U vrijeme dok se svijetom širi opasni virus i primorani smo biti u kućnoj karanteni kako bi virus što prije nestao, odlučila sam napraviti "sportsku popunu". Naime, u nedostatku sportskih događanja, odlučila sam Vam ukratko opisati atmosferu u mojoj kući tijekom velikih sportskih događanja. Prije nepuna dva mjeseca opisala sam o mom vrlo temperamentom praćenju europskog prvenstva u futsalu 2014., a sada je na redu svjetsko prvenstvo u rukometu održano u siječnju 2017.

U siječnju se tradicionalno igra rukometno prvenstvo, te je u to vrime cila Hrvatska uz male ekrane i svi se zajedno nadamo medaljama. Tako je bilo i prije tri godine, u siječnju 2017. u Francuskoj. Nakon sjajno odrađene skupine , čekala nas je nokaut-faza. Tu su nas čekali Egipćani, koji su standardno neugodni.

Odigrali smo jednu od najlošijih utakmica na prvenstvu, nikako nismo uspijevali uvatit ritam , naročito u prvon poluvrimenu. Već tradicionalno, ja i moja mama smo gledali utakmicu i to poprilično žestoko. Ja san „igrala s našima, mavala rukama i trčkarala po dnevnoj sobi govoreći in kako da igraju obranu, dok je mama od nervoze morala zapalit cigaru , iako je to pravi raritet. Ipak, nekako smo uspili pobjedit, bilo je 21-19. Kad je sudac odsvira kraj odahnila san, iako bi se kladila da san izgubila najmanje dva kila od muke. Utakmica je bila loša, međutim virovala san da ćemo u četvrtfinalu biti pravi, a čekali su nas „stari prijatelji“ Španjolci.

To je nesumnjivo bila rezultatski jedna od najnapetijih utakmica s Hrvatske u zadnjih nekoliko godina, u rangu polufinala iz Portugala, kada smo isto igrali protiv njih, te ih izbacili nakon produžetaka. Ova je utakmica bila poprilično izjednačena, niko nije ima veliku prednost. Naš najbolji igarč bija je Marko Mamić, čiji su me golovi stalno bacali u euforiju, baš ka i moju mamu. Ona je u srednjoj školi igrala rukomet, pa sve utakmice napeto proživljava. Uz Marka, dobri su bili i pivoti, i normalno Stevanović. Utakmica je završila tisnon pobjedon Hrvatske 30-29! Epska drama s happy endon , di ćeš bolje. Dva dana kasnije čekalo nas je polufinale protiv mlade ali moćne Norveške.

Svanija je i dan polufinala. Od ranog jutra bila san u iščekivanju velike utakmicu, pogotovo jer san znala da imamo priliku dovatit silno željeno finale, nakon dugih godina čekanja. Utakmica je bila iznimno uzbudljiva i napeta. U zadnjoj sekundi, pri neriješenon rezultatu, Musa je fauliran i sudac dosuđuje sedmerac. Loptu zima Zlatko Horvat. U našoj kući je izvanredno stanje. Tata je smanjija ton i otiša u wc, mama čući iza stolica u kužini, a ja tresen fotelju i urlan : finale, finale. Ka da san urekla, Zlaja je puca , međutim Bergerund je obranio i odveo utakmicu produžetak. Otvorili smo furiozno nastavak, poveli 25-22 sredinon prvog produžetka. Nažalost, do kraja utakmice Norvežani su zabili 6 golova, mi nijedan. Konačni rezultat 28-25 za mladi norveški sastav totalno nas je ubija u pojam. Finale, koje se u zadnjoj sekundi regularnog dijela činilo tako blizu, ostalo je miljama daleko, i još jedan san o Hrvatskoj u finalu otiša je u nepovrat. Morali smo se zadovoljit utakmicon za broncu protiv naših susjeda Slovenaca , predvođenih legendarnin izbornikon Veselinon Vujovićem. Ono šta se dogodilo u toj utakmici graniči sa znanstvenon fantastikon.

Od samog početka priuzeli smo konce igre u svoje ruke, nizali smo lipe kombinacije, bila nas je prava milina gledat. U 40. minuti rezultat je bio 8 razlike za nas, znači, skoro pa jedna ruka na medalji. I tada je sve uništija naš izbornik Babić. Umisto da odmori glavne igrače i uvede mladiće gladne medalje, on je odlučija iscrpit do krajnjih granica one koji su na svojin leđima iznili cilo prvenstvo. Umor je doša na naplatu i nakon niza nesvatljivih pogrešaka, Slovenci su nas počeli stizat. Izbornik zove time- out, te „davi“ ionako iscrpljene igrače s pustin taktičkim glupostima, umisto da ih samo ohrabri i podupre. S druge strane, Vujović svoje igrače nije „pila“ taktikama već in je samo reka: bacajte se na glavu nemate šta izgubit, igrajte ka da ne postoji sutra. Do kraja utakmice osokoljeni Slovencu su nas stigli, i nažalost pristigli. Bronca je otišla u nepovrat, izgubili smo nemoguće. To je bio jedan od najtužnijih dana u povisti hrvatskog sporta.