Hrvatske rukometašice priredile su jedno od najvećih iznenađenja u povijesti ženskog rukometa. Na nedavno završenom Euru u Danskoj naše rukometašice osvojile su brončanu medalju! Na prvenstvo smo došli na mala vrata, no to nas nije obeshrabrilo, dapače. Hrvatska je rušila favorita za favoritom. Cijela Europa je bila u šoku, pa i krovna europska rukometna federacija EHF, koji nam je dodijelio nadimak „kraljice šoka“. Ukupno smo na prvenstvu ostvarili šest pobjeda i dva poraza. Zanimljivo je da su ta dva poraza bila od Francuske i Norveške, koje su se kasnije našle u velikom finalu. Što se tiče pobjeda, redom su padale: Mađarska, Nizozemska, Srbija, Rumunjska, Njemačka i Danska. Najslađa pobjeda definitivno je ona protiv domaćina Danske u utakmici za broncu. Nakon posljednjeg sučevog zvižduka započela je velika fešta, jer, osvojena je prva medalja u povijesti hrvatskog ženskog rukometa. O ovom čudesnom rezultati naših djevojaka pričat će se još godinama, a u nastavku teksta ću Vam pobliže predstaviti naše heroine.

Tea Pijević- „stijena“ na našem golu. Ono što obrana ne uspije zaustaviti, uglavnom uspije ova čudesna golmanica. Dvadesetdevetogodišnja djevojka iz Stabline htjela se baviti nogometom, no u rodnom kraju nije imala tu mogućnost, pa se, hvala nebesima, opredijelila za rukomet. Posebno je fasciniralo njeno hvatanje „živih“ lopti, a nakon igračke karijere, želi započeti onu trenersku.

Paula Posavec- u sastavu Hrvatske našla su se čak dva para blizanki, a dio jednog para je i prvo lijevo krilo reprezentacije Paula Posavec. Njena deset minuta starija sestra blizanka je Stela, koja igra na poziciji srednje vanjske. Ove sjajne sestre dolaze iz Strahonineca pokraj Čakovca, a obje su igračice Lokomotive.

Josipa Mamić- članica je Bjelovara i trenutno vodeća na listi strijelaca prve hrvatske rukometne lige. Iako joj je prirodna pozicija desna vanjska, nakon ozljede Nikoline Zadravec prekomandirana je na desno krilo. Rodom je iz Dugog Sela. Josipa obožava slatke delicije, najviše čokoladu i palačinke. Najdraža čokolada joj je Milka s jagodama.

Dora Krsnik- članica je francuskog Plan de Cucquesa. Riječ je o polivalentnoj igračici, koja može igrati na bilo kojem mjestu u napadu. Dora je i jedan od „stupova“ naše obrane, ali i jedna od najiskusnijih igračica.

Stela Posavec- mala „jegulja“, gotovo da nema te rupe(makar i minimalne)u protivničkoj obrani kroz koju se ona ne može provući. Vješto koristi svaki i najmanji centimetar prostora, a kad prođe jedan na jedan to je gotovo uvijek ili gol ili sedmerac. Uz rukomet, ima vremena i za fakultet, a upisala je pravo.

Ćamila Mićijević- popularna „Ćana bez mana“, osim što je daleko najbolja hrvatska igračica, ujedno je i dobri duh svlačionice. Glavna je za „štimung“ nakon velikih pobjeda, a ima i svoju rukometnu emisiju. Zove se Kod Ćamile na fotelji, a emitira se na stranicama HRS-a. Ova simpatična Mostarka ima sve što je potrebno za postati vrhunska rukometašica, a najbolja potvrda je i to što igra u Metzu, jednom od najboljih europskih klubova. Skače poput Lackovića, zabija kao Balić i asistira u stilu Duvnjaka. Naša Ćana definitivno nema mana.

Larissa Kalaus- ona i njena sestra Dora čine drugi par blizanki, a dolaze iz Križevaca. Rukometni put započela je u lokalnom Mlinaru, da bi se kasnije priključila Podravki. Sada igra za zagrebačku Lokomotivu, a njena pozicija je lijeva vanjska. Oduševila je u utakmici protiv Nizozemske, kojoj je dala nevjerojatnih devet golova! Završava studij psihologije.

Dora Kalaus- jednu minutu starija blizanka. Imala je isti rukometni put kao i njena sestra, no za razliku od nje, igra na poziciji desne vanjske. I ona će također uskoro diplomirati psihologiju.

Katarina Ježić- naša kapetanica i jedna od dvije fenomenalne pivotkinje koje izbornik Šoštarić ima na raspolaganju. Prepoznatljiva je po raznovrsnim frizurama, a podosta ih je mijenjala tijekom karijere.

Marijeta Vidak- imala je velikih problema s ozljedama, koje su je zaustavile u trenucima kad se spremala za igrački uzlet. U Podravki su joj predviđali veliku karijeru, te su u njoj vidjeli nasljednicu Snježane Petike, no to nažalost nije uspjela opravdati. Sada je zdrava, spremna i motivirana, te u Umagu traži priliku za novi početak. Marijeta je diplomirana ekonomistica.

Valentina Blažević- dvadesetšestogodišnja Kninjanka igra na poziciji playmakera, te je jedno od naših najugodnijih iznenađenja na ovom prvenstvu. Rođena je na Valentinovo, što je vjerujem uvelike doprinijelo odabiru njenog imena. Ostale reprezentativke kažu da naša Vale između ostalog, provodi puno vremena pred ogledalom.. No, kao što vidimo, to nimalo ne utječe na njene izvedbe na parketu.

Kristina Prčakin- bombarderka s lijevog vanjskog košarkaškog prezimena. Zanimljivo, Kristina je počela trenirati rukomet tek s 15 godina, dok se ranije bavila plivanjem i gimnastikom. Studira KIF, a izabrala je smjer kineziterapija.

Lucija Bešen- zamjena sjajnoj Tei Pijević, a ujedno i jedna od najmlađih u aktualnom kadru Hrvatske. Premda nije imala veliku minutažu, svoj dio posla korektno je odradila. Zanimljivo, na proširenom popisu igračica za Euro nalazila se i njena sestra Gabrijela.

Andrea Šimara- pozicija lijevog krila pokrivena je s dvije igračice Lokomotive, Paulom Posavec i spomenutom Andreom Šimarom. Riječ je o pouzdanoj igračici koja kad nije na parketu, aktivno igra rukomet na pijesku.

Ana Debelić- najbolja pivotkinja ovogodišnjeg Eura. Konstantna opasnost za golmanice, a najbolje je surađivala s Ćamilom Mičijević, koja joj je često asistirala za golove. Ova 26-godišnja Rabljanka svestrana je sportašica. U ranijoj dobi bavila se kajakaštvom, tenisom, čak je i pjeval u klapi. Diplomirala je šumarstvo.

Tena Japundža- naše rezervno desno krilo, nije često bila u prilici igrati ovako važne utakmice pa joj se zbog treme malo „skratila ruka“. Zanimljivo, rođena je 28.10., na datum osnutka Torcide. Uskoro će diplomirati na prehrambeno-biotehnološkom fakultetu.

Nenad Šoštarić- popularni Šoka, doživio je s Hrvatskom treću sreću. Naime, ovo mu je treći mandat na klupi reprezentacije, i eto, i više mu je nego sretan. Uz izborničku funkciju ujedno je i trener Lokomotive, iz koje je u redovima Hrvatske čak osam igračica! Sigurno mu je i to što ih dobro poznaje dosta pomoglo u stvaranju ove hrvatske Božićne rukometne bajke. Pravi je majstor u svom poslu, te vrlo dobro zna kako iz ničega stvoriti nešto. To je na ovom prvenstvu apsolutno dokazao.

Brončane kraljice, hvala Vam što ste nas učinile sretnima i ponosnima pred kraj ove turbulentne godine. Vaša medalja bila nam je najljepši Božićni poklon. Hvala, Kraljice šoka!

Prije pet dana počeo je rukometni Euro za žene. Iako su ga prvotno Danska i Norveška trebale zajednički organizirati, naknadno je odlučeno da će se kompletno natjecanje održati isključivo u Danskoj. Razlog tome su stroge epidemiološke mjere koje su trenutno na snazi u Norveškoj. Iako pandemija još uvijek ne jenjava, u neku ruku ipak je iznenađujući takav stav norveških vlasti. Naime, njihove rukometašice godinama su u svjetskom i europskom vrhu, te su u svoju zemlju donijele čitav niz trofeja i medalja. Ne bi li onda bio potpuno logičan potez da se pronašao nekakav kompromis i omogućilo Norvežankama da na domaćem dobiju priliku za lov na novu medalju? Prvenstvo se ionako igra bez prisutnosti gledatelja, pa stvarno ne vidim nijedan razlog zašto se nije moglo igrati i u „zemlji fjordova“. Nevjerojatno je da njihova vlada nije imala „sluha“ da curama, koje su ih toliko puta razveselile, omoguće ono što svakog sportaša najviše motivira, a to je igranje na domaćem terenu. No, što je tu je. Na ovom prvenstvu nastupaju i hrvatske rukometašice, smještene u „skupini smrti“. Iako su im prije prvenstva gotovo svi predviđali grčevitu borbu za treće mjesto(a neki ih čak i potpuno otpisali), naše djevojke igraju fenomenalno, te ruše favorita za favoritom.

U našoj grupi još su i Nizozemska, Mađarska i Srbija. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala protiv naših sjeveroistočnih susjeda Mađarske, o kojoj ne treba trošiti riječi. Svi koji iole prate ženski reprezentativni rukomet, znaju da tko je i što je Mađarska. Za one koji baš i ne prate, dovoljno je reći da je Mađarska u ženskom rukometu isto što i njihovi sunarodnjaci u muškom vaterpolu. One su baš kao i Norvežanke, godinama među najboljima. Istina, nekad odu stepenicu više, nekad niže, ali uvijek su tu, na najjačoj sceni. I to sve nije slučajno. Naime, i njihov klupski rukomet ostvaruje velike uspjehe, a klubovi su im sastavljeni pretežno od domaćih igračica, što dovoljno govori o njihovoj infrastrukturi i ulaganju u rukomet. Još jedna ekipa koja može iznimno daleko je Nizozemska, aktualni prvak svijeta. Iako nisu jedna od ekipa koja je gotovo uvijek prisutna u borbi za medalje, to ne umanjuje njihovu snagu. Možemo reći da su one „osvježenje“ koje je ženskom rukometu, baš kao i bilo kojem drugom sportu, nasušno potrebno. Jer, bilo bi pomalo dosadno na pobjedničkom postolju viđati uvijek ista lica, treba malo novih koji će zaoštriti konkurenciju i tako natjerati one najbolje na maksimalan angažman u svakom susretu. Nizozemska je napravila upravo to, no žele li dokazati da nisu kao Grčka u nogometu, trebat će dobrano zapeti. Srbija je jedina momčad protiv koje su stručnjaci Hrvatskoj davali kakve-takve šanse za pobjedu i drugi krug. Priča Srbije u posljednjih nekoliko godina poprilično je slična našoj. Tek poneko pojavljivanje na velikom natjecanju, te još rjeđe, neki značajan rezultat na istome. Hrvatska reprezentacija već godinama nije napravila neki značajni podvig na velikim natjecanjima. Dapače, često se dogodi i da ostanemo bez plasmana na njih, a ako se ipak plasiramo, to izgleda dosta skromno. Zadnji pravi rezultat bilo nam je četvrtfinale olimpijskih igara u Londonu 2012. Hrvatska je tada imala odličnu reprezentaciju, koja je bila „zrela“ za odličje, no neočekivano loš nastup u četvrtzavršnici protiv Španjolski ostavio je naše cure „kratkih rukava“. Od tada je prošlo previše vremena. Osam dugih godina Hrvatska nije napravila značajni iskorak na velikim natjecanjima. Sve do aktualne europske smotre.

U vrlo teškoj i zahtjevnoj skupini, naše cure nakon prva dva kola na „kontu“ imaju maksimalan broj bodova. Da sve bude još fascinantnije, Hrvatska je u prva dva kola igrala protiv Mađarske i Nizozemske, ekipa protiv kojih im ni najveći optimisti nisu davali puno šanse. Tim pobjedama Hrvatska je već nakon dva kola osigurala plasman u drugi krug, a ukoliko danas pobjede Srbiju, osigurat će prvo mjesto u skupini, te u drugi dio natjecanja prenijeti maksimalan četiri boda! Da nam je to netko rekao prije prvenstva, pomislili bi da se šali! Hrvatska, koju su skoro svi otpisali, pa čak i u vlastitoj domovini, igra hrabro i neustrašivo, te niže uspjeh za uspjehom. Jedan od najzaslužnijih za ovakav nastup naših cura svakako je izbornik Nenad Šoštarić. Okupio je najbolje što Hrvatska u ovom trenutku ima i poveo ih u europsku „avanturu“ bez ikakvih imperativa. Ukazano povjerenje djevojke su mu vratile na najbolji mogući način, te su Europi pokazale da hrvatski rukomet nisu samo dečki, već da se nešto pita i ove nevjerojatne djevojke. Zaista je užitak gledati majstorije Ćamile Mićijević i Larisse Kalaus u napadu, te čudesnu Teu Pijević na golu kako hvata „žive“ lopte, čak i jednom rukom! Divno je vidjeti da se hrvatski ženski rukomet polako vraća među elitu. Znam, put povratka je mukotrpan i težak, ali ponekad su najteži upravo prvi koraci, a Hrvatska ih je odradila fenomenalno.

Velika želja(plasman u drugi krug)uspješno je sprovedena u djelo, no to je tek početak. Sada ide onaj teži zadatak, a to je nastaviti s dobrim igrama i u nastavku natjecanja, te tako pokazati da dosadašnje pobjede nisu bile slučajne. Najvažnije je da se cure bore i da igraju dobro. Kad imaš igru onda logično, imaš i rezultat, a ukoliko se dogodi da pružiš dobru partiju, a rezultat te u konačnici ne nagradi za to, nitko ti neće zamjeriti. Sve što se traži od naših djevojaka u nastavku prvenstva je srčana i hrabra igra do posljednje sekunde u svakoj utakmici, a sve više od toga bit će velika premija. Cure, sretno dalje, vjerujemo u Vas!

Ova 2020. godina po mnogočemu je čudna, pa i „luda“. No, ni tu joj nije bio kraj, jer je uz čudnu, dobila i jednu tužnu dimenziju. Naime, brojne poznate ličnosti iz Hrvatske i svijeta u njoj su nas zauvijek napustili. Neki od njih bili su ikone svjetske, te hrvatske umjetnosti. Od poznatih glumaca koji od nedavno više nisu s nama tu su Sean Conery, Kirk Douglas, a od kultnih imena hrvatske i regionalne glumačke scene napustili su nas dvije legende, Špiro Guberina i Mustafa Nadarević. No, baš kao i glumački, bez svojih ikona ostao je i sportski svijet. Prvo nas je krajem siječnja šokirala vijest da je u nesreći u helikotperu preminuo bivši as Lakersa Kobe Bryant. Cijelu Ameriku, a moglo bi se reći i cijeli svijet, „preplavilo“ je „more“ tuge, a posebno emotivan bio je „žuti dio“ Los Angelosa, u kojem je Bryant kao igrač ostavio neizbrisiv trag. Deset mjeseci kasnije, svijet je izgubio još jednu sportsku legendu, a riječ je o proslavljenom argentinskom nogometašu Diegu Armandu Maradoni.

Riječima je gotovo nemoguće opisati kakvo je stanje nakon njegov smrti zavladalo, kako u njegovoj rodnoj Argentini, tako i u Napulju, gradu u kojem odavno ima status legende i čiji je klub odveo do dva naslova prvaka Italije. U gradu se, unatoč strogim epidemiološkim mjerama okupio velik broj ljudi koji su mu došli odati počast. Velika masa u dresovima i šalovima plače i moli se ispred njegovog murala. Slika za povijest. Slično je bilo i u Argentini, u kojoj je proglašena trodnevna žalost. Tugovali su apsolutni svi, i oni zagriženi nogometni fanatici, i oni koji ga uopće ne prate. Maradona je tamo bio puno više od običnog nogometaša, imao je kultni status. Također, vrijedi istaknuti još jedan detalj viđen nakon njegove smrti na argentinskim ulicama. Naime, ima jedna slika na kojoj se grle navijač Boca Juniorsa i River Plate, dva najveća rivala u njihovom nogometu. Tog je dana jednostavno u toj zemlji na jugu južnoameričkog kontinenta na neki način sve stalo, pa tako i to veliko rivalstvo. Jer neke su stvari ipak važnije od samog nogometa, a to je Maradonin odlazak vrlo slikovito dočarao. Zaklete rivale ujediniti može( barem nakratko) jedino velika zajednička bol, a ovo je bio upravo takav slučaj.

Diego Armando Maradona rođen je u Villa Fioritu, radničkoj četvrti Buenos Airesa 30.10.1960. Diego je bio peto od ukupno osmero djece njegove majke Tote i oca Chitora. Iako je rođen u Argentini, u kojoj je i odrastao, Diego ima i indijskih, talijanskih, španjolskih, ali i hrvatskih korijena( talijanske i indijske s očeve strane, a španjolske i hrvatske s majčine). Djevojačko prezime Maradonine majke je Kariolić, a porijeklom je s otoka Korčule. Eto, "el trinche" nije bio jedini argentinski nogometaš hrvatskih korijena, već ih je u sebi imao i "mali zeleni". Taj nadimak dovoljno govori o tome kakav je izvan serijski igrač Diego bio. O njegovoj nogometnoj karijeri moglo bi se pisati nadugo i naširoko, no ja ću ukratko sažeti samo one najvažnije činjenice.

Karijeru je počeo u Argentinos Juniorsima, za čiju je seniorsku momčad debitirao 1976. u dobi od samo 15 godina. Samo godinu dana kasnije pozvan je i u reprezentaciju. No, nije se našao na popisu igrača za Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini, jer je tadašnji izbornik „gaučosa“ Cesar Luis Menotti smatrao da je Diego još premlad i da će „puknuti“ pod pritiskom. Iako je propustio to natjecanje, naredne godine predvodio je juniorsku reprezentaciju do naslova svjetskih prvaka. Tada je skrenuo pozornost brojnih europskih nogometnih velikana, no još nije bio spreman za odlazak na najjaču scenu. Potpisao je za Boca Juniorse, te s njima odmah osvojio naslov prvaka Argentine. Samo godinu dana kasnije, nastupio je na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Dobrim igrao još jednom je privukao pozornost europskih giganta, te je nakon prvenstva potpisao za Barcelonu. U Kataloniji se zadržao dvije godine, razdoblje provedeno tamo obilježile su brojne kontroverze. Dvije godine kasnije, „mali zeleni“ potpisao je za Napoli. Tu je vrlo brzo stekao status istinske legende kluba, koji je zadržao do dana današnjeg. Nastupajući za napuljske svijetloplave osvojio je dva naslova prvaka u Seriji A, te jedan naslov pobjednika Kupa Uefe.

U reprezentativnom dresu osvojio je naslov svjetskog prvaka u Meksiku 1986., a posebno zapamćena ostat će utakmica protiv Engleske. Bilo je to u četvrtfinalu, kojeg je Argentina dobila s 2-1. Prvi gol Maradona je zabio rukom, no sudac to nije vidio i pogodak je priznat. Tada je Diego stekao još jedan nadimak, „božja ruka“. Drugi gol na toj utakmici pravo je remek djelo. Naime, Maradona je s lotom nanizao nekoliko engleskih nogometaša, a na koncu i vratara, te je na kraju mirno gurnuo loptu u praznu mrežu. Taj je gol FIFA proglasila pogotkom stoljeća. U finalu, Argentina je bila bolja od Zapadne Njemačke s 3-2. Maradona je na tom prvenstvu postigao pet golova uz isto toliko asistencija, te je dobio nagradu Zlatna lopta za najboljeg igrača Mundijala.

Četiri godine kasnije, Maradona je Argentinom igrao novo finale, ovaj put na svjetskoj smotri u Italiji. Zbog ozljedeg gležnja ovaj omaleni genije nije bio na 100 posto svojih mogućnosti, pa se na Argentina jedva provukla do finala. Tamo su ih čekali Njemci, koji su slavili 1-0, pa su se „gaučosi“ morali zadovoljiti titulom viceprvaka. U ranijoj fazi prvenstva, u četvrtfinalu, u utakmici Jugoslavije i Argentine, „gaučosi“ su se provukli kroz „ušicu igle“. Pobjedu su odnijeli tek izvođenjem kaznenih udaraca, a unatoč porazu Jugoslavije, ostat će zauvijek zapisano da je Tomislav Ivković obranio penal velikom Diegu.

Maradonino ime ostat će zlatnim slovima upisano u povijest ovog sporta. On ga je igrao i izvodio nevjerojatne trikove kao da je to najlakša stvar na svijetu. Ponekad je djelovao kao da pleše, moglo bi se reći da je svojevremeno prezentirao tango na svoj vlastiti način. Sretnici koji su ga imali priliku gledati kako igra to će prepričavati s koljena na koljeno, a nama ostalima ostaju tek uspomene na Diegov lik i djelo, na njegovu umjetnost nogometa.