Već godinama se spominje gradnja nacionalnog stadiona u Hrvatskoj, a ta se tema aktualizirala nakon osvojenog srebra na svjetskom prvenstvu u Rusiji prije dvije godine. Gotovo sve najjače svjetske nogometne reprezentacije ga odavno imaju, a Hrvatska ga nema, što je većinu svjetske sportske javnosti ostavilo u šoku. Svi su se pitali kako to da je jedna mala država poput Hrvatske stigla sve do finala mundijala, a nemamo ni jaku ligu, ni zadovoljavajuću infrastrukturu, ni nacionalni stadion. Da, kad tako sagledate stvari uspjeh „vatrenih“ je zaista nevjerojatan. Glavni razlog našeg uspjeha je činjenica da je Hrvatska oduvijek bila nepresušno vrelo talenata. Tijekom povijesti hrvatski dres nosili su brojni velikani, a taj trend se nastavlja i danas, a nastavit će se i u budućnosti. Znate onu izreku: „Jedna zvijezda na nebu se gasi, a druga se pali“? Upravo ona bi mogla biti najbolja preslika hrvatske reprezentacije. Kad se jedan od stožernih igrača oprosti od nogometa, pojavi se drugi, koji mu bude dostojna zamjena. Istina, taj netko možda nikad neće doseći razinu igre svog prethodnika, ali budite sigurni da će biti apsolutno dostojan kockastog dresa. Hrvatska je „rasadnik“ talenata, i to je najvažniji ključ našeg uspjeha.

Nedugo nakon završetka svjetskog prvenstva, u Hrvatsku su stigli kineski investitori s jasnom idejom – sagraditi Hrvatskoj nacionalni stadion. Kao lokacija se spominjala Velika Gorica, a stadion bi se zvao Plavi vulkan. Da, dosta toga se da iščitati već iz njegovog imena, nažalost. Potpuno je jasno da je to voda na mlin pojedinaca, da je naziv nacionalni stadion djelomično i krinka da se javnosti zamažu oči. Naime, uz reprezentaciju, vjerojatno bi taj isti stadion koristio i Dinamo za svoje europske utakmice. Dakle, pod krinkom učvršćivanja nogometnog zajedništva, istovremeno bi pojedinci činili sve da što je moguće više razjedine hrvatski narod. No, priča već toliko puta viđena čini se ipak neće zaživjeti. Naime, već dugo nitko ni ne spominje gradnju nacionalnog stadiona. Ta ideja kao je zamrla, kao da nikad nije ni postojala. Izgleda da od toga neće biti ništa, što me osobno ni ne iznenađuje previše. Oni koji detaljno prate događanja u hrvatskom nogometu sjetit će se da ovo nije prvi put da se govori o izgradnji nacionalnog stadiona. Prije nekoliko godina savezu je ponuđena opcije gradnje nacionalnog stadiona u Baškoj Vodi, no ta je opcija u startu odbačena, a mogla bih se kladiti da idejni projekt izgradnje nitko od nadležnih za donošenje te odluke nije ni pogledao a kamoli proučio. Dapače, vrlo brzo je stigla reakcija iz HNS-a kako nema govora o gradnji na spomenutoj lokaciji, već isključivo na zagrebačkim Sveticama. Iznenađeni? Ono što zapravo u svemu tome najviše frustrira je činjenica što je HNS-u okolica Zagreba bila jedina prihvatljiva opcija za taj projekt, a o ostalim krajevima Hrvatske nisu htjeli ni razmisliti. Da im je ponuđena opcija gradnje nacionalnog stadiona negdje u Slavoniji ili pak Istri, mislim da bi čelni ljudi saveza i to glatko odbili. Ako mene pitate, Hrvatskoj uopće ne treba nacionalni stadion. Ne vidim nikakvu poantu u tome ta se sve službene utakmice igraju isključivo na jednom stadionu( neovisno o njegovoj lokaciji), pa zar nije bolje igrati u nekoliko različitih hrvatskih gradova? To ću vam najbolje dočarati kroz opis jednog kvalifikacijskog ciklusa. Dakle, u jednoj skupini je najčešće ili pet ili šest reprezentacija. Predstavit ću i jednu i drugu opciju, a prva će biti sa pet nacionalnih selekcija u skupini. U tom bi slučaju najbolje bilo da se jedna utakmica igra u Splitu, jedna u Zagrebu, jedna u Osijeku te jedna u Rijeci. U varijanti sa šest reprezentacija u skupini, na taj bi popis još trebalo uvrstiti i Pulu. Kada je pak riječ o prijateljskim utakmicama, one bi se, uz već nabrojane gradove mogle odigrati i u Varaždinu, Šibeniku, Koprivnici, Zaprešiću, Zadru, Vinkovcima, itd. Navijači iz svih krajeva Hrvatske željni su dolaska „vatrenih“, jedva čekaju priliku da ugoste svjetske viceprvake. Te su utakmice pravi „praznik“ nogometa, naročito na stadionima poput Aldo Drosine, Ivan Kušek Apaša i ostalih koji bi samo u tom slučaju bili puni do posljednjeg mjesta.

Utakmice hrvatske reprezentacije uvijek se prate s posebnim emocijama, a najbolji primjer toga su velika natjecanja. Tada se utakmice „vatrenih“ gledaju na velikim ekranima na ulicama i trgovima i zemlje, a skoro svi navijači budu u dresovima. Te utakmice s jednakim žarom se gledaju i u Dubrovniku, Makarskoj, Grožnjanu, Valpovu, Korčuli, ma u svakom „malom mistu“. To je naše najveće blago, a ujedno i pokazatelj da ugostiti reprezentaciju zaslužuju svi, a ne samo odabrani. Umjesto gradnje nacionalnog stadiona, treba uložiti u infrastrukturu postojećih, da steknu adekvatne uvjete za ugostiti velike utakmice. Vratite reprezentaciju navijačima, jer mi smo s njima prošli sve, od bolnih poraza do velikih pobjeda, i te su emocije nešto neprocjenjivo.