Beatrice Vio rodila se u Italiji 04.03.1997. Premda joj je puno ime Beatrice Maria Adelaide Marzia Vio, najpoznatije je po nadimku Bebe. Tijekom djetinjstva imala je tri strasti: školu, izviđaštvo i mačevanje. U ovaj sport „zaljubila“ se već u ranoj životnoj dobi, a ubrzo je pokazala da je u istome itekako vješta.

No, kada je navršila 11 godina, dobila je meningitis. Riječ je o vrlo opasnoj bolesti koja napada mozak i leđnu moždinu. U bolnicu je dovedena u jako lošem stanju, bilo je upitno hoće li uopće preživjeti. Kako bi je spasili, liječnici su joj morali amputirati obje noge i podlaktice. Nakon više od 100 dana rehabilitacije, Bebe je otpuštena iz bolnice. Unatoč svemu što je doživjela, na umu joj je i dalje bila samo jedna stvar - vratiti se mačevanju. Prijatelji i poznanici govorili su joj da je to praktički nemoguća misija, no Bebe se nije obazirala na njihove komentare. Dapače, ubrzo je skovala plan. Da bi se uopće mogla ponovno baviti sportom, najprije je morala savladati osnovne životne potrepštine. Nakon što je iznova naučila hodati i vršiti osobnu higijenu, bila je spremna za povratak mačevanju. Pričvrstila je floret na ruku i ponovno počela trenirati. S obzirom na to da je bila jedina mačevateljica bez ruku i nogu, mogla je pronaći tehniku koja će funkcionirati. Nakon nekog vremena napokon je uslijedilo i prvo natjecanje. Beatricine trenerice bile su Federica Berton i Alice Esposito, dvije ponajbolje talijanske stručnjakinje.

Dvije godine nakon povrataka natjecanjima, Beatrice je ukazana najveća moguća čast u svijetu sporta. Naime, više od 1000 ljudi potpisalo je online kampanju da upravo ona upali olimpijski plamen na otvaranju Paraolimpijskih igara u Londonu 2012.! Inicijativa je ubrzo rodila plodom, a Vio taj dan zasigurno nikada neće zaboraviti. Godinu dana kasnije, Vio je još jednom pokazala svu raskoš svog talenta, te je 2013. osvojila svjetski kup u Kanadi! Da tu ne misli stati, potvrdila je na EP-u u Italiji 2014., na kojem je došla do zlatne medalje. Godine su prolazile, a njezina kolekcija medalja samo je rasla. Europskom zlatu pridodala je i svjetsko (u Mađarskoj 2015.), te joj je preostalo još samo jedno – osvojiti paraolimpijsko odličje. Prva prilika za to bila je u Rio de Janeiru 2016. Vio je u grad karnevala doputovala kao najveća favoritkinja za zlato, a ta je status i opravdala. Pojedinačnom zlatu pridodala je ekipnu broncu, te se iz Brazila vratila sretna i zadovoljna. Pet godina kasnije, nastavila je tamo gdje j stala u Južnoj Americi. Zapravo, bila je još bolja. Ponovno je otišla do kraja u pojedinačnoj konkurenciji floreta, dok je u timskom natjecanju došla do srebrne medalje.

Beatriceini roditelji su, inspirirani njenom sportskom pričom, odlučili osnovati neprofitnu organizaciju Art4sport Onlus, čiji je zadatak promocija mladih sportaša koji je amputiran neki dio tijela. Svi ti mladi ljudi su prije svega veliki borci, što je zaslužuje svaki respekt. Upravo takva je i Bebe. Jedna od njenih najpoznatijih rečenica je „Bit ćete posebni, čim svoju slabost pretvorite u nešto čime se najviše ponosite“.