Sportska-Ćakulona
ponedjeljak, 11.05.2020.
El Trinche Carlovich, nogometni romantičar i majstor „baluna“
Prije nekoliko dana preminuo je bivši argentinski nogometaš Tomas Felipe Carlovich, poznatiji pod nadimkom „el trinche“. Rođen je 19.04.1946. u Rosariju, argentinskom gradu iz koje su potekli brojni veliki nogometaši( Bielsa, Messi). Njegov otac Mario bio je hrvatskog podrijetla, a neki izvori govore da i njegova majka Elvira također vuče naše korijene, ali to nikad službeno nije potvrđeno. Nadimak „el trinche (viljuška) dobio je još u ranom djetinjstvu, ali čak i on sam tvrdi da ne zna zašto. Njegovi roditelji bili su siromašni i živjeli su skromno, pa često nisu imali novaca da sinu kupe tenisice. No to nipošto nije sprečavalo Carlovicha da zaigra nogomet sa svojim prijateljima. Uzeo bi loptu u ruke, otišao na pašnjak te zaigrao bosonog.
Svoju igračku karijeru započeo je u lokalnom klubu Rosario Centralu , a nastupao je još i za Independiente , Colón, Deportivo iz Maipúa te Central Córdobu, u kojoj je ostavio najveći trag. Kada bi ga morali opisati u jednoj rečenici, najbolje bi bilo reči da je bio nogometni genijalac, ali i čudak. Njegov veliki talent privlačio je publiku na tribine, a to je bilo posebno izraženo dok je nastupao za Central Córdobu. Svjedočanstva onih koji su ga gledali da je mogao izvesti nevjerojatne poteze, gotovo da je prkosio sili teži i zakonima fizike. Jedan od njegovih najpoznatijih poteza bio je tunel, a nerijetko je izvodio i „dvostruki tunel“. Krenuo bi u akciju, provukao suparničkom igraču loptu kroz noge, potom se vratio te još jednom to ponovio. Taj mu je potez donio veliku slavu, navijači su dolazili na utakmice isključivo zbog ovog majstora. To su prepoznali i klubovi za koje je nastupao, pa su mu odlučili plaćati bonus za svaki „ prodani“ tunel. Zanimljivo, Carlovich nikada nije igrao u inozemstvu, i to zato jer nije želio napustiti Argentinu. Za razliku od većine tada aktualnih slavnih nogometaša, njega nikada nije zanimao novac, već je igrao nogometa iz zabave. Njemu je to bila igra, a ne posao, i upravo to ga čini drugačijim. Također, „el trinche“ je poznat po brojnim dogodovštinama i anegdotama, a jedna od njih je i ona o odbijenom pozivu za svjetsko prvenstvo 1974. godine. Uvertira pozivu dogodila se dvije godine ranije, kada se odigrala prijateljska utakmica između Carlovichevog Rosarija i Argentine. Rosario je na poluvremenu imao prednost 2-0, al „el trinche“ se „igrao nogometa“ , te dovodio do ludila argentinske igrače. Onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Izbornik „gaučosa“ zamolio je trenera Rosarija da izvadi Carlovicha iz igre. Kada je, dvije godine kasnije, Carlovich dobio Menottijev poziv za svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj, dobio je nevjerojatan odgovor. Naime, „el trinche“ je zajedno sa svojim prijateljima otišao loviti ribu, ali rijeka je nabujala i nisu se mogli vratiti.
Uz ovu, postoji i jedna , možda i još bizarnija anegdota iz njegove karijere. Na jednoj utakmici zaradio je isključenje, ali navijači su se pobunili i sudac je bio primoran dopustiti mu da se vrati u igru. Ljudi su plaćali ulaznice da bi gledali „el trincheove“ majstorije, a to je shvatio i sudac koji je izveo ovaj presedan i razveselio masu na tribinama. O njegovim anegdotama mogla bi se napisati knjiga, a ja ću spomenuti još jednu, koja je također zvuči „urnebesno“ i baš je u njegovom stilu. Naime , imao je običaj predriblati sve igrače i doći do gol linije, ali ne bi gurnuo loptu u gol, već bi otrčao do centra i započeo novu akciju.
Carlovich je možda i posljednji nogometni romantičar. Obožavao je nogomet, ali nikada nije htio otići daleko iz susjedstva, htio je uvijek biti blizu svom najboljem prijatelju Vascu Artolu. Osim na nogometnom terenu, često ga se moglo vidjeti i u lokalima. Njegovi suigrači često su ga morali iz kafića i noćnih klubova odvlačiti na treninge i utakmice. Bio je nogometna legenda , ali istodobno i boem, nešto poput George Besta, samo još „luđi“. Iako ga je većina obožavala, bilo je i onih koji su ga nazivali „propalicom“ jer je propustio priliku igrati na najvišoj razini. Možda i najveće priznanje odao mu je veliki Diego Maradona, koji je izjavio da je upravo „el trinche“ najveći i najbolji nogometaš svih vremena. Iako nikad nije zaigrao za nekog europskog giganta, upravo to ga čini posebnim. Novac ga nikad nije zanimao, igrao je nogomet iz čistog užitka. Nažalost , danas je nogomet postao biznis, a „el trinche“ je bio vjerojatno posljednji nogometni romantičar. Ipak, tko zna, možda sve ovo što se trenutno događa osvijesti čelne ljude Fife i Uefe natjera da malo „spuste balun na zemlju“ i zaustave ovo „ludilo“ s astronomskim transferima i ugovorima igrača, pa da se nogomet barem približno vrati na ono što je bio nekada, da ga svako dijete igra iz ljubavi, baš kao što je to radio „el trinche“.
