Prije pet dana počeo je rukometni Euro za žene. Iako su ga prvotno Danska i Norveška trebale zajednički organizirati, naknadno je odlučeno da će se kompletno natjecanje održati isključivo u Danskoj. Razlog tome su stroge epidemiološke mjere koje su trenutno na snazi u Norveškoj. Iako pandemija još uvijek ne jenjava, u neku ruku ipak je iznenađujući takav stav norveških vlasti. Naime, njihove rukometašice godinama su u svjetskom i europskom vrhu, te su u svoju zemlju donijele čitav niz trofeja i medalja. Ne bi li onda bio potpuno logičan potez da se pronašao nekakav kompromis i omogućilo Norvežankama da na domaćem dobiju priliku za lov na novu medalju? Prvenstvo se ionako igra bez prisutnosti gledatelja, pa stvarno ne vidim nijedan razlog zašto se nije moglo igrati i u „zemlji fjordova“. Nevjerojatno je da njihova vlada nije imala „sluha“ da curama, koje su ih toliko puta razveselile, omoguće ono što svakog sportaša najviše motivira, a to je igranje na domaćem terenu. No, što je tu je. Na ovom prvenstvu nastupaju i hrvatske rukometašice, smještene u „skupini smrti“. Iako su im prije prvenstva gotovo svi predviđali grčevitu borbu za treće mjesto(a neki ih čak i potpuno otpisali), naše djevojke igraju fenomenalno, te ruše favorita za favoritom.
U našoj grupi još su i Nizozemska, Mađarska i Srbija. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala protiv naših sjeveroistočnih susjeda Mađarske, o kojoj ne treba trošiti riječi. Svi koji iole prate ženski reprezentativni rukomet, znaju da tko je i što je Mađarska. Za one koji baš i ne prate, dovoljno je reći da je Mađarska u ženskom rukometu isto što i njihovi sunarodnjaci u muškom vaterpolu. One su baš kao i Norvežanke, godinama među najboljima. Istina, nekad odu stepenicu više, nekad niže, ali uvijek su tu, na najjačoj sceni. I to sve nije slučajno. Naime, i njihov klupski rukomet ostvaruje velike uspjehe, a klubovi su im sastavljeni pretežno od domaćih igračica, što dovoljno govori o njihovoj infrastrukturi i ulaganju u rukomet. Još jedna ekipa koja može iznimno daleko je Nizozemska, aktualni prvak svijeta. Iako nisu jedna od ekipa koja je gotovo uvijek prisutna u borbi za medalje, to ne umanjuje njihovu snagu. Možemo reći da su one „osvježenje“ koje je ženskom rukometu, baš kao i bilo kojem drugom sportu, nasušno potrebno. Jer, bilo bi pomalo dosadno na pobjedničkom postolju viđati uvijek ista lica, treba malo novih koji će zaoštriti konkurenciju i tako natjerati one najbolje na maksimalan angažman u svakom susretu. Nizozemska je napravila upravo to, no žele li dokazati da nisu kao Grčka u nogometu, trebat će dobrano zapeti. Srbija je jedina momčad protiv koje su stručnjaci Hrvatskoj davali kakve-takve šanse za pobjedu i drugi krug. Priča Srbije u posljednjih nekoliko godina poprilično je slična našoj. Tek poneko pojavljivanje na velikom natjecanju, te još rjeđe, neki značajan rezultat na istome. Hrvatska reprezentacija već godinama nije napravila neki značajni podvig na velikim natjecanjima. Dapače, često se dogodi i da ostanemo bez plasmana na njih, a ako se ipak plasiramo, to izgleda dosta skromno. Zadnji pravi rezultat bilo nam je četvrtfinale olimpijskih igara u Londonu 2012. Hrvatska je tada imala odličnu reprezentaciju, koja je bila „zrela“ za odličje, no neočekivano loš nastup u četvrtzavršnici protiv Španjolski ostavio je naše cure „kratkih rukava“. Od tada je prošlo previše vremena. Osam dugih godina Hrvatska nije napravila značajni iskorak na velikim natjecanjima. Sve do aktualne europske smotre.
U vrlo teškoj i zahtjevnoj skupini, naše cure nakon prva dva kola na „kontu“ imaju maksimalan broj bodova. Da sve bude još fascinantnije, Hrvatska je u prva dva kola igrala protiv Mađarske i Nizozemske, ekipa protiv kojih im ni najveći optimisti nisu davali puno šanse. Tim pobjedama Hrvatska je već nakon dva kola osigurala plasman u drugi krug, a ukoliko danas pobjede Srbiju, osigurat će prvo mjesto u skupini, te u drugi dio natjecanja prenijeti maksimalan četiri boda! Da nam je to netko rekao prije prvenstva, pomislili bi da se šali! Hrvatska, koju su skoro svi otpisali, pa čak i u vlastitoj domovini, igra hrabro i neustrašivo, te niže uspjeh za uspjehom. Jedan od najzaslužnijih za ovakav nastup naših cura svakako je izbornik Nenad Šoštarić. Okupio je najbolje što Hrvatska u ovom trenutku ima i poveo ih u europsku „avanturu“ bez ikakvih imperativa. Ukazano povjerenje djevojke su mu vratile na najbolji mogući način, te su Europi pokazale da hrvatski rukomet nisu samo dečki, već da se nešto pita i ove nevjerojatne djevojke. Zaista je užitak gledati majstorije Ćamile Mićijević i Larisse Kalaus u napadu, te čudesnu Teu Pijević na golu kako hvata „žive“ lopte, čak i jednom rukom! Divno je vidjeti da se hrvatski ženski rukomet polako vraća među elitu. Znam, put povratka je mukotrpan i težak, ali ponekad su najteži upravo prvi koraci, a Hrvatska ih je odradila fenomenalno.
Velika želja(plasman u drugi krug)uspješno je sprovedena u djelo, no to je tek početak. Sada ide onaj teži zadatak, a to je nastaviti s dobrim igrama i u nastavku natjecanja, te tako pokazati da dosadašnje pobjede nisu bile slučajne. Najvažnije je da se cure bore i da igraju dobro. Kad imaš igru onda logično, imaš i rezultat, a ukoliko se dogodi da pružiš dobru partiju, a rezultat te u konačnici ne nagradi za to, nitko ti neće zamjeriti. Sve što se traži od naših djevojaka u nastavku prvenstva je srčana i hrabra igra do posljednje sekunde u svakoj utakmici, a sve više od toga bit će velika premija. Cure, sretno dalje, vjerujemo u Vas!
Post je objavljen 08.12.2020. u 16:27 sati.