Ova 2020. godina po mnogočemu je čudna, pa i „luda“. No, ni tu joj nije bio kraj, jer je uz čudnu, dobila i jednu tužnu dimenziju. Naime, brojne poznate ličnosti iz Hrvatske i svijeta u njoj su nas zauvijek napustili. Neki od njih bili su ikone svjetske, te hrvatske umjetnosti. Od poznatih glumaca koji od nedavno više nisu s nama tu su Sean Conery, Kirk Douglas, a od kultnih imena hrvatske i regionalne glumačke scene napustili su nas dvije legende, Špiro Guberina i Mustafa Nadarević. No, baš kao i glumački, bez svojih ikona ostao je i sportski svijet. Prvo nas je krajem siječnja šokirala vijest da je u nesreći u helikotperu preminuo bivši as Lakersa Kobe Bryant. Cijelu Ameriku, a moglo bi se reći i cijeli svijet, „preplavilo“ je „more“ tuge, a posebno emotivan bio je „žuti dio“ Los Angelosa, u kojem je Bryant kao igrač ostavio neizbrisiv trag. Deset mjeseci kasnije, svijet je izgubio još jednu sportsku legendu, a riječ je o proslavljenom argentinskom nogometašu Diegu Armandu Maradoni.
Riječima je gotovo nemoguće opisati kakvo je stanje nakon njegov smrti zavladalo, kako u njegovoj rodnoj Argentini, tako i u Napulju, gradu u kojem odavno ima status legende i čiji je klub odveo do dva naslova prvaka Italije. U gradu se, unatoč strogim epidemiološkim mjerama okupio velik broj ljudi koji su mu došli odati počast. Velika masa u dresovima i šalovima plače i moli se ispred njegovog murala. Slika za povijest. Slično je bilo i u Argentini, u kojoj je proglašena trodnevna žalost. Tugovali su apsolutni svi, i oni zagriženi nogometni fanatici, i oni koji ga uopće ne prate. Maradona je tamo bio puno više od običnog nogometaša, imao je kultni status. Također, vrijedi istaknuti još jedan detalj viđen nakon njegove smrti na argentinskim ulicama. Naime, ima jedna slika na kojoj se grle navijač Boca Juniorsa i River Plate, dva najveća rivala u njihovom nogometu. Tog je dana jednostavno u toj zemlji na jugu južnoameričkog kontinenta na neki način sve stalo, pa tako i to veliko rivalstvo. Jer neke su stvari ipak važnije od samog nogometa, a to je Maradonin odlazak vrlo slikovito dočarao. Zaklete rivale ujediniti može( barem nakratko) jedino velika zajednička bol, a ovo je bio upravo takav slučaj.
Diego Armando Maradona rođen je u Villa Fioritu, radničkoj četvrti Buenos Airesa 30.10.1960. Diego je bio peto od ukupno osmero djece njegove majke Tote i oca Chitora. Iako je rođen u Argentini, u kojoj je i odrastao, Diego ima i indijskih, talijanskih, španjolskih, ali i hrvatskih korijena( talijanske i indijske s očeve strane, a španjolske i hrvatske s majčine). Djevojačko prezime Maradonine majke je Kariolić, a porijeklom je s otoka Korčule. Eto, "el trinche" nije bio jedini argentinski nogometaš hrvatskih korijena, već ih je u sebi imao i "mali zeleni". Taj nadimak dovoljno govori o tome kakav je izvan serijski igrač Diego bio. O njegovoj nogometnoj karijeri moglo bi se pisati nadugo i naširoko, no ja ću ukratko sažeti samo one najvažnije činjenice.
Karijeru je počeo u Argentinos Juniorsima, za čiju je seniorsku momčad debitirao 1976. u dobi od samo 15 godina. Samo godinu dana kasnije pozvan je i u reprezentaciju. No, nije se našao na popisu igrača za Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini, jer je tadašnji izbornik „gaučosa“ Cesar Luis Menotti smatrao da je Diego još premlad i da će „puknuti“ pod pritiskom. Iako je propustio to natjecanje, naredne godine predvodio je juniorsku reprezentaciju do naslova svjetskih prvaka. Tada je skrenuo pozornost brojnih europskih nogometnih velikana, no još nije bio spreman za odlazak na najjaču scenu. Potpisao je za Boca Juniorse, te s njima odmah osvojio naslov prvaka Argentine. Samo godinu dana kasnije, nastupio je na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Dobrim igrao još jednom je privukao pozornost europskih giganta, te je nakon prvenstva potpisao za Barcelonu. U Kataloniji se zadržao dvije godine, razdoblje provedeno tamo obilježile su brojne kontroverze. Dvije godine kasnije, „mali zeleni“ potpisao je za Napoli. Tu je vrlo brzo stekao status istinske legende kluba, koji je zadržao do dana današnjeg. Nastupajući za napuljske svijetloplave osvojio je dva naslova prvaka u Seriji A, te jedan naslov pobjednika Kupa Uefe.
U reprezentativnom dresu osvojio je naslov svjetskog prvaka u Meksiku 1986., a posebno zapamćena ostat će utakmica protiv Engleske. Bilo je to u četvrtfinalu, kojeg je Argentina dobila s 2-1. Prvi gol Maradona je zabio rukom, no sudac to nije vidio i pogodak je priznat. Tada je Diego stekao još jedan nadimak, „božja ruka“. Drugi gol na toj utakmici pravo je remek djelo. Naime, Maradona je s lotom nanizao nekoliko engleskih nogometaša, a na koncu i vratara, te je na kraju mirno gurnuo loptu u praznu mrežu. Taj je gol FIFA proglasila pogotkom stoljeća. U finalu, Argentina je bila bolja od Zapadne Njemačke s 3-2. Maradona je na tom prvenstvu postigao pet golova uz isto toliko asistencija, te je dobio nagradu Zlatna lopta za najboljeg igrača Mundijala.
Četiri godine kasnije, Maradona je Argentinom igrao novo finale, ovaj put na svjetskoj smotri u Italiji. Zbog ozljedeg gležnja ovaj omaleni genije nije bio na 100 posto svojih mogućnosti, pa se na Argentina jedva provukla do finala. Tamo su ih čekali Njemci, koji su slavili 1-0, pa su se „gaučosi“ morali zadovoljiti titulom viceprvaka. U ranijoj fazi prvenstva, u četvrtfinalu, u utakmici Jugoslavije i Argentine, „gaučosi“ su se provukli kroz „ušicu igle“. Pobjedu su odnijeli tek izvođenjem kaznenih udaraca, a unatoč porazu Jugoslavije, ostat će zauvijek zapisano da je Tomislav Ivković obranio penal velikom Diegu.
Maradonino ime ostat će zlatnim slovima upisano u povijest ovog sporta. On ga je igrao i izvodio nevjerojatne trikove kao da je to najlakša stvar na svijetu. Ponekad je djelovao kao da pleše, moglo bi se reći da je svojevremeno prezentirao tango na svoj vlastiti način. Sretnici koji su ga imali priliku gledati kako igra to će prepričavati s koljena na koljeno, a nama ostalima ostaju tek uspomene na Diegov lik i djelo, na njegovu umjetnost nogometa.
Post je objavljen 06.12.2020. u 14:56 sati.