Malo po malo, stigla san i do 100. posta na blogu. Iskreno, čini mi se ka da san ga tek jučer počela pisat, ali, vrime je proletilo šta bi se reklo „u roku keksa“, i evo, već 10 miseci aktivno pišen svoj sportski blog. Moran priznat da san na početku i sama bila dosta skeptična prema svemu ovome, ali sada san i više nego zadovoljna kako je to ispalo. Ispočetka san se „tražila“, točnije, bila san u dilemi triban li pisat dalmatinskin dijalekton ili književnin jezikon. Nakon nekoliko uvodnih tekstova na hrvatskom književnom jeziku, odlučila san se okrenit ikavici, i to je trajalo otprilike tri miseca. To mi je dobro došlo da se opustin, da lakše „uđen u štos“, a kada san to postigla, ponovo san se vratila književnon jeziku. No, za ovaj, jubilarni stoti post, odlučila san napravit iznimku i pisat baš onako kako govorin u svakodnevnon životu. Pošto je posebna prilika, izabrala san i posebnu temu za obilježavanje ovog jubileja. Za pedeseti post prisjetila san se velike pobjede Vatrenih na Wembleyu 21.11.2007., a za stoti sam odlučila pisati o sebi, točnije o mom doživljaju derbija Hajduka i Dinama odigranog 22.02. 2009. na Poljudu.

Hajdukove utakmice uvik san pratila i još uvik pratin s posebnin emocijama, s njin prolazin sve, i dobro i loše. Utakmice Majstora s mora na neki su način obilježile moje djetinjstvo, a s posebnin gušton san dočekivala derbije Hajduka i Dinama. Ti su dvoboji uvik bili više od samog nogometa, pa i sporta općenito, pa je pobjeda u njima uvik imala posebnu težinu. Svaki put kad Hajduk „baci na kolina“ velikog rivala, za mene je to nešto neopisivo. Tu je skroz nebitno ko u tom trenutku zauzima koje misto na tabeli, taj susret jednostavno izvlači maksimum iz obje ekipe, a ulog je puno veći od obična tri boda. Spomenuti derbi iz 2009., kojeg ću u nastavku teksta detaljno opisati, ima je u rezultatskon smislu veliku važnost. Bila je to prva utakmica proljetnog dijela sezone, a Hajduk je zaostajao bod za Dinamom na ljestvici. Par dana prije utakmice, pa je snig u ciloj Dalmaciji, pa tako i u Makarskoj. Sićan se ka da je jučer bilo, kad je moj tata u sridu ujitru iša na posal, tribalo mu je 10 minuta da uspije upalit auto, jednostavno je bilo toliko ledeno, ali je nekako ipak uspio. Do utakmice se vrime smirilo, ili točnije, prista je padat snig, ali je orkanska bura nastavila nemilo „derat“. Utakmica je bila u nedilju navečer, a ja san sve do polaska u Split morala učit hrvatski, jer san sljedeći tjedan imala kontrolnu. Užasavala me činjenica da ne mogu dan provest spremajući se za veliki derbi, ali nisan imala izbora, pa san nekako odradila školske obaveze. Kad smo se uputili prema Splitu, još uvik je bura bila više nego jaka, ali to nas nije obeshrabrilo. Na utakmicu smo išli s tatinim prijatelj koji živi u Splitu, no porijeklom je Hercegovac, te je navijač Dinama. Kad je doša po nas na parking s auton zagrebačke registracije, moja mama umalo nije pala u nesvist. I put je bio „vesel“. Naime, dok smo prolazili kroz Omiš, jednoj ženi kojoj smo stali na pješačkom ništa nije bilo jasno. Jer, auto je bilo zagrebačke registracije, a ja i tata u dresovima Hajduka, i u trenutku kad se okrenila prema nama, tata je na prednjen sicu odma pokaza grb Hajduka na majci, da ne bi bilo zabune. Na ulazu u Split, također se vozač jednog auta nageo prema nama, ali ja san odma skočila na noge, pokazala dres i raširila Hajdukov šal. Čovik nan je veselo potrubio i nastavili smo vožnju prema stadionu. Kad smo ušli na stadion, bura je i dalje derala, a kad san pogledala koja je temperatura, pisalo je-0! Netom prije početka utakmice, uočili smo da neki dečko hoda po krovu Poljuda, a kako smo bili na zapadnoj tribini, prvo smo pomislili: „Ajme, pa nije valjda se ide tuć s BBB? Pa neće valjda na mom prvom derbiju doć do nereda, pomislila san“. Srića, nije bilo tako, dapače, bilo je upravo suprotno. Nakon šta se vratio na tribine, s krova istočne i zapadne tribine zrakom je poletjelo tisuće bilih papirića. Uz to, Torcida je na sjevernoj tribini raširila prekrasnu koreografiju koju su sačinjavali crveni i plavi papirići, a na njima je velikin bilin slovima pisalo Torca. Nešto predivno, tako nešto se još može doživit samo u Argentini i Brazilu. Samo, bio je jedan problem. Naime, kako je puvala bura, a Poljud ima oblik školjke, papirići su se vrtili u krug, i tako 15 minuta. Ipak, u 20:30 balun je konačno krenio s centra. Hajduk je pobijedio 2-0, a strijelci su bili Kalinić i Ibričić, koji je zabio eurogolčinu. Bio je to vrhunski udarac sa dvadeset-ak metara, koji je odsio u gornjin rašljama. Do kraja utakmice, rezultat je osta neprominjen. Kad je sudac svira kraj, mojoj srići nije bilo kraja.

Ostali smo na stadionu još sigurnih 15 minuta, cili stadion je piva skupa s igračima i Torcidom, koja je ka i uvik napravila spektakularnu atmosferu. Imala san dojam da se nikome nije dalo otić sa stadiona, svi smo bili na nogama, u dresovima i s raširenin šalovima i slavili veliku pobjedu i povratak na prvo misto na ljestvici nakon 2,5 godine čekanja. Bila je to utakmica koju ću pamtit cili svoj život.