Prije malo više od pola godine, odlučila sam pokrenuti sportski blog. Od malih nogu pratila sam sva sportska događanja, a uz to sam voljela pisati. Tijekom odrastanja, često sam razmišljala o tome što želim biti u životu. Najveća želja bila mi je igrati nogomet, što je moju mamu dovodilo do očaja. Pošto ni u Makarskoj ni u okolnim mjestima nije bilo nogometa za djevojčice, to je ostao tek običan „san“. Kada je bila riječ o zanimanju kojim sam se htjela baviti, i tu je bilo „interesantnih“ želja. U ranom djetinjstvu bila sam prepuna kreativnih i „genijalnih ideja“ poput, vožnje plina, rada u pekarnici i raznošenja pošte. Naravno, mojim roditeljima bi se odmah „digla kosa na glavi“. Ipak, s polaskom u školu ubrzo sam odustala od takvih ideja, a u sedmom razredu definitivno sam prelomila i rekla sam : „Želim biti sportska novinarka“. Tako sam svoje dvije velike ljubavi, sport i pisanje, odlučila spojiti u jedno fantastično zanimanje. I evo me danas, na korak do ostvarenja svojih snova. Još me samo obrana diplomskog rada dijeli od završetka studija novinarstva na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Uz to, pišem vlastiti sportski blog i to me iznimno veseli. Malo po malo, došla sam i do ovog jubilarnog, pedesetog posta na blogu. Bilo je tu svega, od intervjua , portreta sportaša, kvizova, najave i analize utakmica i velikih natjecanja, priča o mom proživljavanju velikih utakmica Hrvatske, prisjećanja najvećih uspjeha našeg sporta, preko turnira pokrenutog od strane nekolicine entuzijasta, pa sve do zanimljivih, malo poznatih činjenica o nogometnim klubovima. Poštovani čitatelji, hvala Vam što me pratite i nadam se da Vam se sviđaju moji tekstovi barem upola onoliko koliko ih ja uživam pisati. Da bi u budućnosti nastavilo biti tako, molim Vas da mi u komentarima ispod posta napišete koja vrsta tekstova Vam se najviše sviđa( intervjui, portreti sportaša, najave i analize utakmica, kvizovi, itd.) tj. kakve biste tekstove najradije čitali. Vaše mišljenje mi je izuzetno važno, jer kao što se nogomet igra zbog navijača, tako je i svrha novinarstva informirati publiku, jer bez Vas to imalo smisla . Za ovaj jubilarni 50. članak, odlučila sam da se zajedno prisjetimo jedne od najvećih pobjede „vatrenih“, one na kultnom Wembleyu 21.11.2007.

Prije nešto manje od 13 godina, hrvatski nogometaši pobijedili su favoriziranu Englesku usred Londona u posljednjem kolu kvalifikacija za europsko nogometno prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008. Hrvatska je kolo prije kraja matematički osigurala prvo mjesto u skupini, što je značilo direktan plasman, dok je Engleska bila u neizvjesnoj situaciji. Utakmica se igrala na kultnom Wembleyu, a Hrvatsku je s tribina bodrilo 7000 navijača, što je za ovako malu zemlju uistinu impresivno. Na klupi Hrvatske bio je Slaven Bilić, a na klupi Engleske Steve McLaren. Hrvatska je krenula furiozno i već u 8. minuti na semaforu je bilo 0 :1. Bio je to spektakularan pogodak Nike Kranjčara sa više od 25 metara! Cijeli stadion je „zanijemio“ od šoka, a na tribini na kojoj su se nalazili navijači , bila je „ludnica“. Pred sam kraj prvog poluvremena , Ivica Olić povećao je prednost „vatrenih“ na velikih 0 :2 . Engleski igrači pogledavali su se u nevjerici, nisu mogli vjerovati što im se događa i to usred Londona, pred prepunim stadionom. S tim rezultatom se otišlo na predah. Nastavak je ponudio nešto lošiju igre Hrvatske, pa je u 56. minuti dosuđena najstroža kazan za domaćine. Siguran realizator bio je Frank Lampard. Taj pogodak kao da je uplašio Hrvatsku, upali smo u lošije razdoblje u kojem nismo uspijevali pronaći pravi ritam. U 65. minuti Peter Crouch je zabio za 2 -2 i „oživio“ tribine do tada pokislog Wembleya. Engleskoj je bio dovoljan i bod da osigura plasman na europsku smotru. Nakon što je Crouch vartio stvari na početak, Hrvatska je ponovila u brzinu više, što je vrlo brzo urodilo plodom. Igrala se 77, minuta kada je Mladen Petrić potpuno neometano primio loptu na nešto više od dvadeset metara od engleskih vrata, snažno potegnuo i zabio za novo vodstvo Hrvatske! Engleska je bila u potpunom šoku, a vremena je za njih bilo sve manje. Do kraja utakmice Hrvatska je imala priliku za povratak na dva gola prednosti ali je, tada dvadesetogodišnji Ivan Rakitić pogodio gredu. Kada je sudac odsvirao kraj, našoj sreći nije bilo kraja. Dio tribina u „kockicama“ je bio u transu i pjevali su zajedno s našim igračima slaveći veliki trijumf. Englezi su pak, bili u nevjerici, a ništa bolje nije bilo ni na tribinama. Jedna mala Hrvatska , država od 4,5 milijuna stanovnika , očitala je nogometnu lekciju onima koji su ga prvi počeli igrati. I sve se to dogodilo na legendarnom Wembleyu, engleskom nogometnom „hramu“ ,pred 90 000 ljudi. Njima je to bilo neshvatljivo i još dugo vremena nisu bili svjesni što im se dogodilo. Uz „vatrene“, koji su direktno otišli na Euro, priliku za učiniti to isto preko dodatnih kvalifikacija dobili su Rusi. Bili su u pozitivnom šoku, a čak i danima kasnije njihovi mediji nisu nam se prestali zahvaljivati na prilici koju smo im pružili „skalpom“ domaćina na Wembleyu.

Te divne jesenske večeri, Hrvatska je u Londonu ispisala jednu od najljepših stranica svoje povijesti. Hrabrom igrom srušila je velikog protivnika i pokazala svijetu da je spremna za velike stvari. Ždrijeb europskog prvenstva 2020 . odlučio da će se isti protivnici ponovo sučeliti na istom mjestu. To će biti spektakl, koji nadam se , završiti istim ishodom.