Prije nešto manje od dva tjedna spušten je zastor na još jedno izdanje Davis Cupa. Nakon prošlogodišnje odgode, neslužbeno svjetsko tenisko prvenstvo ponovno je došlo na red. Dapače, ovo je bilo 120. jubilarno izdanje Davis Cupa (drugo u izmijenjenom formatu). Premda se ovaj redizajnirani oblik ovog kultnog natjecanja većini istinskih sportskih fanova ni najmanje ne dopada, on je ipak zaživio. O razlozima nesviđanja masi te samoj suštini i konceptu novog formata moglo bi se razglabati u nedogled, ali to mi ovaj put nije namjera. Cilj ovog teksta ukazati na trio hrvatskih talenata, koji bi u narednim godinama zajedno s Bornom Ćorićem trebali nositi hrvatsku reprezentaciju. Dvoje od njih imali smo prilike vidjeli na djelu na netom završenom Davis Cupu. Dapače, jedan od njih nas gotovo samostalno dovukao do finala. I to kao potpuni anonimac (barem što se tiče većine hrvatske sportske javnosti, ali i ITF-a). Riječ je o naravno o Borni Goji.

Ovaj mladi Splićanin imao je drukčiji teniski put od većine svojih vršnjaka. Borna je sve do svoje 12. godine trenirao nogomet, najprije u Spinutu, a onda i u Hajduku. Igrao je na poziciji polušpice, no nakon svađe s trenerom odlučio se na odlazak iz nogometa. Ubrzo potom počeo je trenirati tenis. Na svom premijernom turniru odmah je otišao do kraja, nakon čega se u potpunosti odlučio posvetiti tenisu. Odmah po završetku srednje škole (2016,), Gojo je ispunio pristupnicu za američko sveučilište Wake Forest u Sjevernoj Karolini. Riječ je o gradu veličine Splita, na čijem sveučilištu studira 7000 studenata. Gojo se odlučio za ekonomiju, a nakon završene druge godine odlučio je zamrznuti studij i potpuno se posvetiti tenisu. Igrao je Borna i za fakultetsku momčad Wake Foresta, s kojom je osvojio naslov prvaka Prve divizije NCCA-a! Taj uspjeh nije prošao nezapaženo te je cijela momčad Wake Foresta otišla na primanje kod tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Nakon odlaska iz SAD-a Gojo je počeo nastupati najprije na ITF, a onda i na Challenger turnirima. Svoj prvi nastup na ATP razini imao je još kao student Wake Foresta, kada je dobio pozivnicu za glavni ždrijeb Winston Salema. U prvom kolu čekao ga je iskusni Ryan Harrison, koji je na kraju rutinski slavio (2:6, 4:6). Nastup na najjačoj razini talentiranom je Splićaninu bilo veliko iskustvo, no i dalje nije uspijevao napraviti iskorak. Nastupao je uglavnom na Challenger razini, na kojoj je dva mjeseca nakon Winston Salema zaigrao i u svom prvom polufinalu. Bio je to turnir u kanadskom Calgaryiju, a koban za Goju bio je hrvatski „doktor aseva“ Ivo Karlović. Sljedeća godina donijela je puno bolje rezultate. Dva četvrtfinala (u Clevelandu i Ningbu) i dva polufinala (u Granby-iju i Liuzhou) bila su zalog za optimizam da bi Goju mogli gledati na velikoj sceni. Krajem godine stigao je i debi za hrvatsku u Davis Cupu Iduća godina donijela je novi napredak, kao na igračkoj, tako i na bodovnoj razini. Tri četvrtfinala (Bangkok, Launceston i Sibiu) te dva polufinala (Split i Istanbul) lansirala su Bornu jako blizu ulaska među 200 najboljih tenisača svijeta. Samim time, očekivanja od 2021. bila su velika, no „zablistao“ je tek u njenom smiraju. Aktualna godina donijela mu je i prvi nastup u kvalifikacijama jednog Grand Slama. Iako na ni jednom od četiri Grand Slama nije uspio dohvatiti glavni ždrijeb, najbliže tome bio je na Australian Openu, gdje je nakon tri seta velike borbe poražen od Henrija Laaksonena. I to na posljednjoj „stepenici“ prije glavnog turnira! Što se Challengera tiče, imao je prilično skromne rezultate. Veći dio godine mučio se tražeći idealnu formu, no i takav je odigrao dva polufinala (u Istanbulu i Nur Sultanu). I onda je došao Davis Cup. Prvo kolo donijelo mu je ogled s Popyrinom, koji ga je ranije ove godine svladao na challengeru u Melbournu. Ponovno je to bio jedan napet i izjednačen meč, no Borna je u ključnim trenucima bio na najvišoj razini te je donio Hrvatskoj veliki, pomalo neočekivani bod. No, to je bio samo početak njegove briljantne serije. S obzirom da je Hrvatska već nakon prvog kola praktički osigurala četvrtfinale, Gojo je protiv Mađarske dobio poštedu, te je sljedeći nastup imao tek u četvrtfinalu protiv Italije. Tu ga je čekao odlični Lorenzo Sonego, 27. na ATP listi. Gojo nije bio impresioniran ni protivnikom, ni činjenicom da se igra u Torinu. Ponovno je odigrao sjajan meč te je pobjedom donio Hrvatskoj vodstvo u ovom iznimno važnom ogledu. Polufinale mu je donijelo na papiru nešto lakšeg, no svejedno vrlo zahtjevnog protivnika. Riječ je o Dušanu Lajoviću, koji je trenutno 33. tenisač svijeta. Međutim, Borna je i u ovaj meč ušao hrabro i samouvjereno, što je u konačnici rezultiralo novom velikom pobjedom. Dojučerašnji anonimus svojim je čudesnim pobjedama gotovo samostalno odveo Hrvatsku u finale najprestižnijeg teniskog reprezentativnog natjecanja. Filmska priča, nema što! Nažalost, nevjerojatni Gojin niz zaustavljen je u finalu. Na suprotnoj strani mreže bio je Andrej Rublev, peti tenisač svijeta. Borna je ponovno odigrao sjajan meč, kojeg je uz malo sreće mogao odvesti i u treći set. U tome na kraju ipak nije uspio, ali je zato još jednom pokazao svu raskoš svog talenta. Mladi Splićanin preko noći je postao priča godine u Davis Cupu. Možda i najbolju potvrdu toga dao je Jose Morgado, portugalski sportski novinar čija je specijalnost upravo tenis. On je na svom Twitter profilu Goju proglasio MVP-jem cijelog turnira. A kada to kaže jedan teniski ekspert, onda znate koliku to težinu ima.

Drugi veliki talent hrvatskog tenisa, kojeg smo također imali priliku upoznati na ovom Davis Cupu je Nino Serdarušić. Ovaj dvadesetčetverogodišnji Zagrepčanin trenutno je 246. tenisač svijeta, a ovogodišnji nastup za Hrvatsku u Davis Cupu ujedno je bio i njegov debi u tom natjecanju. Da je Nino izniman talent bilo je evidentno već od juniorskih dana, kada je s Petrosom Chrysochosom stigao sve do polufinala juniorskog Wimbledona u konkurenciji parova. Seniorsku karijeru započeo je 2014. na Futuresima (turniri treće kategorije). To je potrajalo pune četiri godine, a onda je napokon „prevazišao“ taj nivo i odlučio se okušati na Challengerima. Prvi nastup na ovoj razini imao je u talijanskoj Francvilli, no zaustavljen je već u prvom kolu. Bolji od njega bio je Bourgue (3:6, 2:6). Međutim, već sljedeći tjedan, Serdarušić je u svom drugom Challenger nastupu stigao do prvog finala! Turnir se održavao u češkoj Ostravi, a Nino je na putu do finala nanizao pobjede protiv mahom vrlo dobrih igrača (Rosol, Millot, Brkić i Barrere). U finalu ga je čekao De Greef, koji je nakon velike borbe u konačnici stigao do pobjede i trofeja. No, sama činjenica da je Serdarušić već u svom drugom Challenger nastupu došao do same završnice, dovoljno govori o kakvom je talentu riječ. Na krilima tog uspjeha Serdarušić je već sljedeći tjedan došao do četvrtfinala Aix An Provense-a, u kojem ga je zaustavio Elias Ymer. Na novi dobar rezultat čekali smo do 10. mjeseca i turnira u Santa Domingu. Serdarušić je stigao do četvrtfinala, u kojem je poražen od čileanskog wunderkinda Christaiana Garina.

Nino je u protekle tri godine iznimno napredovao, te je zabilježio veliki skok na ljestvici i danas je u top 250. Aktualna kalendarska godina za njega je bila prilično uspješna, te je u istoj zabilježio i nekoliko odličnih rezultata. Prije svega treba izdvojiti dva uzastopna Challenger finala, najprije u Veroni, a potom i u Warshavi. Ti rezultati donijeli su mu znatan skok na ljestvici, a samim time i sigurno mjesto u kvalifikacijama Grand Slamova, što je iznimno važno za njegovo napredovanje. Dobra izdanja dovela su ga i do Davis Cup reperezentacije, u koju je upao kao zamjena za Bornu Ćorića. Premda su naš prvi i drugi reket bili Čilić i Gojo, u drugom kolu priliku je dobio i Nino. Razlog toga bila je uvodna pobjeda protiv Australije, koja je Hrvatsku dovela u prilično komotnu poziciju. Naime, Hrvatskoj za plasman u četvrtfinale bio dovoljan i poraz 1-2, što je našim dečkima srušilo ogroman teret s leđa. Samim time, izbornik se odlučio ukazati povjerenje Ninu Serdarušiću, koji je u prvom meču dana odmjerio snage s Maroszanom. Iako mu je to bio Davis Cup debi, Nino nije bio u grču, već je odigrao fantastičan meč u kojem je na kraju i pobijedio. Ta pobjeda zasigurno mu je dala ogroman vjetar u leđa, te se nadam da bi na krilima iste 2022. mogla biti godina u kojoj će napraviti još značajniji iskorak.

Treći veliki hrvatski teniski talent je 20-godišnji Ajduković. Za ovog dečka hrvatska je javnost prvi put čula 2015., kada se kao 14-godišnjak okitio titulom prvaka Europe u svom uzrastu (U-14)! Nedugo potom Duje je postao i dobitnik nagrade HOO-a „Dražen Petrović“ za najveću nadu hrvatskog sporta, koja se redovito dodjeljuje još od 2007. Ima li boljeg dokaza njegovog talenta? Dvije godine kasnije, Duje je počeo nastupati na Futuresima, a to je potrajalo pune dvije godine. Početkom listopada 2020., Ajduković je dobio priliku nastupiti na Challengeru u Splitu, što mu je ujedno bio premijerni nastup na turnirima drugog ranga. Da je pozivnica mladom Splićaninu bila pun pogodak, vidjelo se već na samom startu. Naime, Ajduković je u prvom kolu bio bolji od Menezesa te tako opravdao „wildcard“ organizatora. U drugom kolu čekao ga je znatno teži zadatak. Protivnik mu je bio dobro poznati Slovak Martin Kližan. No, Duje time nije bio nimalo impresioniran. Dapače, upisao je glatku pobjedu (6:0, 6:4!) i projurio u četvrtfinale. Tamo ga je čekao još jedan Slovak, Josef Kovalik. Gdje je stao u osmini, nastavio je i u četvrtfinalu. Mladi Splićanin došao je do još jedne uvjerljive pobjede te se plasirao u polufinale! Tamo ga je čekao Argentinac Francisco Cerundolo. Bio je to težak i zahtjevan meč u kojem je Duje imao poveo 1-o u setovima, no u konačnici je ipak poražen. Vrijedi spomenuti i da je i Borna Gojo izborio polufinale ovog turnira, no ni on nije uspio doći u priliku za se bori za trofej. Odličan nastup u njegovom rodnom Splitu Ajdukoviću je dao krila za nastavak sezone, te je krajem iste još jedno challenegr polufinale, ovaj put u portugalskoj Maiai. U aktualnoj 2021. Ajduković je nastavio redovito nastupati na Challengerima te igra sve bolje i bolje. Doduše, prva polovica 2021. za Duju je bila rezultatski prilično skromna. Zabilježio je tek jedno četvrtfinale (u Antalya-i) te velik broj eliminacija u prvom ili drugom kolu. Ipak, drugi dio godine bio je znatno bolji. Do kraja godine ubilježio je još pet četvrtfinala (još dva u Antalya-i te po jedno u Milanu, Iasiju i Leudenscheidu) i jedno polufinale (u Napulju). Također, Ajduković je u ovoj godini dobio priliku za prvi nastup na ATP razini! Riječ je o turniru u Umagu, u kojem je stigao do osmine finala. U prvom kolu nadigrao je Collarinija, no već u sljedećem meču čekao ga je puno teži zadatak. Protivnik mu je bio Ramos-Vinolas, koji je na kraju slavio u dva tijesna seta. No, Duje je u Umagu ostavio odličan dojam i tako samo potvrdio svoj neosporni potencijal.

Ovi dečki su iznimno talentirani, no sva trojica imaju još puno prostora za napredak. Nadolazeća 2022. mogla ni umnogome odrediti smjer u kojem ide njihova karijera. Niame i Gojo i Serdarušić i Ajduković nalaze se u top 300, no jasno je da imaju predispozicije za puno veće stvari. No, prijelaz s Challenger na ATP razinu nije nimalo lagan. Za tako nešto potreban je naporan rad, ali i kontinuitet rezultata. Uspiju li posložiti te dvije stvari, ovo bi mogla biti njihova godina.