Odmalena pratin sport, a još me jedna stvar osim samog njegovog praćenja uveseljava. To je pogađanje rezultata, najboljih strijelaca , ukupnog plasmana i osvajača medalja. Kako nan se približavaju olimpijske igre u Tokiju, iden nabacit prognozu osvajača medalja. Mislin da nas ka i uvik čeka prava berba odličja, čak bi mogli ponovit uspjeh iz Rija kad smo osvojili nevjerojatnih 10 medalja. Četiri godine kasnije, puno se toga prominilo, iskočila su neka nova imena, koja bi uz standardnu „staru gardu“ tribali ponovo uveselit naciju. Pa krećen od onih skoro pa sigurnih medaljonoša.

Sandra Perković- jedna od najboljih hrvatskih sportašica svih vrimena i ovaj put pretendira na novo zlato, koje bi još malo upotpunilo njenu čudesnu kolekciju medalja. Ipak, konkurencija u bacanju diska zaoštrila se, pa ni Sandra nije dominantna ka nekad. Na prošlolitnjen svjetskon prvenstvu, osvojila je broncu, odma iza dvi Kubanke Perez i Caballero. Eto Kuba je nakon Juantorene dobila svoje nove adute, dok našu Sandru čeka težak put povratka na vrh. Logično je da je nakon silnih medalja došlo do zasićenja kod Perković, nitko ne može stalno bit na vrhu, uostalon teže je opstat na vrhu, nego do njega doći. Ipak, virujen da će odradit dobre pripreme za Tokio, i bude li na svom maksimumu, mogli bi slaviti još jedno njeno zlato.

Braća Sinković- naš veslački dvojac bez kormilara želi nastaviti osvajati medalje u novoj disciplini. Prije četiri godine nastupili su i osvojili zlato u dvojcu, na pariće, međutim odmah nakon Rija odlučili su okušati sriću u drugoj disciplini, i nastavili po starome. Ispisali su povist osvojivši šest svjetskih zlata u tri različite discipline( četverac na pariće, dvojac na pariće, dvojac bez kormilara)! U Tokiju idu po svoju treću olimpijsku medalju zaredom(London 2012. srebro, Rio 2016. zlato) i nadamo se da će još jednon pokazat klasu.


Rukometaši- iako posljednjih godina nismo uspili dohvatit medalju na velikin natjecanjima, Kauboje nikad ne triba otpisat. Istina, dosta je promina , neki su se oprostili, neki tek dolaze. Smjena generacija uvik je bolna, jednostavno, triba vrimena da se novi dečki uigraju. Znan, razmazili su nas, navikli na medalje, i onda svaki lošiji rezultat izazove veliko negodovanje, isto ka da će svit propast jer smo malo podbacili. Ključ svakog velikog uspjeha je talent, rad i strpljenje, jer ništa ne ide priko noći. Na posljednoj olimpijadi ispali smo u četvrtfinalu od Poljaka. Sićan se utakmice, nekako san se borila da ostanen budna i ogledala to, poprilično temperamentno, pravo dalmatinski san proživila to ispadanje, međutim znala san da svak ima uspone i padove, i da ne bi bilo pošteno sasut drvlje i kamenje po njima s obziron da su nas toliko puta ranije učinili sritnima i ponosnima. Nadolazeća 2020. bit će izuzetno zahtjevna, prvo slidi siječanjski Euro, potom olimpijada. Iskušenja je puno, nadan se da će momci bit pravi kad to bude najpotribnije.


Vaterpolisti- gotovo slična priča kao i rukomet, samo šta vaterpolisti nisu imali ovako velike krize ka naši „kauboji“. To nije ništa čudno, u vaterpolu je daleko lošija konkurencija, uvik je nekoliko istih u vrhu, dok rukomet igraju skoro svi. Od svoje samostalnosti Hrvatska je osvojila tri olimpijske medalje u vaterpolu( srebro Atlanta 1996., zlato London 2012., te srebro u Riju 2016.), te u Tokiju želi nastaviti tu tradiciju. Na sva tri natjecanja nakon Rija osvojili smo medalje, zlato u Budimpešti 2017., pa nakon toga dvi bronce, jednu europsku i jednu svjetsku. Budemo li kompletni mogli bi nastaviti s uspjesima, najpri na siječanjskom euru pa onda i na najvećen sportskon natjecanju na svitu , olimpijskin igrama.


Petar Gorša- naš je adut u streljaštvu. Ovaj rođeni Bjelovarac ima dva svjetska srebra , ka i dva europska srebra i jednu broncu. Njegova udarna disciplina je zračna puška, ovo će mu bit četvrta olimpijada zaredon. Nakon Rija di nije uspio stić do finala , međutim u rujnu 2019. zasio je na prvu pozicije svjetske tabele u disciplinama 10 metara zračna puška i 50 metara trostav. Ti rezultati su najava da bi konačno moga uvatit medalju u „zemlji izlazećeg sunca“.


Sara Kolak- naša vedeta u bacanju koplja, zlatna iz Brazila 2016. Otada nastupa u promjenjivoj formi, muku muči s ozljedama, te su medalje izostale. Jedini razlog zbog čega je na ovon popisu je upravo to osvojeno olimpijsko zlato, pa san joj na račun toga odlučila dat malo kredita, tko zna, možda opet napravi čudo.


Marin Ranteš- naš Bmx vozač, osvajač europskog srebra prije nekoliko mjeseci u Latviji. Prošlog lita bija je treći na Grand prixu u Osijeku. Ovo je debi ovog atraktivnog sporta na olimpijadi i bilo bi fantastično da Hrvatska dohvati medalju.


Tin Srbić- fantastični Zagrepčanin već se nakitio medalja na preči, elitnoj gimnastičkoj disciplini. Nakon osvojenog zlata u svon debiju na mundijalu u Montrealu 2017., u 2019., je osvojio dva srebra, jedno svjetsko i jedno europsko( Stuttgart i Szczecen). Ovo će mu bit olimpijski debi, nadamo se zlatni.


Božo Starčević- naš fantastični hrvač koji je prije četiri godine zaustavljen od sudaca u polufinalu olimpijade, kada mu nije priznat čisti tuš, šta u ovon sportu znači direktnu pobjedu. Osim toga osvojio je broncu na Euru 2013. u Gruziji. Volila bi da ispravi nepravdu i osvoji medalju u Tokiju 2020.


Franko Grgić- nadareni splitski plivač sve nas je razveselio u srpnju kad je na svjetskon juniorskon prvenstvu osvojio dva zlata. Prvo je stiglo na 800 metara slobodno, dok je drugo zlato stiglo na 1500 metara , uz oboren svjetski juniorski rekord. Ovi fantastični rezultati najava su velikih ciljeva u Tokiju, di bi se opet mogli veselit Frankovom uspjehu.


Uz sve navedene, postoji i opcija da Filip Hrgović nastupi u Tokiju. Znamo da profesionalci ne smiju nastupati na olimpijskim igrama u boksu, ali Filip je izjavio da bez obzira na to želi nastupiti u Tokiju. Ukoliko nastupi, sigurno će biti najveći kandidat zlato u svojoj kategoriji, ali oko njegovog eventualnog nastupa još je dosta upitnika i tu opciju treba uzeti s rezervom. Eto, to je moja prognoza hrvatskih osvajača medalja u japanskoj prijestolnici.