Ovo pitanje sve češće postavljaju košarkaški stručnjaci, a odgovor na njega nije jednostavan. To je kao da uspoređujete Pelea i Messija, igrače koji su, baš kao i ovi košarkaški genijalci, igrali u različito vrijeme, kada su i nogomet i košarka bili potpuno drugačiji u odnosu na današnjicu. Dražen je bio „košarkaški Mozart“, a Luka je na dobrom putu da postane jedan od najvećih ikada, ali do tog cilja još ima puno posla, a i prepreka. Karijere sportaša često su poput računalnih igrica, kao što je nekada popularni Super Mario, ili u novije doba Banana Kong. Vaš igrač ima zacrtan put kojeg treba prijeći, no na tom putu nalaze se razne barijere, koje treba znati zaobići/preplivati/preskočiti. Iako izgleda jednostavno, nije, jer, dovoljan je jedan krivi korak, jedno zapinjanje za kamen ili pad u vodu, i ispadate iz igre. Tako je i sa sportašima. Jednu sezonu si najbolji, a u drugoj npr. doživiš peh i ozlijediš se, ili jednostavno odigraš daleko ispod svog nivoa, i onda si na udaru gotovo svih : navijača, kritičara, trenera, predsjednika kluba i medija, i to sve jer npr. nisi postizao 30 koševa po utakmici kao sezonu ranije, već npr. 20, pa je to odmah „alarm za uzbunu“. I onda moraš sve ispočetka, krećeš u novi pokušaj dokazivanja i povratka na stare staze slave, ali tu su i nove prepreke, a prođe li previše vremena, možda i neki novi igrači, možda dojučerašnji juniori, koji su to razdoblje iskoristili za napredovanje, nisu šutke gledali nečije stagniranje, već su se nametnuli i sad su u prednosti. Što sada? Kako to nadići, kako ponovo uhvatiti ritam? Nije se lako ponovo nametnuti, a ako ponovo posustaneš na putu povratka, to je najčešće kraj. Za razliku od igrice, koju možete igrati do besvijesti, u vrhunskom sportu rijetki dobiju treću priliku za uspjeh. No, to je normalna stvar u životu profesionalca, te upravo u takvim situacijama dolazi do izražaja njihov karakter, tj. ono što pokazuje hoće li taj netko biti vrhunski igrač, ili tek jedan u moru prosječnih. I Petrović i Dončić pokazali su da su mentalno jaki, i po tome se izdvajaju od većine svojih kolega, koji to nisu i možda nikad neće ni biti.

Upravo taj faktor je, uz njegov izvanserijski talent, Dražena učinio jednim od najvećih u povijesti, a slične karakteristike ima i Luka Dončić. On i Dražen imaju i nešto zajedničko, a to je da su obojica svojevremeno bili članovi Real Madrida, te su postali njihove legende. Luka je još kao tinejdžer otišao „preko bare“, u surov svijet košarkaškog profesionalizma, gdje se ne prašta ni najmanja pogreška, naročito strancima. No, to ga nije obeshrabrilo, impresivnu formu iz Reala nastavio je održavati i u najjačoj ligi na svijetu, u dresu Dallas Mavericksa, te je vrlo brzo pokazao da je spreman za najveća postignuća. Također, ljudima u klubu i navijačima pokazao da je spreman biti vođa na parketu, baš kao što je prije njega to godinama bio Dirk Nowitzky. Njemačka ikona Mavericksa je otišla, a da je na dobrom putu da to postane pokazala je nova, slovenska. Već u prvoj sezoni srušio je neke nevjerojatne rekorde, bila je to debitanska sezona iz snova za Dončića, koju je okrunio titulom rookieja godine. U istom ritmu nastavio je i u aktualnoj sezoni, a posebno imponira činjenica da je i nakon prisilnog prekida sezone, nastavio nemilice trpati kao da nikakve pauze nije ni bilo. Njegova igra je toliko jednostavna, a opet kreativna i atraktivna. On naprosto uživa igrajući košarku, i to je ono što ga čini posebnim i drugačijim u odnosu na njegove kolege. U današnjem svijetu, u kojem veliku ulogu igra novac, lijepo je vidjeti da neki istinski uživaju u onome što rade, i da ih to ispunjava. Takav je bio i Dražen, dobrodušni i uvijek veseli virtuoz s loptom. Mogao je trenirati satima, čak i nakon upravo odrađenog treninga. Nerijetko bi u dvorani bili samo on i čistačice, bilo da je riječ o ranom jutru ili kasnoj večeri. Bio je veliki radoholičar, upravo zato je i uspio. U svoje slobodno vrijeme, također je znao „bacit s ekipon jednu na basket“, košarke mu nikad nije bilo dosta. Takav pristup sportu imaju rijetki, a svi bi htjeli da postanu novi „jordani“ i „johnsoni“. Ali ništa ne ide ni bez puno muke, ni preko noći, a veliku karijeru naprave samo oni koji to na vrijeme shvate. U vrijeme kada se Dražen otisnuo u NBA, tamo je vladala velika sumnjičavost i skeptičnost prema igračima koji dolaze iz Europe, a uspjeti su mogli samo oni koji su bili ekstraklase. Upravo je Dražen bio taj koji je „probio led“, pokazao je svima da se i u Europi igra odlična košarka. Svojom lucidnošću i genijalnosti u igri, te pristupom treniranju, utakmicama i izraženim radnim navikama, srušio je američke predrasude o europskoj košarci i širom otvorio vrata dolaska u SAD svojim kontinentalnim kolegama. No, Dražen i ostali veliki igrači iz njegove ere, imali su veliku prednost u odnosu na današnje igrače. Naime, u ono vrijeme internet nije igrao veliku ulogu u životu ljudi kao što je to slučaj danas, a društvene mreže nisu ni postojale. Danas su one sastavni dio života mladih, kako običnih ljudi, tako i glumaca, pjevača, političara, te vrhunskih sportaša. Mnogi veliki talentima je ponekad važnije slikati se i objaviti to na Facebooku, Instagramu ili Twitteru, nego li kvalitetno odraditi trening, pa se onda vrlo brzo putem izgube i „nestanu s radara“.

No, što se toga tiče, za Luku Dončića ne treba brinuti, on je pravi profesionalac, vrijedan, odgovoran i maksimalno posvećen košarci. Već sada je jedan od najboljih igrača u NBA ligi, i nastavi li i dalje pružati odlične prezentacije na parketu, ima priliku postati poput našeg Dražena. Pred njim je još najmanje deset godina igranja na vrhunskoj razini, i u tom je razdoblju sve moguće. Luka iz dana u dan sve više i više napreduje, no hoće li biti dovoljno da bude na Draženovoj razini, zaista je teško prognozirati. Možda se neće nikada dovoljno približiti njegovim ostvarenjima, možda će biti bolji od njega, a možda će biti najbolji u svojoj generaciji, ali i blizu karijeri kakvu je imao Dražen. Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo za nekih deset-ak godina, a do tada nam preostaje da uživamo, u „čarolijama“ Dončića u današnje vrijeme, te u davnim, ali prekrasnim uspomenama na Petrovića i njegovu maestralnu igru.