Prije dvi godine naši „vatreni“ ispisali su najlipšu stranicu u povisti hrvatskog nogometa. Na svjetskon prvenstvu u Rusiji kojeg je cila Hrvatska željno iščekivala, izabranici Zlatka Dalića šokirali su svijet osvojivši srebrnu medalju. Ja san „atento“ čekala početak ruskog mundijala, od kraja svibnja gotovo da san odbrojavala dane do početka. Svjetsko prvenstvo počelo je 14.06. 2018., a Hrvatska je svoju prvu utakmicu igrala 16.06. protiv Nigerije.

Ja san od ranog jutra „kitila“ kuću navijačkim rekvizitima , te puštala navijačke pisme. Iako san tada bila na četvrtoj godini faksa, a lipanj je vrime ispitnih rokova, meni je uvik „praznik“ kad igra Hrvatska, a pogotovo kad je rič o velikin natjecanjima. Šta se mene tiče, knjiga neće nigdi uteć, a utakmica traje samo devedeset minuta. Vatreni u mene nikad nisu bili na „čekanju“, to je sigurno. Kako se polako približavala utakmica, tako je u našoj kući „temperatura rasla“. Dva sata prije utakmice pritražila san sve portale, a kad san svatila da još uvik niko nije objavio prvih 11 Hrvatske, propisno san se izvikala na mobitel, baš ka da je to njegov problem, a naposljetku je „fijuknuo“ na krevet ka posljedica negodovanja. Pola sata prije početka utakmice, „navijački stožer“ u našoj kući se polako popunjava. Moja krsna kuma Jasna već po običaju je došla sa mnon gledat utakmicu. Ja i ona uvik skupa gledamo nogometna prvenstva, pa je tako bilo i ovaj put. Tu su bili i naši susjedi iz Zagreba, koji redovito dolaze na litnji odmor u Makarsku, a također su veliki nogometni fanovi. U našoj ekipi bio je barba Mate, koji je po zanimanju pomorac. Kada smo se kompletirali i kada je lopta krenila s centra u Kalingradu, počela je prava „ludnica“.

Barba Mate , koji je inače izrazito kritičan, a često i pretjerano, u prvih pola sata utakmice začudo je bio fantastičan. Hrvatska je igrala odlično, napadi su bili smisleni i povezani, nije bilo glupo izgubljenih lopti ni grešaka u obrani , pa je i naš pomorac bio savršeno miran. Tek je jedanput viknuo na Rebića jer je prigovorio sucu kad mu je pokaza žuti karton : „Rebiću ne maši ton rukon nisi u Imotskom“, a ja san se skoro „upišala“ od smija. Kad je nekoliko minuta prije kraja prvog poluvrimena Hrvatska povela golon Mandžukića, kauč u susjedovoj kući jedva je osta u jednon komadu. Taj susjed je inače veliki navijač, ali ima velikih problema sa sluhon, pa kad god on progovri „odzvoni“ cili kvart. Sad možete zamislit kako je kad se prodere, a upravo je to uradio kad je „supermario“ zabio. Ja san otrčala do tate i nas dvoje smo skakali od sriće, a on je cilo vrime bio „na iglama“, pa je sve pratio s nogu. Od cilog ženskog dijela ekipe jedina san ja imala hrabrosti gledat utakmicu, ja nisan bila nervozna , i to iz više razloga. Ka prvo, nijednog trenutka nisan sumnjala u pobjedu Hrvatske, ka drugo znala san da triba čuvat živce za ono šta će uslijedit u nockaut fazi( a pokazalo se da su nan tu tribali "čelični" živci!) .

Drugo poluvrijeme donilo je puno veću dozu nervoze, jer je naša igra bila puno lošija, pa su i naši živci bili sve tanji. Nigerijci su počeli dominirat sredinon terena, a hrvatska obrana sve teže otklanjat opasnost prid Subašićen. Ipak, u moru grešaka dogodio se „svitli“ trenutak. Nakon našeg kornera, netko od Nigerijaca je faulira „mandžu“ i Hrvatska je dobila jedenesterac. Kapetan Modrić ga je sugurno realizira i susjedova kuća je opet postala „grotlo“. Svi smo bili na nogama i navijali. Kada je prid kraj utakmice Kovačić puca umisto da je doda slobodnom Perišiću, barba Mate je izgovrija pun kufer toga, od čega je devedeset posto toga bolje ne ponavljat. Kad je sudac svira kraj, fešta je mogla početi. Prva tri boda su tu , te smo čak bili na čelu skupine jer su Argentina i Island odigrali 1-1.

Mi smo se nastavili družit u dvoru posli utakimce, pivali smo i veselili se. Na krilima dobrog raspoloženja , počeli smo razmišljat o sljedećoj utakmici i poručili smo „gaučosima“ da se neće dobro provesti.