Velika bol. To je osjećaj koji se sinoć mogao jasno iščitati s lica naših rukometaša nakon teškog poraza od Danske. No, taj očaj nije samo plod činjenice da smo eliminirani iz daljnjeg natjecanja, već je predstavljao oličenje nemoći koju smo pokazali na parketu u posljednje dvije utakmice. Upravo to je bilo ono što je najviše frustriralo, kako igrače terenu, tako i sve nas pred malim ekranima. Danas skoro svi igraju rukomet i protiv nikoga ne možeš sam sebi unaprijed upisati bodove, bez obzira nalazi li se na suprotnoj strani terena Alžir ili npr. Francuska. Naš mentalitet je nažalost takav da smo često skloni podcjenjivati protivnike, što nam se isto tako puno puta znalo obiti o glavu. Istina, zna se dogoditi da u ove tzv. „male“ utakmice uđete pomalo nonšalantno, ali nijedna ozbiljna reprezentacija ne smije sebi dopustiti 20-minutnu „crnu rupu“ tijekom koje će skroz potonuti, što će na semaforu izgledati stravično. A to se nama dogodilo dva puta zaredom, i to oba slučaja početkom drugog poluvremena.
Sve do pet minuta prije kraja mi kao da nismo postojali na terenu, već smo bili nemoćni promatrači koji su u nevjerici gledali kako se protivnici rugaju s našom obranom i „pune“ nas iz svih mogućih pozicija. Poraz od četiri razlike protiv Argentine donekle je prihvatljiv, barem rezultatski. A ako je poraz od reprezentacije u kojoj je rukomet amaterski sport „donekle prihvatljiv“, onda znate da kola nezaustavljivo jure nizbrdo. Kad ti se braća Simonet do besvijesti dodaju i kreiraju šanse za svoje suigrače, a ti nijedanput ne izađeš na njih i ne napraviš prekršaj, onda znaš da stanje na semaforu nije epilog našeg lošeg dana, već potpune konfuzije u obrani i napadu, gdje se na momente nije znalo ni tko ulazi, a tko izlazi iz igre. Tome je dobrim dijelom kumovao i izbornik Lino Červar, koji gotovo nijednom igraču ne zna ime! To se vrlo dobro vidjelo na time-out-ima, koji su zvučali otprilike ovako : „ Srednjega igra ovaj… desnog vanjskog igraš ti mali, lijevog ovaj novi..“. Shvaćam da je Červar čovjek u godinama, ali ovako nešto ipak mu se ne bi smjelo događati. Vratimo se na utakmice. U sinoćnjem ogledu s Danskom Hrvatska je odlično otvorila utakmice, te prvih deset-ak minuta održavala prednost od dva razlike. Za to je dobrim dijelom bio zaslužan i Pešić, koji je nastavio s odličnim branjenjem kakvo je pokazao protiv „gaučosa“. No, sredinom prvog poluvremena, Danci, čija udarna igla Mikkel Hansen nije nastupio, uspjeli su nas stići i prestići. Stečenu prednost su bez ikakvih problema održavali do odlaska na predah( tada je bilo 17-15). Po izlasku iz svlačionice, dogodio se isti scenarij kao i dva dana ranije. Hrvatska je jednostavno stala, bez ikakve ideje što i kako napraviti ne bi li se spriječilo novo poniranje. Na koncu se dogodio debakl, a rezultat 38-26 najrealniji je komentar utakmice.
Ne bi bilo pošteno sada „sasuti drvlje i kamenje“ isključivo po Linu, no dio krivice svakako je njegov. U današnjem rukometu nevjerojatno je da reprezentacija naše klase nema izrađen napad. Tu ne mislim samo na posljednje dvije utakmice, već na cijelo prvenstvo. Mi u nijednom susretu nismo imali „pravi“ napad, s brzim protokom lopte, križanjima i izrađenom čistom prilikom za udarac. A bez toga se ne može računati na dobar rezultat na velikim natjecanjima. Pravi napad nismo imali ni u utakmici Bahreina, premda je to bila naša najbolja utakmica, kako igrački, tako i rezultatski. Mi smo tu utakmicu dobili isključivo čvrstom obranom i kontranapadima, ničim drugim. A upravo to je godinama bilo naše najjače oružje, ono što nas je krasilo i po čemu smo bili prepoznatljivi. Odlična obrana, brze i ubojite kontre i igra preko krila. Tako je igrala Hrvatska koja je godinama bila među elitom, s čudesnih 16 polufinala u 18 godina.
Na tom čudesnom ostvarenju zavide nam brojne ne samo sportske, već i ekonomske velesile. To je zaista vrijedno svakog respekta, nešto neopisivo. Jedan mala zemlja s 4,5 milijuna stanovnika 18 godina u nizu nije bila plasirana lošije od 8. mjesta. Teško je pronaći riječi kojima se takav osjećaj uopće može opisati. Svega toga vjerojatno ne bi ni bilo bez Line Červara, koji je jedan od najzaslužnijih za ovu prekrasnu hrvatsku rukometnu priču. Njegov prvi mandat na klupi Hrvatske zbio se u jednom od najgorih trenutaka u povijesti našeg rukometa. Preuzeo je reprezentaciju nakon što je na EP 2002. osvojila posljednje, šesnaesto mjesto. Za Hrvatsku, koja je osam godine ranije osvojila najprije europsku broncu, a potom i svjetsko srebro(1995.), te olimpijsko zlato(1996.), to je bio „alarm“ za uzbunu. Na "užarenu" klupu posrnule reprezentacije sjeo je Lino Červar. Njegovo prvo veliko natjecanje bilo je svjetsko prvenstvo u Portugalu, na koje je poveo Hrvatsku bez ikakvih očekivanja. Sve ostalo je povijest. Hrvatska je postala prvak svijeta i tako je počela jedna čudesna era. U proteklih 18 godina igrali smo čak 16 polufinala, osvojili dvije olimpijske, četiri svjetske, pet europskih i četiri medalje na mediteranskim igrama! Da Vam zastane dah, jel' da? I kada nakon takvog niza dođe „brutalno prizemljenje“, ne možete a da se ne pitate kako je to moguće i zašto baš sada?
Jednostavno, sport je, baš kao i život, nepredvidiv i podložan promjenama. Tko bi gori, sad je doli, to je rekla bih, normalan životni proces. Nitko nije savršen da može igrati uvijek na vrhunskoj razini, bez ozbiljnijih posrtaja. Sport je na neki način „kružni tok“, lopta je okrugla i nikad ne znaš na čiju će se stranu sreća zavrtjeti, a kome će „okrenuti“ leđa. Istina, Hrvatska je na ovom prvenstvu bila oslabljena, bez nekoliko važnih igračkih karika( Stepančić, Cindrić, koji je otpao nakon prve utakmice), a dio igrača je nastupio načet ozljedama( Karačić, Šego) ili nedovoljno spreman nakon preboljenog Covida-19( Duvnjak). Uz to, nisu baš ni odradili prave pripreme, već su na brzinu „sklepali“ sastav za put u Egipat. Sve to nije bilo lako ni nadomjestiti ni uigrati do željene razine u kratkom vremenu, no i puno drugih reprezentacija je bilo u istom problemu, pa su uspjeli. Zašto mi nismo, teško je reći. Epilog ovog lošeg rezultata je odlazak Lina Červara s izborničke klupe. To je potpuno razumljivo jer, on je svoje odavno napravio, a sada je vrijeme da njegovo mjesto preuzme netko drugi, željan novih izazova. Još se ne zna tko će biti njegov nasljednik, no pred njim je težak zadatak. U kratkom vremenu će morati prije svega psihički znatno podići uzdrmanu reprezentaciju. Ti dečki nisu preko noći zaboravili igrati rukomet, već im je poljuljano samopouzdanje, a kad je tako teško je nešto ozbiljnije napraviti. Što se samih igrača tiče, vjerujem da će i tu doći do nekih promjena, prije svega mislim na pomlađivanje reprezentacije. Nekolicina mladih pokazala je da je spremna za puno veće role u nacionalnom dresu. Tu u prvom redu mislim na Šarca, Jaganjca i Martinovića. Oni su trenutno najveći talenti hrvatskog rukometa i sigurna sam da je to naša vanjska linija budućnosti.
Dečki, znam da je teško, ali nemojte previše potonuti nakon ovoga. Dapače, budite ponosni na sve ono što je Hrvatska napravila u posljednjih 18 godina, jer to je ravno čudu. No, život je kao ringišpil, kolo sreće se okreće. Kao što su nam se u Egiptu ovako izmiješale karte, već na nekom sljedećem natjecanju ponovo možemo biti dobri. Naš najvažniji zadatak je dokazati da ovo što se dogodilo u Egiptu nije naše „novo normalno“, već samo jedna prolazna faza u životu profesionalaca. Za mjesec i pol čeka nas „trnovit“ put do Tokija, te se trebamo čim prije „resetirati“ i spremni dočekati olimpijske kvalifikacije. Iz Montpelliera se „vidi“ Japan, a zaigramo li onako kako znamo, vjerujem da ćemo ga i ugledati.
Post je objavljen 26.01.2021. u 16:59 sati.