Netom završena 2020. godina ostat će upamćena kao jedna od najgorih u povijesti Hajduka. Dogodio se ogroman pad u igri „bilih“, treneri su se mijenjali kao na traci, no klub i dalje „luta“, tražeći najbrži i najbezbolniji put povratka do igre koja ga je krasila pod Oreščaninom i Burićem. A na početku godine ničim se nije dalo naslutiti da bi moglo doći do ovoga… Na kraju jesenskog dijela prošle sezone Hajduk je suvereno držao drugo mjesto, s čak deset bodova više od najbližih pratitelja. Na polusezoni se dogodila i promjena na mjestu prvog trenera, klupu je napustio Damir Burić, a na njegovo mjesto uskočio je povratnik Igor Tudor. Popularnom Šolti zamjerao se prevelik broj gostujućih remija, pa je nadzorni odbor prosudio da je najbolje zahvaliti mu se i potražiti novo rješenje. Izbor je pao na bivšeg Vatrenog Igora Tudora, koji je već jednom bio na klupi splitskog velikana(2014.). U njegovom prvom mandatu Hajduk je igrao odlično, te je neko vrijeme i konkurirao za naslov prvaka. Istina, Tudor je tada na raspolaganju imao i Vlašića, Balića, Ozobića, Malokua, Maglicu, Kiša, no bez obzira na to, dojam je da je Hajdukova igra tada imala i glavu i rep, te nije gubila nit čak ni kad netko od ključnih igrača( Vlašić, Balić) ne bi bio u kadru.

Drugi Tudorov mandat za kormilom Hajduka počeo je dosta promjenjivo, no ukupan dojam bio je dobar. Iako je jednu utakmicu neočekivano izgubila(gostovanje u Koprivnici)momčad je imala igru, a najbolja utakmica bila je ona protiv Gorice na Poljudu, u kojoj je Hajduk uvjerljivo slavio, te potpuno nadigrao Lovrića i društvo(6-0). Nedugo nakon toga došlo je do prekida svih sportskih natjecanja zbog pojave Covida-19, i od tog trenutka za Hajduk više ništa nije bilo isto.

Prisilan odmor trajao je gotovo tri mjeseca, te se HNL nastavio tek početkom lipnja. Hajduk je u nastavak sezone startao sa dvije pobjede(protiv Intera i Istre), no igra je bila daleko od idealne. Majstor s mora se mučio, nikako nije uspijevao pronaći igru koja je krasila jesenas. No, nakon toga uslijedilo je užasno razdoblje, iz kojeg Hajduk ne samo da se još uvijek nije uspio iskoprcati, već imam dojam da tone sve dublje. Prošlo proljeće nizali smo kiks za kiksom, a najteži trenutak bio je poraz od Varaždina na Poljudu s 2-3. Zastrašujuća je činjenica da su gosti na poluvremenu imali nevjerojatnih 0-3! Hajduk je djelovao neprepoznatljivo, kao da se naši igrači prvi put nalaze na nogometnom terenu. Turobno razdoblje do kraja sezone samo se produbilo, te je Hajduk tu groznu sezonu završio na, za klub Hajdukovog renomea, jednako groznom petom mjestu. Sreća u nesreći je što je tada i peta pozicija vodila u europske kvalifikacije, pa je Hajduk ponovno dobio priliku krenuti u novi europski izazov. Cijelo proljeće obilježilo je Tudorovo lutanje u traženju idealnih 11, gotovo da nije povezao dvije utakmice s istom početnom postavom. K tome, ozlijedio se najbolji stoper Bilih Stefan Simić, Jakoliš je prekomandiran s devetke na desnog beka, a Jairo i Jradi potpuno su izvan forme. Jedini igrač koji je bio na svojoj razini je Mijo Caktaš.

Od svih Tudorovih odluka, najneshvatljivija je ona da Jakoliša, koji je po vokaciji čista špica, postavi na bekovsku poziciju. Nikome nije jasno zašto je to napravio, no tog dečka se na tako uništava, a nažalost, to još uvijek traje. I Hari Vukas i Boro Primorac radili su i još uvijek rade istu tu pogrešku, zbog koje ne ispašta samo Jakoliš, već i Hajduk. Klub je nakon Juranovićevog odlaska angažirao povremenog BIH reprezentativca Darka Todorovića kao njegovu zamjenu, no i on je ubrzo ispao iz planova. Odigrao je tek nekoliko utakmica, a umjesto njega forsira se Jakoliš, koji se trudi priviknuti na novu ulogu, no to nije nimalo lako. Veliki udarac za klub je i osjetni pad Jaira i Jradija,( pogotovo Jaira) koji su svojevremeno bili važni aduti Majstora s mora. Jairo je postigao samo jedan gol u godinu dana, što je za napadača poražavajuće. Nije ni Bassel Jradi daleko od toga, mislim da se ni on sam ne sjeća kad je zadnji put poentirao. Ovog ljeta u klub se s posudbe u Mađarskoj vratio Adam Gyurcso, koji je prije dvije sezone bio Hajdukova udarna „igla“. Iako je krenuo odlično, i on se utopio u sivilo momčadi, i možemo se samo nadati da će uskoro pronaći formu koja ga je krasila u sezoni 2017./2018.

Uz već spomenute, Hajduk je ovo ljeto doveo još dvojicu napadača, od kojih nijedan nije pokazao ništa ekstra. Riječ je o Diamantakosu i Umutu Nayiru, a zajedno su postigli tek dva siromašna pogotka. Promjene u igračkom kadru nisu jedine koje su se dogodile u Hajduku ovoga ljeta. Naime, Marin Brbić je nakon razočaravajuće prošle sezone otišao s predsjedničke funkcije. Ranije je rekao da će to učiniti ukoliko Hajduk ne osvoji drugo mjesto(koje je tada nosilo kvalifikacije LP-a), a svoju riječ je održao. Umjesto njega na trenutno jednu od najužarenijih fotelja u državi sjeo je Lukša Jakobušić, bivši predsjednik Juga. Zanimljivo, sve do nedavno je obnašao dužnost dopredsjednika kluba, a sada je otišao stepenicu više. Izbor za novog predsjednika nije prošao bez drame. Naime, na natječaj se javilo ukupno sedam kandidata, a nakon nekog vremena donesena je odluka da tu funkciju preuzme Oliver Kumrić. No, on se odmah oglasio te izjavio da povlači kandidaturu iz privatnih razloga. Što reći, hajdučko „ludilo“ ne poznaje granice. Nakon toga, odlučeno je da će novi predsjednik Hajduka biti Lukša Jakobušić, koji se uopće nije ni kandidirao! No, Benjamin Perasović rekao je da od preostalih šest kandidata nitko ničime nije iskočio, te da im se Jakobušić činio kao najlogičniji i najbolji izbor. Je li to zaista tako, vrijeme će pokazati.

Iako je s Jugom osvojio maksimalnih pet trofeja u jednoj sezoni, vaterpolo i nogomet dva su svijeta različita i tek treba vidjeti kako će se snaći na novoj funkciji. Početak obećava, to je sigurno. Reprezentacija je prije mjesec dana na Poljudu ugostila Portugal, a tenzije na relaciji Hajduk-HNS znatno su umanjene. Također, dogovrio je s HNS-om obnovu poljudskog travnjaka, te će savez to učiniti o svom trošku. Odlučan stav Jakobušić je zauzeo i po pitanju ugovora igrača. Svima je jasno dao do znanja da onaj tko ne potpiše smanjeni ugovor, više neće biti dio momčadi. Uz to, zabranio je klupski kalendar za 2021., rekavši da se igrači neće naslikavati za javnost dok god se bodovna situacija ne popravi. Tu je i meni jedna od najboljih njegovih odluka, a to je da će igrači morati za sobom čistiti svlačionicu sve dok se ne vrate među prve tri momčadi HNL-a.

Izlazak iz krize nikad nije lagan, naročito kada je ovako duboka kao što je Hajdukova. Da bi momčad konačno "kliknula", potreban je veliki remont, prvenstveno u igračkom kadru. Osobno mislim da bi u zimskoj stanci Hajduk trebao raskinuti ugovor sa povećim brojem igrača, prije svega stranih. Diamantakos, Jairo, Jradi, Todorović, Umut nisu pokazali gotovo ništa. Adam Gyurcso je odličan igrač, no nikako ne može pronaći pravu formu, a uz to i odbija produžiti ugovor, pa je njegova budućnost u Hajduku neizvjesna. Nadam se da će se predomisliti i ostati, jer nam je takav igrač prijeko potreban. Uz njega, tu su i Simić i Antanasov, a obojica su se pokazala kao vrlo dobri igrači. Stefan Simić povremeni je češki reprezentativac, a odigra li dobro na proljeće, mogao bi se naći na popisu za lipanjski Euro. Jani Antanasov je sjevernomakedonski U-21 reprezentativac koji je doveden u ljetnom prijelaznom roku, te polako postaje standardni prvotimac Bilih. Moje mišljenje je da bi u Hajduku trebali ostati Caktaš, Simić, Antanasov, Nejašmić, Dolček, Gyurcso, Kalinić(stigao na polugodišnju iz Aston Ville), Čolina, Vušković, Teklić i Ljubić. Njima bi trebalo priključiti i dvojicu-trojicu juniora. Hajduk je vodeći u juniorskom HNL-u, što dovoljno govori o kvaliteti tih igrača. Osim toga, predložila bi vraćanje svih nogometaša koji su trenutno na posudbi, pa da konačno dobiju priliku koju zaslužuju i pokažu sve što znaju. Klub je godinama dovodio ispodprosječno kvalitetne, a skupe strance, dok su domaću djecu prodavali za "kikiriki"(uz poneku iznimku)ili slali na posudbe. Za Hajduk je ova prvenstvena sezona ionako izgubljena, a bolje je i biti npr. sedmi s "našom dicom", nego peti sa skupim a neisplativim pojačanjima. Do Europe ćemo realno teško, pa zašto odmah ne "gurnuti u vatru" momke kojima je Hajduk "sve na svitu" i koji će dati sve od sebe za bijeli dres. Nemamo puno za izgubiti, a možemo mnogo toga dobiti.

Eto, to bi bilo to što se tiče Hajduka u 2020. godini. Još uvijek je tu more problema i možemo se samo nadati da klub neće još dugo biti u banani i da će naći put povratka među najbolje hrvatske klubove, jer tamo apsolutno i pripada.