henriqe Costa, preslatki omaleni Brazilero, inače metar i čevap. Triba naglasit da se navijači nisu štufali zbog loše igre, redovito su dolazili na utakmice u lipon broju, i bili ka i uvik šesti igrač naših momaka. To je bila iznimno turbulentna sezona, u kojoj su se na našoj klupi izminila čak trojica trenera, Boro Matan, Armando Škorlić i Dado Antunović. Upravo potonji je bio trener u posljednjih nekoliko kola, i pod njegovon paskon uspili smo, nakon mučne i nervozne igre u zadnjen kolu osigurat prvoligaški status i naredne sezone

Iduća sezona , 2016./2017. bila je jako dobra.Ekipa se pojačala, skauti i uprava odradili su dobar posal, a ono jednako važno je povratak Apfela u klub. Najzvučnije pojačanje bio je brazilski velemajstor Dudu, koji je dodatno osnažio ionako jaku momčad. Na klupu je sio Teo Strunje, i pokaza se ka odličan izbor. Te sezone po prvi put smo izborili plasman na završnicu kupa , a u prvenstvu smo zapeli u polufinalu doigravanja, a koban za naše dečke bio je Nacional, koji je te sezone bio prejak u hrvatskim,a iznimno konkurentan i u europskim okvirima. Završni trunir Kupa igra se u Makarskoj, u četvrtfinalu smo izbacili dubrovački Square, bilo je 7-2. Inače ta se utakmica igrala po orkanskoj buretini koja je nemilo derala puna dva dana. Bilo je sitnih problema i u publici, Dubrovčani su izazivali , ljuti šta gube, al većeg kaosa ipak nije bilo, pokušaj masovne tučnjave spričen je. U polufinalu smo izgubili od starih rivala Nacionala, ali na početku smo mi dominirali, i ništa nije upućivalo da bi mogli svjedočit katastrofi. Poveli smo golon Osredkara, a onda je sljedilo teški fijasko. Poveli su gosti brzo sa 3-1, a kako smo imali pet akumuliranih faulova, to je vrlo brzo rezultiralo penalon za Zagrepčane. Zabili su ,a nakon toga su počeli padat ka kruške i na svaki najmanji, jedva vidljiv kontakt, sudac je nasida i dilija in penale ka na traci. To nas je užgalo na tribinama, zviždalo se sucu i Zagrepčanima, a pogotovo njihovom treneru Kujtimu Morini koji je na svaki i najmanji kontakt, kad god se igralo u Makarskoj uvik skaka i urla na suca , revoltirajući pritom cilu dvoranu koja mu je uredno odgovarala gromoglasnim zvižucima. Ali takav poraz nipošto nije bio iznenađenje, "novinari" su te sezone bili blizu Final Foura lige prvaka, nakon dvi pobjede triba in je remi kontra ruske Jugre, ali su nažalost poraženi 5-1.

Sezona 2017./2018. ostat će zlatnin slovima upisana u povist ovoga našega grada.Konačno, nakon silnih iščekivanja, digli smo pehar državnih prvaka. U četri utakmice finalne serije bili smo bolji od Splitovaca, iako je bilo teže od očekivanog. Prva utakmica bila je fijasko, nastradali smo doživivši težak poraz. Već dva kasnije, na iston mistu, na splitskim Gripama,mi smo in uzvratili sa 5-2. I finalna serija priselila je u našu Makarsku. Brazilska atmosfera na tribinama, igrači efikasni na terenu, i slavimo vodstvo 2-1 u finalu. Dva dana kasnije čekala nas je prva meč lopta. U teškoj i nervoznoj utakmici, igrali smo u takvon grču cilo prvo poluvrime da je to bilo za ne povirovat. Puna dvorana je bila, još žešća atmosfera nego prije dva dana, a vruće ko u paklu. Bilo je 35 stupnjeva u 8 ipo navečer, u dvorani nema klime i neko je pa u nesvist na tribinama, ništa čudno. Drugo poluvrime povatali smo konce igre, veliki rival bačen je na kolina nakon turbulentnih produžetaka. Makarska je proslavila prvi naslov prvaka Hrvatske u futsalu! Ja san bila u transu na ogradi, a isprid dvorane su gorile bengalke. Priča za povist, rezultat za vičnost.

Sljedeća sezona također je bila šampionska. Ka uvod u sezonu, čekala nas je nagrada za prošlosezonski trijumf. Makarska je dobila domaćinstvo turnira lige prvaka. Kakva čast nan je time ukazana , teško je ričima opisat. Protivnici su bili dva Dinama, finski (Kampuksen Dinamo ) i gruzijski i Tbilisija , te najteži od svih , kazahstanski Aktobe, i protiv nijh smo igrali zadnju utakmicu. U prve dvi utakmice više nego uvjerljivo smo trijumfirali, a tribine su bile na nogama ka i svaki put kad padne Dinamo, barenko i falši. Aktobe se pokaza ka neugodan protivnik, ali to nije ništa čudno jer svi znamo šta je Kazahstan u futsalu. Ali i njih smo rišili, i prvi put u povisti prošli među 16 najbojih momčadi Europe. Silne emocije iz dvorane po završetku te utakmica teško je prinit na papir, tribalo je to doživit. Slijedeća skupina lige prvaka odvela nas je na put u predivni Lisabon, grad na rijeci Tejo, smišten na Atlantiku. Diči se i po čuvenoj kuli Belem, koja je prekrasno zdanje na ponos cilog grada. Druga zanimljivost je da se tu blizu nalazi i rt Da Roca , najzapadnija točka Europe. Ka da je malo šta su „Luzitanci“ futsal velesila i šta in klubovi spavaju na parama, ždrijeb nan je donio čak dva njihova predstavnika, Sporting, i Benficu, bratski klub splitskog Hajduka. Prva utakmica kontra Benfice igrala se prid malo svita, jer je službeni domaćin bio Sporting, pa No Namesima nije baš bilo pametno doć u velikon broju na tribine. Došlo je dosta naših ljudi, svi su bili kombinirano sa rekvizitima Novog Vremena i Hajduka, bila je lipa atmosfera, ali nažalost poraženi smo glat 5-0. Sutradan smo igrali kontra Sportinga, prid krcatin tribinama, i doživili novi potop, 6-0. Utješnu pobjedu silno smo tili ostvarit kontra Sibirjaka, ali nije moglo ni to. Poraženi smo 3-1, svejedno, no nismo bili previše tužni, jer i ovo je već samo po sebi velik uspjeh. U domaćem prvenstvu, obranili smo naslov prvaka, ovog puta igrali smo finale kontra naših susjeda, Vrgorčana. Najviše muke smo imali u prvoj utakmici Makarskoj , ali i to smo rišili u našu korist. Ukupno smo slavili 3-0 u finalu, a utakmica u Vrgorcu bila je pravi rat živaca. Do titule smo došli tek lutrijon penala, i slavili smo drugu titulu u nizu. Fešta je bila nezapamćena.

Aktualna sezona ponudila je naš naboji start u povisti . Najpri smo doma satrali velike rivale, Futsal Dinama, rezulat je bio 5-2. Onda smo sedmicu posli potukli zagrebačke studente 4-1. Onda je slidija turnir lige prvaka, kojen smo opet bili domaćini.Protivnici su nan bili armenski Leo, potom ciparska Omonija, i makedonski, ili ako ćete po novome sjevernomakedonski Skhupi. Sve tri utakmice smo pobidili, i opet smo među futsal eliton, na ponos ciloga grada i države. Ždrijeb nas je posla na dalek, ali ovaj put neatkraktivan izlet u ledeni Sibir. Još idemo krajen ovog miseca, od 19. do 24. studenog. A tamo nan svi skafanderi ovog svita ne moredu pomoć. U njih je temperatura – 20 stupnjeva. Ništa, vaja se opskrbit šubarama i ne mrdat nigdi iz hotela. A ako i u hotelu ne bude baš puno toplo, neka se naidu boršća, čuvene juve od cikle, pa će ih barenko zeru više zagrijat. Šta se tiče protivnika, u našoj skupini su još i Tjumen, ujedno i domaći, potom kazahstanski Ayat koji debitira u elitnoj rundi, i opet , malo za prominu, Sporting. Ne moš uteć od Portugalaca nikako. A još će bit gladni pobjede, jer je naša U-19 Hrvatska ovo lito baš njih špedila ća sa Eura u polufinalu. Ali ka šta i sami igrači govore, ne idemo tamo kalanih gaća. Idemo se borit ka soldati na fronti, idemo pokušat nemoguće. Jer, balun je okrugal i ništa i nije nemoguće, nikad ne znaš šta more bit. Dok željno čekamo ligu šampiona, u prvenstvu smo nastavili gazit sve redom. Najpri smo u Vrgorcu satrali domaćine 7-4, a onda smo doma rišili bez previše muke splitske studente, 5-2. U peton kolu čekalo nas je gostovanje u metropoli kontra uvik neugodne Uspinjače. Za razliku od ZET-ove ova Uspinjača je ritko u kvaru, pogotovo doma, međutim naši su utakmici pristupili maksimalno ozbiljno, pa smo ih razbili 4-1. Nakon pet kola uvjerljivo vodimo u prvenstvu s maksimalnih 15 bodova.

Eto , to je naša divna štorija, koja je bila i biće na ponos ciloga grada, i još je puno lipih uspiha i velikih skalpova naših malobalunjera prid nama.

Današnji nogomet ubrzano napreduje u svim segmentima.Igra se dinamično, brzim protokom lopte, a sve veću ulogu igra i fizička snaga igrača, poglavito u zračnim duelima. U takvom, modernom nogometu opstaju samo oni najspremniji i psihički najstabilniji. Upravo zbog nemogućnosti opstajanja među najboljima neki od velikih svjetskih talenata nikada nisu ostvarili vrhunske karijere, iako su, obzirom na potencijal to trebali ostvariti. Ovaj tekst posvećen je najperspektivnijim nogometašima današnjice, onima koji bi po svemu trebali već ove sezone steći punu afirmaciju i pokazati svu raskoš talenta.

Jedan od najboljih mladih stopera svijeta zasigurno je Juventusov dragulj Matijs De Ligt. Prošle sezone bio je jedan od stožernih igrača Ajaxa koji je stigao do polufinala lige prvaka. Ovoga ljeta pratili smo i iščekivali rasplet trakavice oko njegov transfera, te je na kraju završio u torinskom gigantu. Za sada ima dosta problema s prilagodbom, njegove ovosezonske prezentacije nisu ni blizu prošlosezonskih, te nam ostaje vidjeti kako će odigrati ostatak sezone.

Prije devet dana započela je nova skijaška sezona. Svjetski kup tradicionalno se otvara utrkom u švicarskom Soldenu. U ženskoj veleslalomskoj utrci dogodilo se veliko iznenađenje. Pobjedu je odnijela novozelandska tinejdžerica Alice Robinson. Nakon prve vožnje bila je na drugom mjestu, sa zaostatkom od 14 stotinki za vodećom Mikaelom Shiffrin. Druga vožnja donijela je dosta teške uvjete na stazi, bilo je lijepo sunčano vrijeme, što je dovelo do „pucanja“ staze koja je postala teška i zahtjevna. Robinson ima tek 17 godina, i bilo je veliko pitanje hoće li uspjeti spojiti dvije kvalitetne vožnje, ili će puknuti pod pritiskom. Dogodilo se ovo drugo, od samog starta krenula je hrabro i beskompromisno, povećavajući svoju prednost sve više i više. Kroz cilj je prošla kao prva, što je značilo najmanje drugo mjesto za nju. Odmah nakon nje niz stazu se spustila braniteljica naslova pobjednice svjetskog kupa, Amerikanka Mikaela Shiffrin Teški uvjeti na stazi zadali su joj dosta problema, te je završila utrku na drugom mjestu, sa šest stotinki zaostatka za Robinson. Novozelandska tinejdžerica šokirala je svijet, još uvijek maloljetna djevojka ostvarila je prvu pobjedu u svjetskom kupu! Iznenadila sam se kada sam vidjela da nakon prve vožnje drži drugu poziciju, i zajedno sa mojim tatom , od kojeg sam i nasljedila ovu veliku ljubav prema sportu, navijala za nju da uspije pobijediti. Baš smo komentirali kako bi to bila sjajna najava nove sezone, da konačno Shiffrin dobije malo zdrave konkurencije. Međutim, tek je početak, još je puno fantastičnih utrka pred nama, i nemoguće je prognozirati konačan rasplet, ali u tome i je draž sporta.


Kod Alice Robinson se od najranijeg djetinjstva vidio skijaški talent, a potvrda toga stigla je malo prije početka srednjoškolskog obrazovanja, kada je pobjedila na prestižnim juniorskim utrkama, U-14 i U-16, gdje pobjeđuje u veleslalomu. Nastupila je i na zimskim olimpijskim igrama 2018. i zauzela 35. mjesto u veleslalomu. Slijedio je nastup na svjetskom prvenstvu u Areu, a potom i na juniorskom svjetskom prvenstvu, gdje je osvojila zlatnu medalju u veleslalomu.

Ova talentirana skijašica, zanimljivo , rođena je u Sydneyu, a njeni roditelji su zajedno sa još dvoje svoje djece preselili u Queenstown. Tamo pohađa srednju školu, uz aktivno skijanje . Alice ima sve predispozicije za uspjeh, a ja joj od sveg srca želim da uspije, te sam sigurna da ćemo još puno slušati o njoj.

Hrvatske rukometaše u siječnju očekuje Europsko prvenstvo u Austriji, Švedskoj i Norveškoj. Kao i mnogo puta do sada, Hrvatska se nalazi u širem krugu favorita za zlato. Nažalost, već godinama nismo igrali finale, pa sukladno tome nismo u najužem krugu pretendenata za sam vrh. Međutim, uvijek su naši rukometaši tzv. "dark horse" velikih natjecanja. Razlog tome nije loš igrački kadar, već loše nacionalno prvenstvo. Gotovo pa možemo govoriti o monopolu jednog kluba(Zagreb), bez adekvatne konkurencije.Upravo oni su jedini osvajači nacionalne lige od hrvatske samostalnosti. Većina naših igrača nastupa u najjačim klubovima Europe.

Domagoj Duvnjak godinama uspješno igra za Kiel , Igor Karačić s početkom sezone 2019./2020. i službeno će postati član poljskog Kielcea, a Manuel Štrlek brani boje Veszprema. To su ponajbolji Kauboji, a tu je još i Luka Cindrić. Upravo njegov transfer iz Kielca u Barcelonu bio je jedna od najvećih priča rukometnog mercata ovoga ljeta. Za naše prilike imao je dosta neobičan rukometni put. Karijeru je započeo u Karlovcu, iz kojeg odlazi u makedonski Metalurg. Tamo bilježi uspješne nastupe pod paskom Line Červara . Nizom kvalitetnih predstava u nebeskoplavom dresu Metalurga skrenuo je pozornost na sebe. Primjetili su to skauti Vardara , najvećeg rivala Metalurga. Nakon transfera u Vardar kojim je razbjesnio navijače svog bivšeg kluba, odmah je postao lider , predvodnik vanjske linije zajedno s našim Igorom Karačićem. U dresu Vardara ima osvojen naslov europskog prvaka 2017. godine. Nakon toga priključuje se Manuelu Štrleku u redovima Kielcea. Nakon uspješne sezone u Poljskoj , prelazi u redove katalonskog giganta Barcelone. Osim stožernih igrača, imamo puno talentiranih juniora, prije svega mislim na igrače koji su na nedavnom mundijalu igrača do 21 godine starosti osvojili srebrnu medalju.

Fran Mileta , Karlo Godec, Josip Šarac, Ivan Martinović, Filip Vistorop i Halil Jaganjac kucaju na vrata seniora, a mislim da neke od njih možemo očekivati barem na proširenom popisu igrača za siječanjski Euro. Mislim da zaslužuju šansu, moramo unijeti svježu krv, jer možda upravo to bude ključ za rezultatski iskorak.Vjerujem da smo svi "siti" ispadanja u polufinalima ili čak skupini. Ako tražimo način za rušenje najvećih rivala Francuza, jednostavnog odgovora nema. Prije svega igrači moraju riješiti psihičku barijeru u glavi koju imaju u utakmicama protiv njih. Kvalitetu za nadmetanje s njima imamo , iako smo ipak nešto lošiji nego prethodnih godina. Također neki igrači bi morali "objesiti patike o klin" i ustupiti mjesto nekom od darovitih juniora. Šebetić i Bičanić nemaju kvalitetu za nacionalni dres. Dok oni pružaju loše igre, svoju šansu čekaju Novak, Sršen, i Ivan Martinović koji je proglašen najboljim juniorom svijeta. Jerko Matulić nikako da stekne punu afirmaciju, zašto onda ne dati šansu Mileti, najboljem desnom krilu svijeta na juniorskom mundijalu. Stipe Mandalinić nakon teške ozljede nikako ne uspijeva uhvatiti pravi natjecateljski ritam, dok Halil Jaganjac igra fantastično.

Kada je riječ o klupskom rukometu, kao što ranije istaknula još uvijek dominira Zagreb, međutim sve bolji je i našički Nexe, koji je "gladan " trofeja. Lani su postigli izniman uspjeh plasmanom na završni turnir SEHA lige. Prije dvije godine igrali su i četvrtfinale EHF kupa, umalo bacivši na koljena favorizirani Fuchse Berlin . I Nexe i Zagreb su pretežno okrenuti razvoju talentiranih igrača, pa tako aktualni državni prvaci u svojim redovima imaju slovenskog wunderkinda Aleksa Vlaha, dok Našičani u svom rosteru imaju velikog hrvatskog talenta Halila Jaganjca, darovitog pivota Gianfranca Pribetića , potom Marina Jelinića koji igra vrlo dobro na lijevom krilu.Najveći Nexeov problem je pozicija razigravača, Ante Gadže otišao je u metropolu, baš kao i pivot Marin Šipić, a adekvatne zamjenu nisu pronašli. Uglavnom, čekaju nas napeta sezona u kojoj saznajemo mogu li naši rukometaši izboriti finale i je li stiglo vrijeme za detronizaciju prvaka u domaćem prvenstvu.