Grci su poznati kao narod koji je lud za nogometom, a ujedno su i jedni od najtemperamentnijih nogometnih navijača na svijetu. U to smo se imali priliku uvjeriti kada je prije 17 godina u Portugalu Grčka osvojila naslov europskog prvaka. Plavo-bijeli dio tribina je na svakoj utakmici gromoglasno bodrio svoje ljubimce do ovog povijesnog uspjeha, koji je u ovoj balkanskoj zemlji burno proslavljen. Ta 2004. ostat će zlatnim slovima upisana u njihovu povijest, no nakon tog nevjerojatnog podviga grčka nogometna reprezentacija nije pokazala apsolutno ništa, a sve su rjeđe prilike u kojima ih gledamo na velikim natjecanjima. Kada je pak riječ o njihovom klupskom nogometu, ni tu situacija nije puno bolja. Grčka liga nije naročito kvalitetna, dok je u europskoj konkurenciji vrijedan spomena jedino Olympiacos, koji je redoviti sudionik Lige prvaka. No, na navijačkoj sceni, stvari su bitno drugačije. Atenom „caruje“ Gate 13, navijačka skupina Panathinaikosa.

Osnovani su u Ateni 1966. godine, te vrlo brzo postaju najdominantnija i najvatrenija navijačka skupina u Grčkoj. Ime su dobili po dijelu stadiona na kojem su smješteni i odakle predvode navijanje tijekom Panathinaikosovih utakmica. Najveće rivalstvo gaje prema navijačima Olympiacosa. Ta dva kluba godinama se bore za prevlast, kako u Ateni, tako i u grčkom prvenstvu. Nogometna Atena je tako podijeljena na zeleni (Panathinaikosov) i crveno-bijeli ( Olympiacosov) dio. Iako su fanovi oba kluba pripadnici tzv. radničke klase, Gate-13 svoje velike rivale smatra nižim slojem od sebe. U trenucima njihovog osnutka, Grčkom je vladala desnica, pa je grupa Gate-13, baš kao i ostale navijačke skupine u zemlji, ugašena. No, to ih nije obeshrabrilo, te su se pet godina kasnije otisnuli na veliko europsko putovanje. Naime, Panathinaikos je 1971. na Wembleyu igrao finale lige prvaka protiv Ajaxa, kojeg je izgubio s 2-0. Ono po čemu su navijači zelenih možda i najpoznatiji je njihova kultna pjesma Horto Magiko.

Nastala je početkom trećeg tisućljeća, a pjeva se na svim utakmicama Pantahinaikosa, neovisno radi li se o natjecateljskom ili prijateljskom susretu. Možda i najvažniji dio pjesme je njen početak, tijekom kojeg navijači istegnutih ruku uzvikuju: „Oooooooh“, što stvara posebnu napetost. Nakon toga cijeli stadion padne u trans, a Horto Magiko može trajati i po nekoliko minuta, čime su posebno fascinirani nogometaši. Ova pjesma dostigla je veliku popularnost, kako u Grčkoj, tako i u ostatku Europe i svijeta. Svoju inačicu ove pjesme imaju i brojni europski i južnoamerički klubovi ( na njihovom nacionalnom jeziku), što dovoljno govori koliko je Horto Magiko popularan među navijačkom populacijom. Što se tiče Europe, osim Grčke pjesma se još „udomaćila“ u Italiji i Španjolskoj, dok u ostatku kontinenta još uvijek nije zaživjela. Kada je riječ o Južnoj Americi, vrijedi istaknuti da ovu pjesmu prakticira velik broj njihovih klubova, a pošto zna da tamo prevladava sličan navijački temperament kao u Grčkoj, onda ovaj podatak i nije iznenađenje.

U Hrvatskoj Horto Magiko još nije zaživio, a ako ikada dođe do toga, ne moram ni reći koja bi ga skupina prvo „uzela pod svoje“. I odmah osmislila dalmatinsku verziju, naravno. Zapravo mislim da bi ova pjesma vrlo brzo naišla na odobravanje među Torcidom, te bi zasigurno dala dodatni štih atmosferi na Poljudu, naročito na derbiju protiv Dinama i europskim utakmicama.