Marketing
Lude hrvatske sportske drame: nogometno SP u Rusiji 2018., Hrvatska – Island
Dok smo još uvik svi bili pod dojmon velike pobjede protiv Argentine, na red je došla posljednja utakmice skupine , ona protiv Islanda u Rostovu. Pošto je Hrvatska već bila osigurala plasman u drugi krug, tako san i ja utakmica čekala potpuno opušteno. Kako san krajen lipnja imala najteži na četvrtoj godini, čekalo me učenje na „turbo“ pogon. Inače, u pitanju je bio jedan zanimljiv ali užasno zahtjev predmet – međunarodni politički odnosi. I dok san učila o hladnon ratu, na momente bi pogledala na mobitel da vidin kakva je atmosfera među našim navijačima, ore li se hrvatske pisme u Rostovu, ali i kakva je atmosfera među navijačima koji će gledat utakmicu u Hrvatskoj. Pročitala san da je u Splitu od ranog jutra veselo, da će opet bit masa ljudi u popularnom Đardinu, koji će opet bit cili u kockicama. Također, navijači po Zagrebu, Rijeci Osijeku, Zadru, Puli i ostalim hrvatskim gradovima uvelike su se pripremali za okršaj s onima koji su nas prvi priznali. Negdi ok jedan popodne, nakon tri ipo sata učenja, slijedila je pauza za ručak.
Pošto su moji mama i tata jeli povrće( a ja ga ne volin), odlučila san sebi pripremiti svoje omiljeno jelo – prženi pileći file i rižoto s kokošjin temeljecen i šafranon. I dok san mišala rižu počela san skakutati i pjevati veliki hrvatski navijački hit „Bježite ljudi“ i tako nekoliko puta. Uživajući u omiljenom ručku, zajedno s mojin roditeljima pogađala san rezultat i strijelce za „vatrene“ . Nakon ručka slijedio je povratak međunarodnim poltičkim odnosima. Stala san na konferenciji u Camp Davidu kada san se, oko 6 popodne spremala na odlazak u moje babe Milke i tete Anke, kojoj je taj dan bio rođendan. Došli su i moji rođaci i bilo je veselo, pričali smo utakmici i o tome ko će di gledat. Moja teta je ispekla pizzu, koja je bila savršena. Onda san otišla prošetat po rivi, di mi se dogodilo nešto smišno. Stajala san na velikon mulu i gledala ljude kako love ribu, kad je u luku uplovio veliki trimaran koji je dolazio s Korčule. Dok se pokušava parkirat da putnici izađu, jedan član posade je viknuo: „alo“. Ja san mislila da je netko putnika koji su izašli nešto ostavio na brodu i da je to bilo upućeno njemu. Ali onda je bacio konop , koji je počeo ubrzano letit prema mojoj glavi. Kad san skužila šta se događa, brzinon munje san otrčala u stranu i pritom „pucala“ od smija, baš ka i stranci koji su bili kraj mene. Nakon šetnje s ulice san samo mahnila teti i babi i požurila doma na utakmicu. Puten san srila tetu Gordanu, koja je također išla kući. Prepričala san joj doživljaj iz šetnje s brodskin konopon, a ona se dugo nije mogla pristat smijat.
Kući san došla pola sata prije utakmice, a nedugo nakon mene i moja mama i Jasna. Obukla san navijačku majicu i raširila šal priko kauča. Uzela san Pipi i načela čokoladu, a balun je taman krenio s centra. Hrvatska je istrčala na teren sa samo dvojicon standardnih prvotimaca( Modrićem i Perišićem), pa me zanimalo kako će naši rezervni igrači reagirat lkad ih se „baci u vatru“. Prvo poluvrijeme nismo igrali dobro, Island je nekoliko puta zapritio ali nas je Lovre Kalinić spasio. Na poluvrijeme se otišlo s rezultaton 0:0.
Nastavak jer donio bolju igru Hrvatske, koja je vrlo brzo okrunjena pogotkon Badelja. I Jasna i ja smo euforično skočile s kauča, i nazvala san tatu , koji se opet iša vozit jer je nije ima živaca gledat. Kad san mu javila da smo poveli bio euforično mi se zadera u slušalicu, na šta san se nasmijala. Pitala san ga di je, a on je reka da je trenutno na parkiralištu ispri Lidla i da sad se sad ide vozit do Podgore. Petnest-ak minuta prije kraja, dosuđen je penal za Island. Siguran realizator bio je Sigurdsson. Opet san nazvala tatu ali već me je dočeka s informacijon da je nakratko upalio radio pa je čuo da smo primili gol. Reka je da do kraja utakmice neće palit radio, pa da mu javin kako je ostala utakmica. Kada je Ivan Perišić neposredno prije ulaska u sudačku nadoknadu pogodio za 2:1 opet san skočila i pitala san se oće li naš kauč opće izdržat ovo prvenstvo. Kad je sudac odsvira kraj, zvala san tatu da smo pobijedili, a on je bio oduševljen.
Kad se sve zbroji i oduzme hrvatske rezerve odigrale su dobru utakmicu, i skupinu smo završili sa maksimalnin učinkon. Mene su se u toj utakmici najviše dojmili Duje Ćaleta – Car i Lovre Kalinić. Obojica su se držali ka da već godinama nastupaju u prvoj postavi na velikin natjecanjima, a ne ka da debitiraju. Duje je bio borben i čvrst u duelima, oduševio me. O Lovri pak ne triba trošit riči, on je uvik bio odličan golman( iako od Rusije uglavnon grije klupu i muči se s formon, nadan se da će se i to uskoro prominit i da će on iz svega izać jači nego ikad) i ima je nekoliko čudesnih obrana. Po ure nakon završetka utakmice, ja i Jasna smo se spustile u grad prošetat da malo vidimo atmosferu po ulicama našeg grada. Vanka je stvarno bila ludnica, auta su trubila, vijorile se zastave, pivale navijačke pisme, palile bengalke, ma baš je bilo vrhunski. Negdi oko ponoć, Jasna i ja smo se razišle. Kad san došla doma bila san toliko sritna i opće mi se nije spavalo, pa san odigrala noćnu partiju playstationa. Igrajući, razmišljala san o utakmici protiv Danske i o tome kako nan neće bit lako, ali nijednog trenutka nisan sumnjala u našu pobjedu.
Post je objavljen 22.04.2020. u 16:57 sati.