Pregled posta

Zašto Hrvatska sa nikad više igrača u NBA ligi igra nikad lošiju košarku?

Hrvatska je oduvijek bila dio košarke elite, te je svijetu dala neke od velikana košarke poput Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Krešimira Ćosića i Dina Rađe. Još u vremenu Jugoslavije, hrvatski igrači su igrali velike uloge u sastavu bivše države na velikim natjecanjima. U istom ritmu nastavilo se i nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske, ali to nažalost nije bilo dugog vijeka. Nakon olimpijskog srebra iz Barcelone 1992. godine i bronce sa europskog prvenstva u Grčkoj 1995. godine, Hrvatska do danas nije stala na postolje. Kako je to moguće i što je razlog tome podrobnije ću analizirati u ovom tekstu.

Hrvatska danas ima čak sedmoricu igrača u NBA ligi, što je za tako malu državu ogroman uspjeh. U najjačoj ligi svijeta nastupaju kako najbolji hrvatski košarkaši, tako i oni čije vrijeme tek dolazi. Oni su : Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Mario Hezonja, Luka Šamanić, Ivica Zubac, Ante Toni Žižić i Dragan Bender. Unatoč tome, medalja na velikim natjecanjima još uvijek je na čekanju. I to nije najgore od svega. Naime, Hrvatska se uopće nije plasirala na svjetsko prvenstvo u Kini prošle godine. Za Hrvatsku , zemlju koja ima igrače u kući slavnih i čija dva kluba zajedno imaju pet europskih klupskih titula, neodlazak na kineski mundobasket bio je ogroman udarac. Razloga za to, nažalost, ima napretek. Jedan od najbitnijih svakako je to što je Hrvatska bez svojih NBA košarkaša znatno slabije, a upravo tadašnji izbornik Dražen Anzulović nije mogao računati u većem dijelu kvalifikacija. Naime, tada je sezona „preko bare“ još uvijek bila u punom jeku, pa Bogdanović i društvo nisu bili u mogućnosti pomoći Hrvatskoj. Igrački roster tako se sastojao pretežno od igrača iz Eurolige i hrvatskog prvenstva. Iako nekompletni, ipak smo od tih mladića očekivali puno više od onoga što smo dobili. Pretrpjeli smo neke uistinu nevjerojatne poraze, a najbolniji je bio onaj u gostima kod Nizozemske. I to ne sa jedan, ne sa dva, nego sa čak sedam koševa razlike! Iako smo se „na mišiće“ uspjeli dovući do drugog kruga kvalifikacija, ni tamo nismo odigrali ništa bolje. Zapravo, odigrali smo dobro samo jednu utakmicu, ali i nju smo izgubili. Riječ je o utakmici protiv Litve u Osijeku. Litva je bila „desetkovana“, a nama su se priključili NBA-evci. Nažalost , unatoč dobroj igri, pali smo u neizvjesnoj završnici. Upravo taj poraz nas je gurnuo miljama daleko od svjetskog prvenstva, a u nastavku je bilo samo još gore. Ove kvalifikacije pamtit ćemo po porazima od Nizozemske, Mađarske i Poljske, ali i po krcatoj dvorani u Osijeku koji su protiv Litve stvorili sjajnu atmosferu na tribinama. Baš kao i na Davis Cupu , još jednom su pokazali da su uvijek tu za Hrvatsku i da zaslužuju još ovakvih utakmica u budućnosti. Uz Split, Zadar , Šibenik i Sinj, još jedino Osijek zna napravit atmosferu koja je dostojna košarkaške velesila kakva je Hrvatska godinama i bila.

Drugi razlog neuspjeha je loš rad s mladim igračima. Iako je Hrvatska prepuna talenata, često se „izgube“ u prijelazu iz juniora u seniore. Treneri koji rade s njima nisu dovoljno stručni da ih usmjere na pravi put, a kao posljedica toga je prerani odlazak tih momaka u jače europske klubove, gdje samo rijetki od njih uspiju. Najbolji primjer toga je darovita generacija koja je 2015. u Grčkoj na svjetskom U-19 prvenstvu osvojila srebrnu medalju. Tada smo tijesno poraženi od SAD-a, a način na koji smo izgubili spada pod rubriku „vjerovali ili ne“. Iako smo gubili većim dijelom utakmice, Amerikanci nikako nisu uspijevali ostvariti značajniju prednost kojom bi „prelomili“ utakmicu. Dvije sekunde prije kraja utakmice, Amerikanci su vodili jedan razlike, a Hrvatska je imala napad. Borbeni Luka Božić izborio je dva slobodna bacanja. Iako je prvo promašio, srećom uspio se pribrati i pogoditi drugo za produžetak. U produžecima smo nažalost, psihički i fizički potonuli , pa smo se nakon svega morali zadovoljiti titulom viceprvaka, što nije bilo nimalo jednostavno. Neki od tih igrača uspjeli su se probiti do NBA lige( Žižić, Bender, Zubac), a neki se još uvijek „traže“. Nik Slavica je u tom finalu odigrao utakmicu života, te je uvršten u idealnu momčad prvenstva, ali danas nažalost, „luta“ od jednog do drugog hrvatskog prvoligaša nigdje se ne zadržavajući predugo. Nigdje se nije uspio nametnuti , tek bi ponekad „bljesnuo“ i podsjetio na „srebrno“ ljeto 2015. Luka Božić, veliki tragičar tog finala, također nikako ne uspijeva uhvatiti pravi ritam. Trenutno igra za podgoričku Budućnost i jedan je od boljih igrača, ali s obzirom na svoj potencijal, već je mogao i morao igrati u puno jačem klubu. U sličnoj situaciji je i Marko Arapović, koji se još uvijek traži. Naime, imao je velikih problema s učestalim ozljedama, te nikako ne uspijeva uhvatiti ritam. Gotovo ista situacija je i s Rokom Prkačinom, jednim od najboljih igrača Hrvatske U-16, koja je prije dvije godine u Srbiji osvojila europsko zlato. Tada je bio igrač Real Madrida, ali se ubrzo odlučio na povratak u domovinu i transfer u Cibonu. To se sve više pokazuje kao velika pogreška, jer Roko ne igra ni približno koliko bi trebao. Cibona je daleko od slavnih dana, više nema ni izbliza toliko jaku momčad da igrač Rokove kvalitete tu ne bi imao mjesta. Nažalost, mislim da je i Prkačin sve bliže scenariju kakav smo gledali dok je Zubac igrao za „vukove“. Nadam se da će se ova situacija uskoro riješiti i da će Roko pronaći svoj put i pokazati koliko zapravo vrijedi.

Kao da sve ovo nije dovoljno, u Hrvatskoj je jako loša infrastruktura. Neke dvorane su u lošem stanju, neke nemaju ni adekvatne uvjete za treniranje. To je dugogodišnji problem naše košarke, s kojim se nažalost, nitko ne želi uhvatiti u koštac, a to bi trebala biti nužnost. Svi ovi momci zaslužuju imati uvjete kakve u bogatijim državama imaju ne samo prvoligaši, već i dobar dio niželigaša. To je jedan od osnovnih preduvjeta za kvalitetan rad u zdravom okruženju, i taj problem Hrvatska hitno treba riješiti.

Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za prošlogodišnji mundijal, naši košarkaši sjajno su startali u kvalifikacije za europsko prvenstvo 2021. Nakon dva odigrana kola imaju maksimalan učinak, i drže prvo mjesto u skupini , u kojoj su još i Švedska, Nizozemska i Turska. Iako ni u tim utakmicama nismo mogli računati na naše NBA igrače, nismo dopustili ponavljanje scenarija iz prijašnjih kvalifikacija, već smo odigrali onako kako to znamo, pa ni rezultat nije izostao. Osim pobjeda, u našem pohodu na Euro posebno se istaknuo Mateo Drežnjak, igrač Širokog. Do nacionalnog dresa došao je na mala vrata, te je svojom igrom i pristupom pokazao da u budućnosti od njega možemo očekivati velike stvari. Uz borbu za odlazak na europsku smotru, naši košarkaši imaju priliku plasirati na olimpijske igre u Tokiju. Nalaze se u skupini sa Brazilom i Tunisom, dok su u drugoj skupini ( s kojom se križamo) smješteni Njemačka, Rusija i Meksiko. Kvalifikacije bi se trebale igrati u lipnju sljedeće godine u Splitu, ali zbog trenutne situacije u svijetu ni to nije sigurno. No, zasada je tako, i ukoliko se turnir održi i Hrvatska bude kompletna, imamo dobre šanse da odemo u Tokio. Splitska publika uvijek izvlači maksimum iz igrača, pa se nadam da će i naši košarkaši nošeni atmosferom uspjeti osigurati vizu za japansku prijestolnicu.

Post je objavljen 23.05.2020. u 19:44 sati.