Prije nekoliko dana izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić objavio je popis igrača na koje računa za nadolazeće gostujuće susrete Lige nacija protiv Portugala i Francuske. Uz standardna, već dobro nam znana imena, na spisku su se našli i neki novi dečki, poput Marina Pongračića i Ive Grbića. Također, nekolicina igrača je dobila pretpoziv, a među njima je bio i Filip Uremović. Riječ je o braniču ruskog Rubina, koji je prošle sezone bio igrač s najviše dobivenih duela u ruskoj ligi. Dobio je 301 od 445 duela, njih 68% posto.

Filip je na popis Vatrenih upao upravo zahvaljujući izostanku Pongračića, koji neće konkurirati za spomenute dvoboje jer je dobio mononukleozu. On i Nikola Katić su zaista nevjerojatni pehisti, jer su obojica imali zdravstvene probleme u trenutku kad su bili vrlo blizu tome da zaigraju za Hrvatsku. Uremović je igračku karijeru započeo u vinkovačkoj Cibaliji, u kojoj se zadržao godinu dana( 2015.-2016.). Potom odlazi u drugu momčad Dinama, gdje se zadržao dvije godine. Prije dvije godine odlazi u slovensku Olimpiju, a dobrim nastupima za „zmajčeke“ privukao je pozornost skauta ruskog prvoligaša Rubina iz Kazana. U Rusiji se snašao sjajno, postao je neizostavan član prvih 11 Rubina, te je od anonimca postao veliko pojačanje i gotovo neprelazna prepreka suparničkim napadačima. Koliko je Filip važan „kotačić“ u igri Rubina, dovoljno govori podatak da je upravo on u zadnjih nekoliko kola ruskog prvenstva ponio kapetansku traku. U Rusiji je prava rijetkost da stranci dobiju takvu čast, a naročito oni igrači koji su dovedeni kao potpune nepoznanice i za mali novčani iznos, pa to u Filipovom slučaju ima nevjerojatnu težinu. Dobar glas daleko se čuje, pa je tako ovaj mladić dobio priliku da pokaže sve što zna u nacionalnom dresu.

Sada je na njemu da pokaže onu igru koju je prezentirao najprije u dresu Hrvatske U-19, a potom i za Hrvatsku U-21 reprezentaciju. Šansu će sigurno dobiti, i nadam se će je iskoristiti na najbolji mogući način.

Već godinama se spominje gradnja nacionalnog stadiona u Hrvatskoj, a ta se tema aktualizirala nakon osvojenog srebra na svjetskom prvenstvu u Rusiji prije dvije godine. Gotovo sve najjače svjetske nogometne reprezentacije ga odavno imaju, a Hrvatska ga nema, što je većinu svjetske sportske javnosti ostavilo u šoku. Svi su se pitali kako to da je jedna mala država poput Hrvatske stigla sve do finala mundijala, a nemamo ni jaku ligu, ni zadovoljavajuću infrastrukturu, ni nacionalni stadion. Da, kad tako sagledate stvari uspjeh „vatrenih“ je zaista nevjerojatan. Glavni razlog našeg uspjeha je činjenica da je Hrvatska oduvijek bila nepresušno vrelo talenata. Tijekom povijesti hrvatski dres nosili su brojni velikani, a taj trend se nastavlja i danas, a nastavit će se i u budućnosti. Znate onu izreku: „Jedna zvijezda na nebu se gasi, a druga se pali“? Upravo ona bi mogla biti najbolja preslika hrvatske reprezentacije. Kad se jedan od stožernih igrača oprosti od nogometa, pojavi se drugi, koji mu bude dostojna zamjena. Istina, taj netko možda nikad neće doseći razinu igre svog prethodnika, ali budite sigurni da će biti apsolutno dostojan kockastog dresa. Hrvatska je „rasadnik“ talenata, i to je najvažniji ključ našeg uspjeha.

Nedugo nakon završetka svjetskog prvenstva, u Hrvatsku su stigli kineski investitori s jasnom idejom – sagraditi Hrvatskoj nacionalni stadion. Kao lokacija se spominjala Velika Gorica, a stadion bi se zvao Plavi vulkan. Da, dosta toga se da iščitati već iz njegovog imena, nažalost. Potpuno je jasno da je to voda na mlin pojedinaca, da je naziv nacionalni stadion djelomično i krinka da se javnosti zamažu oči. Naime, uz reprezentaciju, vjerojatno bi taj isti stadion koristio i Dinamo za svoje europske utakmice. Dakle, pod krinkom učvršćivanja nogometnog zajedništva, istovremeno bi pojedinci činili sve da što je moguće više razjedine hrvatski narod. No, priča već toliko puta viđena čini se ipak neće zaživjeti. Naime, već dugo nitko ni ne spominje gradnju nacionalnog stadiona. Ta ideja kao je zamrla, kao da nikad nije ni postojala. Izgleda da od toga neće biti ništa, što me osobno ni ne iznenađuje previše. Oni koji detaljno prate događanja u hrvatskom nogometu sjetit će se da ovo nije prvi put da se govori o izgradnji nacionalnog stadiona. Prije nekoliko godina savezu je ponuđena opcije gradnje nacionalnog stadiona u Baškoj Vodi, no ta je opcija u startu odbačena, a mogla bih se kladiti da idejni projekt izgradnje nitko od nadležnih za donošenje te odluke nije ni pogledao a kamoli proučio. Dapače, vrlo brzo je stigla reakcija iz HNS-a kako nema govora o gradnji na spomenutoj lokaciji, već isključivo na zagrebačkim Sveticama. Iznenađeni? Ono što zapravo u svemu tome najviše frustrira je činjenica što je HNS-u okolica Zagreba bila jedina prihvatljiva opcija za taj projekt, a o ostalim krajevima Hrvatske nisu htjeli ni razmisliti. Da im je ponuđena opcija gradnje nacionalnog stadiona negdje u Slavoniji ili pak Istri, mislim da bi čelni ljudi saveza i to glatko odbili. Ako mene pitate, Hrvatskoj uopće ne treba nacionalni stadion. Ne vidim nikakvu poantu u tome ta se sve službene utakmice igraju isključivo na jednom stadionu( neovisno o njegovoj lokaciji), pa zar nije bolje igrati u nekoliko različitih hrvatskih gradova? To ću vam najbolje dočarati kroz opis jednog kvalifikacijskog ciklusa. Dakle, u jednoj skupini je najčešće ili pet ili šest reprezentacija. Predstavit ću i jednu i drugu opciju, a prva će biti sa pet nacionalnih selekcija u skupini. U tom bi slučaju najbolje bilo da se jedna utakmica igra u Splitu, jedna u Zagrebu, jedna u Osijeku te jedna u Rijeci. U varijanti sa šest reprezentacija u skupini, na taj bi popis još trebalo uvrstiti i Pulu. Kada je pak riječ o prijateljskim utakmicama, one bi se, uz već nabrojane gradove mogle odigrati i u Varaždinu, Šibeniku, Koprivnici, Zaprešiću, Zadru, Vinkovcima, itd. Navijači iz svih krajeva Hrvatske željni su dolaska „vatrenih“, jedva čekaju priliku da ugoste svjetske viceprvake. Te su utakmice pravi „praznik“ nogometa, naročito na stadionima poput Aldo Drosine, Ivan Kušek Apaša i ostalih koji bi samo u tom slučaju bili puni do posljednjeg mjesta.

Utakmice hrvatske reprezentacije uvijek se prate s posebnim emocijama, a najbolji primjer toga su velika natjecanja. Tada se utakmice „vatrenih“ gledaju na velikim ekranima na ulicama i trgovima i zemlje, a skoro svi navijači budu u dresovima. Te utakmice s jednakim žarom se gledaju i u Dubrovniku, Makarskoj, Grožnjanu, Valpovu, Korčuli, ma u svakom „malom mistu“. To je naše najveće blago, a ujedno i pokazatelj da ugostiti reprezentaciju zaslužuju svi, a ne samo odabrani. Umjesto gradnje nacionalnog stadiona, treba uložiti u infrastrukturu postojećih, da steknu adekvatne uvjete za ugostiti velike utakmice. Vratite reprezentaciju navijačima, jer mi smo s njima prošli sve, od bolnih poraza do velikih pobjeda, i te su emocije nešto neprocjenjivo.

Sinoć je odigrano prvo polufinale lige prvaka, a na suprotnim stranama terena našli su se nogometaši RB Leipziga i PSG-a. Utakmica je završila 3-0 pobjedom Parižana, a njihova pobjeda mogla je biti i uvjerljivija da su iskoristili još neke izgledne prilike. U strijelce su se upisali Kimpembe, Di Maria i Marquinhos. Upravo potonji je tema ovog teksta, ili da se preciznije izrazim, tekst o tome kako se ovaj brazilski internacionalac pretvorio u pariškog junaka u portugalskoj prijestolnici.

Naime, zabio je ključne golove za momčad Thomasa Tuchela, najprije u četvrtfinalu protiv Atalante, a onda i u polufinalu protiv RB Leipziga. Od pustih zvijezda u napadu PSG-a, neke od najvažnijih golova francuskog prvaka na putu do velikog finala zabio je ni manje ni više nego stoper. Iako mu je to prirodna pozicija, zna odigrati i desnog beka, te zadnjeg veznog. Sinoć je na travnjaku zauzeo upravo poziciju defenzivnog veznjaka, te se to pokazalo kao pun pogodak. Marquinhos je u francusku metropolu stigao prije dugih sedam godina iz redova „vučice“, i to za 31,4 milijun eura. Ta vijest je tada odjeknula kao prava „transfer bomba“, s obzirom na to da se radilo o mladom igraču, a prodan je za pozamašnu svotu( za obrambenog igrača, naravno). PSG je i tada imao sjajnu ekipu, a Marquinhos je doveden kao perspektivni nogometaš od kojeg se očekuje puno u budućnosti. Odmah se vidjelo da se radi o odličnom nogometašu, te je vrlo brzo pokazao da Parižani nisu pogriješili što su ga anganžirali. No, nije uvijek bio u prvom planu, dapače, neko vrijeme uopće nije bio standarni prvotimac, ali kada je bio u sastavu, odigrao bi korektno. No, iako je u obrani imao sjajnih rola, nije se baš isticao u napadačkim akcijama. Dolaskom Tuchela na klupu Parižana, Marquinhos se potpuno preporodio. Njemački strateg na klupi francuskog prvaka pronašao mu je mjesto u srcu veznog reda, gdje se Marquinhos sjajno snašao. Ove sezone odigrao je nekoliko vrlo dobrih utakmica, a uz nedavne nastupe u ligi prvaka, vrijedi istaknuti i prvenstveni okršaj protiv Bordeauxa u veljači ove godine. Spomenuti klubovi sastali su se na Parku prinčeva, a utakmica je završila 4-3 za domaćine, a Marquinhos je briljirao, poentiravši čak dva puta za Parižane. Nedugo nakon toga francusko prvenstvo je prekinuto, te se jedino od najjačih europskih liga uopće nije nastavilo. Smatralo se da će to biti veliki hendikep PSG-a u Lisabonu, no dogodilo se upravo suprotno. Igrači Thomasa Tuchela izgledaju odlično na terenu, igraju jako lijep nogomet, a uz to djeluju i fizički i psihički spremni za osvajanje ovog natjecanja. Kroz cijeli turnir djeluju stabilno i sjajno posloženo, te su zasluženo izborili plasman u nedjeljno finale. No, tijekom većeg dijela četvrtfinala protiv Atalante bili su na rubu ispadanja, te ih u tim trenucima gotovo nitko nije vidio ni u polufinalu. Dečki iz Bergama poveli su u ranoj fazi utakmice, te držali vodstvo sve do posljednje minute. Tada je na scenu stupio Marquinhos, koji je zabio za 1-1, i činilo se, produžetke. No, da to ne bude tako pobrinuo se kamerunski branič Chupo-Moting, koji je malo prije toga ušao s klupe. Zabio je gol vrijedan polufinala, a PSG je tim velikim preokretom dobio neophodno samopouzdanje za nastavak natjecanja. Nakon što su se u četvrtfinalu provukli kroz „iglene uši“, u polufinalu je bila sasvim druga priča. U utakmici protiv mlade, ali ambiciozne momčadi RB Leipziga, odigrali su fantastičnu utakmicu, te su uvjerljivom pobjedom izborili svoje prvo, povijesno finale lige prvaka. Baš kao i u četvrtfinalu, i na sinoćnjoj je utakmici prvi pogodak postigao Marquinhos. Tako je Pariz dobio potpuno neočekivanog junaka, koji im je pružio priliku da se bore za europski trofej. Zbog takvih stvari volimo nogomet, jer još jednom se potvrdilo da ponekad ključnu ulogu, umjesto najvećih klupskih aduta, može odigrati onaj od kojeg se to najmanje očekuje.

Upravo takav scenarij sinoć smo imali priliku vidjeti u Lisabonu, te baš ovakve stvari daju nogometu dodatnu draž. Marquinhos je pokazao da nije samo majstor defenzivnih zadataka, već da može biti čovjek odluke kada je to potrebno, i to je možda i najveći dobitak PSG-a na lisabonskoj završnici lige prvaka.

Ovo pitanje sve češće postavljaju košarkaški stručnjaci, a odgovor na njega nije jednostavan. To je kao da uspoređujete Pelea i Messija, igrače koji su, baš kao i ovi košarkaški genijalci, igrali u različito vrijeme, kada su i nogomet i košarka bili potpuno drugačiji u odnosu na današnjicu. Dražen je bio „košarkaški Mozart“, a Luka je na dobrom putu da postane jedan od najvećih ikada, ali do tog cilja još ima puno posla, a i prepreka. Karijere sportaša često su poput računalnih igrica, kao što je nekada popularni Super Mario, ili u novije doba Banana Kong. Vaš igrač ima zacrtan put kojeg treba prijeći, no na tom putu nalaze se razne barijere, koje treba znati zaobići/preplivati/preskočiti. Iako izgleda jednostavno, nije, jer, dovoljan je jedan krivi korak, jedno zapinjanje za kamen ili pad u vodu, i ispadate iz igre. Tako je i sa sportašima. Jednu sezonu si najbolji, a u drugoj npr. doživiš peh i ozlijediš se, ili jednostavno odigraš daleko ispod svog nivoa, i onda si na udaru gotovo svih : navijača, kritičara, trenera, predsjednika kluba i medija, i to sve jer npr. nisi postizao 30 koševa po utakmici kao sezonu ranije, već npr. 20, pa je to odmah „alarm za uzbunu“. I onda moraš sve ispočetka, krećeš u novi pokušaj dokazivanja i povratka na stare staze slave, ali tu su i nove prepreke, a prođe li previše vremena, možda i neki novi igrači, možda dojučerašnji juniori, koji su to razdoblje iskoristili za napredovanje, nisu šutke gledali nečije stagniranje, već su se nametnuli i sad su u prednosti. Što sada? Kako to nadići, kako ponovo uhvatiti ritam? Nije se lako ponovo nametnuti, a ako ponovo posustaneš na putu povratka, to je najčešće kraj. Za razliku od igrice, koju možete igrati do besvijesti, u vrhunskom sportu rijetki dobiju treću priliku za uspjeh. No, to je normalna stvar u životu profesionalca, te upravo u takvim situacijama dolazi do izražaja njihov karakter, tj. ono što pokazuje hoće li taj netko biti vrhunski igrač, ili tek jedan u moru prosječnih. I Petrović i Dončić pokazali su da su mentalno jaki, i po tome se izdvajaju od većine svojih kolega, koji to nisu i možda nikad neće ni biti.

Upravo taj faktor je, uz njegov izvanserijski talent, Dražena učinio jednim od najvećih u povijesti, a slične karakteristike ima i Luka Dončić. On i Dražen imaju i nešto zajedničko, a to je da su obojica svojevremeno bili članovi Real Madrida, te su postali njihove legende. Luka je još kao tinejdžer otišao „preko bare“, u surov svijet košarkaškog profesionalizma, gdje se ne prašta ni najmanja pogreška, naročito strancima. No, to ga nije obeshrabrilo, impresivnu formu iz Reala nastavio je održavati i u najjačoj ligi na svijetu, u dresu Dallas Mavericksa, te je vrlo brzo pokazao da je spreman za najveća postignuća. Također, ljudima u klubu i navijačima pokazao da je spreman biti vođa na parketu, baš kao što je prije njega to godinama bio Dirk Nowitzky. Njemačka ikona Mavericksa je otišla, a da je na dobrom putu da to postane pokazala je nova, slovenska. Već u prvoj sezoni srušio je neke nevjerojatne rekorde, bila je to debitanska sezona iz snova za Dončića, koju je okrunio titulom rookieja godine. U istom ritmu nastavio je i u aktualnoj sezoni, a posebno imponira činjenica da je i nakon prisilnog prekida sezone, nastavio nemilice trpati kao da nikakve pauze nije ni bilo. Njegova igra je toliko jednostavna, a opet kreativna i atraktivna. On naprosto uživa igrajući košarku, i to je ono što ga čini posebnim i drugačijim u odnosu na njegove kolege. U današnjem svijetu, u kojem veliku ulogu igra novac, lijepo je vidjeti da neki istinski uživaju u onome što rade, i da ih to ispunjava. Takav je bio i Dražen, dobrodušni i uvijek veseli virtuoz s loptom. Mogao je trenirati satima, čak i nakon upravo odrađenog treninga. Nerijetko bi u dvorani bili samo on i čistačice, bilo da je riječ o ranom jutru ili kasnoj večeri. Bio je veliki radoholičar, upravo zato je i uspio. U svoje slobodno vrijeme, također je znao „bacit s ekipon jednu na basket“, košarke mu nikad nije bilo dosta. Takav pristup sportu imaju rijetki, a svi bi htjeli da postanu novi „jordani“ i „johnsoni“. Ali ništa ne ide ni bez puno muke, ni preko noći, a veliku karijeru naprave samo oni koji to na vrijeme shvate. U vrijeme kada se Dražen otisnuo u NBA, tamo je vladala velika sumnjičavost i skeptičnost prema igračima koji dolaze iz Europe, a uspjeti su mogli samo oni koji su bili ekstraklase. Upravo je Dražen bio taj koji je „probio led“, pokazao je svima da se i u Europi igra odlična košarka. Svojom lucidnošću i genijalnosti u igri, te pristupom treniranju, utakmicama i izraženim radnim navikama, srušio je američke predrasude o europskoj košarci i širom otvorio vrata dolaska u SAD svojim kontinentalnim kolegama. No, Dražen i ostali veliki igrači iz njegove ere, imali su veliku prednost u odnosu na današnje igrače. Naime, u ono vrijeme internet nije igrao veliku ulogu u životu ljudi kao što je to slučaj danas, a društvene mreže nisu ni postojale. Danas su one sastavni dio života mladih, kako običnih ljudi, tako i glumaca, pjevača, političara, te vrhunskih sportaša. Mnogi veliki talentima je ponekad važnije slikati se i objaviti to na Facebooku, Instagramu ili Twitteru, nego li kvalitetno odraditi trening, pa se onda vrlo brzo putem izgube i „nestanu s radara“.

No, što se toga tiče, za Luku Dončića ne treba brinuti, on je pravi profesionalac, vrijedan, odgovoran i maksimalno posvećen košarci. Već sada je jedan od najboljih igrača u NBA ligi, i nastavi li i dalje pružati odlične prezentacije na parketu, ima priliku postati poput našeg Dražena. Pred njim je još najmanje deset godina igranja na vrhunskoj razini, i u tom je razdoblju sve moguće. Luka iz dana u dan sve više i više napreduje, no hoće li biti dovoljno da bude na Draženovoj razini, zaista je teško prognozirati. Možda se neće nikada dovoljno približiti njegovim ostvarenjima, možda će biti bolji od njega, a možda će biti najbolji u svojoj generaciji, ali i blizu karijeri kakvu je imao Dražen. Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo za nekih deset-ak godina, a do tada nam preostaje da uživamo, u „čarolijama“ Dončića u današnje vrijeme, te u davnim, ali prekrasnim uspomenama na Petrovića i njegovu maestralnu igru.

Jedan od najvećih rekao je : dosta. Legendarna „jedinica“ Reala i „furije“, odlučio je prestati aktivno igrati nogomet. Ponekad je teško pronaći prave riječi za oprostiti se od onih koji su u svom poslu ostavili dubok trag, a sada odlaze sa velike scene. Ipak, pokušat ću ih pronaći, jer Iker to svakako zaslužuje. Nogomet pratim od malih nogu, kako zbivanja na domaćoj sceni, tako i ligu prvaka, te europska i svjetska prvenstva. Kad god bi gledala „el classico“ za očekivati je bilo na jednoj strani vidjeti Carlesa Puyola, a na drugoj Ikera Casillasa. Dva kapetana, dvije legende. Puyol je davno „objesio kopačke o klin“, a sada je to učinio i „sveti“ Iker. Bez njega, nogomet više nikad neće biti isti.

Bit će neobično gledati utakmice, znajući da možda i najbolji vratar 21. stoljeća neće biti u zapisniku igrača Porta na sljedećoj utakmici. Ali zato su mu suigrači dali priliku da na posljednjoj utakmici u svojoj karijeri upravo on podigne pehar pobjednika kupa. I upravo ta gesta govori tko je i što je on bio, i što je sve dao ovom sportu. U svojoj karijeri odigrao je masu velikih utakmica, osvojio je gotovo sve što je mogao( dvije lige prvaka s Realom, te dva europska i jedno svjetsko zlato sa Španjolskom), i sada, nakon dugih godina provedenih na zelenom travnjaku, odlučio je da je došlo vrijeme za neke nove izazove. Nogometni svijet izgubio je , ne samo vrhunskog golmana, već i divnog čovjeka, koji nije bez razloga bio kapetan Reala i Španjolske. On je to zaslužio svojim pristupom igri, ali i ponašanjem van terena. I na svakoj utakmici koju je odigrao, iznova je pokazao da ju apsolutno zaslužuje nositi oko ruke. Gdje je igrao, bio je miljenik navijača. Godinama je bio „zaštitni znak" Reala i „furije“, i neće ga biti lako nadomjestiti. Dapače, to je već odavno vidljivo. Pošto se Casillas odavno oprostio i od reprezentacije i od „galacticosa“, oni koji su ga zamijenili, još uvijek su miljama daleko od njegove klase. Istina, nije im ni lako, jer, Iker je postavio letvicu vrlo visoko, i samo neki vanserijski talent bi ga mogao ugroziti, ali upitno je , bi li ikada bio bolji od njega. Od trenutno aktualnih vratara, najbliži njegovoj klasi i ulozi nasljednika na golu Španjolske je De Gea, a u Realovoj svlačionici, od svih koji su branili nakon njega, najviše su se istaknuli Navas i Curtois, ali Navas je otišao, pa je ostao samo Belgijanac. No, iako je sjajan golman, neće mu biti lako izaći iz Casillasove sjene, koliko god on dobar bio. Sa reprezentacijom Španjolske Casillas je osvojio dva europska i jedno svjetsko zlato, i to na tri uzastopna velika natjecanja, u razdoblju od samo četiri godine. Rijetko koji nogometaš postigne takav uspjeh u svojoj karijeri, ali Iker je uspio, te je dao veliki obol španjolskom pohodu na „zlatni trio“. Nevjerojatno je s kojom je lakoćom branio, hvatao je teške lopte i „skidao“ teške udarce kao da je to dječja igra. Svojom pouzdanošću i staloženošću ulijevao je sigurnost svojim suigračima, koji su zbog toga mogli igrati opušteno, jer znali su, ako njihova obrana kiksa, da na vratima imaju vrhunskog golmana. Ovaj nogometni velikan imao je priliku igrati s nekim od najvećih majstora „baluna“, poput Xavija, Inieste, Ville, Raula i Morientesa.

Sada, kada je odigrao svoju posljednju utakmicu, može biti ponosan na sve što je ostvario u svojoj bogatoj i impresivnoj karijeri, na kojoj mu sigurna sam, mnoge današnje, ali i buduće nogometne zvijezde zavide. Španjolska je imala puno velikih igrača, ali on, Iniesta i Xavi, odskaču od drugih. Bili su genijalci, ali gospoda. Xavi je svoju karijeru završio, a sada je to učinio i drugi gentleman, ostao je samo Iniesta. No, to je život, neki odu na vrhuncu, a neki igraju sve dok ne osjete da više ne mogu davati svoj maksimum na terenu, a neki sve dok uživaju na terenu. Mislim da Ikera možemo svrstati u drugu kategoriju, jer mi je teško povjerovati da bi se on zasitio nogometa, ili preostao uživati u čarima njegove igre. Poslušao je svoje tijelo, koje mu je vjerojatno slalo signale da je vrijeme za odlazak sa zelenog travnjaka. Tužna je to vijest za Madrid i Španjolsku, jer je s njim na neki način otišao dio njih samih, ali možda baš zato igrači Reala dobiju dodatna krila i preokrenu zaostatak protiv Guardiolinih „pulena“, njemu u čast. Legendo, uživaj u mirovini, zaslužio si!

Košarkaši Splita ove će jeseni, nakon sedam godina ponovo zaigrati u prvom razredu regionalne lige. Velikan s Gripa vratio se u elitno društvo, ali veliko je pitanje u kakvom sastavu očekuju povratak u ABA ligu. Naime, nakon što je prethodna sezona prisilno prekinuta, momčad Ivice Skelina zabilježila je odlaske nekoliko važnih igrača, a adekvatne ( uglavnom) nisu pronašli. Da preciziram, pronašli su zamjene samo za Matu Kalajžića, ali ne i za Jamala Morrisa, Tomislava Gabrića i Ivana Vrgoča. Danas je redove „žutih“ napustio i slovenski šuter Maj Kovačević, pa ostaje za vidjeti hoće li i kako Split nadomjestiti njegov odlazak.

Žuti „brod“ prvi je napustio Mate Kalajžić, koji je otišao u Goricu, koja će u narednoj sezoni po prvi put zaigrati u ABA-i 2. U Splitu je igrao dugih sedam godina, tijekom kojih je bio jedan od najboljih igrača. Za ovog odličnog „playa“ dovedene su dvije zamjene, a riječ je o Saniju Čampari i Iliji Đokoviću. Radi se o dvojici vrlo zanimljivih igrača, Čampara je 21-godišnji BIH reprezentativac koji je na Gripe došao iz tuzlanske Slobode. Također, bio je i član zlatne generacije kadeta BIH koji su osvojili europsko zlato, a Sani je u toj ekipi igrao važnu ulogu. Drugi novopridošli razigravač je Ilija Đoković, koji je u Split stigao iz FMP-a. Iako su mu tek 24 godine, riječ je o iskusnom igraču koji ima iskustvo igranja ABA lige, što bi igračima Ivice Skelina trebalo biti od velike koristi. Veliki dobitak za Split je i ostanak talentiranog Darka Baje, koji je stavio potpis na novi ugovor. No, poprilično je neizvjesno hoće li najbolji igrač Splita, Pavle Marčinković, ostati u klubu i sljedeće sezone. Uprava ga želi zadržati, ali pregovori praktički stoje na „mrtvoj točki“, te se još uvijek ne zna kako će se rasplesti ova situacija. Ne moram ni reći koliki bi udarac za „žute“ bio Pavlov odlazak, to bi bio ogroman hendikep za momčad koja ima visoko ambicije u nadolazećoj sezoni. Svi koji prate košarku znaju koliki obol igri Splita daje ovaj momak, bez njega to ne bi bilo isto. Nadam se da će se čim prije dogovoriti s upravom, pa da ga i sljedeće sezone ponovo gledamo u žutom dresu.

Prijelazni rok u punom je jeku, Split ima još dosta vremena za posložiti svoje redove, i nadam se da će to čim prije učiniti. Poziciju playmakera pokrili su s dva kvalitetna igrača, ali žele li biti konkurentni na najjačoj regionalnoj sceni, trebat će im još igračkih pojačanja. Vremena ima dovoljno, nadam se da skauti Splita odraditi dobar posao na tržištu, pa da Split u povratničkoj sezoni svima jasno da do znanja da nipošto neće biti samo prolaznik u ABA ligi.

Riječ o sportu koji ima dodirnih točaka s baseballom, ali ipak postoji dosta razlika među njima. Jedna od glavnih razlika je trajanje utakmice, koje u baseballu traje 9 inninga, a u softballu 7. Također, u softballu se koriste metalne palice, dok se u baseballu upotrebljavaju drvene. Još jedna bitna razlika je ta što se u baseballu loptica baca preko ramena, a u softballu ispod ramena. Postoje dvije vrste ovog sporta : slow pitch i fast pitch, te je upravo potonji najrašireniji oblik ove igre, a u Hrvatskoj se jedino ta varijanta i igra. Softball se pretežno igra u SAD-u , dok je u Europi zastupljen u manjem obujmu. Svoj početak softball na neki način može zahvaliti američkom nogometu. Naime, na Dan zahvalnosti u Chicagu 1887., skupina mladića sa strepnjom je iščekivala rezultate utakmice američkog nogometa između Yalea i Harvarda. Kako bi prikratio vrijeme, jedan od momaka je prijatelju dobacio boksačku rukavicu , a ovaj mu je uzvratio sa nečim nalik štapu od metle. To se sve zbivalo u gimnastičkoj dvorani, a George Hancock, osnivač softballa, uzviknuo je „Let's play ball!“. Izradio je loptu malo veću od baseballske, a potom smislio listu pravila za ovaj sport kojeg je nazvao indoor baseball. Nakon godinu dana ovaj sport se počeo igrati i na otvorenom, pa mu je promijenjeno ime u outdoor baseball. Posljednja promjena imena zbila se 1933., te od tada nosi ime softball.

U Hrvatskoj se ovaj sport pojavio sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a prvi klub je bila splitska nada, osnovana u sklopu istoimenog baseball kluba( treba istaknuti da su se do 2001. u Hrvatskoj ovim sportom bavile samo žene). Ubrzo nakon toga, softball je stigao i na sjever Hrvatske. Osnivaju se klubovi u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu. Oformila se i hrvatska liga, a prvi naslov prvaka osvojile su softballašice splitske Nade. Godinu dana kasnije, započelo je i natjecanje u hrvatskom kupu, a premijerni naslov osvojile su igrače kluba Princ i Zagreba, koje su ujedno i najtrofejniji hrvatski ženski softball klub. Hrvatske softballašice nekoliko puta su nastupale na europskim prvenstvima, a iako su rezultati dosta skromni, nema razloga za nezadovoljstvo. U Hrvatskoj gotovo da i nema ulaganja u ovaj sport, dok je u zemljama poput Italije, Češke i Nizozemske to potpuno druga priča. Iako smo daleko od onih najboljih, Hrvatska je imala čast organizirati kadetsko U-16 europsko prvenstvo, a mjesto održavanja bio je Zagreb. Naše softballašice ostvarile su odličan rezultat , plasiravši se u četvrtfinale. Kada je riječ o dečkima u softballu, i tu se konkurencija polako zaoštrava. Postoji nekoliko klubova koji se natječu u nacionalnim natjecanjima , a najuspješniji su Zagreb Giantsi. U Hrvatskoj se danas softball igra pretežno u Zagrebu( koji okuplja velik broj klubova), te Zadru,( čiji predstavnik Donat ima i mušku i žensku ekipu). Za razliku od metropole, Split, Karlovac i Varaždin danas nemaju svoje predstavnike u ovom sportu. To je prava šteta, ali tko zna , možda jednom u budućnosti netko ponovno pokrene softball u tim gradovima.

Da je softball u svijetu itekako „živ“ najbolje potvrđuje činjenica da se od 1996. i igara u Atlanti kontinuirano nalazi u programu olimpijskih igara( ali samo u ženskoj konkurenciji). Mi smo još miljama daleko od toga, ali nitko ne zna što nosi budućnost. Mislim da se uz veliki trud i predan rad sve može postići, te vjerujem da će hrvatski softball polako jačati, a onda je sve moguće.