Marketing
Grčki bunker zlatnog sjaja i čudesni Charisteas
Bilo je to prije 16 godina. Domaćin Eura bio je Portugal, a uz to i jedan od favorita za zlatnu medalju. Gostujući u HRT-ovoj emisiji uoči početka natjecanja, Tomislav Ivić prokomentirao je uzglede i mogućnosti svih sudionika prvenstva osim Grčke, koju nije ni spomenuo. Oni su bili možda i najveći autsajderi cijelog prvenstva, dobar dio stručnjaka je mislio da neće ni proći skupinu. Ono što se dogodilo nitko( osim možda pokojeg superoptimističnog grčkog navijača) ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti. Borbena Grčka na pogon najboljeg strijelca Charisteasa i kapetana Zagorakisa „pokorila“ je Europu.
Budući europski prvaci bili su smješteni u skupinu „smrti“ zajedno sa Portugalom, Španjolskom i Rusijom. Već na otvaranju prvenstva, Grčka je šokirala nogometni svijet. Bacili su favorizirane domaćine na koljena usred Porta, a bilo je 2- 1. U sastavu Portugalu tada su neke od legendi portugalskog, ali i svjetskog nogometa poput Luisa Figa, Deca, Ruia Coste, Paulete i Fernanda Couta. Uz njih, tu je bio i jedan mladić kojem su stručnjaci već tada predviđali veliku karijeru. Naravno, riječ je o Cristianu Ronaldu. Iako je tada bio anonimac, stjecao je iskustvo igrajući s portugalskim velikanima, kako bi se što bolje pripremio za ulogu lidera, koja mu je bila namijenjena jednom u budućnosti. Grci su nastavili s iznenađenjima i drugom kolu, kada su remizirali 1-1 sa velikom Španjolskom. Koliko je to bilo iznenađenje, dovoljno je nabrojati nekolicinu nogometaša koji su tada nosili dres „furije“. Iker Casillas na golu, jedni od najboljih svjetskih braniča Carles Puyol i Michel Salgado, čvrsti veznajk Ruben Baraja, i tada mlađahni Xavi, napadači Raul Gonzalez, Fernando Morientes i tada vrlo mladi ali perspektivni Fernando Torres. No, Grci nisu bili nimalo impresionirani svojim suparnicima, već su borbenom i discipliniranom igrom izborili veliki remi. Posljednje kolo u skupini donijelo im je okršaj s Rusijom, koja je jedina bila protivnik po mjeri Grčkoj. Najveća zvijezda „zbornaje“ bio je Dmitri Sychev, a tu je bio i mladi Kerzhakov, koji je tada još bio „zelen“, ali je kasnije postao odličan napadač. Ironično, upravo Rusi su jedini zaustavili Grke, bilo je 2-1 za njih. Bez obzira na taj poraz, Grčka je prošla u četvrtfinale, baš kao i Portugal. Oni koji su prije prvenstva jedini bili unaprijed otpisani, nastavili su natjecanje, a Španjolska, nogometna velesila, ekspresno se vratila kući.
Nokaut faza Grcima je donijela novi težak zadatak, igrali su protiv branitelja naslova Francuske. Još jedna utakmica u kojoj na papiru nisu imali šanse. S jedne strane Henry, Zidane, Makelele, Wiltord, a s druge Zagorakis, Charisteas, Nikopolidis, Karagounis. Tko bi normalan na kladionici odigrao na Grčku? Vjerojatno, nitko. Suprotno svim očekivanjima, i tu prepreku su savladali. Bunker sistem radio je čuda, disciplinirana obrana i polukontre odveli su Grčku u polufinale Eura! Pobjedu i plasman u polufinale donio im je Angelos Charisteas, strijelac pobjedonosnog zgoditka. U poluzavršnici čekala ih je Češka, predvođena sjajnim strijelcem Milanom Barošem, koji je kasnije i ponio naslov „zlatna kopačka“. Nakon 90 minuta borbe za finale rezultat je bio 0-0, pa su se igrali produžeci. Za erupciju oduševljenja na tribini s grčkim navijačima pobrinuo se Traianos Dellas, koji je u 105. minuti zabio za veliko finale Grčke! Finale je bila „repriza“ otvaranja europskog prvenstva u Portu. Ponovo su snage odmjerili „bunkeraši“ s Balkanskog, i umjetnici nogometa s Pirinejskog poluotoka. Antinogomet protiv ljepote i atrakcije. Domaćini su imali golem vjetar u leđa s tribina, ali tog dana ništa im nije moglo pomoći. Grčki ratnici dobili su i posljednju bitku u gradu na rijeci Tejo. Pobjedom 1-0 osvojili su prvi i jedini naslov prvaka Europe u nogometu. Čovjek odluke opet je bio nevjerojatni Angelos Charisteas. Kad je sudac odsvira kraj, na stadionu su zavladale dvije slike navale emocija. Bijelo-plavi dio tribina bio je u potpunom transu, a ostatkom stadiona zavladala je velika tuga. Na terenu, kapetan Grčke Zagorakis podigao je pehar pobjednika europskog prvenstva. Ono što je prije prvenstva izgledalo kao znanstvena fantastika, postalo je stvarno.
Čovjek koji je najzaslužniji za veliki grčki uspjeh je njihov izbornik, njemački stručnjak Otto Rehhagel. Dokazao je da je pravi majstor taktike, te što je još važnije, da zna prilagoditi sustav igre svojim igračima. Od momčadi „anonimusa“ stvorio je beskompromisne ratnike koji su spremni skupo „prodati“ svoju kožu za ostvarenje cilja. Pokazali su da se može i bez „umiranja“ u ljepoti, i to je ono što sve istinske zaljubljenike u nogomet najviše boli. Grčka titula kosi se sa svom ljepotom i čarolijom nogometne igre. Grci su pred svojim kaznenim prostorom parkirali autobus registracije HE 2004-NG ( no goal), i koliko je god to „ružno“ izgledalo na terenu, donijelo im je zlato. Antinogomet je pobjedio, i to je bila najveća pljuska ovom sportu. Nažalost, to nije bio jedini takav slučaj. Na Euru 2016., taj isti Portugal koji je na domaćem terenu izgubio finale od Grčke, je usred Pariza nadigrao Francusku 1-0. Ono što najviše boli je to da su do naslova došli gotovo identičnom igrom kao Grci prije 16 godina. Koliko je onda bilo kuknjave s njihove strane, da je sramota što je antinogomet pobijedio, a njihovu titulu 2016. možemo popratiti izrekom „rugala se sova sjenici“. Karma je čudo, ali je i istovremeno i ironična. Jedina razlika između Portugala 2016. i Grčke 2004. je ta što je Portugal prije četiri godine bio igrački znatno jači nego Grčka 2004. No, bez obzira na sve, Grci su se zlatnim slovima upisali u nogometnu povijest, i to nikad ništa neće promijeniti.
Post je objavljen 13.06.2020. u 22:41 sati.