Svi istinski zaljubljenici u sport koji su u drugoj polovici prošlog stoljeća pratili košarku, sjećaju se dana kada su Jugoplastika i Cibona „harali“ jugoslavenskom i europskom košarkaškom scenom. Ova dva kluba zajedno imaju pet europskih titula( Split tri, Cibona dvije) koje su stekli upravo u tom razdoblju, što dovoljno govori o tadašnjoj snazi hrvatskih klubova. U to vrijeme košarka je u Hrvatskoj bila jednako popularna kao i nogomet, na trenutke možda čak i popularnija. Dvorane u Splitu i Zagrebu bile su ispunjene do posljednjeg mjesta, bilo da se radilo o prvenstvenoj, kup ili europskoj utakmici ovih klubova. Uz njih, odlične ekipe imali su i Zadar i Šibenka. To je bilo zlatno doba košarke u Hrvatskoj, kada je to bilo više od običnog sporta. Danas mladi izlaze u kina, restorane i ostala slična mjesta, a u ono vrijeme izlazak je bio otići na utakmicu nekog od navedenih klubova, doživjeti tu užarenu atmosferu koja je prevladavala na tribinama. Utakmice su pohodili i oni koje košarka nije zanimala, ali su htjeli biti dio te velike priče. Iako su svi navedeni klubovi dali veliki obol našoj košarci, u ovom tekstu osvrnut ću se na najveće uspjehe košarkaškog kluba Split. Iako tada ne samo da se nisam rodila, nego još uvijek nisam bila ni u planu ( ha –ha), tijekom odrastanja slušala sam brojne priče o velikim danima splitskih „žutih“. Sve mi je to pričao moj tata, koji je veliki sportski fan, od kojeg sam i nasljedila veliku ljubav prema sportu.

Zlatno doba mladića s Gripa počelo je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvi osvojeni trofej bio je naslov prvaka Jugoslavije 1971. godine. Isti uspjeh su do raspada Jugoslavije ponovili još pet puta, a posebno je impresivan podatak da su osvojili četiri uzastopne titule u razdoblju 1988. – 1991. Uz prvenstvene trofeje, Jugoplastika je pet puta osvajala jugoslavenski kup. Osim u nacionalnim, Jugoplastika je nizala impresivne uspjehe i u europskim natjecanjima. Dva puta su „žuti“ osvajali Kup Radivoja Koraća( treće europsko natjecanje po kvaliteti), te čak tri puta Kup prvaka, najelitnije europsko košarkaško natjecanje! Krenimo ipak od Kupa Radivoja Koraća, jer naravno, šlag uvijek dolazi na kraju. Do svog prvog naslova u Kupu Radivoja Koraća Jugoplastika je stigla pobjedama protiv talijanskog sastava Chinamartini Pallacanestro Torina. Jugoplastika je iz tvog dvomeča izašla kao pobjednik, uz jedan remi upisana je visoka 97 -84 pobjeda koja joj je donijela prvi povijesni europski trofej. Godinu kasnije, Splićani su uspješno obranili naslov pobjednika, a protivnik je ponovno bio jedan talijanski predstavnik. U odnosu na godinu dana ranije, nisu se igrale dvije, nego jedna utakmica i to na neutralnom terenu u Ženevi. Utakmica je bila neizvjesna , a Split je obranio naslov pobjedom 87-84 protiv Alco Fortituda iz Bologne. Ponajbolji igrači Splita u generaciji koja je odvojila ta dva pehara bili su : Duje Krstulović, Ivica Dukan, Željko Jerkov i Ratomir Tvrdić. Trener im je bio Petar Skansi. Konačno, dolazimo i do onih najsjajnijih stranica povijesti kluba s Gripa. Dvaput pod imenom Jugoplastika i jednom kao Pop 84, splitski košarkaši tri godine zaredom okitili su se naslovom europskih prvaka u najjačem kontinentalnom klupskom natjecanju! Prvi trofej stigao je 1988., i šokirao je cijeli košarkaški svijet. Jugoplastika je u Münchenu pobijedila izraelski Maccabi koji je tada slovio za velikog favorita. No, te noći protiv raspoloženih Splićana nisu imali šanse, momci s Gripa slavili su 75-69, i trofej Kupa prvaka stigao je u grad pod Marjanom. Tada je cijela Europa čula za splitske „žute“, koji su svoj klub proslavili na najljepši mogući način, a to su nastavili raditi i nakon toga. Godinu dana kasnije, opet su otišli do kraja. Usred Španjolske Splićani su srušili katalonskog giganta Barcelonu, bilo je 72-67. Ako je i bilo onih koji su nakon prvog trofeja mislili da je to možda bila slučajnost, te večeri u Zaragozu dobili su potvrdu da to nipošto nije bilo tako. Treća, ujedno i posljednja europska titula stigla je u Parizu 1991. , a protivnik je ponovo bila Barcelona. Za razliku od prve dvije titule, treću su „žuti“ osvojili pod imenom Pop 84. Također, opet je bilo pet razlike za Splićane, 70-65. Neki od najvažnijih igrača u toj generaciji bili su : Toni Kukoč, Dino Rađa, Duško Ivanović, Zoran Savić, Zoran Slavnić, Goran Sobin, Ivica Burić, Velimir Perasović i Aramis Naglić. U pohodu na prve dvije titule Splićane je vodio legendarni trener Božidar Maljković, a do posljednjeg trofeja odveo ih je Željko Pavličević. To je bilo zlatno doba splitske košarke, Jugoplastika je bila moćna i igrali su prekrasnu košarku. Šlag na tortu ove divne priče bilo je priznanje koje je Split dobio od krovne europske košarkaške organizacije, koja ga je proglasila europskim klubom 20. stoljeća!

Danas je Split miljama daleko od svojih zlatnih vremena. Prije nekoliko godina vodili su grčevitu borbu za ostanak u ligi, te su se jedva spasili ispadanja. Ipak, uspjeli su se ponovo dignuti, i danas su među tri najbolja hrvatska kluba, te vode nove bitke za trofeje s Cibonom i Zadrom . Uz hrvatsko prvenstvo nastupaju i u drugoj regionalnoj ligi sa dosta uspjeha. Nakon godina čekanja, košarka se u Splitu opet budi, i ako se nastavi ovaj dobar trend vjerujem da bi u bliskoj budućnosti Split mogao ponovo osvajati nacionalne trofeje. Za novi europski iskorak trebat će dugo vremena, ali zašto se ne nadati da će( makar i samo u skupini) Split jednom u budućnosti ponovo igrati Euroligu( bivši Kup prvaka). U gradu podno Marjana talenata nikada nije nedostajalo, te iskreno vjerujem da uz , prije svega dobar rad omladinske škole, Split opet može „živjeti“ košarku. Dok čekamo novi zalet „žutih“, ostaju nam ove divne uspomene na dane ponosa i sreće, i nada da će za klub s Gripa ponovo doći ljepša vremena.