Velika bol. To je osjećaj koji se sinoć mogao jasno iščitati s lica naših rukometaša nakon teškog poraza od Danske. No, taj očaj nije samo plod činjenice da smo eliminirani iz daljnjeg natjecanja, već je predstavljao oličenje nemoći koju smo pokazali na parketu u posljednje dvije utakmice. Upravo to je bilo ono što je najviše frustriralo, kako igrače terenu, tako i sve nas pred malim ekranima. Danas skoro svi igraju rukomet i protiv nikoga ne možeš sam sebi unaprijed upisati bodove, bez obzira nalazi li se na suprotnoj strani terena Alžir ili npr. Francuska. Naš mentalitet je nažalost takav da smo često skloni podcjenjivati protivnike, što nam se isto tako puno puta znalo obiti o glavu. Istina, zna se dogoditi da u ove tzv. „male“ utakmice uđete pomalo nonšalantno, ali nijedna ozbiljna reprezentacija ne smije sebi dopustiti 20-minutnu „crnu rupu“ tijekom koje će skroz potonuti, što će na semaforu izgledati stravično. A to se nama dogodilo dva puta zaredom, i to oba slučaja početkom drugog poluvremena.

Sve do pet minuta prije kraja mi kao da nismo postojali na terenu, već smo bili nemoćni promatrači koji su u nevjerici gledali kako se protivnici rugaju s našom obranom i „pune“ nas iz svih mogućih pozicija. Poraz od četiri razlike protiv Argentine donekle je prihvatljiv, barem rezultatski. A ako je poraz od reprezentacije u kojoj je rukomet amaterski sport „donekle prihvatljiv“, onda znate da kola nezaustavljivo jure nizbrdo. Kad ti se braća Simonet do besvijesti dodaju i kreiraju šanse za svoje suigrače, a ti nijedanput ne izađeš na njih i ne napraviš prekršaj, onda znaš da stanje na semaforu nije epilog našeg lošeg dana, već potpune konfuzije u obrani i napadu, gdje se na momente nije znalo ni tko ulazi, a tko izlazi iz igre. Tome je dobrim dijelom kumovao i izbornik Lino Červar, koji gotovo nijednom igraču ne zna ime! To se vrlo dobro vidjelo na time-out-ima, koji su zvučali otprilike ovako : „ Srednjega igra ovaj… desnog vanjskog igraš ti mali, lijevog ovaj novi..“. Shvaćam da je Červar čovjek u godinama, ali ovako nešto ipak mu se ne bi smjelo događati. Vratimo se na utakmice. U sinoćnjem ogledu s Danskom Hrvatska je odlično otvorila utakmice, te prvih deset-ak minuta održavala prednost od dva razlike. Za to je dobrim dijelom bio zaslužan i Pešić, koji je nastavio s odličnim branjenjem kakvo je pokazao protiv „gaučosa“. No, sredinom prvog poluvremena, Danci, čija udarna igla Mikkel Hansen nije nastupio, uspjeli su nas stići i prestići. Stečenu prednost su bez ikakvih problema održavali do odlaska na predah( tada je bilo 17-15). Po izlasku iz svlačionice, dogodio se isti scenarij kao i dva dana ranije. Hrvatska je jednostavno stala, bez ikakve ideje što i kako napraviti ne bi li se spriječilo novo poniranje. Na koncu se dogodio debakl, a rezultat 38-26 najrealniji je komentar utakmice.

Ne bi bilo pošteno sada „sasuti drvlje i kamenje“ isključivo po Linu, no dio krivice svakako je njegov. U današnjem rukometu nevjerojatno je da reprezentacija naše klase nema izrađen napad. Tu ne mislim samo na posljednje dvije utakmice, već na cijelo prvenstvo. Mi u nijednom susretu nismo imali „pravi“ napad, s brzim protokom lopte, križanjima i izrađenom čistom prilikom za udarac. A bez toga se ne može računati na dobar rezultat na velikim natjecanjima. Pravi napad nismo imali ni u utakmici Bahreina, premda je to bila naša najbolja utakmica, kako igrački, tako i rezultatski. Mi smo tu utakmicu dobili isključivo čvrstom obranom i kontranapadima, ničim drugim. A upravo to je godinama bilo naše najjače oružje, ono što nas je krasilo i po čemu smo bili prepoznatljivi. Odlična obrana, brze i ubojite kontre i igra preko krila. Tako je igrala Hrvatska koja je godinama bila među elitom, s čudesnih 16 polufinala u 18 godina.

Na tom čudesnom ostvarenju zavide nam brojne ne samo sportske, već i ekonomske velesile. To je zaista vrijedno svakog respekta, nešto neopisivo. Jedan mala zemlja s 4,5 milijuna stanovnika 18 godina u nizu nije bila plasirana lošije od 8. mjesta. Teško je pronaći riječi kojima se takav osjećaj uopće može opisati. Svega toga vjerojatno ne bi ni bilo bez Line Červara, koji je jedan od najzaslužnijih za ovu prekrasnu hrvatsku rukometnu priču. Njegov prvi mandat na klupi Hrvatske zbio se u jednom od najgorih trenutaka u povijesti našeg rukometa. Preuzeo je reprezentaciju nakon što je na EP 2002. osvojila posljednje, šesnaesto mjesto. Za Hrvatsku, koja je osam godine ranije osvojila najprije europsku broncu, a potom i svjetsko srebro(1995.), te olimpijsko zlato(1996.), to je bio „alarm“ za uzbunu. Na "užarenu" klupu posrnule reprezentacije sjeo je Lino Červar. Njegovo prvo veliko natjecanje bilo je svjetsko prvenstvo u Portugalu, na koje je poveo Hrvatsku bez ikakvih očekivanja. Sve ostalo je povijest. Hrvatska je postala prvak svijeta i tako je počela jedna čudesna era. U proteklih 18 godina igrali smo čak 16 polufinala, osvojili dvije olimpijske, četiri svjetske, pet europskih i četiri medalje na mediteranskim igrama! Da Vam zastane dah, jel' da? I kada nakon takvog niza dođe „brutalno prizemljenje“, ne možete a da se ne pitate kako je to moguće i zašto baš sada?

Jednostavno, sport je, baš kao i život, nepredvidiv i podložan promjenama. Tko bi gori, sad je doli, to je rekla bih, normalan životni proces. Nitko nije savršen da može igrati uvijek na vrhunskoj razini, bez ozbiljnijih posrtaja. Sport je na neki način „kružni tok“, lopta je okrugla i nikad ne znaš na čiju će se stranu sreća zavrtjeti, a kome će „okrenuti“ leđa. Istina, Hrvatska je na ovom prvenstvu bila oslabljena, bez nekoliko važnih igračkih karika( Stepančić, Cindrić, koji je otpao nakon prve utakmice), a dio igrača je nastupio načet ozljedama( Karačić, Šego) ili nedovoljno spreman nakon preboljenog Covida-19( Duvnjak). Uz to, nisu baš ni odradili prave pripreme, već su na brzinu „sklepali“ sastav za put u Egipat. Sve to nije bilo lako ni nadomjestiti ni uigrati do željene razine u kratkom vremenu, no i puno drugih reprezentacija je bilo u istom problemu, pa su uspjeli. Zašto mi nismo, teško je reći. Epilog ovog lošeg rezultata je odlazak Lina Červara s izborničke klupe. To je potpuno razumljivo jer, on je svoje odavno napravio, a sada je vrijeme da njegovo mjesto preuzme netko drugi, željan novih izazova. Još se ne zna tko će biti njegov nasljednik, no pred njim je težak zadatak. U kratkom vremenu će morati prije svega psihički znatno podići uzdrmanu reprezentaciju. Ti dečki nisu preko noći zaboravili igrati rukomet, već im je poljuljano samopouzdanje, a kad je tako teško je nešto ozbiljnije napraviti. Što se samih igrača tiče, vjerujem da će i tu doći do nekih promjena, prije svega mislim na pomlađivanje reprezentacije. Nekolicina mladih pokazala je da je spremna za puno veće role u nacionalnom dresu. Tu u prvom redu mislim na Šarca, Jaganjca i Martinovića. Oni su trenutno najveći talenti hrvatskog rukometa i sigurna sam da je to naša vanjska linija budućnosti.

Dečki, znam da je teško, ali nemojte previše potonuti nakon ovoga. Dapače, budite ponosni na sve ono što je Hrvatska napravila u posljednjih 18 godina, jer to je ravno čudu. No, život je kao ringišpil, kolo sreće se okreće. Kao što su nam se u Egiptu ovako izmiješale karte, već na nekom sljedećem natjecanju ponovo možemo biti dobri. Naš najvažniji zadatak je dokazati da ovo što se dogodilo u Egiptu nije naše „novo normalno“, već samo jedna prolazna faza u životu profesionalaca. Za mjesec i pol čeka nas „trnovit“ put do Tokija, te se trebamo čim prije „resetirati“ i spremni dočekati olimpijske kvalifikacije. Iz Montpelliera se „vidi“ Japan, a zaigramo li onako kako znamo, vjerujem da ćemo ga i ugledati.

Za Hrvatsku je danas dan odluke na svjetskom rukometnom prvenstvu u Egiptu. Neočekivanim porazom od Argentine doveli smo u pitanje plasman u četvrtfinale, koje se još prije tri dana činilo tako blizu. No, zašto bi nešto bilo jednostavno kad može i komplicirano, zar ne? Klasični hrvatski slogan „lako ćemo“ toliko nas je puta skupo koštao, a tako je nažalost bilo i prije dva dana. Uoči utakmice s „gaučosima“ imali smo sjajnu situaciju, jer smo ovisili sami o sebi(bilo koja pobjeda vodila nas je u četvrtfinale). Zapravo, mislim da nas nikad u povijesti ždrijeb nije ovako „pomazio“ na jednom velikom natjecanju. U prvoj skupini suparnici su nam bili Japan, Angola i Katar. Dakle, mi smo tu bili jedina europska reprezentacija. Na tome su nam brojne druge velesile mogle pozavidjeti, jer od svih reprezentacija iz vrha, mi smo prošli uvjerljivo najbolje. E, ali kad su nam već kuglice bile više nego naklonjene, morali smo mi sami sebe minirati. Šalu na stranu, zaista mi nije jasno kako smo ovo uspjeli uprskati i dovesti se u situaciju da se u zadnjem kolu borimo za „goli život.“

Da stvari nisu kakve bi trebale biti dalo se naslutiti već u prvih nekoliko minuta utakmice s Japanom. Hrvatska je izgledala bezglavo, kao da nas je iznenadila japanska brza igra. K tome, Červar je učestalim promjenama uvelike pridonio da naši dečki na parketu izgledaju dezorijentirano, što su Japanci znali iskoristiti. Iako je Japan stalno vodio, Hrvatska ih je pred kraj utakmice uspjela stići, no nažalost, ne i prestići. Tako smo se morali zadovoljiti remijem, koji nam je dosta poremetio planove za nastavak natjecanja, te bi nas u konačnici mogao doći „glave“. Nakon početnog kiksa, do kraja uvodnog dijela turnira Hrvatska nije imala pravo na novi pogrešan korak. Dva dana kasnije čekala nas je utakmica protiv Angole, koju smo na kraju uvjerljivo svladali, iako je igra bila sve samo ne na pravoj razini. Ta pobjeda donijela nam je prijeko potrebno samopouzdanje. U trećoj, a ujedno i posljednjoj utakmici skupine, čekao nas je neugodni Katar. Taj je dvoboj odlučivao o prvom mjestu skupini, pa je pobjeda u njemu bila od iznimne važnosti. To nam je bio najteži ispit u prvom krugu, no Hrvatska je odigrala vrlo dobru utakmicu i tako osvojila prvo mjesto u skupini. Od velike važnosti za Kauboje bio je i povratak Marina Šege, koji je zbog ozljede propustio prve dvije utakmice na SP-u. Premda se vidjelo da još uvijek nije sto posto spreman, ono što je pokazao bilo je dovoljno za važnu pobjedu i mirniji put u Kairo.

Drugi krug Mundijala svrstao nas je u skupinu s Bahreinom, Danskom i Argentinom. Tu su još i Katar i Japan, koji su zajedno s nama prošli dalje. Danska je u prvom krugu bila smještena u grupu s Demokratskom Republikom Kongo, kojoj je ovo debi na SP-u. Uz njih, tu su bili i ranije spomenuti Argentina i Bahrein. Branitelji naslova bez problema su ostvarili tri pobjede, te tako u drugu fazu prenijeli četiri boda, čime su u startu bili u prednosti u odnosu na Hrvatsku, koja je prenijela tri. Prvo kolo drugog kruga donijelo nam je sraz s Bahreinom, četvrtoplasiranim s posljednjeg prvenstva Azije. Hrvatska je sjajnim prvim poluvremenom stvorila veliku prednost, koju je do kraja rutinski održala. To je bila uvjerljivo najbolja utakmice Hrvatske na ovom SP-u, te smo se ponadali da je to nagovještaj puno bolje Hrvatske u nastavku turnira. Dva dana kasnije čekala nas je utakmica s Argentinom, s kojom smo u prošlosti znali imati velikih problema. No, Argentina nije jedina južnoamerička selekcija protiv koje smo se znali mučiti, pa čak i gubiti. Prije dvije godine na Mundijalu u Njemačkoj i Danskoj poraženi na startu drugog kruga doživjeli smo šokantan poraz od Brazila. U toj utakmici nas je skupo koštala igra 7 na 6, a koju je naš izbornik nastavio forsirati čak i kad je bilo evidentno da ćemo zbog toga ozbiljno nastradati. Nismo imali rješenja u napadu, a Brazil nam je zabio šest golova u praznu mrežu! To je za reprezentaciju poput nas jednostavno nedopustivo, a kasnije se pokazalo da nas je upravo taj bolan poraz eliminirao iz daljnjeg natjecanja. Sada, dvije godine kasnije, dogodio nam se sličan scenarij, samo je ovaj put kobna bila Argentina. Već u prvim minutama utakmice vidjelo se da nemamo rješenja u napadu, a u obrani smo djelovali mlako i istrošeno. Gaučosi su to iskoristili i brzo stigli do 5-0, a Hrvatska je svoj prvi gol na utakmici zabila tek u 10. minuti! Međutim, uspjeli smo se konsolidirati do odlaska na odmor, te je na semaforu stajalo 12-12. Početkom drugog djela uspjeli smo i doći do prvog vodstva na utakmici, no više od toga nije moglo.

Argentina nas je potpuno nadigrala, te na kraju zasluženo došla do pobjede. Hrvatska je odigrala jednu od najgorih utakmica u svojoj povijesti i to u najgorem mogućem trenutku. Istina, našoj indisponiranosti i iscrpljenosti uvelike je kumovala i crijevna viroza koja nas je pokosila dan ranije. No, nisu svi igrači bili pogođeni time, a činjenica je da na terenu nitko osim Mamića i Čupića nije bio na nivou. Ovaj bolan poraz „bacio“ nas je u velike probleme, jer sad ne ovisimo sami o sebi. Da bi ostali u igri za četvrtfinale Katar mora dobiti Argentinu, u suprotnom idemo kući neovisno o rezultatu utakmice protiv Danske. Međutim, to nije jedini problem koji nas trenutno muči. Naime, Lino Červar je u intervjuu nakon poraza od Argentinaca rekao da odlazi nakon SP, što je bilo vrlo netaktično snjegove strane. Ne mogu vjerovati da jedan takav stručnjak može ovako nešto izjaviti dok smo matematički još uvijek u igri za prolaz. Time je samo dodatno demoralizirao naše igrače i pitanje je hoćemo li se moći dignuti nakon svega ovoga.

Znam da to neće biti lako, ali moramo pokušati dati svoj maksimum. O Dancima se sve zna, aktualni su svjetski i olimpijski prvaci, te jedni od glavnih favorita za naslov u Egiptu. No, želučana viroza koja je poharala nekoliko reprezentacija uvukla se i u njihove redove, pa vrlo vjerojatno neće nastupiti u najjačem sastavu. Istina, njima je ova utakmica ionako nebitna, jer su već odavno osigurali četvrtfinale, ali i prvo mjesto u skupini. U kojem god sastavu Danci večeras istrčali, Hrvatska mora odigrati svoju najbolju utakmicu na ovom prvenstvu želi li do same završnice. Nadam se da će Katar pobijediti Argentinu i tako nas ostaviti u igri za plasman u četvrtfinale. To bi zasigurno dalo „krila“ našima, na temelju kojih bi mogli večeras odigrati odličnu utakmicu i proći dalje. Sve osim pobjede Katara samo bi nas „ubilo u pojam“ i pitanje je s koliko bi volje i želje uopće odigrali večerašnju utakmicu. No što je tu je, prostora za očajavanje baš i nema. Ako Katar pobjedi i tako nam napravi uslugu, vjerujem da možemo očekivati jednu vrlo dobru rukometnu utakmicu između dvije odlične reprezentacije, u kojoj ćemo moći uživati. U slučaju da Katar ne pobjedi, nadam se da će naši dečki smoći dovoljno snage da odigraju jednu pravu, „mušku“ utakmicu i sa stilom se oproste od ovog svjetskog prvenstva. No, nada umire posljednja. Sretno Hrvatskoj i Kataru, još ništa nije gotovo!

Kada je prije dvije i pol godine Nenad Bjelica preuzeo Dinamo, bilo je evidentno da zagrebački „modri“ pucaju visoko, dapače, još i mrvicu više nego inače. Dinamo je u svom rosteru imao nekolicinu jako zanimljivih igrača, no užasnom igrom na proljeće sezone 2017./2018. novi naslov prvaka potvrđen je „u pet do dvanaest“, unatoč tome što je na zimskoj pauzi Dinamo imao čak dvanaest bodova više od splitskog Hajduka, koji mu je do samog kraja opasno prijetio. Uz Hajduk, lovila ih je i Rijeka, no na kraju su i jedni i drugi ostali „kratkih rukava“. To loše razdoblje kluba natjeralo je upravu da za kormilo momčadi dovede vrhunskog stručnjaka, koji će znati posložiti ekipu, ali i biti autoritet. Upravo takav je Nenad Bjelica, koji je ukazano povjerenje vrlo brzo opravdao.

Odmah po svom dolsku na Maksimir sastavio je popis pojačanja, a neka imena na tom spisku dobrano su šokirala širu javnost. Riječ je o Mislavu Oršiću i Brunu Petkoviću, a upravo je ovaj potonji postao najveće Bjeličino otkriće. Ono što je posebno upadalo u oči kod ovog transfera je činjenica da u sezoni ranije nije postigao nijedan pogodak u talijanskoj Serie B. S obzirom na to da riječ o robusnom centralnom napadaču, klasičnoj „devetki“, sve ovo skupa nije izgledalo previše obećavajuće. No, Bjelica je pronašao „tajni recept“ kojim je preporodio Bruna, te je on vrlo brzo postao jedan od nositelja igre Dinama, te standardni hrvatski reprezentativac.

Uz Nikolu Vlašića, postao je najveće otkriće Vatrenih u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, te je u nekim utakmicama čak dobio prednost ispred Andreja Kramarića. To povjerenje Daliću je vratio na najbolji mogući način, te je tako Hrvatska dobila još jednog jakog aduta u vrhu napada. Odlaskom Bjelice s klupe „modrih“, Petković je dosta pao u formi, a na to su se dobrim dijelom nadovezale i ozljede. No ipak, ostaje dojam da ga Zoran Mamić ne koristi najbolje. Kada su nedavno novinari priupitali Bjelicu da otkrije tajnu Brunovog preporoda pod njegovim vodstvom, odbio je to javno reći, što mi se osobno jako svidjelo. On je od anonimusa napravio klasu, i sad da putem medija otkrije nekome kako je to uspio, pa nije lud! No, ipak bih ga zamolila da to prije puta na Euro prišapne izborniku Daliću, pa da „petko“ ponovo zablista na najjačoj sceni.

Nedugo nakon odlaska iz Dinama, Nenad Bjelica sjeo je na klupu Osijeka, kluba u kojem je počeo svoju igračku karijeru. Tu je dobio još veću i važniju ulogu od one koju je imao u Dinamu. Naime, ujedno je postao i trener i sportski direktor, dakle menadžer engleskog tipa. Osobno mislim da je to odlično, i da tu praksu trebali uvesti svi hrvatski klubovi. I u gradu na Dravi je sastavio svoju listu pojačanja, a što je poželio, to je i dobio. Bohar, Vuković, Erceg i Mierez samo su neki od igrača koji su ovog ljeta stigli u Gradski vrt, a upravo argentinski napadač Ramon Mierez pokazao se kao najveće pojačanje. Osijek je ovog ljeta napustio njihov prvi „topnik“ Mirko Marić koji je otišao u Monzu. Postavljalo se pitanje tko bi bio najidealnije rješenje za njegovog nasljednika. Kada je doveden Mierez, to je za hrvatsku javnost bilo u najmanju ruku veliko iznenađenje.

Radi se o momku kojemu ovo nije prvi HNL angažman, jer je prije dvije sezone nosio dres Istre, za koju je igrao jako dobro. Nakon isteka posudbe, vratio se u Deportivo Alaves, koji ga je ovaj put poslao na kaljenje u drugu španjolsku ligu. Tu se nije baš proslavio, te je te sezone postigao samo jedan jedini gol. Kao što možete primijetiti, njegova karijera ima dosta sličnosti s Petkovićevom, a baš kao što je to bio slučaj s mladim Metkovčaninom, i Miereza je Bjelica igrački „oslobodio“. U vrlo kratkom vremenu Mierez je postao ponajbolji igrač osječkih „bijelo-plavih“, te u Osijeku više nitko ne plače za Mirkom Marićem. Bjelica je dakle, ponovo učinio čudo, postao je „čarobnjak“ koji je sposoban od prosječnog nogometaša stvoriti pravog igrača.

To mogu samo veliki treneri, a Bjelica po svemu to i je. S Dinamom je prošao skupinu EL i izborio europsko proljeće nakon što su „modri“ 49 godina čekali na to, a godinu kasnije malo mu je nedostajalo da isto to ponovi i u Ligi prvaka. Skupinu najelitnijeg europskog klupskog nogometnog natjecanja prije nekoliko godina zamalo je prošao i s bečkom Austrijom, a na posljednjoj „stepenici“ uoči skupine eliminirao je upravo Dinamo. Sve to najbolje dokazuje o kakvom je treneru riječ. Osijek treba biti sretan što ga ima i čuvati ga kao „oči u glavi“, jer nastavi li nizati dobre rezultate, interesa za njega neće manjkati.

Prije nekoliko godina bila je jedan od najvećih talenata domaćeg tenisa. Imponirala je njena fizička snaga, kvalitetni i iznimno precizni udarci, te velika igračka inteligencija. Pobjeđivala je čak i najbolje svjetske igračice, a u dobi od samo 18 godina igrala je četvrtfinale US Opena. No, početkom 2018. godine, dogodila joj se teška ozljeda, a nakon nekoliko operacija lakta tek se nedavno vratila na teniske terene. Riječ je naravno, o Ani Konjuh, mladoj Dubrovčanki koja nakon dvije i pol godine izbivanja, traži priliku za novi početak.

Prvi turnir na kojem je nastupila nakon dvogodišnje pauze bio je ITF u Zagrebu. Ana je odmah pokazala da je spremna za nove izazove, te je došla do naslova u našoj metropoli. Do titule je stigla dominantno, bez izgubljenog seta, a u finalu je bila bolja od još jedne hrvatske igračice, Tereze Mrdeže. Hrvatska javnost je uoči njenog povratničkog nastupa bila vrlo oprezna u najavama i očekivanjima, jer, kada ste toliko odsutni iz vrhunskog sporta, nije lako nešto pametno ni reći, ni prognozirati. Realne prognoze govorile su da bi mogla proći prvo kolo, one skeptičnije da ni to neće uspjeti, a neki maksimum optimizma bio je da će Ana proći najdalje do četvrtfinala. A bilo je potpuno suprotno. Ana je svima dokazala da je i dalje spremna za velike stvari, no potrebno je određeno vrijeme da uhvati ritam u kojem je bila prije ozljede. Nakon zagrebačkog futuresa, s dobrim igrama nastavila i na turniru iste razine u Francuskoj krajem listopada. Za nastup je dobila pozivnicu organizatora, a da ju je apsolutno zaslužila pokazala je već u prvom kolu, kada je u tri seta izbacila Estonku Kaiu Kanepi, 109. tenisačicu svijeta! S dobrim igrama nastavila je i nastavku turnira, te je nakon Kanepi izbacila još dvije nositeljice. Nažalost, poražena je u polufinalu od Bjeloruskinje Samsonove, 129. igračice svijeta. Potom je nastupila u kvalifikacijama WTA turnira u Linzu, no nakon skoro tri sata velike borbe, poražena je od Zavatske. To je bio posljednji turnir na kojem je nastupila u 2020. godini.

U aktualnu 2021. Ana je krenula na kvalifikacijama Australian Opena, za koje je dobila pozivnicu organizatora. U prvom kolu naša je tenisačica bila bolja od Fiedsam(111. na svijetu), da bi u drugom nadigrala Buyukakcay(176. igračicu svijeta). Na posljednjoj stepenici prije glavnog ždrijeba Australian Opena čekala ju je iskusna Talijanka Sara Errani. Mlada Dubrovčanka je pružila odličan otpor bivšoj top 10 igračici, no više od toga ipak nije mogla. Poražena je s 1-2, te je tako ostala bez nastupa u Melbourneu početkom veljače.

Put povratka nakon dugog izbivanja nikad nije jednostavan, a samo oni najtalentiraniji i mentalno najsnažniji ga uspiju prijeći. U sličnoj situaciji kao Konjuh prije nekoliko godina našla se i Petra Martić, koju su također ozljede na dugi period makle s terena. Kad se vratila, bila je plasirana ispod 600. mjesta, no zahvaljujući velikoj vjeri u sebe i neospornoj kvaliteti, uspjela se ne samo vratiti gdje je bila, već i puno više od toga, i sada se nalazi na 18. mjestu WTA ljestvice. Pokazala je da se može, te se nadam da će i Ana krenuti njenim stopama, te se uskoro vratiti ondje gdje i pripada, među najbolje tenisačice svijeta.

Novo Vrijeme je 2012. po prvi put izborilo ulazak u najviši rang hrvatskog futsala. Bila je to velika stvar kako za njih, tako i za Makarsku. Klubovi iz tako malih gradova rijetko uopće i dođu u priliku da se bore za ulazak u najviši rang nekog kolektivnog sporta, a još rjeđi su oni koji u tome i uspiju. Upravo zato je uspjeh Novog Vremena bio od velike važnosti, ne samo za futsal, već za kompletni makarski sport. U ovih osam godina Novo Vrijeme je gotovo konstantno bilo u vrhu domaćeg futsala, a kao nagrada za dobre igre došla su i dva osvojena naslova prvaka. Uz to, tu su i dva nastupa u elitnoj rundi Lige prvaka. To je bio šlag na tortu višegodišnjeg uspješnog rada kluba na svim razinama. No, između silnih velikih ostvarenja, dogodila se i jedna užasna sezona, na kraju koje smo jedva spasili prvoligaški status.

Uoči početka te turobne sezone klub su napustili dvije najvažnije igračke karike, Igor Osredkar i Duje Bajrušović. Jedan od razloga njihovog odlaska bio je i izlazak glavnog sponzora, Apfela, iz kluba. Igor je potpisao za Nacional, a Duje za Split Tommy. To je bio veliki udarac za Novo Vrijeme, koje je uvijek „pucalo“ na najviše domete. S obzirom da su dva do tada nezamjenjiva igrača otišla iz Makarske, uprava kluba morala je dovesti koliko-toliko dostojne zamjene za njih. No, to nije bio nimalo jednostavan zadatak. Naime, izlaskom Apfela iz kluba, Novo Vrijeme ostalo je bez važne „financijske injekcije“, pa je shodno tome morao dovoditi igrače u skladu sa svojim mogućnostima. Dovedeni su Sven Horvath, Renato Buzov i Henrique Costa, omaleni Brazilac od kojeg se očekivalo da bude jedan od lidera momčadi. Visoka očekivanja uspio je opravdati, no nije mogao igrati sam. Uz njega, u dobroj formi bili su još samo Kazazić i Buzov, no ostatak momčadi nije odigrao na nivou i rezultat je izostao. Jesenski dio sezone odrađen je kako-tako, Novo Vrijeme je polusezonu završilo na sedmom mjestu, sa samo bodom zaostatka za šestim, koje je tada bilo posljednje koje vodi u play-off. Svi u momčadi su vjerovali da će se u konačnici „uhvatiti“ doigravanje, no Novo Vrijeme je proljetni dio prvenstva odigralo jako loše, te je tek u zadnjem kolu osiguralo prvoligaški status i u narednoj sezoni. Ubrzo nakon toga, Apfel se vratio u klub, a makarski prvoligaš osvojio je dvije uzastopne titule( 2017./2018. i 2018./2019.), no prošle sezone moralo se zadovoljiti naslovom viceprvaka. U aktualnoj sezoni jesenski dio završili smo na drugom mjestu, s četiri boda iza lidera i branitelja Olmissuma. Bez obzira što više nismo prvi, najvažnije je da smo u vrhu. No, već sada treba razmišljati o budućnosti. Što kada Osredkar i Bajrušović napuste Novo Vrijeme? Što kad se Apfel povuče? Hoćemo li ponovno na parketu izgledati bezidejno moleći se da ostanemo u elitnom rangu našeg futsala?

Ovaj put moramo biti pametniji i ne dopustiti da nam se ponovi loše razdoblje kao i nakon njihovog prvog odlaska. Jer, oni tu neće biti vječno, zato treba djelovati odmah. Umjesto u prosječna pojačanja, novac treba uložiti u omladinski pogon i na njemu sagraditi čvrste temelje za budućnost. Također, potrebno je i dovesti prave trenere, stručne za rad s djecom, te angažirati još jednog ili dva mlada igrača iz drugih klubova, koji su među najboljima u svojoj kategoriji. Uz njih će naša mladost lakše stasati i puno naučiti, te će tako stvoriti utabanu stazu za ostale makarske mladiće koji se žele baviti futsalom. Kad se sve to malo uhoda, juniori će se lakše probijati u prvu momčad, a uz adekvatnu minutažu ubrzo će igrati važne uloge u ekipi. Talenata u juniorima i kadetima ima, ih treba prepoznati i uz pravi rad ih polako uvoditi na veliku scenu. U aktualnom kadru trenutno su dvojica tinejdžera, Gabrijel Lasić i Roko Gašpar. U ono malo vremena što su proveli na terenu, obojica su pokazali da su iznimno talentirani i da se na njih može i mora više računati. S obzirom da je ekipa znatno oslabljena u odnosu na lanjsku sezonu, ne vidim zašto razlog zašto im odmah ne dati pristojnu minutažu. Mladim igračima najvažnije je da se razvijaju, a to sigurno neće sjedeći na klupi. Ako pak struka misli da je još prerano da ih se „baci u vatru“, onda bi ih trebalo poslati na posudbu, no bez prava otkupa.

Eto, to je neki moj dugoročni plan kako bi klub trebao funkcionirati i koji je najadekvatniji način da ostanemo konkurentni u borbi za trofeje. Mislim da je oslanjanje na vlastiti pogon puno bolje i isplativije od dovođenja malo poznatih imena( „kapitalca“ se uvijek može dovesti, ali relativne anonimce je bolje ne dovoditi), jer ako se ikada nađemo u teškoj situaciji, bolje je računati na svoju „dicu“, jer će, za razliku od prinova kojima je to samo prolazna stanica u karijeri, oni uvijek davati sve od sebe za bijeli dres.

Prije šest godina Paderborn je po prvi put u povijesti izborio plasman u Bundesligu. Iako je klub osnovan davne 1907., nikad prije nije uspio ući u elitno društvo njemačkog nogometa. U njihovoj premijernoj prvoligaškoj sezoni u plavo-crnom dresu Paderborna mogli smo vidjeti i tada 23- godišnjeg Maria Vrančića. Riječ je o mladiću čiji ni životni, ni nogometni put, nisu bili nimalo laki.

Vrančićeva obitelj početkom devedesetih pobjegla iz Bosanskog Broda u Slavonski Brod. No, ni tamo se nisu dugo zadržali, jer im je u potpunosti uništena obiteljska kuća. Okolnosti su ih natjerale na novi bijeg, a ovaj put destinacija je bila Njemačka, točnije Mainz. Mario je od malena obožavao nogomet, te ga je odlučio i trenirati. Svoje prve nogometne korake napravio je u Mainzu, gdje je mnogo naučio od Jurgena Kloppa, koji je je tada boravio u klubu. Njegov veliki talent doveo ga je do statusa njemačkog U-19 reprezentativca, te je s juniorima Elfa osvojio naslov prvaka Europe. Osim Mainza, Mario je igrao za još nekolicinu njemačkih klubova( Borussia Dortmund II, Darmstadt i Paderborn), a najveći trag ostavio je u Paderbornu. Tamo je proveo tri godine, tijekom kojih je bio neizostavan kotačić u igri „plavo-crnih“. No, u vrijeme njegovog boravka u Paderbornu, dogodio se jedan kontroverzni intervju kojeg je medijima dao njegov otac.

Naime, Mario još uvijek nije bio odlučio za koju će reprezentaciju nastupati. S obzirom da je odrastao u Njemačkoj, te za nju nastupao u mlađim kategorijama, to je bila i jedna od opcija za njegovu seniorsku reprezentativnu karijeru. No, konkurencija u Elfu bila je prejaka, te se Mariju nije preostalo ništa drugo nego da bira između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Naš nogometni savez pokazivao je interes za Vrančića, no na kraju nije bilo ništa od toga. U trenucima kada je igrač trebao donijeti odluku, njegov otac je u u izjavi za medije rekao da mu je bolje da ne igra za nijednu reprezentaciju, već da se posveti isključivo nastupanju za klub. Nevjerojatno je da netko uopće takvo nešto može izjaviti, zaista sramota. Srećom, Mario nije bio istog mišljenja te je 2015. definitivno odlučio. Iako smo se potajno nadali da bi Vrančića mogli vidjeti u kockastom dresu, na kraju ipak ništa od toga. Naime, dobio je poziv Mehmeda Baždarevića i umjesto Vatrenih izabrao Zmajeve. Ruku na srce, u veznoj liniji Hrvatske je pravi „krkljanac“, u kojem teško da bi se našlo mjesta za Vrančića. Dvije godine nakon debija za BIH, Mario je iz Njemačke preselio u Englesku.

Postao je novi igrač Norwich City-ija, a ubrzo je postao ponajbolji igrač „kanarinaca“. Premda je Norwich tada bio član Championshipa, to ga nije demotiviralo, dapače. Vrlo brzo se nametnuo i odlučio pokazati da je spreman odgovoriti na izazove drugog ranga engleskog nogometa, u kojem se za razliku od Njemačke, puno više oslanja na fizičku snagu. To je mnoge igrače zaustavilo u razvoju, jer nisu bili dovoljno čvrsti za takav stil nogometa. Iako mnogi imaju predrasude prema drugoligaškom nogometu, vjerujte, u Championshipu se igra kvalitetniji nogomet nego li u prvim ligama nekih zemalja. Tamo uspiju samo oni koji su svjesni što ih čeka, te su u mogućnosti svojim nogometnim vještinama i fizičkim predispozicijama odgovoriti na zahtjeve Championshipa. Mario je to uspio, i već to je dovoljan pokazatelj o kakvom se igraču radi. Prošle godine je u dresu zeleno-žutih zabio osam pogodaka i podijelio pet asistencija, što je za veznjaka odličan učinak. Gdje je stao lani, nastavio je i ove sezone. U prvih dvadeset kola aktualne sezone ima tri gola i dvije asistencije, a polako postaje i jedna od legendi „kanarinaca“. Norwich juri prema povratku u Premiership, s Vrančićem kao „alfom i omegom“ momčadi. Nadam se da će njegove dobre igre prepoznati i novi izbornik Zmajeva, tko god on bio. Mario Vrančić proživljava najljepše trenutke svoje nogometne karijere, te bi BIH zlata vrijedio u nadolazećim kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo u Kataru.

Netom završena 2020. godina ostat će upamćena kao jedna od najgorih u povijesti Hajduka. Dogodio se ogroman pad u igri „bilih“, treneri su se mijenjali kao na traci, no klub i dalje „luta“, tražeći najbrži i najbezbolniji put povratka do igre koja ga je krasila pod Oreščaninom i Burićem. A na početku godine ničim se nije dalo naslutiti da bi moglo doći do ovoga… Na kraju jesenskog dijela prošle sezone Hajduk je suvereno držao drugo mjesto, s čak deset bodova više od najbližih pratitelja. Na polusezoni se dogodila i promjena na mjestu prvog trenera, klupu je napustio Damir Burić, a na njegovo mjesto uskočio je povratnik Igor Tudor. Popularnom Šolti zamjerao se prevelik broj gostujućih remija, pa je nadzorni odbor prosudio da je najbolje zahvaliti mu se i potražiti novo rješenje. Izbor je pao na bivšeg Vatrenog Igora Tudora, koji je već jednom bio na klupi splitskog velikana(2014.). U njegovom prvom mandatu Hajduk je igrao odlično, te je neko vrijeme i konkurirao za naslov prvaka. Istina, Tudor je tada na raspolaganju imao i Vlašića, Balića, Ozobića, Malokua, Maglicu, Kiša, no bez obzira na to, dojam je da je Hajdukova igra tada imala i glavu i rep, te nije gubila nit čak ni kad netko od ključnih igrača( Vlašić, Balić) ne bi bio u kadru.

Drugi Tudorov mandat za kormilom Hajduka počeo je dosta promjenjivo, no ukupan dojam bio je dobar. Iako je jednu utakmicu neočekivano izgubila(gostovanje u Koprivnici)momčad je imala igru, a najbolja utakmica bila je ona protiv Gorice na Poljudu, u kojoj je Hajduk uvjerljivo slavio, te potpuno nadigrao Lovrića i društvo(6-0). Nedugo nakon toga došlo je do prekida svih sportskih natjecanja zbog pojave Covida-19, i od tog trenutka za Hajduk više ništa nije bilo isto.

Prisilan odmor trajao je gotovo tri mjeseca, te se HNL nastavio tek početkom lipnja. Hajduk je u nastavak sezone startao sa dvije pobjede(protiv Intera i Istre), no igra je bila daleko od idealne. Majstor s mora se mučio, nikako nije uspijevao pronaći igru koja je krasila jesenas. No, nakon toga uslijedilo je užasno razdoblje, iz kojeg Hajduk ne samo da se još uvijek nije uspio iskoprcati, već imam dojam da tone sve dublje. Prošlo proljeće nizali smo kiks za kiksom, a najteži trenutak bio je poraz od Varaždina na Poljudu s 2-3. Zastrašujuća je činjenica da su gosti na poluvremenu imali nevjerojatnih 0-3! Hajduk je djelovao neprepoznatljivo, kao da se naši igrači prvi put nalaze na nogometnom terenu. Turobno razdoblje do kraja sezone samo se produbilo, te je Hajduk tu groznu sezonu završio na, za klub Hajdukovog renomea, jednako groznom petom mjestu. Sreća u nesreći je što je tada i peta pozicija vodila u europske kvalifikacije, pa je Hajduk ponovno dobio priliku krenuti u novi europski izazov. Cijelo proljeće obilježilo je Tudorovo lutanje u traženju idealnih 11, gotovo da nije povezao dvije utakmice s istom početnom postavom. K tome, ozlijedio se najbolji stoper Bilih Stefan Simić, Jakoliš je prekomandiran s devetke na desnog beka, a Jairo i Jradi potpuno su izvan forme. Jedini igrač koji je bio na svojoj razini je Mijo Caktaš.

Od svih Tudorovih odluka, najneshvatljivija je ona da Jakoliša, koji je po vokaciji čista špica, postavi na bekovsku poziciju. Nikome nije jasno zašto je to napravio, no tog dečka se na tako uništava, a nažalost, to još uvijek traje. I Hari Vukas i Boro Primorac radili su i još uvijek rade istu tu pogrešku, zbog koje ne ispašta samo Jakoliš, već i Hajduk. Klub je nakon Juranovićevog odlaska angažirao povremenog BIH reprezentativca Darka Todorovića kao njegovu zamjenu, no i on je ubrzo ispao iz planova. Odigrao je tek nekoliko utakmica, a umjesto njega forsira se Jakoliš, koji se trudi priviknuti na novu ulogu, no to nije nimalo lako. Veliki udarac za klub je i osjetni pad Jaira i Jradija,( pogotovo Jaira) koji su svojevremeno bili važni aduti Majstora s mora. Jairo je postigao samo jedan gol u godinu dana, što je za napadača poražavajuće. Nije ni Bassel Jradi daleko od toga, mislim da se ni on sam ne sjeća kad je zadnji put poentirao. Ovog ljeta u klub se s posudbe u Mađarskoj vratio Adam Gyurcso, koji je prije dvije sezone bio Hajdukova udarna „igla“. Iako je krenuo odlično, i on se utopio u sivilo momčadi, i možemo se samo nadati da će uskoro pronaći formu koja ga je krasila u sezoni 2017./2018.

Uz već spomenute, Hajduk je ovo ljeto doveo još dvojicu napadača, od kojih nijedan nije pokazao ništa ekstra. Riječ je o Diamantakosu i Umutu Nayiru, a zajedno su postigli tek dva siromašna pogotka. Promjene u igračkom kadru nisu jedine koje su se dogodile u Hajduku ovoga ljeta. Naime, Marin Brbić je nakon razočaravajuće prošle sezone otišao s predsjedničke funkcije. Ranije je rekao da će to učiniti ukoliko Hajduk ne osvoji drugo mjesto(koje je tada nosilo kvalifikacije LP-a), a svoju riječ je održao. Umjesto njega na trenutno jednu od najužarenijih fotelja u državi sjeo je Lukša Jakobušić, bivši predsjednik Juga. Zanimljivo, sve do nedavno je obnašao dužnost dopredsjednika kluba, a sada je otišao stepenicu više. Izbor za novog predsjednika nije prošao bez drame. Naime, na natječaj se javilo ukupno sedam kandidata, a nakon nekog vremena donesena je odluka da tu funkciju preuzme Oliver Kumrić. No, on se odmah oglasio te izjavio da povlači kandidaturu iz privatnih razloga. Što reći, hajdučko „ludilo“ ne poznaje granice. Nakon toga, odlučeno je da će novi predsjednik Hajduka biti Lukša Jakobušić, koji se uopće nije ni kandidirao! No, Benjamin Perasović rekao je da od preostalih šest kandidata nitko ničime nije iskočio, te da im se Jakobušić činio kao najlogičniji i najbolji izbor. Je li to zaista tako, vrijeme će pokazati.

Iako je s Jugom osvojio maksimalnih pet trofeja u jednoj sezoni, vaterpolo i nogomet dva su svijeta različita i tek treba vidjeti kako će se snaći na novoj funkciji. Početak obećava, to je sigurno. Reprezentacija je prije mjesec dana na Poljudu ugostila Portugal, a tenzije na relaciji Hajduk-HNS znatno su umanjene. Također, dogovrio je s HNS-om obnovu poljudskog travnjaka, te će savez to učiniti o svom trošku. Odlučan stav Jakobušić je zauzeo i po pitanju ugovora igrača. Svima je jasno dao do znanja da onaj tko ne potpiše smanjeni ugovor, više neće biti dio momčadi. Uz to, zabranio je klupski kalendar za 2021., rekavši da se igrači neće naslikavati za javnost dok god se bodovna situacija ne popravi. Tu je i meni jedna od najboljih njegovih odluka, a to je da će igrači morati za sobom čistiti svlačionicu sve dok se ne vrate među prve tri momčadi HNL-a.

Izlazak iz krize nikad nije lagan, naročito kada je ovako duboka kao što je Hajdukova. Da bi momčad konačno "kliknula", potreban je veliki remont, prvenstveno u igračkom kadru. Osobno mislim da bi u zimskoj stanci Hajduk trebao raskinuti ugovor sa povećim brojem igrača, prije svega stranih. Diamantakos, Jairo, Jradi, Todorović, Umut nisu pokazali gotovo ništa. Adam Gyurcso je odličan igrač, no nikako ne može pronaći pravu formu, a uz to i odbija produžiti ugovor, pa je njegova budućnost u Hajduku neizvjesna. Nadam se da će se predomisliti i ostati, jer nam je takav igrač prijeko potreban. Uz njega, tu su i Simić i Antanasov, a obojica su se pokazala kao vrlo dobri igrači. Stefan Simić povremeni je češki reprezentativac, a odigra li dobro na proljeće, mogao bi se naći na popisu za lipanjski Euro. Jani Antanasov je sjevernomakedonski U-21 reprezentativac koji je doveden u ljetnom prijelaznom roku, te polako postaje standardni prvotimac Bilih. Moje mišljenje je da bi u Hajduku trebali ostati Caktaš, Simić, Antanasov, Nejašmić, Dolček, Gyurcso, Kalinić(stigao na polugodišnju iz Aston Ville), Čolina, Vušković, Teklić i Ljubić. Njima bi trebalo priključiti i dvojicu-trojicu juniora. Hajduk je vodeći u juniorskom HNL-u, što dovoljno govori o kvaliteti tih igrača. Osim toga, predložila bi vraćanje svih nogometaša koji su trenutno na posudbi, pa da konačno dobiju priliku koju zaslužuju i pokažu sve što znaju. Klub je godinama dovodio ispodprosječno kvalitetne, a skupe strance, dok su domaću djecu prodavali za "kikiriki"(uz poneku iznimku)ili slali na posudbe. Za Hajduk je ova prvenstvena sezona ionako izgubljena, a bolje je i biti npr. sedmi s "našom dicom", nego peti sa skupim a neisplativim pojačanjima. Do Europe ćemo realno teško, pa zašto odmah ne "gurnuti u vatru" momke kojima je Hajduk "sve na svitu" i koji će dati sve od sebe za bijeli dres. Nemamo puno za izgubiti, a možemo mnogo toga dobiti.

Eto, to bi bilo to što se tiče Hajduka u 2020. godini. Još uvijek je tu more problema i možemo se samo nadati da klub neće još dugo biti u banani i da će naći put povratka među najbolje hrvatske klubove, jer tamo apsolutno i pripada.