Bilo je vruće kao u paklu. Tog jutra se cijela Hrvatska probudila na ekstremno visokim temperaturama. Živa u termometru bila je bliža 40, nego 30. No, bez obzira na to, u zraku se osjećala neka posebna energija. Iako se u takvim, „paklenim“ danima uglavnom traži hladovina i osvježenje, toga su dana svi putevi vodili isto mjesto. Na Trg bana Jelačića. Već od ranog jutra na njega su pristizale rijeke ljudi, svi odreda u kockastim majicama. Svi oni došli su samo s jednim ciljem. Da dočekuje svoj heroje. Da dočekuje one zahvaljujući kojima je u tih mjesec dana iz snova za Hrvatsku čuo cijeli svijet. I oni koji redovito prate nogomet, ali i oni kojima on nema veliko značenje, već ga tek usputno prate. I stravstveni navijač npr. Benfice, ali i dijete iz brazilskih favela. Uz dobro mu znane Pelea, Garinchu, Ronalda i Ronaldinha, tog je ljeta čuo i za Modrića, Rakitića, Mandžukića i Perišića.
Brazilci su uvijek bili nogometni umjetnici, te smo u njihovoj režiji mali milijun puta svjedočili potezima kakvi se viđaju samo na Copacabani. Čak i oni koji ga rekreativno igraju na plažama Rio De Janiera, znaju izvesti majstorije s loptom, kakve vjerojatno ne bi znala ponoviti većina naših drugoligaških, kao ni dobar dio prvoligaških nogometaša. Iako je Engleska kolijevka nogometa, većina istinskih nogometnih fanova u njega se „zaljubila“ zbog načina na koji ga igraju Brazilci. A sada su se ti isti Brazilci, peterostruki svjetski prvaci, poklonili jednoj malenoj Hrvatskoj. Koju 90% njih ne bi znalo pronaći na karti svijeta. Ali ta mala Hrvatska u svojim redovima ima virtuoza Modrića, čija je igra prava čarolija. A Brazilci, kao stravstveni nogometni fanatici, takve majstore istinski cijene. A Hrvatska igra je bila fantazija i upravo to je glavni razlog zbog kojeg se ljeta 2018. cijeli svijet „zaljubio“ u Vatrene. A ako je cijela zemaljska kugla uživala gledati naše majstore kako se igraju nogometa, možete zamisliti kakva je tek euforija vladala u Hrvatskoj. Bilo je to nestvarnih mjesec dana. Utakmice su se gledale na krcatim trgovima diljem zemlje, a svaki gol proslavljao se kao da je pehara vrijedan. Istina, Vatreni su na Mundijal ispraćeni bez prevelikih očekivanja. Sami igrači pred sebe su kao primarni cilj postavili prolazak skupine. No, iako je ta rečenica ostala neizgovorena, potajno su se nadali nečem puno većem. Nečem po čemu će jednom kada objese kopačke o klin, ostati upamćeni u povijesti. Jednostavno, već od okupljanja pred SP bilo je vidljivo da je u ekipi prisutno veliko zajedništvo. Da su ti dečki spremni „ginuti“, kako za kockasti dres, tako i jedan za drugoga. A kada u momčadi vlada takva atmosfera, onda je jasno da su ti momci spremni za velike stvari. To njihovo samopouzdanje, energija i zajedništvo, ubrzo se prenijelo među hrvatski navijački puk. Kako je prvenstvo odmicalo i hrvatska igra rasla, tako je i ambijent na hrvatskim ulicama i trgovima polako ali sigurno dolazio do usijanja. A kada je Mandžukić u 109. minuti zabio za 2-1 protiv Engleske i odveo Hrvatsku u finale, atmosfera diljem zemlje je „eksplodirala“. Svaki kutak Lijepe naše bio je preplavljen navijačkom feštom i emocijama koje je, onome tko ih nije doživio, teško dočarati. Te noći slavio je gotovo svaki čovjek, i pravnik i policajac, i postolar i mornar. Cijela Hrvatska disala je kao jedno. Poraz u moskovskom finalu donio je određeno razočaranje, no kada su se sabrali svi dojmovi prevladali su sreća i ponos na sve što su Dalićevi momci napravili za Hrvatsku na SP-u. Pa pobogu, Hrvatska se nakon 20 godina ponovno vraća kući s medaljom oko vrata! Svjetsko nogometno prvenstvo jedna je od najvećih sportskih pozornica, a jedna mala država od svega 4,5 milijuna stanovnika, na njoj je osvojila čak dva odličja! Da Vam dočaram koliko je velik taj naš uspjeh, pogledajte samo popis zemalja koje su osvajale medalje na Mundijalima. Sve su to redom sportske, ali i ekonomske velesile. Jedna Engleska ima više registriranih klubova nego što je u Hrvatskoj profesionalnih nogometaša. A mi smo tu istu Englesku (koja se „busa o prsa“ činjenicom da su upravo oni izmislili nogomet), pobijedili u polufinalu. Mi, čija je liga tek 17. po jačini u Europi i čija većina prvoligaša vjerojatno ne bi uspjela izboriti ostanak u Premiershipu. Treba li tome išta više nadodati? Upravo zbog toga je hrvatsko svjetsko srebro jedno od najvećih podviga u povijesti ne samo nogometa, već i sporta općenito.
Kada su se, dan nakon finala, Vatreni napokon vratili u Hrvatsku, sreći nije bilo kraja. Centralni zagrebački trg počeo se puniti već oko 10 sati ujutro (a nogometaši su trebali sletjeti tek oko 13:30). Dakle, tri i pol sata prije dolaska Vatrenih, na Trgu bana Jelačića već je bilo oko 40 000 ljudi! Kako se vrijeme slijetanja Dalić boysa približavalo, tako je atmosfera među okupljenim navijačima rasla. Ako je u zraku bilo 40, u srcima svih nas bilo je 120 stupnjeva. Pola sata prije ulaska Vatrenih u hrvatski zračni prostor, stigla je informacija da se na glavnom zagrebačkom trgu nalazi 110 000 ljudi! Uistinu čudesno. Nešto iza 13:30, napokon je došao i taj trenutak. Hrvatska nogometna reprezentacija sletjela u zagrebačku zračnu luku. Masa ljudi dočekala ih je već na aerodromu. U tome ih nije omela ni činjenica da u apsolutno nijednom kutku zračne luke nije bilo ni trunke hlada. Jer, kao što sam već ranije rekla, srca navijača diljem zemlje bila su ugrijana do maksimuma, pa što je onda tek „smiješnih“ 40 stupnjeva? Prava sitnica. Posebna priča bila je vožnja od aerodroma do centra Zagreba. Dionica koja se inače prijeđe za 45 minuta, taj dan trajala je 7 i pol sati. Na svakom koraku bila je masa ljudi u kockicama i svi su htjeli iz neposredne blizine pozdraviti svoje heroje. Naravno, sve to je usporilo autobus s Vatrenima, koji je zaista vozio puževim korakom. No, to ama baš nikome nije smetalo. Bio je pravi gušt gledati naše junake kako se nošeni beskrajnom podrškom svojih navijača polako probijaju prema konačnom odredištu. Kada su došli do vatrogasaca pokraj Westina, nakratko su napravili pauzu (pretpostavljam za odlazak na wc). Nakon 20 minuta autobus s Vatrenima ponovno se pokrenuo. Kada su oko 21:00 napokon došli na središnji zagrebački trg, svi okupljeni bili su u potpunom transu. Zapravo, ludilo je počelo čim su ušli u Ilicu, a kada su napokon stali na pozornicu pred 110 000 ljudi, fešta je kulminirala. Orile su se hrvatske navijačke pjesme, a trg je doslovce gorio. Teško je dokučiti točan broj upaljenih bengalki, ali to je potpuno nebitno. Koliko god da ih je tada zapaljeno, cijeloj atmosferi dale su poseban štih. Cjelokupni dojam s proslave bio je impresivan, a slike iz Hrvatske obišle su cijeli svijet.
Ja sam veliki doček pratila preko malih ekrana, a i dan danas žalim što mu nisam uživo prisustvovala. Imala sam ogromnu želju sjesti na autobus za metropolu i pozdraviti srebrne Vatrene, no nažalost, ta ideja je propala. Naime, mojoj sestri je početak godišnjeg odmora bio baš na taj dan, 16.07. Međutim, ona je odlučila doći već u petak, 13.07., jer je htjela u Makarskoj gledati finale, baš kao što je i jedva čekala skočiti u more. Ja sam je nazvala u četvrtak, 12.07. i zamolila je da me pričeka, da ću doći u ponedjeljak na doček, pa ćemo skupa za Makarsku ponoćnim autobusom. Ona se nije slagala s tim, te je rekla da se nema namjeru „cili dan kuvat u masi svita na 40 stupnjeva“. Bilo mi je silno žao, ali razumjela sam je i prihvatila činjenicu da ću doček gledati preko televizije. S obzirom na pustinjsku vrućinu koja je taj dan prevladavala u cijeloj Hrvatskoj, to se pokazalo kao sasvim razumna i logična odluka. No koliko god da je tako, jedan dio mene uvijek će žaliti za propuštenom povijesnom prilikom. A opet, kažem sebi, ne brini, bit će toga još. Imamo puno talentiranih nogometaša, od kojih je jedan dio već sad spreman uskočiti u „vatru“ i povući reprezentaciju do novog velikog uspjeha. Možda ne u Kataru 2022., možda ni u Njemačkoj 2024, ali za deset-ak godina, zašto ne? Potencijala definitivno imamo, samo treba znati kako ga maksimalno iskoristiti. Do tada, ostaje nam sjećanje na najveći uspjeh hrvatskog nogometa, kao i na dan koji je ujedinio cijelu naciju.
Post je objavljen 16.07.2021. u 17:29 sati.